Stevandićev Crveni Kombi
Banja Luka, 1991-2018. - Doktore Stevandiću, i konje ubijaju, zar ne?
• "Sušnica i ja smo bili na istoj strani!" - rekao je Stevandić tom prilikom, bez imalo stida i strama. Na ovu izjavu odmah je reagovala i porodica Miodraga Miće Sušnice, odbacujući je kao čistu neistinu
Objavljeno: 12. jun 2018 | Suzana Sekulović Kadirić
Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić, ponovo se oglasio na svom blogu u kojem pokušava da spasi vlastitu kožu i umanji svoje učešće u zločinima koji su (u njegovo ime) vršeni početkom 90-tih u Banja Luci, ali i na području drugih mjesta u RS.
Bez imalo grižnje savijesti, koju nikad nije ni imao, kao i bez oslanjanja na činjenice i fakta, on i ovaj put pokušava da zavede onu grupu nacionalista koji mu pružaju podršku, mada je već svima jasno da nebuloze kojima se Stevandić koristi ne mogu više nigdje dobiti trajnu i potpunu podršku, koju on nikad u principu nije ni imao, već je svojom silom uz pomoć zvanične politike RS i strahom koji je izazivao zajedno s grupom istomišljenika, tih ratnih godina harao, iživljavao se, a uz pomoć tog kredibiliteta, gdje su kriminal i ubistva legalizovana, uspio da dogura do sadašnjeg mjesta potpredsjednika NSRS.
Negiranje istine
Pitanje je - kome odgovara ovaj i ovakav Stevandić na mjestu na kome danas sjedi, i zašto su ga tu i postavili?
Ako je Milorad Dodik sa svojom huškačkom i potpuno sirovom retorikom, zadužen za zaštitu njemu sličnog istomišljenika, onda uopšte ne čudi činjenica da su ljudi iz RS ili potpuno odustali od istine ili nisu sposobni da donesu bilo kakve promjene u tom etnitetu kako bi se već jedanput, nakon tolikih godina okrenuli putu koji vodi u bolji život i prosperitniju budućnost novih generacija.
Ta ista generacija, zajedno sa svojim roditeljima, danas stoji na Davidovom trgu i bori se za pravdu koju je upravo taj Stevandić jedanput ugasio i oteo tom entitetu, a sudeći po svim njegovim izjavama u NSRS uopšte nema namjeru da ukradeno vrati.
Ništa čudno od dr. Nenada Stevandića koji nosi sve svoje današnje funkcije i titule na osnovu svoje surovosti, a kao doktor ne obazire se ni na činjenice, fakta i nauku, te samim tim, ubjeđena sam, ne poznaje ni pojam ljekarske etike i morala koji bi svaki ljekar trebao da zna. Ako ništa drugo, trebao bi da pročita bar prvu rečenicu moderne Hipokratove zakletve, usvojene u Ženevi 1946. godine koja glasi: "U času kada stupam među članove ljekarske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti."
Već pri prvoj rečenici Hipokratove zakletve, dr. Stevandić je pokleknuo i umjesto ka humanosti, potegao ka pljačkanju, sili, lažima, i stalnim negiranjima, kako činjenica, tako i istine. Možda to i nije čudno s obzirom kako i na koji način je dobio diplomu doktora, a o čemu bi čak i Milorad Dodik imao šta reći.
No, pođimo od početka.
Na svom blogu, bez trunke stida, današnji potpredsjednik NSRS, tvrdi da fakta, izvještaji i dokumenta Haškog tribunala, tužilaštva i sudova u BiH, taj crveni kombi prepoznaju kao "službeno vozilo Centra službi bezbjednosti Banja Luka, stanica policije Centar".
S tim je već sve rekao o službenoj politici RS početkom 90-tih godina.
Krivotvorenje podataka
Ni u jednom momentu prilikom krivotvorenja podataka Stevandić ne spominje da je upravo haška tužiteljica Mellisa Pack citirala zapovjed doministra MUP BiH, Momčila Mandića u kojem se naređuje preuzimanje stanica policije u Bosni i Hercegovini u više opština, gdje se potom, prema optužnici, 1992. godine dogodio progon nesrpskog stanovništva, negdje i s razmjerom genocida.
