Ne možeš ti, Hasane!
Kud Hasan prođe, trava ne raste
Objavljeno: 03. sep 2012
Hasan Čengić je neosporno najmoćnija bošnjačka figura koja djeluje "iz sjene". Osim što se nalazi na američkoj crnoj listi, po osnovu čega mu je blokirana sva imovina u SAD, te mu je po tom osnovu zabranjen ulazak u SAD, uspio je dva puta na sudskim procesima vezanim za trgovinu oružjem, u Ljubljani i Sarajevu, dokazati svoju nevinost.
Bavi se biznisom, pripada rukovodstvu SDA, i član je Sabora Islamske zajednice u BiH. Firma BIO u Sarajevu smatra se njegovim vlasništvom, dok se nagađa o postojanju firmi u Istanbulu i Beču.
Najveće afere koje su mediji vezali za Hasana Čengića su kontroliranje humanitarne organizacije TWRA za pomoć muslimanima u BiH tokom agresije, i izgradnja aerodroma u Visokom. TWRA je ugašena nakon velike i opsežne akcije Interpola i optužbom njenog osnivača Fatiha Hasanejna, sudanskog državljanina, od strane vlasti SAD, da je finansijski pomogao neke radikalne i militantne islamističke osobe i grupe u svijetu.
Ne možeš ti, Hasane!
Danas malo ko zna za prav(n)o stanje firme Visočkog aerodroma, te nekretnina, poput nekoliko desetina dunuma zemlje kod Visokog. Navodno je zemlju prodao jednom tajkunu tako da, na izgled, biznis Hasana Čengića stoji vrlo loše. Nigdje aviona, ni kamiona.
Od četiri milijarde najavljenih (malezijskih) investicija u naselje nedaleko od Ilidže, sagrađene su samo dvije "Bosmalove" zgrade na Čengić vili. Malezijski investitor je doživo bankrot, te još pokušava spasiti uloženi novac prodajući preostale stanove. Sam Čengić je, nakon što je deložiran iz "vojnog stana", uzeo kredit kod Sanpaolo banke, i kupio novi stan negdje drugdje, a ne u "Bosmalkama".
I politički, nakon što je smijenjen sa mjesta zamjenika ministra odbrane FBiH, Čengić je djelovao iz sjene. Pokušao je osujetiti Sulejmana Tihića i preuzeti njegovo mjesto u SDA, a kad je osobno Alija Izetbegović osjetio tu njegovu namjeru, podržao je rahmetli Abdulaha Nakaša kao Tihićevog protukandidata.
Kada je smijenjen Ejup Ganić sa mjesta potpredsjednika SDA, Čengić se bio kandidirao na njegovu funkciju: "Ne možeš ti, Hasane!" - javno je pred cijelim GO SDA, zaprijetio rahmetli Izetbegović.
Kasnije je podržao odmetnuto krilo SDA iz Cazina, Hozanović&co, da bi ga se odrekao kad su oni odlučili osnovati novu A-SDA, stranku.
Opet je 2006. podržao i agitirao za Harisa Silajdžića, kao kanidata SBiH, da bi na prošlim izborima, sporazumno sa Silajdžićem, u zadnjim danima kampanje podržao Bakira Izetbegovića. Od tada, Čengić se mogao vidjeti samo u dane "Sarajevo bisniz foruma" SBF, dok u kuloarima hotela pije kahve sa gostima, biznismenima, mahom iz arapskog svijeta.
Tek je na posljednjoj sjednici Sabora IZ u BiH, bio ponovo u fokusu medija. Nakon što je umro jedan sabornik, umjesto njega u saborske klupe došao je, baš Čengić. Iako je vidno obolio - svojim istupima pred medijima pokazao je kako je veoma, veoma zainteresiran za izbore u Islamskoj zajednici, odnosno za izbor reisul-uleme IZ u BiH.
Međutim, veoma malo, zaista malo, građana zna, šta zaista radi, čime se bavi i koliko je, zaista utjecajan Hasan Čengić. Bez obzira na mnoštvo tekstova o njemu, koje su, vrlo često sa animozitetom, pisali nekad opozicioni a danas mediji u službi SDA, o Čengićevim poslovima se malo zna. To je njegov veliki uspjeh i to može zahvaliti velikom iskustvu bavljenja vrlo delikatnim poslovima, ali i progonu koji je doživio kao mladić od strane UDB.
Dakle, Hasan Čengić je stvorio hairizmu kao jedan od lidera mladih studenata Fakulteta islamskih nauka Sarajevo FIN, koji su početkom osamdesetih organizirali islamska predavnja u Tabačkom mesdžidu u Sarajevu.
Pošto je bio veoma blizak sa ljudima koji su nekada bili suđeni zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani, imao je podršku vrlo utjecajnih ljudi u Islamskoj zajednici Jugoslavije, naročito u bosanskom mešihatu. Zbog toga se našao na optuženičkoj klupi sa grupom Alije Izetbegovića 1983. godine. Zbog imidža bradatog mladića koji se bori protiv režima, u islamskom svijetu je doživljen kao bošnjački Čegevara.
Nakon izlaska iz zatvora uposlio se kao imam u Zagrebačkoj džamiji. A, kao blizak rođak Adila Zulfikarpašića bio je ključna osoba za organiziranje sastanka, u toj džamiji, sa Alijom Izetbegovićem, na kojem je donesena odluka o formiranju SDA.
Tim zaslugama ušao je Centralu SDA u Sarajevu, i, skupa sa rahmetli Omerom Behmenom, bio ključni kadrovnik u SDA. Stoga njih dvojica preuzimaju na sebe ključne obaveze organiziranja oružanog otpora u odbrani BiH, te naoružanja.
Sa tom harizmom mladog "odanog Alijinog saborca", mladog bošnjačkog Čegevare, i tako specijalnim, skoro svetim zadatkom i misijom, Čengić je ostvario vrlo važne kontakte sa mnogim svjetskim liderima i vladama, posebno u islamskom svijetu. Kroz njegove ruke je prošlo stotine miliona dolara ili čak i milijarde dolare. To je priznao i sam rahmetli Alija Izetbegović.
