Organizirani kriminal - Hrvatsko podzemlje 3-4
Hrvatska policija od 1997. do danas nije riješila niti jedno mafijaško ubojstvo
Objavljeno: 03. jan 2006 | Feljton: Saša Leković
Priče o likvidacijama u podzemlju - na koje smo počeli podsjećati u prethodnom nastavku feljtona (2-4) - samo potvrđuju činjenicu da sadašnje pritvorene "medijske zvijezde" nisu glavni likovi priče o hrvatskom podzemlju, a daju i naslutiti zašto dio zagrebačkih policajaca nekome, i dalje vrlo moćnom, strašno smeta.
Načelnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminaliteta u PU zagrebačkoj Jadranko Belina i njegov glavni operativac Željko Dolački smetaju toliko da je inscenirana anonimna prijava s teškim optužbama, a zatim unutarpolicijska istraga, te je njihova suspenzija opravdana u najmanju ruku sumnjivim razlozima.
Tako su dvojica najzaslužnijih za uhićenje i istragu protiv skupine osumnjičene za udruživanje u zločinačku organizaciju, te niz konkretnih kaznenih djela, uključujući više "mafijaških" ubojstava, "maknuti u stranu", na samom kraju istrage ključne za razrješenje najvećih nepoznanica hrvatskog organiziranog kriminala.
Početkom 1997. zaredale su likvidacije koje su u godinama prije toga ipak bile tek iznimka koja potvrđuje pravilo da ozbiljnog kriminala nema bez žrtava.
Vješti kradljivac automobila 24-godišnji Ivan Mirko Krpelnik Krpa, ubijen je 4. veljače 1997. u uličnoj pucnjavi u Dubravi nakon svađe zbog novca vezanog za automobile. Umro je na putu za bolnicu na rukama prijatelja Ivana Šakote. Javnost ga je upoznala kad je pokušao ukrasti mercedes tadašnjeg ministra gospodarstva Davora Šterna. Ubio ga je Zdravko Šiškić, brat Mladena Šiškića, likvidiranog ujesen 1994. godine snajperom gotovo na kućnom pragu.
To je i jedno od rijetkih dosad riješenih ubojstava u podzemlju - ubojica se, nakon kratkog bijega, sam javio policiji.
Nedugo zatim ubijen je u svojoj zagrebačkoj kući Vinko Mendeš. On je došao iz bosanske Posavine, gdje je navodno ostao bez ičega, te ubrzo ponovo stvorio veliki kapital. Kad je ubijen, službeno je bio vlasnik nekoliko lokala i diskonta pića. Ubojica nikada nije pronađen. U priču da su Mendeša ubili provalnici kojima se suprotstavio kad su mu upali u kuću - nitko nije povjerovao.
Izrešetan na semaforu
Ivan Šakota, čovjek na čijim je rukama izdahnuo Ivan Mirko Krpelnik, unatoč pancirki ubijen je 28. lipnja 1997. godine dum-dum metkom iz vrlo rijetkog tipa oružja. Dogodilo se to kasno noću, na izlasku iz kafića "Kvak" u Martićevoj ulici, kad je pokušao ući u BMW u kojem je nekoliko mjeseci prije iskrvario Krpelnik. Za Šakotino ubojstvo osumnjičen je Davor Zečević Zec, jedan od uhićenih iz tzv. mafijaške skupine.
Šakota je umro na rukama Špejtima Tačija (Shpejtim Thaçi), s kojim se upoznao godinu dana prije u vojnom zatvoru. U Frankfurtu je Šakota navodno ubio jednog redara, a sudjelovao je u pucnjavi u opatijskom kafiću "Capitano", u kojoj su teško ranjeni redar i tri gosta. U toj gužvi sudjelovao je i Damir Džeba Dado, jedan od najopskurnijih likova iz ove priče. Džeba je, navodno, i započeo kavgu u opatijskom kafiću.
Dok se vozio u automobilu u noći 4. srpnja 1997. na križanju Selske i Zagorske ulice u Zagrebu izrešetan je i Špejtim Tači. Njegov ubojica sjedio je na stražnjem sjedištu motora koji je stao uz Tačijev automobil dok je na semaforu bilo crveno. U istrazi protiv tzv. mafijaške skupine za ubojstvo Tačija osumnjičen je Rajko Momčilović, koji je, kao i Zečević, u pritvoru s tzv. mafijaškom skupinom.
Bivši vojnik Tači bio je poznat kao nasilnik i reketar koji je službeno plaću primao u MORH-u.
Jednom je pretukao vozača s kojim se sukobio na cesti. Iako je tada i pucao, sve je brzo sređeno, pa se udaljio u pratnji vojnih policajaca. Drugom prigodom u diskoteci je nasrnuo na unuka predsjednika Tuđmana. U istrazi protiv tzv. mafijaške skupine nedavno je svjedočio čovjek koji je navodno vidio kako se motocikl s Tačijevim ubojicama udaljava s mjesta zločina.
