Velikohrvat Ivo Lučić: Špijun u duši, povjesničar iz hobija
• Najžešće reakcije na presudu Suda u Hagu Jadranku Prliću i ostalima uspio je proteklih dana iznijeti nekadašnji špijun, danas povjesničar, Ljubušak Ivo Lučić. Stav donosi portret zvijezde hrvatske desničarske političke scene, duboko involvirane u najvažnija dešavanja u Hercegovini tokom ratnih godina
Svi oni koji su pratili izvještavanje televizijskih kuća iz Hrvatske nakon presude u Hagu najžešće su komentare, posebno na tamošnjem javnom servisu, mogli čuti od desničarskog "povjesničara" Ive Lučića, koji se tom naukom, kako je sam priznao prije dvadesetak godina, počeo baviti iz hobija. Možda najbolji komentar svega onoga što je Lučić izgovorio na dan presude, gostujući prvo u središnjem dnevniku HTV-a, a zatim i dva sata kasnije u emisiji Otvoreno, dao je hrvatski portal Index, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji su objektivno, bez huškanja i ostrašćenosti izvještavali o presudi "šestorci".
- "On tamo povišenim tonom drži lekcije Hrvatskoj i glorificira osuđene ratne zločince, a HTV ne spominje da je dotični bio visokopozicionirani vojni obavještajac u tzv. Herceg-Bosni i general HVO-a. Lučić, dakle, nije neki neovisni analitičar, nego izravni sudionik zbivanja te mu je u osobnom interesu da se suprotstavi kriminalizaciji vodstva tzv. Herceg-Bosne, jer je u njemu i sam sudjelovao. Još zabavnije, Lučić je rat u BiH dočekao na visokoj poziciji u Službi državne bezbjednosti (SDB) u Mostaru, te ga dio ekstremne desnice optužuje da je udbaš", piše Index.
U tekstu "Indexovog" Gordana Duhačeka stoji i ovo: "No, još indikativnije su Lučićeve izjave sa sastanka lidera tzv. Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom na Pantovčaku u lipnju 1994. godine, koje su objavljene u knjizi "Stenogrami o podjeli BiH". Lučić je tada rekao sljedeće: 'Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da je ova Federacija sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše, i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga", piše Duhaček, koji je, treba to potcrtati, zbog ovog i komentara u kojem analizira presudu Prliću i ostalima, zaradio prijetnje opasne po život, garnirane gnusnim psovkama i kletvama.
SJEKIRA U MED
Ivo Lučić nije nepoznat tip, ovdašnji, ali i hrvatski mediji izvještavaju o njemu već skoro dvije decenije. Prije desetak godina, Suzana Mijatović, tada najbolja poznavateljka odnosa i relacija u zapadnoj Hercegovini, portretirala je Ivu Lučića i njegovu obitelj u "Slobodnoj Bosni". "Do početka '90-ih godina danas najimućnija ljubuška obitelj Lučić bavila se proizvodnjom i prodajom meda, dakako, u skromnim količinama. Njihov nagli poslovni uzlet počinje u prvoj godini rata, kada Lučići u Ljubuškom otvaraju prvu veletrgovinu, kasnije registriranu kao tvrtka 'Hermes', gdje je, kako se nagađalo, završila značajna količina humanitarne pomoći iz susjedne Hrvatske koja se u Hercegovini prodavala po tržišnim cijenama.
"Hermes" je osnovao Milan Lučić, danas jedan od najimućnijih hercegovačkih tajkuna i 'mozak' obiteljskog poslovnog imperija. U isto je vrijeme stariji brat Ivo gradio obavještajnu karijeru: od predratnog načelnika Službe državne bezbjednosti u Mostaru, ratnog načelnika vojno-sigurnosne službe HVO-a do poratnog šefa krovne hrvatske špijunske službe HIS-a za BiH. Najmlađem od braće Lučić, Zdenku Lučiću, prema obiteljskom rasporedu, bila je namijenjena uloga političara. Njegova je politička karijera, međutim, neslavno okončana nakon što je 1998., poslije nekoliko mjeseci provedenih na dužnosti predsjednika Mladeži HDZ-a, smijenjen u unutarstranačkim obračunima. Uporedo sa širenjem trgovinskih poslova, Milan Lučić, zajedno s braćom Matom i Jozom Stojićem iz Čitluka, te ljubuškim odvjetnikom Dubravkom Grgićem, 1992. osniva osiguravajuću kuću 'Euroherc'. Budući da je u to vrijeme ministar obrane 'Herceg-Bosne' bio Matin i Jozin brat Bruno Stojić, a njegov pomoćnik za obavještajno-sigurnosne poslove Ivo Lučić, 'Euroherc' dobija prve poslove osiguranja pripadnika HVO-a i za kratko vrijeme postaje vodeća osiguravajuća tvrtka u Hercegovini, ali i u Hrvatskoj."