Doduše, Izetbegović je rekao kako toliko vjeruje Hasanu da bi mu se svijet srušio ukoliko bi se dokazalo da je Čengić pronevjerio samo "jednu marku."
Ipak, nikad Čengić nije predao "izvještaj" samom rehmetli Izetbegoviću, kao ni većina onih koji su s njegovim potpisom, a u ime bošnjačkog naroda, sakupljali novac za "pomoć BiH". Jedna od kardinalnih pronevjera je donacija iz Bruneja u iznosu 2 milijarde EUR, po kojoj je svaki borac, od 200 000 boraca Armije BiH trebao dobiti bar 2 hiljade KM. U tu svrhu bile su i izdate boračke knjižice koje je osobno Čengić, kao doministar odbrane Federacije BiH, napravio i pustio u promet preko Privredne banke - koju će ubrzo njegov lobi i privatizirati.
Kontrola DKP u Islamskom svijetu
I pored toga, a posebno nakon smrti Alije Izetbegovića, kada se Čengić približava Silajdžiću, i miri sa Bakriom Izetbegovićem, "nikla" su u Sarajevu tri projekta za koja se smatra da su, ipak, djelo Hasana Čengića. To su formiranje BBI banke, odnosno SBF, Sarajevo biznis foruma, izgradnje zgrade AL Šidi, i dovođenje telvizijskog kanala Al-Džezire u Sarajevo.
Iako formalno nigdje u "papirima" nema imena Hasana Čengića, to je realizirano preko mreže njegovih ljudi, koji su tokom rata bili njegovi stipendisti, odnosno uposlenici u njegovim firmama, ili TWR-a.
Čengić je u svoju "mrežu" regrutirao studente iz Malezije, kojima je osigurao stipendije tokom rata. Kako je regrutirao braću Šabanoviće, inače rođake, dajdžiće Senaida Memića, koji je uz Bakira Alispahića, bio glavi Čengićev koordinator za dopremu i dilanje oružja u Sarajevo na početku agresije, za izgradnju "Bosmala", tako je angažirao Amera Bukvića i Edhema Foču, za registriranje BBI banke i Al-Džezire.
Isti scenarij je urađen i sa Al-Šidijem kojeg je u BiH registirao Šerif Patković, iz Šerića kod Zenice, da bi, uz pomoć Bakira Izetbegovića, dobio tender za kupovinu placa na Marijin dvoru. S tim što menadžment BBI banke, BBI centra, kontrolira grupa Čengićevih prijatelja, odnosno njihove uže rodbine, poput braće Husejna i Sejada Živalja, ili Tarika Đorđića, direktora Al-Džezire, koji je tokom rata vodio Čengićeve "poslove" u Istanbulu.
Pošto BBI Centar ima veze sa Zagrebačkom bankom, kasnije Uni credit banka, iz koje je kreditiran, Čengićeve poslove u Zagrebu i danas vodi Faris Nanić, kao što ih je vodio dok je bio šef kancelarije TWR-a u Zagrebu.
Faris Nanić rođen je u Zagrebu 1964. godine, gdje je završio Građevinski fakultet. Novinarstvom, publicistikom i esejistikom bavi se od 1988. Objavljivao je tekstove u mnogim domaćim i stranim publikacijama. Bio je novinar, urednik, glavni urednik i direktor u nekoliko izdavačkih i novinskih kuća. Pokrenuo je te više godina bio glavnim urednikom Preporodovog Journala, mjesečnika KDBH Preporod. Do sada je objavio tri knjige: "Tjeskoba vremena", zbirku političkih i drugih tekstova i eseja, u izdanju Profil internationala 1999., u KDBH Preporod objavio je putopisnu prozu "Na istoku zapada" 2002. i zbirku eseja i uvodnika iz Journala "Zapisano ostaje" 2006. godine. Kao građevinski inženjer radio je u Gortanu i Hrvatskim autocestama. Radio je kao direktor Viadukta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a trenutno istu poziciju obnaša u Bosni i Hercegovini. Jedan je od 40-orice potpisnika inicijative za osnivanje Stranke demokratske akcije 1990. godine, a devet godina bio je politički tajnik SDA Hrvatske. Jedno vrijeme obnašao je državne dužnosti u Sarajevu. Živi i radi na relaciji Zagreb-Sarajevo.
Osman Softić
Osman Softić, koordinator SBF, bio je imam i Čengićev kolega u Zagrebačkoj džamiji.
Osman Softić rođen je 03. sep 1966. godine u Orahovi, općina Bosanska Gradiška. Završio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu 1984. godine. Nakon medrese se upisao na Fakultet Islamskih nauka u Sarajevu (tada Islamski Teološki Fakultet ITF), na kojem je diplomirao u septembru 1989. godine. Potom, odlazi na rad u Islamski Centar u Zagreb gdje je proveo nepune dvije godine. U zagrebačkoj džamiji je radio kao imam i vjeroučitelj (muallim). Pred sami početak agresije na Republiku Sloveniju u julu 1991. godine otputovao je u Kuala Lumpur na Međunarodni Islamski Univerzitet (IIUM) u Maleziju gdje ga je zatekla i agresija na BiH. U Maleziji je proveo osam mjeseci gdje je odslušao jedan semestar predavanja da bi se početkom 1992. godine permanentno nastanio u Australiji. Na fakultetu političkih nauka Univerziteta New South Wales u Sydneyu je stekao diplomu magistra međunarodnih odnosa. Danas radi kao menadžer u privatnom sektoru (advertising industry), dok dužnost predsjednika Mešihata Australije obnaša volonterski.
Rifat Fetić
U Islamskoj zajednici - ključni čovjek kao Čengićeva krtica - je Rifat Fetić. Iako nije imam, za razliku od četverice mu starije braće, Fetić je dobio posao. Prvo kao predsjednik omladine IZ, a zatim i skretar Ilmije - zahvaljujući zaslugama koje je stekao radeći za Čengića tokom rata u humanitarnim organizacijama u Zagrebu.
Pored toga on je i član UO Terminala Federacije BiH. Tu je postavljen isto kao Čengićeva "krtica", jer se smatra da Čengić kontrolira jedan lanac benzinskih pumpi koje snabdijeva doniranom naftom koje skladišti negdje u Konjicu. Čengićev interes da se bavi terminalima otkriva njegovu dugogodišnju ambiciju da se bavi uvozom i prodajom nafte.