Nakon Tačijeve smrti zagrebačkim podzemljem proširila se dotad vrlo stidljiva priča o tome da je on ubojica dviju zagrebačkih prostitutki, u unajmljenom stanu na Novoj cesti, 35-godišnje Tanje Zvjerev-Deveničar i 42-godišnje Ane Muhić. Druge prostituke pričale su kako je Tači prema njima bio izuzetno grub te da se hvalio svojim "visokim" vezama. Jedna od njih ispričala je kako ju je Tači u napadu bijesa vezao i prijetio joj pištoljem.
Policija navodno nikada nije našla dio dnevnika ubijenih prostitutki u kojima su bilježile sve podatke o svojim klijentima, uz ostalo vrijeme njihova dolaska i odlaska, kao i ono što su im "musteri" (klijenti) govorili uključujući i prijetnje.
Među zagrebačkim prostitutkama, naime, pogotovo onima koje "operiraju" u stanovima, postoji nepisano pravilo da vode preciznu evidenciju o mnogim pojedinostima vezanim za "posao" i o tome jedna drugu obavještavaju. Takvu evidenciju vodile su i dvije prostitutke zvjerski izmasakrirane u prizemnom stanu na Trešnjevci. Dio njihovih dnevnika poslije ubojstva je nestao.
Ubojstvo pred svjedocima
Samo dan nakon Tačijeva ubojstva, 5. srpnja 1997. Nebojša Ćuk, čovjek čije se ime povezivalo s poslovima automafije, likvidiran je u svojoj kući u Svetoj Nedjelji. Još se ne zna tko ga je ubio.
Mjesec i pol kasnije, 22.kolovoza 1997. nepunih mjesec dana pošto je u vreći za smeće nedaleko od njegova automobila nađen kilogram eksploziva, pred stanom i lokalom koje je unajmio u Kozari boku ubijen je Mijat Vrdoljak, čovjek iz bosanske Posavine koji je slovio kao opasan utjerivač dugova. Dok je Vrdoljak išao prema telefonskoj govornici, vozač neidentificiranog golfa pozvao ga je po imenu. Zatim je golf naglo krenuo i srušio Vrdoljaka, a suvozač ga je izrešetao hicima iz "škorpiona". Nije ga spasila ni pancirka.
Ubojstvo nikada nije riješeno, a poslije Vrdoljakove smrti sve se glasnije počelo pričati da je upravo on 1993. u Rudešu ubio Damira Kovačića zvanog Šerif.
Omer Zahirović ubijen je u svojoj kući u zagrebačkoj Duvravi 20. studenoga 1997. nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora, a njegova je supruga ranjena. U zatvoru je bio jer je u kockarnicu "Joker", koju je tada vodio Zlatko Bagarić, bacio bombu. Pritom je ranio Zorana Petrovića Ivicu. Iako se u kriminalnim krugovima pričalo da je Petrović "stoposto sredio" Zahirovića, to nikada nije dokazano.
Na parkiralištu u Španskom, 27.ožujka 1998., u eksploziji automobila bombe ubijen je Albert Burić, čovjek koji je na ratištima BiH upoznao bivšeg legionara Bernarda Hutinskog. Burić, vlasnik kafića "Versus", 1994. ranio je Zdenka Mamića, a godinu dana poslije ranjen je u pucnjavi za koju se smatra da je posljedica reketa. Burićev otac autoru ovog feljtona zaklinjao se da zna tko je "namjestio" njegovu sinu. No, nakon telefonskog dogovora o sastanku s novinarom otac Alberta Burića više se nije javio.
Burićev poznanik Bernard Hutinski, s kojim je druženje nastavio i nakon povratka s ratišta, ubijen je 9. svibnja 1998. godine u čakovečkom noćnom baru "Monte Carlo" pred petnaestak očevidaca, od kojih ni jedan nikada nije dao policiji korisnu informaciju koja bi pomogla u rješavanju slučaja.
Hutinski je postao poznat u listopadu 1997. kad je u baru, u kojem je kasnije ubijen, držao zatočena tri policajca čak 14 sati. Predao se tek Stjepanu Adaniću, tadašnjem pomoćniku ministra obrane.
Nekoliko mjeseci poslije, 28. ožujka 1998., nedaleko od zgrade varaždinske policije, u eksploziji je potpuno uništen automobil u kojem je Hutinski čudom ostao živ. Iako je "Jutarnji list" tada objavio njegovu tvrdnju iz bolničkog kreveta da je riječ o atentatu, gotovo nitko mu nije vjerovao jer se činilo da se sam pokušao ubiti.