Ivu Lučića je prije nekoliko godina i Darko Hudelist portretirao u zagrebačkom tjedniku "Globus". "Povjesničar s obavještajnim pedigreom: u vrijeme Domovinskog rata bio je načelnik SIS-a HVO-a. Rođen je u Ljubuškom, radi u Hrvatskom institutu za povijest. Njegovo je najpoznatije djelo "Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine", što ga je objavila nakladnička kuća Zvonimira Despota 'Despot Infinitus'. Bit njegove polemike s Ivom Bancem (tako su mi to interpretirali oni najupućeniji) sastoji se u tome što on, Lučić, implicitno podržava Milorada Dodika preko predsjednika HDZ-a u BiH Dragana Čovića, smatrajući da, ako dobiva Republika Srpska, dobivaju i Hrvati, dok je Banac na stajalištu da Republiku Srpsku treba dokinuti, uz ostalo i zato kako bi se smanjio utjecaj Rusije na području BiH, pa i šire."
Nekoliko godina kasnije, Ivo Banac potvrdit će te rečenice. "Gospodin Nino Raspudić i gospodin Lučić su sluge gospodina Čovića i žele mene diskreditirati u hrvatskoj javnosti, u Hrvatskoj i u BiH. U tome su imali prilično uspjeha, ali to je dijelom i zbog toga što se u BiH ne shvaća što je najbolji način borbe protiv takvih pojedinaca. Ne možete se suprotstaviti ni Čoviću, ni Raspudiću, ni "Večernjem listu", ni Ivici Lučiću zagovarajući, recimo, Željka Komšića", kazao je Banac za N1.
ZAHTJEV IZ HAGA
U augustu 2001. godine, pokojna Jasna Babić u "Nacionalu" objavljuje tekst u kojem tvrdi kako je Vlada Hrvatske "odbila haški zahtjev da se Miroslav Tuđman, Ivo Lučić i još nekolicina obavještajaca ispitaju kao svjedoci". Babić je tada napisala kako je "riječ o agentima i čelnicima tajnih službi koji su, prema saznanjima u Hagu, poticali ili barem zataškavali ratne zločine HVO-a i HV-a. U toj kategoriji osumnjičenih špijuna spominje se, uz Tuđmana i Lučića, i Markica Rebić."
Babić je ustvrdila kako "popis od tridesetak imena svjedoči kako su haški istražitelji složili prilično cjelovitu slagalicu o svim razinama hrvatske invazije na susjednu državu: uključujući ratne zločine i etničko čišćenje Muslimana kao jedno od sredstava u ostvarenju konačnoga cilja - komadanju BiH i pripojenju njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Sadržaj najnovije depeše pokazuje štoviše da Haško tužiteljstvo drži da je HVO, zajedno s hercegbosanskim SIS-om i HIS-om, funkcionirao tek kao rezidentura MORH-a i hrvatske obavještajne zajednice."
"Nacional" je ustvrdio tada kako se "u Hagu zna da su Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj HIS-a, i Markica Rebić, bivši šef SIS-a, godinama primali točna i precizna izvješća o svakom događaju na bosanskohercegovačkom terenu. Koliko se može suditi po popisu traženih imena, Haško tužiteljstvo čak je vrlo precizno rekonstruiralo put kojim su pojedini istražni nalazi putovali iz Bosne i Hercegovine u MORH i zagrebačke centrale tajnih službi. "Nacionalu" su poznata dva primjera. Prvi: zahtijevajući ispitivanje Ivana Bandića, nekadašnjeg agenta HIS-a, Ive Lučića, bivšeg šefa HIS-ove filijale u Herceg-Bosni, te Miroslava Tuđmana kao njihovog zajedničkog 'vrhovnika', Haško tužiteljstvo očito je shvatilo da je netko od spomenute trojke već u jesen 1993. raspolagao dokazima da je Slobodan Praljak izdao naredbu za masakr u Stupnom Dolu."