Preko lidera SDA i SBiH, Čengić je ostvario kontrolu nad kadrovima DKP u islamskim zemljama. Tako je brat Amera Bukvića, Tarik, postavljen za ambasadora prvo u Indoneziji, a danas u Maleziji, gdje Čengić uživa veoma velik ugled.
Zbog svog pragmatično-poslovnog interesa, Čengić je promijenio svoje fanatično-odurno ponašanje. Tako je pristao da mu mentor na postdiplomskim studijama bude rahmetli Nijaz Duraković, zakleti ideološki protivnik. Kao što je bio ponudio novac svom isljedniku Muniru Alibabiću Munji, da sagradi Institut za ratne zločine. Kao što ga je rahmetli Duraković prihvatio, tako ga je principijelni Alibabić cinično odbio kako ne želi njegov "krvavi novac." Bar tako Munja piše u jednoj svoj knjizi u kojoj cijelu plejadu bošnjakih političara, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, optužuje za suradnju sa KOS-om.
Kud Hasan prođe, trava ne raste
Tako se nesuđeni bošnjački Čegevara preobrazio u velikog bošnjačkog Čegeparu.
Isto kako je nekada nekoliko stotina muslimanskih djevojaka i mladića slušalo vazove u Tabačkom mesdžidu o "islamskom ašikovanju", pa poslije stvarno odšetali, ašikujući, do Benbaše, danas iz diskotetke iz Bosmalovih zgrada, bar po pričama taksista, tokom vikenda, u zoru izlazi najviše pijanih mladića, a možda i više djevojaka kojima se u kasne sate toči besplatno piće.
Tako, nakon trideset godina, završava jedan mladalački zanos jedne generacije, kojoj su "sudbinu krojili" drugovi Hasana Čengića. Kud Hasan prođe, tuda trava ne raste!
- obistinila se cinična dosjetka onih koji su imali posla sa njim!
izvor: regija.ba-3276
Faris Nanić - Iranski špijun u Hrvatskoj
Tuđmanov režim me je dvaput hapsio
Objavljeno: 07. jun 2014 | Filip Mursel Begović
:: Po struci ste diplomirani inženjer građevine, a već desetljećima primjetno djelujete kao publicist i novinar. Zanimalo bi nas jeste li promašili profesiju i da li bi u izmijenjenim okolnostima života imali posve drugačiji strukovni izbor?
Ne, nisam promašio profesiju. Građevinarstvo je jedna od najljepših formi ljudske kreativnosti i doista me ispunjava zadovoljstvom mogućnost da, u okviru svojih skromnih mogućnosti i znanja, doprinesem izgradnji objekata koji dugo služe ljudima. Na drugo pitanje odgovor je pozitivan. Međutim, kada sam ja maturirao, davne 1983. godine na zagrebačkom MIOC-u, da parafraziram Milana Kunderu, mislilo se da će ideološki determiniran socijalistički režim trajati još barem dvadeset godina i da je pametno studirati nešto ideološki indiferentno, što donosi znanje od kojeg se može živjeti i vani. To je, u tadašnjim uvjetima, smatrao sam, isključivalo i pravo i ekonomiju i sve tzv. društvene znanosti, dok sam za umjetnost bio apsolutno nekvalificiran. Kako za čiste prirodne znanosti nisam imao smisla, a o medicini nisam niti razmišljao, jedini logičan izbor bio je tehnika.
S obzirom da mi je otac bio vrlo afirmiran građevinski inženjer u zemlji i inozemstvu, nisam trebao mnogo razmišljati. Iako, zanimljivo je da sam iste 1983., osim na tadašnjem Fakultetu građevinskih znanosti, položio prijemni i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na što su me, s puno argumenata nagovarali i otac Kemal i tetak dr. Vlatko Mileta, pravnik i dugogodišnji profesor na Fakultetu političkih znanosti. Na kraju je prevladala "Kunderina logika", emigrirao sam u građevinarstvo i nisam požalio jer sam, uz mnoga veličanstvena znanja iz ljudske riznice, dobio šansu ostaviti svoj blijedi trag na djelima koja traju. Vremenom sam shvatio kako je ljudski mandat Božjeg namjesnika na Zemlji bitno determiniran njegovim stvaralaštvom, a što je ljepše od mosta, ceste...
:: Izdali ste dvije knjige publicističkih radova i jednu knjigu putopisa. U Vašem radu je primijećena aktualnost, univerzalnost, provokativnost, filozofičnost, zavidna razina teološke potke, profinjen smisao za analizu, nadalje, zagovarali ste dijalog među religijama, interkulturalnost, upozoravali na opasnosti asimilacije, govorili o problemima globalizacije i društvima koje baštine kompleksno pitanje manjina. Oštro ste razotkrivali razne predrasude, licemjerstvo, zablude, a da se kao poslenik javne riječi niste ogriješili o istinu i na koncu Vaši su tekstovi pisani jezično-stilskom perfekcijom. Jesu li pred Vama novi tematski izazovi ?
Ima onih koji se s Vašim ocjenama mojih pisanih tragova neće složiti, i to s argumentima. Istini za hator treba reći da ima i onih drugih. Osobno smatram da sam u tim tekstovima rekao ono što sam mislio da sam naučio od drugih, znatno boljih i većih od mene i što sam, vlastitim promišljanjima, shvatio, više u ulozi nekakvog telala komu je jedina svrha, jer sam nije kvalificiran, prenositi, na nešto prerađen način, tuđe dosege, znanja, upozorenja i bojazni. Ne znam jesam li dorastao novim tematskim izazovima ili sam naprosto rekao sve što bi moja nejaka pamet mogla iznjedriti, a da to bude smisleno i donekle korisno. Konačno, po vokaciji nisam pisac, već samo povremeno piskaralo, a to, priznat ćete, nije baš neka kvalifikacija za nove tematske izazove. Iako kažu, nikad ne reci nikad više.
