Organizirani kriminal - Hrvatsko podzemlje 2-4
Je li ruski mafijaški "don" radio za hrvatsku tajnu policiju?
Kako je Hrvatska oslobodila Arkana pred rat
Objavljeno: 02. jan 2006 | Feljton: Saša Leković
Od vlasti koja je kadra, u trenutku kad je obrambeni rat već na vidiku, ne trepnuvši pustiti na slobodu višestrukoga pljačkaša banaka i Udbina likvidatora Željka Ražnatovića Arkana - iako uza sve ostalo, zna i za aktualnu međunarodnu tjeralicu za njim kao za notornim zločincem - ne treba očekivati da će biti imalo energičnija prema njegovim "burazerima". Pogotovo ne onima s hrvatskom putovnicom.
Štoviše, mnogi od Arkanovih kriminalnih sudrugova (i oni nižega kriminalnog ranga) početkom devedesetih, čak i usprkos zakonskim zaprekama, bez problema su postajali "čisti" i "ugledni" hrvatski građani.
Tako se, naprimjer moglo dogoditi i to da jedan Božo Vukušić u Njemačkoj pravomoćno osuđen na osmogodišnji zatvor zbog ubojstva, u Hrvatsku stigne na dosluženje kazne, ali da, umjesto u zatvoru, završi u hrvatskim tajnim službama.
Taj čovjek od posebnoga povjerenja samoga državnog vrha, kao što je poznato, bio je i glavni sudionik "proizvodnje" filma koji je, navodno, trebao iznijeti istinu o Brunu Bušiću, a zapravo je poslužio za denunciranje odabranih žrtava (političkih protivnika HDZ-a) kao udbaških doušnika. Za ostvarenje tog cilja nije se prezalo ni od otmice i premlaćivanja svjedoka.
Iako je Vukušić čak i javno prokazan pred više desetaka ljudi iz samog državnog vrha, pa i pred samim predsjednikom Tuđmanom, ništa mu se nije dogodilo. Naprotiv, gotovo i ne skrivajući se nastavio je čeprkati po tajnim arhivima u SZUP-u dok je šef tajne policije bio Vice Vukojević, a nastavio i za vrijeme šefovanja Jerka Vukasa.
Svjedoci danas prepričavaju kako su se dosjei iznosili i odvozili. Mnogi od njih nikad nisu vraćeni u SZUP-ove arhive, ali su pikanterije iz njih iskorištavane u zakulisnim, pa i otvorenim, političkim obračunima.
Abeceda kriminala
Hrvatski državljanin Semion Yudkovich Mogilevich
Već je notorno da je i Semjon Mogiljevič (wikipedia), ruski mafijaški "don" i beskrupulozni "perač prljavoga novca", dobio nekoliko hrvatskih putovnica na razna imena. Ni to nije bilo moguće bez poticaja, ili bar odobrenja iz samog vrha države. Danas neki od tadašnjih hrvatskih moćnika javno priznaju da su znali za izdavanje putovnica Mogiljeviču i da su takav postupak podržali ili bar prešutjeli.
Svi oni tvrde, naravno, da o Mogiljevičevu petljanju s kriminalom nisu imali pojma.
No, nije li već izdavanje putovnice na lažno ime samo po sebi kriminalni čin?
Ili ćemo možda jednom doznati kako je i Semjon Mogiljevič svoje gotovo neprocjenjivo bogatstvo povećavao, između ostaloga, i plaćom suradnika hrvatskih tajnih službi!? Zar je bio toliko dragocjen Hrvatskoj da mu se plaća kao agentu? Možda je samo, u vrijeme embarga na uvoz oružja, trgovao s tom "robom" u ime Hrvatske. No, ako jest, zašto beneficije poput njegovih nisu dobili i svi drugi koji su branitelje Hrvatske opskrbljivali oružjem u najtežim trenucima borbe za opstanak, a nipošto nisu kriminalci?
Mnogima od njih, do danas nije vraćen čak ni vlastiti novac koji su uložili u obranu Hrvatske. Odgovor je vrlo jednostavan: za razliku od ljudi poput Mogiljeviča, od iskrenih domoljuba nitko nije imao osobne koristi: nisu nikoga željeli ni mogli korumpirati, nisu nudili proviziju...