Babić je tada napisala da su agenti SIS-a "u svom arhivu skupljali informacije o ratnim profitima, pljačkaškim pohodima i švercerskim kanalima 'Euroherca' i 'Hermesa' u vlasništvu Lučićeve obitelji", zatim su "pisali izvješća o Jadranku Prliću kao potpisniku službene odluke o koncentracijskim logorima za muslimanske civile; istraživali su tajne bosanskohercegovačke poslove njegovog kuma Vladimira Zagorca, te zapovijedi što ih je Bruno Stojić, hercegbosanski ministar obrane, pisao tzv. specijalnim postrojbama, zaduženim za najprljavije ratne misije. Špijunskom infrastrukturom SIS-a, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane, i Markica Rebić obračunavali su se s Miroslavom Tuđmanom, Lučićevim i Prlićevim zaštitnikom", stoji u tekstu "Nacionala" u kojem se tvrdi kako je, pored Miroslava Tuđmana, "Haško tužiteljstvo osobito inzistiralo na razgovoru s Ivom Lučićem, njegovim osobnim prijateljem, sponzorom i pomoćnikom za Herceg-Bosnu".
Prije četiri godine Saša Kosanović u "Novostima" piše o Ivi Lučiću, potaknut jednom od njegovih čestih gostovanja na HTV-u. "Blagoglagoljivi znanstvenik rado ponavlja teze da, 'bez obzira na izvješća međunarodnih snaga, nikada u BiH u sukobu hrvatskih i bošnjačkih snaga nije bilo više od jedne brigade HV-a, i to ne čitava brigada, nego dijelovi različitih postrojbi, uglavnom dragovoljaca, ljudi koji su rođeni u BiH, koji su otišli ratovati u Hrvatsku, a onda su otišli ratovati dolje, kada su napadani njihovi domovi. Eventualno, s njima su došli njihovi kolege, znači, radi se o dragovoljcima."
Svako ko je tokom rata živio u Hercegovini i Hrvatskoj i slušao priče svojih prijatelja i susjeda nasilno odvlačenih na bosanskohercegovačke bojišnice, mora se zapitati kako je moguće da takve teze iznosi jedan znanstvenik, pa makar i s ultradesnog Hrvatskog instituta za povijest. U Lučićevu je životopisu s ponosom istaknuta činjenica da je odlukom Franje Tuđmana i sina mu Miroslava postavljen na čelo hercegovačke podružnice HIS-a, zadužene za vođenje obavještajnog dijela nečega što objektivni promatrači zovu hrvatsko-bošnjačkim ratom, a "nezavisni eksperti" sukobom; u učestalim bi ga medijskim istupima, dakle, valjalo potpisati i kao Tuđmanovog špijuna koji, braneći Hrvatsku od optužbi za agresiju na BiH, brani i samog sebe za ono što je radio za vrijeme rata. Jer, bude li haška šestorka proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat, prvi hercegovački špijun moći će se pronaći visoko među "ostalima" na popisu "Tuđman, Šušak, Bobetko, Boban i ostali", napisao je Kosanović, nešto kasnije u članku dodajući: "Iako je na HRT-u rutinski izrazio žaljenje zbog zločina u Ahmićima, zaboravio je napomenuti (Lučić, op. a.) da su upravo hrvatske tajne službe SIS i HIS, na čijem je čelu bio u Hercegovini, organizirale bijeg ubojica odgovornih za tamošnji zločin i zločin u Stupnom Dolu. Uhićenje Ivice Rajića, Paška Ljubičića i ostalih otkrilo je gomilu dokumentacije i imena odgovornih za tu obavještajnu operaciju, ali zbog nje još nitko nije osuđen."
Kosanović u tekstu spominje i transkript Lučićevog razgovora s Franjom Tuđmanom od 12. aprila 1998. godine, koji je prije nekoliko godina objavila "Slobodna Bosna". U tom razgovoru Lučić Dragana Čovića naziva "Jugoslavenom koji piše ćirilicom", a za sebe tvrdi kako se "malo bavi poviješću, iz hobija."
ROJSOVO PISMO
Zanimljiv dokument može se naći na stranici IFIMES-a, Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije, čije je sjedište u Ljubljani. Riječ je o pismu generala Ljube Ćesića Rojsa tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, u kojem mu Rojs šalje "raščlambu i osobna razmišljanja" nakon Petog sabora HDZ-a BiH, održanog u Mostaru 16. maja 1998. godine. Rojs piše o izborima za predsjednika i podijeljenosti na dvije grupe: onih koji podržavaju Antu Jelavića i onih koji su na strani Bože Ljubića.