:: Da li je za Vas domovina Hrvatska gdje ste rođeni ili Bosna otkuda ste potekli? Da li Vas je ikada mučilo pitanje identiteta kao neke koji ne znaju da li bi bili Muslimani, Hrvati ili Bošnjaci?
U bosanskom jeziku postoji jedna precizna distinkcija koju je u općoj poplavi naopake kroatizacije bivšeg zajedničkog jezika, hrvatski negdje, usput, zagubio. Domovina je zemlja gdje ti je dom, a zemlja iz koje potječeš naziva se otadžbinom, zemljom otaca. Nažalost, u našem jeziku ne postoji izraz za zemlju majke. Jednom davno, moj mi je rahmetli amidža Sulejman citirao latinsku izreku Ubi bene, ibi patria. Izrekao je to 1985. kao višedesetljetni emigrant, u luksuznom stanu u Via dei Gracchi u Milanu, gdje je živio. Iako je bio istinoljubiv čovjek, tada mu nisam povjerovao jer sam znao da, iako od 1962. godine kada je emigrirao, nije nogom kročio s onu stranu granice kod Opicine, ponekad bi došao pred sam Loiblpass iliti Ljubelj i sa sjetom promatrao brda prema istoku. Do kraja je života govorio bosanskim jezikom i nije mu se dešavalo da brka talijanske riječi s našima ili da za neku našu koju je zaboravio, upotrijebi talijansku. Prije bi spas potražio u kakvu dobru turcizmu.
U duhu bosanskoga jezika, moja je domovina Hrvatska, a otadžbina Bosna, pripadam kulturno-civilizacijskom krugu Bošnjaka, a moj je identitet, prije svega, određen svojevoljnim robovanjem Allahu, što me jedino čini istinski slobodnim čovjekom. No, naravno, nije uvijek bilo tako jasno i nedvosmisleno. Iako prezirem taj izraz, ja sam dijete mješovitog braka, otac mi je muslimanski Bošnjak, a majka Višnja katolička Hrvatica koja je davno prigrlila Islam i doista je prava Hrvatica islamske vjeroispovijesti. Etnogenetski promatran, ja sam "mješanac", polutan, što bi rekla, u najboljoj namjeri, jedna moja prijateljica, zabrinuta za identitet moje djece kada sam oženio Melihu Mehmedagić, kćerku Bošnjaka Ibrahima i slovensko-austrijske "mješanke" Stanke. Ta me činjenica rano smjestila u neki prostor, u početku tradicijskog, muslimanskog identiteta u hrvatskoj i složenoj jugoslavenskoj političkoj zajednici, s vrlo jakim, katkada zablješćujućim sjajem bosanskog i bošnjačkog (tada se to zvalo bosansko-muslimanskog). Moj je otac od rana pripadao onom krugu bošnjačkih intelektualaca takozvane prohrvatske orijentacije. U kuću i kancelariju moga dede Muhamedage Nanića prije Prvog i između dva svjetska rata zalazili su protugajretovski elementi i kasniji osnivači Narodne uzdanice, lideri Islamske zajednice i JMO, sarajevski književnici i profesori kojima je Zagreb tada bio svjetionik otpora primjetnoj srbizaciji u promašaju koji se zvao Kraljevina SHS i kasnije Kraljevina Jugoslavija.
No, isti je Muhamedaga među prvima 1941. potpisao Sarajevsku rezoluciju protiv progona Srba, Židova i ostalih naroda u NDH. Želim reći da prohrvatska nikada nije značila protusrpsku ili bilo kakvu drugu protuetničku orijentaciju moje porodice i obitelji. Postojala je konstanta protuvelikosrpskog raspoloženja, ali i težnja za ravnopravnošću Bosne u Jugoslaviji. Nacionalna pripadnost je, po logici pripadnosti političkoj zajednici Hrvatske, deklarirana godinama kao hrvatska, ali sam od oca vrlo često slušao o potrebi da se bosanskim muslimanima napokon prizna pravo na nacionalnu opredijeljenost, što je djelomično i kompromisno učinjeno šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tim sam se mjenama nalazio i ja sve do upisa na fakultet i deklariranja Muslimanom, nazivom koji je kod kolega Arapa izazivao čuđenje. Još kao gimnazijalac vodio sam ostrašćene rasprave o utemeljenosti termina Musliman s prijateljima, uglavnom katoličkim Hrvatima, dubiozne ili nikakve religioznosti, koji su se za Božić uglavnom veselili, pijući i pjevajući hrvatske "zabranjene" pjesme, tvrdeći da je etnička i nacionalna pripadnost Bošnjaka neupitna, a da je termin rezultat političkog kompromisa komunističkih vrhuški na vlasti u republikama već rastakajuće Jugoslavije. Prvi popis stanovništva koji sam dočekao kao punoljetan čovjek 1991. godine, 27-godišnjak, više nije donosio nikakvu dilemu prema javnom očitovanju nacionalne pripadnosti kako se u nas ona shvaća. Treba reći da muslimanima etnička, a poslije nacionalna opredijeljenost nije bila primarna, pa su se lako mogli poistovjetiti s drugačijim odrednicama, a da pri tome nisu smatrali da su gubili svoj stvarni identitet Božjih robova. Jedina konstanta u tim mjenama bio je odnos prema Bosni s minimumom, barem političke, autonomije u višenacionalnim zajednicama.
I konačno, jedna načelna primjedba. Kod nas na Balkanu još se uvijek nitko nije s dovoljnom dozom autoriteta osvrnuo na minimalne ili nikakve razlike u općoj percepciji pojmova etnosa, demosa i nacije, a kamoli da ih je razlikovno definirao. To je stvorilo i još uvijek stvara priličan kaos u mnogim glavama koji prečesto završava kao zločin u Srebrenici. Zato smatram da je moj identitet nužno složen, da se može prioritizirati red složenosti i jasno distingvirati svaku njegovu komponentu. Dakle, ja sam ontološki 'abdullah, musliman po opredijeljenju, Bošnjak po pripadnosti kulturnom i civilizacijskom krugu čije je rodno mjesto i centar radijacije Bosna i hrvatski građanin kao svjestan član političke zajednice u kojoj mi je dom i, vrlo važno, dom moje djece. Da slučajno živim u Francuskoj i imam tamošnje državljanstvo zvali bi me samo Francuzom, u SAD Amerikancem s neobaveznim etničkim pridjevom, i to ne zato što se zovem Jean ili John ili Ludi Konj, već i zato što u rubrici "nationality" kod ispunjavanja zahtjeva za vizu ne smijem pisati "Bosniak", već samo "Croatian" i to iz jednostavnog razloga što imam hrvatski pasoš. Ako putujem s bosanskim pasošem, mogao bih u istu rubriku upisati samo "Bosnian" ili "Bosnia-Herzegovina", ne "Bosniak". Da i Bošnjaci s tim imaju ozbiljnih problema, prije petnaestak godina zorno mi je dočarala moja sarajevska tetična kada je izrazila iskreno čuđenje mojom deklariranom bošnjačkom pripadnošću jer sam iz Hrvatske.