Iako je sve to bjelodano jasno, niti jedna dosadašnja hrvatska vlada nije se pozabavila ni jednim od tih slučajeva. No, svojedobno su svi ministri zajednički tužili novinara koji je samo prenio zaključak Izvještaja jedne američke agencije o tome kako su oni koji vladaju Hrvatskom korumpirani. Taj svjetski pravosudni presedan završen je s oslobađajućom presudom za novinara, ali za korupciju nije odgovarao nitko.
Uoči promjene vlasti, a pogotovu nakon nje, prve značajne istrage počele su davati rezultate. U pritvoru su se našli tajkuni, bivši ministri, lokalni policijski "šerifi", pa i poneki "dečko s ulice" osumnjičen za ubojstvo. Oni pravi vladari ljudskim životima od suđenja i zatvora još su međutim, vrlo daleko.
Već notornu činjenicu da stvarna moć nije tek u formalnoj dužnosti koju netko obavlja u vlasti nego, prije svega, u novcu i drugim materijalnim vrijednostima, te u informacijama kojima raspolažeš, već pomalo priznaju i najveći idealisti u novoj hrvatskoj vlasti.
Naprimjer, dva mjeseca otkako je ministar unutarnjih poslova Šime Lučin slavodobitno obznanio kako nezakonitih prisluškivanja više nema jer ih je on zabranio, prije nekoliko dana u novinama se ogradio kako i druge službe, a ne samo SZUP imaju mogućnost prisluškivati građane! Ne mogu jamčiti da se u Hrvatskoj ne prisluškuje, rekao je ministar, svjestan da unatoč zakonskoj potpori, ne može kontrolirati svojevrsno obavještajno podzemlje. Takva je, poruka, uostalom, već nedvobeno poslana javnosti i iz vrha legalnih tajnih službi.
U Hrvatskoj je u prošlom desetljeću ustanovljeno nepisano pravilo koje vrijedi za državne uprave ogrezle u korupciji. Krajnje pojednostavljeno, ono glasi: tko ima, može potplaćivati da bi imao još više, tko nema, mora potplaćivati da bi dobio ono na što ionako ima zakonsko pravo. Tako se zatvara krug podmićivanja i ucjena koji se, u najdrastičnijim slučajevima, prekida ubojstvima. Ali samo nakratko. Likvidacije se, naime, tretiraju tek kao banalna, ali neizbježna, zamjena zahrđalog, nepouzdanog kotačića u preciznom mehanizmu u kojem svatko zna svoje mjesto. Tako počinje abeceda organiziranog kriminala. Hrvatska ju je država, nažalost, odavna svladala.
Samo se tako moglo dogoditi da Siniša Dvorski, po nekim tvrdnjama koje nikad nisu demantirane, tražen u Nizozemskoj zbog dvostrukog ubojstva - postane hrvatski ratni heroj.
"Zebrasto" ošišana frizura, loš hrvatski izgovor i imidž legionara pretrpanog najmodernijim oružjem, od inteligentnog ali patološki asocijalnog tipa načinili su medijsku zvijezdu, s kojom su se poistovjećivali smrznuti hrvatski branitelji u blatnim rovovima. Danas je taj "Rambo" u zatvoru zbog naručenog ubojstva prvoga hrvatskog ministra turizma Marčela Popovića.
Eksces nepredvidljiv u ratnom vihoru?
Teško!
Pogotovu kad se, naprimjer, zna da je među časnicima Hrvatske vojske i Siniša Rimac, čovjek koji je u policijskoj istrazi priznao sudjelovanje u hladnokrvoj likvidaciji cijele obitelji, uključujući i 12-godišnju djevojčicu.
Narkomafija
Najsvježiji, tek naizgled drugačiji, primjer stigao je, prošlog tjedna, iz sudnice zagrebačkog Županijskog suda. Cijeloga života posve anonimni građanin Lovre Flanjak, bivši atletičar i najavljivač nogometnih utakmica, u suzama je zatražio da tajno svjedoči kao optuženik za krijumčarenje 16,5 tona marihuane! Boji se za svoj život i život članova svoje obitelji jer je, nakon gotovo dvije godine provedene u pritvoru, vjerojatno odlučio reći istinu.
Poslužio je samo kao pijun u rukama onih koji su imali stvarnu moć.
Gotovo istog trena kad je 30. lipnja 1998. godine u carinarnici na Jankomiru pronađena marihuana, u pošiljci posteljine što ju je naručila Flanjkova mala tvrtka s kapitalom jedva dovoljnim za registraciju na Trgovačkom sudu, čak i po nekadašnjem liberalnom zakonu, ta je informacija odmah razglašena.
Slučajno?