Tužiteljica Pack pokazala je prilikom unakrsnog ispitivanja Karišika i jasnu povezanost između policije i vojske bosanskih Srba, citirajući izjave i puštajući snimke njihovih dužnosnika o akcijama koje su prema optužbi dovele do udruženog zločinačkog poduhvata progona i genocida, 1992. godine u više opština i gradova.
Tu, svakako, spada i Prijedor u kome su masovne egzekucije, silovanja, koncentracioni logori i drugi zločini, koje kako Stevandić tako i zvanična politika u RS negira, doveli do nestanka više od 3.000 civila, a ubijeno je i 102-e djece, kao i 258 žena. Kroz prijedorske logore je prošlo oko 31.000 zatvorenika za šta su sve vrlo dobro znali Radoslav Brđanin, Stojan Župljanin, a s njima zajedno i Stevandić koji se sam u svom blogu hvali kako se vozio kamionima, pincgauerima, helikopterima, a onda ponovo pretjeruje i navodi da se vozio i avionima, zaboravljajući da upravo haška optužnica protiv Brđanina i Župljanina u Hagu obuhvata i njegovo učešće u počinjenim zločinima.
Možda po Stevandiću čak ni Hag nije mjerodavan da utvrdi zločine, ali šta reći o izvještaju Ujedinjenih nacija iz juna 1994. godine u kojem stoji da je iz opštine Prijedor do tog mjeseca protjerano 52.811 Bošnjaka i Hrvata. Povjereništvo je takođe predočilo da se između 1991. i 1993. godine broj Srba u opštini Prijedor povećao na 53.637, dok se broj Bošnjaka smanjio na 6.124, a broj Hrvata na 3.185, dok se broj ostalih narodnosti smanjio na 2.621.
To je okarakterisano kao zločin protiv čovječanstva. Čak 80 posto ukupne prognaničke populacije činile su žene sa malom djecom koje su završile, uglavnom, u zemljama regiona i Zapadne Evrope. Sve su to živi svjedoci jedne krvave epohe.
Etničko čišćenje
Ni Stevandićevo negiranje da je upravo on bio taj koji se nikad nije vozio crvenim kombijem uopšte ne može začuditi nekoga ko istoriju njegovih zločina, ali i njegovih laži poznaje dovoljno dobro. Još je austrijsko-američki psiholog Heinz Hartmann (1894-1970) u psihoanalizi utvrdio fokus i profil ljudi koji su opterećeni sa tzv. "ja" psihologijom, u kojoj pojedinci razvijaju jedan dio funkcije u sebi koja teži da se odbrani od istine i nezavisno od svih drugih emocionalnih i empatijskih osobina čovjeka radi svoj posao, a da pri tom ne bude pogođen stalnim sukobima koji se dešavaju u njegovoj psihi, te konfliktima koji progone onoga koji je obolio od takve vrste psiho-emocionalne bolesti.
Radi se uglavnom o labilnim i nestabilnim ličnostima, a psihoterapija se svodi na to da se pokuša pronaći čak i najmanji dio ličnosti oboljelog koji bi mogao funkcionisati bez unutrašnjih konflikata, a pored Hartmanna ovu tezu su zastupali i zastupaju i drugi svjetski psiholozi, poput Anne Freud i Erika H. Eriksona.
Stevandić, da je imalo doktor, znao bi gdje treba tražiti pomoć kako bi mogao živjeti bez stalnih unutrašnjih sukoba svoje ličnosti, jer bi trebao znati da je ovo težak psihički poremećaj koji se ipak koliko-toliko može pokušati poboljšati psiho analizom. Naravno da strah u kome se nalaze današnji moćnici RS, a samim tim i potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić, pogoršava značajno psihičko stanje oboljelih, pa je za njih tako i svaka šansa, za bilo kojim napretkom u lječenju davno propuštena.
Kako bilo da bilo, Stevandić jako dobro zna, ali u već navedenom svakodnevnom sukobu sa samim sobom i dalje negira da je samo na području Banja Luke ubijeno 157 muškaraca i 54 žene. Najviše civila je stradalo u Kotor Varošu gdje je ubijeno 96 Bošnjaka, a u koji je Stevandić zajedno sa svojim crvenim beretkama redovno odlazio.