Kraj kontroverznog bankara
Priča o ubojstvu "hrvatskog kralja kocke" Zlatka Bagarića toliko je puta ponavljana da je već postala opće mjesto svakog razgovora o kriminalu. Bagarić je ubijen 15. srpnja 1998. ispred lokala "NK Dubrava", u obračunu s braćom Rodić, nakon što je satima maltretirao dvojicu braće, glazbenike i goste u lokalu. S Bagarićem su te večeri bili i Miljenko Žaja, Nikica Jelavić te jedan od sinova tajkuna Josipa Gucića.
Nakon toga, ministar Penić proglasio je Zorana Petrovića nasljednikom Zlatka Bagarića na čelu zagrebačkog podzemlja, no Petrović je nakon toga nesmetano bio na Bagarićevu pogrebu. Na pogreb, unatoč najavama, nije došao Davor Šuker, ali ni mnogi koji su se nedugo prije Bagarićeve smrti gurali da bi mu bili što bliže na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, kad se "hrvatski kralj kocke" nesmetano mogao kretati i u neposrednoj blizini predsjednika Tuđmana.
Smrtonosni metak u Bagarića ispalio je Lazar Rodić, čiji je nedavni izlazak iz pritvora u Dubravi bučno proslavljen. Tog jutra kad je Bagarić ubijen, Nikica Jelavić zamalo je izbjegao metak bježeći iz lokala Rodićevih.
Noću 11. ožujka 1999. godine iz strojnice Ero, vojnog podrijetla, nedaleko od mjesta gdje je ubijen Špejtim Tači, likvidiran je Željko Šobot. Unatoč poznatom serijskom broju strojnice, o tom se oružju nikada nije doznalo ništa više. MORH nikada nije MUP-u odgovorio na službeni zahtjev da ispita tko je zadužio pušku s kojom je kasnije ubijen Šobot. Željko Šobot je izrešetan dok je, očito čekajući nekoga, uz raskrižje Selske i Ozaljske mirno u svom automobilu jeo pirošku, kupljenu u obližnjoj pekarnici pošto je vratio kasetu u videoteku. Policijska ophodnja koja je slučajno naišla čak je pokušala uloviti tamni automobil kojim je ubojica pobjegao s mjesta događaja. Kasnije je taj automobil i pronađen.
U okviru istrage protiv tzv. mafijaške skupine, za ubojstvo Šobota osumnjičen je Davor Zečević Zec, čovjek za kojeg se sumnja da je ubio i Ivicu Šakotu.
Šobotino ime spominjalo se već početkom devedesetih u aferi s lažnim tolarima u slovenskoj poslovnici Promdei banke Ibrahima Dedića. Baš njega, Ibrahima Dedića, kontroverznog međunarodnog bankara koji je zagrebačku karijeru započeo fotografirajući prolaznike pred zgradom Glavnog kolodvora, dva su muškarca dočekala u noći 3. srpnja 1999. godine, u ulazu zgrade u Ivekovićevoj 17 u Donjim Sveticama, u kojoj je njegov stan i poslovnica Promdei banke.
Dedić je izrešetan pred dizalom, pri čemu je jedan napadač ranio drugoga. Iako su nađeni neki važni tragovi, uključujući i automobil koji su ubojice koristili, slučaj do danas nije riješen. Dedić je godinama tvrdio da mu prijete, ali često za to nije imao nikakvih dokaza, a zbog mutnih bankarskih poslova i čestih ispada, nitko ga nije shvaćao previše ozbiljno.
Utjerivači na meti
Uz automobile parkirane na ulici ispred "Male kavane" i restorana "Primošten" na Prisavlju, 16. studenoga 1999. oko 21 sat likvidiran je Damir Džeba Dado. Dogodilo se to neposredno prije nego što je trebao biti uhićen. Džebu, koji je, ozlijeđene noge, sjedio u obližnjem kafiću, netko je pozvao na mobitel. Kad je otišao do mjesta na kojem je s nekim telefonski dogovorio sastanak, ubijen je. Policija je pronašla sportski tamni automobil bosanskohercegovačkih registarskih oznaka kojim su se koristile ubojice, ali slučaj nije riješen.
Iako je javnosti bio najviše poznat po tome što je džipom uništio maćuhice ispred HNK u Zagrebu, te sličnim divljanjima u raznim automobilima, njegova je uloga u podzemlju bila mnogo veća. Ime mu se vezuje uz poslove s preprodajom ukradenih automobila u njegovu rodnu Hercegovinu, kao i uz razne iznude, kamatarenja te najmanje jedno ubojstvo.
Džebine doušničke usluge koristili su mnogi - i kriminalci i tajne službe i policija. Sudjelovao je u premlaćivanju policajca nedugo pošto je prošlog ljeta u zrak dignut automobil s Miljenkom Žajom Krojfom, koji je danas invalid, koji je također pritvoren s tzv. mafijaškom skupinom Nikice Jelavića. U garaži stana koji je Džeba koristio na Jarunu pronađeno je vozilo Nikice Jelavića, oružje i eksploziv.