:: Ima li razlike između Bošnjaka koji su rođeni u Hrvatskoj i onih koji su rođeni u Bosni? Mislim na kulturološke i civilizacijske životne navike kao i na pitanje identiteta. U kolikoj su mjeri, po Vašem mišljenju, oni u Hrvatskoj svjesni svog bošnjaštva? Primjerice, mene u Bosni znaju ponekad promatrati kao nekog zagrebačkog piceka, dakle nekog neautohtonog Bošnjaka. Postoje li ikakve predrasude u Bosni prema Bošnjacima u Hrvatskoj?
Prvi koji je mene nazvao zagrebačkim picekom bio je Zilhad Ključanin 1993. godine, zato što sam tražio da makne noge s radnog stola u redakciji Press agencije koju sam tada vodio u Zagrebu. Gospodin Ključanin je maknuo noge sa stola, ali imam dojam da mi nikad nije halalio. Doduše, stanovitog gospodina Richarda Holbrooke-a imao sam čast upoznati kada je blatnjavu cipelu stavio na moj radni stol u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine s namjerom da zaveže pertlu, prije nego ga uvedu Aliji Izetbegoviću na sastanak. Gospodin se jako začudio kada sam mu, uz svu diplomatsku vještinu, rekao kako baš nije zgodno prljavu kunduru stavljati na tuđi stol, na kojem se povremeno, kada se puno radi, i jede. Svojevremeno, jako je bilo popularno u mahali, posebno visočkoj, muhabetiti o zagrebačkom lobiju koji je njima, ergo pravim Bošnjacima nametnuo reisa. Ne znam što je mjera bošnjaštva, ako takvo što uopće i postoji. Prije svega, ne mislim generalizirati. Bosna je prepuna fina bošnjačkog svijeta od kojega se bi mnogi ovdje trebali učiti ponašanju. Ali, ima i onih drugih. Kao i u Hrvatskoj.
Čini mi se da određene manje, kulturološke razlike postoje, činjenicom da smo mi u Hrvatskoj izloženi radijaciji nešto drukčijih kulturnih obrazaca koje, počesto i nesvjesno, usvajamo. Neki su dobri i korisni, a neki nisu. Važno je samo da se prepoznaju oni prvi, po svojim vrijednostima i postanu dijelom kulturološkog koda svih, a da se oni drugi odbace jer unazađuju. Isto vrijedi i u drugom pravcu. Smatram da se bosanski i hrvatski Bošnjaci međusobno mogu dobro nadopunjavati i oplemenjivati, ali samo ako se razmjenjuju kulturološki utjecaji, bazirani na vrijednostima koje dijelimo. Tu je negdje odgovor i na pitanje o razlikama u shvaćanju identiteta. No, postoji i drugi faktor. Mi naš identitet uvijek promatramo u manjinskom kontekstu, dok su bosanski Bošnjaci to prisiljeni činiti samo tamo gdje stvarno jesu, još uvijek obespravljena manjina, u takozvanoj Republici Srpskoj ili na prostorima gdje gazduju ljudi poput nekog Mije Brajkovića. Stoga je interesantnije promatrati razlike u bošnjačkom poimanju identiteta u samoj Bosni jer su one uvjetovane većinskom opuštenošću, posebno prema ostalim manjinskim identitetima i nelagodama, ili pak manjinskom osjetljivošću u uvjetima neizvjesnosti.
:: Radili ste kao šef kabineta Alije Izetbegovića. Zanimala bi nas Vaša sjećanja na to razdoblje života?
Prije svega, ja sam vrlo kratko bio šef kabineta Predsjednika Predsjednštva i gotovo da, osim anegdota poput one s Holbrooke-om, nema značajnijih sjećanja. Moja sjećanja na rahmetli Aliju Izetbegovića vezana su za period od 1989. do 2000. kada sam se s njim imao čast družiti i za njega raditi u drukčijim i često promjenjivim okolnostima i aranžmanima. U rijetkim trenucima njegove opuštenosti, uspio sam katkad ugrabiti nešto od njegova bogatog znanja i lepršavih misli.
:: Možete li nam reći, s ove distance, kakav je bio Alija Izetbegović kao političar i čovjek, budući su to vječne rasprave i onih koji su ga samo vidjeli na televiziji? Zamjerate li što tadašnjoj bošnjačkoj vrhuški?
Bio sam apsolvent građevine i novinar početnik u Studentskom listu kada mi je prišao u kuloarima Zagrebačke džamije u aprilu 1989. i neposredno počeo govoriti o potrebi organiziranja stranke koja će moći dati barem neke odgovore na rastuće izazove raspada Jugoslavije i demokratizacije društvenih odnosa. Zamislite, on, politički disident i zatvorenik savjesti, filozof i gotovo ilegalni autor i publicist, tada čovjek od skoro 65 godina, prilazi meni, 25-godišnjem balavcu koji je nešto o muslimanima piskarao po marginalnoj hrvatskoj štampi i pita me za mišljenje! I to ne o kakvu specifikumu zagrebačkog muslimanskog kruga, već o političkom organiziranju cijelog naroda, dok je još to zabranjeno zakonom. Znam da sam imao malu prednost pri poklanjanju povjerenja jer je on poznavao moga oca još iz najranijeg djetinjstva, no i da nisam, on bi svejedno postupio na isti način. Različiti su stavovi oko njega kao političara i vrlo su proturiječni, što je i normalno.