Nitko nije odgovarao što je time policiji i carini onemogućena tzv. kontrolirana međunarodna isporuka koja bi mogla dovesti do pravih kupaca kontejnera s drogom -- Malverzacije teške više milijuna kuna
Prije nekoliko godina, u pravoj filmskoj jurnjavi, započetoj kod Delnica, policajci su sustigli automobil u kojem je pronađeno tridesetak kilograma heroina. Jedan od dvojice uhićenih u automobilu s drogom dobio je četiri godine zatvora, a drugi je oslobođen. Treći muškarac Vladimir Štitić, uspio je pobjeći. Nikad nije pronađen. U policijskim i obavještajnim krugovima priča se kako uopće nije tajna u kojoj se dalekoj zemji Štitić nalazi te da je onamo otputovao uz diskretnu pomoć moćnika koji je imao utjecaj na hrvatsko konzularno predstavništvo u toj državi.
Također se priča kako droga koja je pronađena u automobilu u trenutku uhićenja Štitićevih suputnika nije cjelokupna pošiljka koja je krenula od Rijeke prema Zagrebu.
Ako za te tvrdnje, možda, i nema dokaza, nedvojbeno je kako su na jednoj zagrebačkoj adresi 1993. godine prijavljene dvije fiktivne tvrtke Talijana posve nepoznatih u poslovnim krugovima.
Hrvatska najvažnija karika u pranju novca narkomafije
Kad je, potkraj 1994. završena velika međunarodna policijska i pravosudna akcija protiv narkomafije "Dinero", otkriveno je da su "osnivači" tih tvrtki osobe zadužene za koordinaciju poslova s drogom na području Hrvatske. Identificiran je i utjecaj narkomafije na jednu brodarsku tvrtku te jedan investicijski fond registriran u Hrvatskoj, a otkriveno je i to da narkomafija pokušava kupiti jednu manju banku kako bi se njome koristila za pranje novca.
Štoviše, na temelju policijskih izvora, talijanski su novinari optužili Hrvatsku kao jednu od najvažnijih karika u pranju novca narkomafije.
Bilo je to u vrijeme kad je u hrvatskoj javnosti vlast još pokušavala održati dojam kako organiziranoga kriminala u državi nema. Da nacionalne policije drugih zemalja, te specijalizirane agencije i međunarodne ustanove za borbu protiv kriminala takvih iluzija već tada nisu imale, svjedoči i postupak u slučaju akcije "Dinero".
Hrvatskim su službama pojedinosti dijela akcije, provedenog na hrvatskom tlu, uvelike zatajene, a čak su i neka važna prisluškivanja razgovora u hrvatskim hotelima obavljena bez sudjelovanja, ali i bez znanja, hrvatskih vlasti. Stožer akcije "Dinero" nije, naime, imao povjerenja u hrvatsku policiju, bojeći se da će vlast spriječiti profesionalno postupanje policajaca.
Sve do promjene vlasti u Hrvatskoj taj je problem postojao: policije i obavještajne službe drugih država selektivno su se ponašale u suradnji s hrvatskim kolegama.
Dobar primjer za to jest nizozemska policija, koja je tek nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, dostavila Zagrebu iznimno važne podatke o nekim slučajevima krijumčarenja droge preko Hrvatske starima više godina - koje su Nizozemci imali pod nadzorom.
Auto za ministra
Slučaj Maglov pokazao je da država nije nevina ni kad je u pitanju krijumčarenje automobila, iako se pokušalo prikazati kako je posrijedi osobni biznis nekolicine civila i neposlušnih vojnih policajaca.
Priča o krijumčarenju automobila povremeno je dosezala i karikaturalne razmjere. Tako su jednom prigodom, kriminalisti u posljednjem trenutku spriječili da tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku bude darovana limuzina ukradena u Kanadi.
Provodeći istragu nad međunarodnim krijumčarskim lancem kojim su iz Kanade u Hrvatsku stizali skupocjeni ukradeni automobili, ali i originalni obrasci za tehničke knjižice vozila i vozačke dozvole, policajci su pratili trag jednog od kontejnera s ukradenim vozilima.
Morskim putem, kao i najveće pošiljke droge, lažno deklarirani kontejneri s automobilima stigli su u Rijeku. Put jednog kontejnera nastavljen je prema Zagrebu. Kad su policajci shvatili da jedan ukradeni chevrolet treba biti poklonjen ministru Šušku kao dar hrvatskih iseljenika iz Kanade, presreli su vozača doniranog automobila na putu prema Ministarstvu obrane. Poslije su saznali da je tobožnje dobrotvore već čekala ispisana zahvalnica.