U Banja Luci, prema zadnjem popisu, koji još uvijek nije gotov, nedostaje 1.138 starih banjalučkih prezimena i sasvim je nemoguće da su ti ljudi otišli u turizam, te im se toliko svidjelo da se ni nakon 25 godina nisu vratili. O progonima, izbjeglicama i ratu postoje brojni zapisi i svjedočanstva, kao i preživjele žrtve Stevandićevog nasilja i zločina, a jasno je i dokazano da je u Banja Luci izvršeno etničko čišćenje.
Rafali u tijelo Miodraga Miće Sušnice
Stevandića je najviše uzdrmala istina o likvidaciji Miodraga Sušnice, inspektora tadašnjeg SUP koji je ubijen 10. aprila 1992. pred kajakaškim klubom, a koji se apsolutno nije htio svrstati na istu stranu sa Stevandićem, već je imao namjeru da objavi podatke do kojih je došao, a koji su se odnosili na naoružavanje, tzv. sabirne centre, bolje i istinititije rečeno - logore. Scenario u vrijeme kad je Banja Luka bila okružena žestokim bitkama prema Okučanima, Derventi, Sarajevu u opsadi, i kad je, praktično, nemoguće bilo iz nje izaći, a ujedno je bio uveden i policijski sat od 22:00- 06:00 h bio je sljedeći: trojica izvršilaca, bijeli Fiat Uno, talijanske registracije, crvene beretke, i rafali u tijelo Miodraga Miće Sušnice.
Paravojne srpske odbrambene snage, kao i uloga Stevandića u ovoj likvidaciji, bili su povod da u strahu koji mu je u zadnje vrijeme stalno iza leđa, ovaj političar na visokoj funkciji i doktor po profesiji, još jedanput, vrlo brzo izrekne jednu u nizu svojih nebuloza i čistih laži, a u svrhu falsifikovanja istine:
Sušnica i ja smo bili na istoj strani - rekao je Stevandić tom prilikom, bez imalo stida i strama.
Na ovu izjavu odmah je reagovala i porodica Miodraga Miće Sušnice, odbacujući je kao čistu neistinu:
Porodica Šušnica odbacuje jučerašnju izjavu Nenada Stevandića, da su tobož on i pokojni Miodrag Šušnica bili na istoj strani i da je na njega tobož pucano u istom kontektsu, kao lažnu, malicioznu i usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti Nenada Stevandića koji je osumnjičen upravo za ubistvo Miodraga Šušnice.
Ubijeni Miodrag Šušnica nikada nije poznavao niti se ikada susretao sa tadašnjim studentom iz Drvara koji se odaziva na ime Nenad Stevandić. Pogotovo se nije družio sa takvim likom. Za sve to postoje nepobitni dokazi.
Uprkos svemu, Stevandić nastavlja da gazi i omalovažava žrtve, a sebe samog dovodi u stanje šizofrenije izjavom u svom blogu kako je predizborna kampanja već počela i kako bi ponovo prihvatio neki kombi kao donaciju bez obzira na boju. Ovo je jedina iskrena Stevandićeva izjava, jer i sama sam sigurna da za njega ni jedno ubojstvo nije krivično djelo, pošto je i sam učestvovao u mnogim likvidacijama, a nedavno je povodom ubistva Davida Dragičevića, čije je tijelo pronađeno, pod sumnjivim okolnostima u Crkvenoj izjavio:
Kad Crkvena nabuja jednom je i konja odnjela. Ne znam sad tačno, ali ima i taj podatak.
Crveni kombi
Ne ulazeći u gramatičku ispravnost Stevandićevih riječi na raspravi koja se vodila o ubistvu Davida Dragičevića u NSRS, ipak ostaje interesantna činjenica da je za Stevandića svako ubistvo misteriozno, bez obzira o kome se radilo, kao i činjenica da nacionalna pripadnost ljudi više za njega ne igra veliku ulogu ukoliko treba likvidirati nekoga ko potpredsjedniku, a samim tim i predsjedniku Miloradu Dodiku koji Stevandića podržava, kao i kliki vlastodržaca oko njih smeta. I sigurno je da Stevandić još uvijek čezne za kombijem, što samo pokazuje da su mu metode potpuno iste, a ko je u kombiju, u kojem se fizički iživljavaju vozeći ga kroz grad, uopšte nije ni bitno za Stevandića.