Kada radite, posebno tako odgovoran posao, imate i podršku i suočavate se s kritikom. Kada ne bi bilo tako, trebali bi ste se zabrinuti. Razmišljašljajući o Izetbegoviću kao političaru, uvijek mi se činilo da je on po sudbini disident, po vokaciji filozof, po zvanju pravnik, a tek nevoljko političar koji je prije trebao biti državnikom. Jednom mi je u Džeddi rekao kako osjeća da nije napisao sve što je želio i da bi zapravo želio biti negdje drugdje, a ne u centru donošenja sudbinskih odluka. Čitav je život bio zaokupljen dramama života, njihovim uvodima, zapletima, kulminacijama, raspletima i epilozima, priznao mi je tada. Taj je pojam ontološki antagonizirao europskom pojmu utopije, kritizirajući Thomasa Moore-a, a njegov je životni put bivao egzemplarnom dramom. Zbog toga sam mislio da on, zapravo, nije izabrao svoju sudbinu nakon 1989., već se prepustio matici koja ga je nosila, dok je pokušavao kormilariti, vremenom izgubivši jasnu sliku konačnog cilja. Kako je vrijeme teklo, tako je donosio sve manje i nevažnije i pogrešnije odluke.
U sjećanje uvijek prizivam jednu scenu nakon blokade transporta tenkova JNA u listopadu 1991. istočnom Hercegovinom. Pred okupljenom gomilom Hrvata u Stocu koja ne pušta JNA tenkove dalje jer, s puno prava, sumnja da ih se šalje na Dubrovnik i ostatak Dalmacije, i koja mu kliče kao lideru Alija Izetbegović moli prisutne da mu vjeruju još samo ovaj puta i da propuste tenkove kamo su krenuli. Kako je to izgovorio, uzvici podrške, pazite hercegovačkih Hrvata, pretvaraju se u zvižduke i on tada odustaje od šanse da nadraste samo bošnjačku komponentu svog, u tom slučaju samo političkog, djelovanja, i da postane djelatni bosanski državnik. Sve nakon toga, kako god mudro i državnički bilo, bit će doživljavano kao redukcionističko, samo bošnjačko, pa čak i od Bošnjaka. Šteta, jer Alija Izetbegović u tim je prijelomnim trenucima bio jedini s moralnim, epistemološkim i ontološkim kapacitetom izrastanja u prvog bosanskog državnika nakon mnogo stoljeća. No, uvijek treba naglašavati da je bio suočen s dvije vrlo jake centrifugalne sile čija su hvatišta bila u Zagrebu i Beogradu, s ogromnim utezima na nogama i međunarodnim ucjenjivačkim pištoljem na sljepoočnici i da je, u takvom, gotovo košmarnom, okruženju uspio izvesti državu Bosnu i Hercegovinu na put očuvanja. Povijesti treba prepustiti ostalo, skice za njegov portret izrađivat će se i dalje, a suglasja nikada neće biti.
:: Zašto ste otišli s pozicije šefa kabineta?
Ja sam u Sarajevo 1996. došao po pozivu tek imenovanog bošnjačkog zamjenika ministra obrane Federacije BiH, Hasana Čengića kao šef službe za odnose s javnošću. U Zagrebu sam ostavio suprugu s kćerkom Hanan od 1 godine i tek rođenim sinom Davudom, a u Sarajevu sam stanovao kod svoje tetične Ašide Zaimović, uselivši se njoj, njezinom mužu i kćeri na neodeređeno vrijeme. Imao sam čast surađivati s Čengićem i ostalim dužnosnicima i zaposlenicima Ministarstva i dati svoj vrlo mali doprinos tada glavnom projektu - donošenju Zakona o obrani Federacije koji je bio prvi uspješni korak k reintegraciji oružanih snaga BiH. Nakon što je taj posao završen, predsjednik Izetbegović me pozvao da preuzmem mjesto njegovog šefa kabineta. Ja sam mu tada predložio, a on je prihvatio da odredimo probni rok jer dotada nikada nismo surađivali na svakodnevnoj osnovi. Od početka, međutim, moje se radne metode nisu poklapale s općom atmosferom i navikama u kabinetu, ali i među njegovim savjetnicima, članovima Vlade Federacije i Vijeća ministara.
Vrlo sam brzo izguran na margine, čemu sam vjerojatno i sam doprinio preranim kukurijekanjem, posebno oko procesa privatizacije i makroekonomske politike te nekim političkim stavovima. Ostala mi je u sjećanju epizoda iz New Yorka, kada je na marginama redovnog zasjedanja Generalne skupštine UN, tadašnji hrvatski šef diplomacije, Mate Granić doslovno molio Izetbegovića da, pri povratku u Sarajevo, svrati do Franje Tuđmana u Zagreb. Od svih prisutnih s bosanske strane, ja sam jedini bio protiv jer sam smatrao da Tuđmanu to treba samo zbog demonstracije svoje kooperativnosti, dok su njegovi herceg-bosanski adlatusi sve činili da zaustave procese u Federaciji i na državnoj razini. S tim putom u New York poklopila se i medijska kampanja Washington Posta i New York Timesa koja je mene, s još petoricom ljudi proglasila čelnicima terorističke mreže u Bosni. Iako je Izetbegović, obraćajući se Generalnoj skupštini, načinio presedan i u govoru sve nas uzeo u zaštitu, ljaga koja je na nas bačena nikada nije skinuta, a na Izetbegovića je izvršen velik pritisak da nas se, jednog po jednog, otarasi. Na koncu, svi smo dali ostavke ili smijenjeni u iduće dvije godine, a protiv trojice vodili su se montirani procesi, koji su završili oslobađajućim presudama. Istekom probnog roka, ja sam podnio izvještaj kojeg je on prihvatio i izrazio zadovoljstvo učinjenim kao i ostavku koju je također odmah prihvatio. Kasnije je, kada sam dolazio u Sarajevo, on uvijek nalazio vremena za jedan razgovor uz kafu.
:: Jedan ste od osnivača SDA, zajedno sa Šemsom Tankovićem, a tada ste bili u dvadesetim godinama života. Otkud Vam ta mladenačka politička osviještenost u doba nadolazećih vrlo teških godina za Bosnu? Kako to da je SDA osnovana u Zagrebu?