No, ono što je tom prigodom posve slučajno izbjegao ministar Šušak dogodilo se nekim drugim ljudima iz hrvatske vlasti. Poznati su čak i slučajevima visokih državnih dužnosnika koji su upozoreni da službenim automobilima ne pokušavaju izići izvan granica zemlje. Vozila su, naime, bila ukradena.
Kad se sve to zna, onda čak i spektakularna ubojstva, najčešće na zagrebačkom asfaltu, prije su nalik na kvartovske obračune malo prežestokih momaka, nego na mafijaške likvidacije, kako im filmskim rječnikom tepaju novinski naslovi.
Bez obzira na sve u Hrvatskoj nema mafije - u smislu organizirane strukture koja funkcionira na čvrstim načelima, poput sicilijanske ili kalabreške.
U Hrvatskoj, prije svega, ne vrijedi ni svojevrsni zločinački kodeks časti koji inače čvrsto određuje što se u kojoj prilici smije, a što ne smije činiti i kome. Kod nas je najčvršće pravilo da nema pravila.
Činilo se, međutim, da jedno pravilo ipak postoji: u krvavim obračunima u podzemlju nikad nije stradala slučajna žrtva. Zapravo, bilo je tako sve dok potkraj lanjske godine ambrust ispaljen na džip Vjeka Sliška, kod Cvjetnog trga u Zagrebu, nije usmrtio prolaznika Zorana Dominija, vlasnika videoteke i oca dvoje djece. Taj događaj ubrzao je uhićenje skupine osumnjičene za udruživanje u kriminalnu organizaciju. Akcija uhićenja bila je brza i uspješna velikim dijelom zahvaljujući i tome što je ionako već bila planirana. No, nakon pogibije slučajnoga prolaznika nije više bilo odgode.
U Hrvatskoj se posljednjih godina dogodilo više vrlo sumnjivih prometnih nesreća u kojima su poginuli ljudi koji su mogli nekome moćnome smetati s obzirom na to čime su se bavili i koliko su znali (od policijskog specijalca Jadranka Garbina do aktivista nevladinih organizacija Darka Jurišića).
Sumnjivi su i pravi motivi nekih navodnih ubojstava u afektu ili zbog pogreške (npr. ubojstva osječkog šefa policije Josipa Reihla-Kira te čelnika HSP Ante Paradžika).
Međutim, vjerojatno nikad neće biti dokazano je li doista bio posrijedi planirani kriminalni čin, iako postoje indicije da je u nekim slučajevima izvedena klasična egzekucija. Tim se slučajevima, zapravo, u tom smislu, nitko ozbiljno nije ni bavio.
Stoga obična ubojstva osoba poznatih iz kriminalnoga miljea, katkad i nezasluženo dobivaju medijski epitet najvećih zločina.
No, prateći niz ubojstava, okolnosti pod kojima su se ona dogodila, te osobe koje se pritom pojavljuju i njihove međusobne odnose, ipak se može bar naslutiti mnogo toga o funkcioniranju organiziranog kriminala u Hrvatskoj.
Krvavi obračuni
Pred zagrebačkim kafićem "Cassandra", 12. listopada 1991, dogodilo se ubojstvo koje se smatra prvim u nizu tragičnih obračuna u zagrebačkom i hrvatskom podzemlju. Žrtva je bio Niko Mioč, kum poznatoga boksača Damira Škare, kasnije saborskoga zastupnika. Škaro, međutim, nije bio uključen u sukob.
Ubojstvu je prethodila svađa između Mioča i Miljenka Žaje Krojfa, čije je pravo ime zapravo Milenko Džaja.
Mioč i Žaja bili su ranije suvlasnici pizzerije. Navodno su se posvadili zbog neraščišćenih poslovnih računa. U svađu se umiješao Žajin prijatelj Zoran Petrović Ivica, ustrijelivši Mioča.
Tada 26-godišnji Petrović rođen je u Beogradu, a u Hrvatsku je došao početkom devedesetih iz Frankfurta sa Zlatkom Bagarićem. Zbog prijateljstva s Bagarićem zapravo i jest toga dana pratio Žaju iznimno vjernog Bagariću.