Ovaj put bi ti bili sigurno Srbi, koji se bune protiv narko kartela.
Međutim, ipak je sva ta sila i drskost na klimavim nogama i čim jedna glava padne, a samo jedan jedini moćnik propjeva, sve će se srušiti kao kula od karata o čemu jasno govori i izjava predsjednika RS, Milorada Dodika, izrečena 2013. godine o Stevandićevoj prošlosti, o izborima i o školovanju za doktora, a sve jako sumnjivog porijekla, kao i o potpunoj Dodikovoj svjesnosti o Stevandićevoj ulozi u ratu i njegovom, nazovi poštenju, prije nego li je ovaj prešao na predsjednikovu stranu.
Naravno da Stevandić ni ovaj put nije našao činjenice na koje se poziva, već pokušava ubjediti ljude izjavom da "ima tamo negdje i taj podatak".
A nema!
Na suđenju Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću, optuženim za genocid u Bosanskoj Krajini, opisan je teror koji je 1992. u Banja Luci provođen iz zloglasnog crvenog kombija. Od proljeća 1992. crveni kombi predstavljao je najveću opasnost za Bošnjake u Banja Luci - rekao je na suđenju u Hagu svjedok BT22.
Suze u tuđini
I tu bi se krug nekako i završio. Isti taj krug koji je učestvovao u protjerivanju, ubistvima, silovanju, pljački tuđe imovine, danas je na vlasti. Isti taj krug je poubijao tuđu djecu drugačijih imena, a sad se okomio i na djecu imena prihvatljivih jednonacionalnim sredinama.
Isti taj krug je urušio granice i opstanak zemlje, podjelivši je na paramparčad, kako bi lakše držali njeno stanovništvo u prismotri, koristeći ih za sopstvene ciljeve, a sad tu odgovornost svaljuju prvenstveno na one koji se sakupljaju na Davidovom trgu, a potom i na sve ostale koji se bore protiv njih takvih kakvi jesu.
Pogledajte oko sebe. Izgovorite tri prezimena - Dodik, Čović, Izetbegović! Ko urušava zemlju? Ko ju ostavlja bez nade u bolju budućnost? Ko Vam ubija djecu i zdušno, zajedničkim snagama se trudi da Vam sve opustoši, pa da Vam potom preseli djecu u neke druge zemlje gdje se kompetencija, znanje i zajednički rad na projektima skupo naplaćuju i visoko cijene? Znate li kako boli daljina i znate li koliko li će Vam suza proliti djeca u tuđini, ostala željna Vaše ljubavi, bliskosti i brige?
Ja znam!
I svaki put plačem, jer nikad nisam sigurna da li je to posljednji put da vidim moje roditelje! I hoću li stići na vrijeme kad sudnji čas i po njih dođe? Ostala sam ih željna, a i oni mene! Ta ista sudbina čeka i Vas ukoliko se ne probudite iz očaja, letargije i dubokog sna. Ukoliko još uvijek mislite da se ništa ne može promjeniti i da nemate za koga glasati, te da Vas politika ne interesuje, stavite se onda otvoreno na stranu onih koji su Vas doveli u ovu situaciju i podržite ih svojim neizlaskom na glasanje.
Ja ću, svakako, upotrijebiti svako moje demokratsko pravo koje mi je na raspolaganju da bih srušila, ne državu, jer meni nije tjesna i sasvim mi je dobra, već da bih srušila njene moćnike zakrvavljenih očiju, spremnih na sve. Svijet ne mogu promjeniti, ali ću bar znati jednom na čijoj sam strani bila kada sam željela da živim kao čovjek dostojan respekta drugih, koji isti taj respekt uzvraća drugima na jedan sasvim ljudski način.
I znajte da i konje ubijaju, zar ne?
izvor: avangarda.ba-563