SDA nije osnovana u Zagrebu, već u Sarajevu. No, istina je da su se prvi razgovori u nešto širem krugu o osnivanju stranke vodili s takozvanim zagrebačkim lobijem tokom 1989. godine. Imao sam čast biti jednim od sudionika u tim razgovorima i kasnije mi je ponuđeno da potpišem Saopćenje za javnost o osnivanju stranke, s još četrdesetoro časnih i hrabrih ljudi, od kojih je dvanaest bilo iz Hrvatske. U Zagrebu je osnovan prvi ogranak stranke koji je kasnije prerastao u SDA Hrvatske, s Tankovićem na čelu. Inače, prijedlog da se Tankovića kandidira za predsjednika zagrebačkog, hrvatskog ogranka dao je Izetbegoviću moj otac, prethodno odbivši da sam preuzeme tu dužnost koja mu je ponuđena jer je, očekivani kandidat Salim Šabić već bio izabran za potpredsjednika SDA u Sarajevu, na osnivačkoj skupštini. Moja politička osviještenost nije se desila preko noći, krajem osamdesetih, već ju je polako izgrađivao, prvenstveno moj otac, ali i cijela obitelj koja je bila prilično, ali ne i virulentno antikomunistička.
:: Jeste li tada imali problema, s obzirom na Vaše političke aktivnosti, i to prije svega s Tuđmanovim režimom?
Moji problemi s Tuđmanovim režimom počinju kada hrvatska politika prema Bosni postaje politikom u Bosni, odnosno kada se bosankohercegovačkim Hrvatima oduzima pravo da sami sebe predstavljaju, a zvanični im Zagreb, nezvanično nameće tutore koji quasi-fašističkim metodama stvaraju paradržavu Herceg-Bosnu. To je prva polovica 1992., kada sam se, po demobilizaciji iz Hrvatske vojske koja je koincidirala sa velikosrpskom agresijom na Bosnu, politički i javno ponovo angažirao. U srpnju iste godine izabran sam za političkog tajnika SDA Hrvatske. U najgore vrijeme rata Armije BiH i HVO, 1993. hapšen sam i islijeđivan dva puta i, naravno, puštan bez ikakve optužnice jer se ni u Tuđmanovoj verziji demokracije nije moglo suditi ljudima za javno djelovanje u okviru zakona i Ustava. Medijski napadi na mene počeli su još krajem 1992. kada me je tadašnji tabloid Slobodni tjednik proglasio glasnogovornikom ekstremne muslimanske struje u Zagrebu koja oblikuje antihrvatske stavove bošnjačkog vodstva u Sarajevu. Kakav apsurd! Niti su bošnjački stavovi u Sarajevu bili antihrvatski, niti sam ja imao bilo kakva utjecaja na samostalnu politiku u Sarajevu. Kasnije su me, na fonu piskaranja Washington Posta i New York Timesa, napadali Globusovi tadašnji šakali, bez ijednog argumenta ili dokumenta, a nisu htjeli objaviti moje, pomalo zafrkantsko reagiranje. No, kada vas jednom uprljaju blatom, očistit se ne možete nikada. I to je moja sudbina.
:: Da li je bilo, a ima li i danas, u redovima Bošnjaka špijuna i krtica?
Ima, dakako. Ja, na primjer, ako je suditi po nekim pouzdanim bošnjačkim izvorima iz mahale, kako zagrebačke, tako i sarajevskih.
:: Sa Šemsom Tankovićem ste dijelili dobro i zlo u SDA Hrvatske, a kasnije ste se razišli. Možete li nam ispričati, a to pitam s razlogom jer su razne priče kružile po našim manjinskim trač kuloarima, koji je stvarni razlog Vašeg odlaska iz stranke?
Koncepcijsko razmimoilaženje manjinske struje u Izvršnom odboru stranke čiji sam primus inter pares bio ja i većinske čiji je stvarni vođa bio gospodin Tanković. To se razmimoilaženje desilo zbog jednog moga internog prijedloga kojeg sam nazvao Memorandum o reintegraciji i prezentirao ga na redovnoj sjednici Izvršnog odbora stranke u jesen 2000. Tada sam, naime, predložio da se, u novim političkim okolnostima umiranja Tuđmanovog režima i dolaska koalicije i predsjednika Mesića na vlast, a naših bezuspješnih pokušaja da se toj koaliciji priključimo i postanemo parlamentarnom strankom, počne razgovarati o modelima daljnje egzistencije stranke i njezinom političkom programu. Pazite, to je bilo prije donošenja Ustavnog zakona i promjena seta izbornih zakona koji su omogućili jedno parlamentarno mjesto predstavniku 5 ex-jugoslavenskih manjina, među njima i Bošnjacima. To je, nažalost, shvaćeno kao pokušaj odustanka od temeljnih načela i udaljavanje od stvarnih ciljeva stranke, iako je Memorandum dao četiri moguća scenarija, od kojih je jedan bio nastavak po dotadašnjem ustrojstvu i programu.
Nakon nekoliko mjeseci, održana je još jedna sjednica Izvršnog odbora u Rijeci, na kojoj se glasalo o tri prijedloga, od kojih je moj Memorandum tretiran kao jedan. Na kraju, demokratski, Izvršni odbor je većinom glasova prihvatio prijedlog da se zadrži isto ustrojstvo i stranački program koji je formulirao kasniji stranački disident, Mehmed Džekić iz Labina. Kako sam, s Ibrahimom Ružnićem i Abdulahom Muftićem, tada ostao u manjini, nije bilo druge nego napustiti stranku, što sam i učinio u ožujku 2001., po isteku otkaznog roka jer sam tada bio u redovnom radnom odnosu sa strankom. Naglašavam da, bez obzira na sva razmimoilaženja i nesporazume koji su ponekad shvaćeni i kao privatni, ja ne smatram da sam se s Tankovićem razišao kao čovjek. Dobro je podsjetiti naše zaboravne ljude da je tokom olovnih devedesetih upravo Šemso Tanković, koješta riskirajući, javno izgovarao ono što se mnogi današnji dični Bošnjaci nisu usudili niti pomisliti, da ih tko ne bi čuo. Oštar i odlučan javni nastup, i dalje smatram, bio je odlučujući faktor našeg opstanka kao kolektiviteta, i u Hrvatskoj. Tu je Tanković jedan od najzaslužnijih. Sve ostalo su kafanska naklapanja.