Po nekim svjedočanstvima iz podzemlja, Žaja je namjerno isprovocirao svađu s Miočem kako bi Petrović imao razlog za pucnjavu. Iako je Petrović pritvoren, ubrzo je pušten uz jamčevinu od 100 tisuća maraka. Navodno ju je platio Bagarić.
Formalno, sve je bilo u redu. No, nikad se neće doznati je li uplaćena jamčevina bila stvarni razlog puštanju Petrovića na slobodu ili samo javno pokriće nekoga tajnog aranžmana. Petrović je pušten iako je ubio čovjeka. Sudac koji je tako učinio, s obzirom na kvalifikaciju ubojstva, možda je za svoju odluku imao zakonsku potporu. Ali, Petrović koji je potom pobjegao natrag u Njemačku nije uhićen čak ni onda kad je kasnije ponovo došao u Hrvatsku! Očito je imao jaku zaštitu. Za Miočevo ubojstvo nikada nije odležao.
Već više od mjesec dana Zoran Petrović Ivica ipak je u zatvoru. Pritvoren je na temelju međunarodne tjeralice, kao drugoosumnjičeni u slučaju zagrebačke zločinačke organizacije. Sumnja se da je počinio nekoliko ubojstava, a oni koji ga dobro poznaju opisuju ga kao hladnokrvnog i potpuno bešćutnog čovjeka.
Nedugo nakon ubojstva Nike Mioča i bijega Zorana Petrovića u Njemačku, u Hrvatskoj je izbio otvoreni rat. U godinu-dvije dana, u jeku toga rata, bilo je dovoljno posla za kriminalce raznih vrsta. To je vrijeme bez njihovih otvorenih međusobnih sukoba.
Ono što bi se u mirnodopskim uvjetima u uređenoj državi smatralo teškim kriminalom, u tadašnjoj situaciji u Hrvatskoj često je prolazilo čak i posve nezapaženo. Ginulo se svagdje, profesionalcima u tom kaosu nije bilo teško krasti nekažnjeno, a interesnih sfera oko kojih bi se kriminalni moćnici i njihovi izvršitelji prljavih poslova mogli gložiti tada još nije bilo.
Zato se niti jedna smrt nije smatrala klasičnom likvidacijom u obračunu podzemlja, sve do pogibije Damira Kovačića, u veljači 1993.
Kovačić, poznat pod nadimkom Šerif, izrešetan je pred svojom kućom u zagrebačkom naselju Rudešu, poznatom po bandi kradljivaca automobila. Ubojica nije nikad pronađen, ali se u kriminalnim krugovima govorilo da je Kovačića, bivšega redara u klubu "Sokol" ubio Mijat Vrdoljak. Nekoliko godina kasnije i sam je Vrdoljak pao kao žrtva atentata, gotovo na isti način na koji je ubijen Kovačić.
Kako je Vrdoljak bio doseljenik iz bosanske Posavine, tvrdnja da je on likvidirao "dečka iz Rudeša, kojeg je Bagarić uzeo pod svoje" objašnjavana je kao dokaz da su "Posavljaci" uzvratili udarac" za ubojstvo Nike Mioča. U podzemlju se isplata dugova odgađa - ali se ne oprašta.
Razmjerni je mir trajao, otprilike, godinu i pol dana. Sljedeća žrtva bio je Mladen Šiškić. Toga je 34-godišnjaka iz zagrebačke Dubrave snajperski metak pogodio u glavu na dvorišnim vratima kad se vraćao kući. Naoko, nije bilo jasnog razloga za njegovo ubojstvo. Nije bilo ni tragova koji bi doveli do njegova ubojice.
U podzemlju je, međutim, bilo odmah jasno da se odgovor krije u sobi 1225 na 12 katu hotela "Inter-Continental". Ondje je, naime, "na visokoj nozi" već nekoliko godina živio Zlatko Bagarić. Mladen Šiškić bio je povjerljivi čovjek Vjeke Sliška, mladića čija je drskost Bagariću neopisivo išla na živce. Slišku je sve bolje išao posao s tvrtkom za iznajmljivanje poker-automata "Bonaparte". Pričalo se da su vlasnici lokala sve rjeđe odbijali Sliškove ponude za iznajmljivanje kockarskih aparata. Bagariću se to nije nimalo sviđalo, jer se taj mladić iz naselja Mala Bosna ozbiljno upetljao u poslove na njegovu terenu.
Otad i prve nevolje koje je doživljavao Sliško. Te su nevolje najkonkretnije kulminirale čak u četiri atentata...
Globus - travanj 2000.
izvor: media.ba