"Tu grupaciju čine sljedeće osobe: Ivo Lučić, pomoćnik ravnatelja HIS-a, Zdenko Lučić (Ivin brat), predsjednik Mladeži HDZ-a, Ivan Bandić, djelatnik HIS-a, Miro Musić, djelatnik HIS-a, Slobodan Božić, voditelj Ureda za odnose s međunarodnim organizacijama, Dragan Kraljević, djelatnik HIS-a, Krešimir Zubak, član Predsjedništva BiH, Drago Bilandžija, ministar finansija Federacije BiH, Ivo Lozančić, predsjednik Parlamenta BiH, Bruno Stojić, direktor Dubrovačke banke Mostar. Ovoj grupaciji pomaže fra Ivan Tolj", piše Rojs, pojašnjavajući kako je ova grupacija nazvala Ljubića "hrvatskim Miloradom Dodikom", tvrdeći kako je on jedini kandidat kojeg Tuđman podržava, kako će Ljubić uraditi reviziju cjelokupnog stanja u Herceg-Bosni, nakon čega će uslijediti otkazi, hapšenja i transferiranja u Hag.
Rojs piše kako je Lučić "najznačajnija osoba koja bi po svaku cijenu htjela izgraditi reputaciju najznačajnijeg čovjeka u Herceg-Bosni". "Vrlo zanimljiva činjenica je njegov način ulaska u sigurnosno-obavještajni sustav nakon demokratskih izbora u BiH tijekom 1990. godine", piše Rojs. "Svakome tko imalo poznaje način funkcioniranja sigurnosnih službi, te političke prilike iz tog vremena, jasno je kako neki anonimus nije mogao postati šef tajne policije u Mostaru 1991. godine, što je postao Lučić umjesto Slobodana Božića, a Božića ostavlja za zamjenika... Nakon što je postavljen za ministra obrane, Bruno Stojić predlaže Mati Bobanu kao svog pomoćnika za sigurnost Ivicu Lučića. Odmah po preuzimanju dužnosti šefa SIS-a za svoje najbliže suradnike Lučić uzima bivše djelatnike UDB-e, Miru Musića, Slobodana Božića i druge. Nakon prelaska Ive Lučića u HIS (ispostava Mostar) (...), a nakon zatvaranja Mladena Naletilića Tute, sklanja Bandića kao djelatnika HIS-a u Hag, a Musića u Veleposlanstvo u Moskvu."
Rojs dalje pojašnjava poslovne veze Lučića i Brune Stojića. "Bruno Stojić postaje direktor Dubrovačke banke Mostar te se još čvršće povezuje sa Lučićem. Također se vrši približavanje Brani Kvesiću, kojeg se ubrzo postavlja na mjesto predsjednika UO 'Energopetrola'. Generala Andabaka se eliminira iz Hercegovine, plasirajući mu dezinformaciju o mogućem uhićenju od strane SFOR-a. (...) Obitelji Stojić i Lučić odranije su povezani kroz poslovni odnos u 'Eurohercu'. (...) Nakon što započinje utrka u pretvorbi, započinju i različite finansijske makinacije i transakcije, prebacuje se 10 miliona DM mirovinskog fonda sa računa Hrvatske poštanske štedionice u Dubrovačku banku uz pomoć direktora mirovinskog Bože Mišure. Paralelno Dubrovačka banka daje povoljne kredite razvojačenim braniteljima, pripadnicima HVO i HV kako bi se unaprijed amortizirali mogući pokušaji ugrožavanja i diskreditacije. (...) Svakome tko imalo poznaje situaciju iz tog vremena poznato je kako su Lučići i Stojići tijekom rata trgovali sa Alijom Delimustafićem preko Kiseljaka, a neke od konvoja pratila je VP HVO, što je bio i jedan od glavnih razloga sukoba Valentina Ćorića i Ive Lučića nakon što je Ćorić zabranio pratnju konvoja."
Analizirajući dešavanja prije i nakon Sabora, Rojs ovako zaključuje svoj portret Ive Lučića: "Od nekih izvora postoje informacije kako je Ivo Lučić bio u suradničkom odnosu sa UDB-om pod pseudonimom Kliker. Također, iz nekih izvora potvrđuju se saznanja da je i njegov stric Marinko (otac Mirjane Lučić) također bio u suradničkom odnosu sa UDB-om u Makarskoj. (...) Kao diplomirani pravnik stažirao je kod odvjetnika Grgića iz Ljubuškog. (...) U eliminaciji protivnika služi se svim sredstvima... Rezultate rada sviju nastoji prikazati kao svoje i na taj način sebi izgraditi karijeru tajnog agenta broj 1 u Hrvatskoj i BiH. Svakako je upitna njegova uloga u procesu pred MKS-om u Hagu s obzirom na to da je on predložio Ivana Bandića za rad u Hagu. Bandić prilikom svojih dolazaka u RH u Zagrebu redovito kontaktira svog stričevića Milana Bandića, tajnika SDP-a u Zagrebu, i istog izvješćuje o svim bitnim pitanjima i događanjima iz Haga."
Objavljeno: 08. dec 2017 | arhiv-stav-ba