Ubojstva na zagrebačkom asfaltu medijski su daleko eksponiranija od nekih drugih neriješenih likvidacija s nedvojbeno kriminalnim predznakom i "potpisom" svojstvenim slučajevima "čišćenja" podzemlja (izuzev likvidacije Hutinskog u Čakovcu). Međutim, mnoge indicije pokazuju da među "mafijaške" smrti svakako treba ozbiljno ubrojiti još nekoliko likvidacija.
Naprimjer, na opatijskoj rivi rafalima iz "škorpiona" ubijen je Osječanin Darko Rotim Ićo. U podzemlju se smatra da je ubijen zbog borbe za prevlast u poslu s poker-aparatima.
Drugi Osječanin, Mate Šabić Šaban, predratni kriminalac ali i ratni heroj obrane osječkog naselja Jug 2, likvidiran je ispred kafića "Kiwi" dok je ulazio u svoj mercedes.
U travnju 1998. godine, oko 22 sata, rafalima su u Čepinu ubijeni Ante Lozić i Slavko Papić. O tim ljudima ne zna se mnogo, a u većini medija njihova je smrt ostala obavijena velom tajne ili se pak tumačila osvetom obitelji na čijoj su svadbi Papić i Lozić nekoliko godina prije napravili incident. No nedugo prije nego što su ubijeni, njih dvojica bili su navodno u Zagrebu zbog pokušaja utjerivanja duga od jednog "jakog" čovjeka zagrebačkog podzemlja. Bilo bi zanimljivo saznati što su operativci osječkog Centra SZUP-a snimili prisluškujući telefonske razgovore većeg broja osoba nakon dvostrukog ubojstva u Čepinu.
Uz obrazloženje da je naložio veći broj nezakonitih postupaka TKTR-a (tajne kontrole telefonskih razgovora) upravo u razdoblju nakon ubojstva Papića i Lozića, nedavno je teatralno smijenjen načelnik osječkog SZUP-a Josip Peći.
Svi atentati na Sliška
Rijetki su oni koji su preživjeli pokušaj atentata, a samo jedan čovjek preživio ih je dosad najmanje četiri. Ime mu je Vjeko Sliško. Prvi put bio je meta ubojica u travnju 1994. Atentat nije uspio, a u istrazi protiv tzv. mafijaške skupine, za taj neuspjeli atentat na Sliška, ali i za sljedeći, u siječnju 1995. godine, terete se Nikica Jelavić i ekipa okupljena oko pokojnog Zlatka Bagarića.
Na tada 25-godišnjeg Posavljaka, koji se s roditeljima doselio u Sesvete prije negoli je krenuo u osnovnu školu, te na Juraja Dodića pucano je kad su ulazili u automobil ispred Sliškove tvrtke "Bonaparte" u Maksimirskoj ulici. Iako je Sliško teško ranjen u glavu, lijevu ruku i lijevu nogu, preživio je atentat. Kasnije je policija pronašla oružje kojim je pokušana likvidacija i sportsku torbu u kojoj je bio komad papira s imenom Nikice Jelavića. I za taj pokušaj atentata na Sliška osumnjičen je Jelavić, najbliži suradnik Zlatka Bagarića.
Policija pretpostavlja da je i u treći i četvrti atentat na Sliška umiješan Jelavić. Nakon četvrtog atentata u studenome 1999. kad je pogreškom ubijen slučajni prolaznik Zoran Domini, Jelavić je, s velikom skupinom osoba koje se tereti za udruživanje u zločinačku organizaciju, uhićen. Uz iskaze nekih svjedoka, najčvrši dokaz za Jelavićevo sudjelovanje u atentatu na Sliška jest to što je vještačenje pokazalo da je u rukama imao ukradene registarske pločice koje su stavljene na automobil kojim su atentatori pobjegli pošto je na Sliškov džip ispaljen projektil iz ambrusta.
Jelavić i ostali pripadnici tzv. mafijaške skupine sada su u pritvoru, a njihov se broj u međuvremenu popeo na šesnaest, ne računajući Zorana Petrovića Ivicu, koji u njemačkom zatvoru čeka hoće li biti isporučen hrvatskom pravosuđu.
Globus - travanj 2000.
vezano:
Popis neriješenih ubojstava u Hrvatskoj
406 ubojica slobodno šeće Hrvatskom
Najveći broj ubojstava otpada na dvije ratne godine, 1991. i 1992., a najveći broj nerazriješenih egzekucija odnosi se na Srbe i "deklarirane Jugoslavene"
Objavljeno u Nacionalu br. 321, 08. jan 2002 | Jasna Babić
izvor: nacional.hr-10152
izvor: media.ba