:: Može li se biti političarom, a da čovjek kad-tad ne naruši svoje psihičko i fizičko zdravlje i je li neizbježno u tom poslu dovesti u pitanje vlastiti moral? Meni ste, Farise, draži tim više što ste se maknuli od aktivnog političkog djelovanja i sve promatrate svojim oštrim okom s distance. Ili, možda još uvijek imate političke ambicije?
Može li se danas biti bilo kakvim profesionalcem bez narušavanja psiho-fizičkog zdravlja i morala? Živimo u vremenu potpunog izostanka ljudske solidarnosti i vladavine ekstremnog individualizma. Politika je, prema Aristotelu, najsavršeniji oblik ljudskog djelovanja, pa su posljedice donošenja odluka u njoj i najveće. Zbog toga su političari pod takvom paskom javnosti, za razliku od drugih, počesto znatno pokvarenijih, u nekim drugim poljima djelatnosti. Konačno, svatko od nas ima neke svoje donje limite moralne fleksibilnosti iza kojih smatra da su njegova temeljna načela dovedena u pitanje. A čovjek se na Božjem putu može boriti na razne načine. Primijetit ćete da se, odlaskom iz politike, nisam odrekao javnog djelovanja.
:: Mogu li Bošnjaci doprinijeti globalističko nastrojenom svijetu, osim što čekaju da ih netko sa slašću asimilira? Kako da očuvaju svoj identitet? Imaju li uopće šansu napredovati i postati uređeno građansko društvo?
Moram priznati da mi taj izraz globalistički nije posve jasan. Kada to svijet nije bio globalan? Zar zaista vjerujemo da međusobno prožimanje kultura i civilizacija nije postojalo prije nas? Pa kako se onda dešavao ljudski napredak? Rimski biskup Ivan Pavao II prije desetak je godina rekao kako je jedina prava i provedena globalizacija ona financijska. Da je bio u pravu, svjedoči i današnji potpuni rasap svjetske ekonomije, uzrokovan činjenicom da se spekuliralo na veliko i na globalno. Od česte uporabe termina koji završava na -izam ili -istički dobijam probavne tegobe. Cijelo je dvadeseto stoljeće obilježeno masovnim ubijanjima u ime različitih -izama. Uostalom, još sam prije petnaestak godina od američkog ekonomista LaRouchea naučio da je globalizam bajata vijest i da je prvi globalizator bio stanoviti Benito Mussollini, a da su ga u stopu slijedili druga dvojica "hajirlija", neki Adolf Hitler i malo poznati Josif Visarionovič Džugašvili, nazvan Staljinom, što će reći Čeličnim. Nisu li ta trojica uložili dosta napora da globaliziraju fašizam koji je opet samo perpetuirani obrazac Rimskog, Napoleonovog i Britanskog carstva i boljševizam kao repliku Trećeg Rima, sa središtem u Moskvi, samo ne u kancelariji tamošnjeg arhiepiskopa, već samog Čeličnog? Što je, na koncu, radio Lav Davidovič Bronštajn, nazvan Trockim, izvozeći revoluciju u susjedstvu dvadesetih godina? Globalizirao jednu ideologiju, baš kao i sitni birokrati iz Bijele kuće i Downing streeta te europskih palanki danas. Današnju će se izvoznu ideologiju u budućnosti vjerojatno nazivati demokratizmom.
Bošnjaci i globalizam? Nastavi li se sadašnjim trendovima, Bošnjake nitko ništa i neće pitati. Zabavljeni svojim novootkrivenim ili novokomponovanim mitovima, nestat će zajedno sa svim susjedima, uvjereni, kao i susjedi, da su dali svoj doprinos svjetskoj revoluciji i završiti kao mnogi drugi Zemljani u nekoj korporativnoj mašineriji jeftine radne snage koja proizvodi bespotrebne elektroničke naprave. Naravno, moguć je i drukčiji scenarij, ali za njegovo ostvarenje potrebno je doista se dogovoriti koji je to identitet kojeg čuvamo, na čemu je temeljen. Dovoljno sam star da se sjećam davnih lamentacija o subkulturnom šundu koji je zavladao i kojega se čak i pokušavalo oporezovati. Izbijanjem demokratskih duhova iz boce, taj se šund malo povukao u ilegalu, a prestankom rata, na velika se vrata ponovo obnarodovao, uz oduševljeno podvriskivanje svekolika puka. Ovaj puta bez poreza, samo PDV da država bude likvidna. Kao i na kruh. Zaista mislite da je većini Bošnjaka stalo do očuvanja identiteta, posebno kad i ne znaju kako to, taj (id)entitet ili kako se to već zove, izgleda i što je to uopće?
Naša šansa leži u nadi da se taj globalizam, ovaj financijski predatorski sistem raspada i da mu je nužno naći održivu zamjenu, ne u smislu ekologističkih (opet -izam) tlapnji o nosivom kapacitetu Zemlje i održivom razvoju, već o razvoju čovječanstva kao jedinom mogućem izrazu čovječje refleksije kreativnog principa kojim ga je Bog nagradio da bi vršio svoju časnu funkciju Njegova namjesnika, remodeliranjem stvorenoga, i koji asimptotski teži k Njemu, stalnim napredovanjem. E, tu bi Bošnjaci, kao muslimani mogli dati svoj teorijski i praktični obol. O toj društvenoj alternativi Bošnjaci bi trebali bez straha progovoriti, ako znaju ili su spremni ponovo naučiti zaboravljeno. Time bi doprinijeli razvoju globalnog svijeta i svog stvarnog identiteta, a istovremeno se izgrađivali kao svjesni građani uže i šire političke zajednice.
:: Možete li nam ispričati, još jednom, kako i zašto ste se svojedobno razišli s Beharom, jer Preporodov Journal, mjesečnik KDBH Preporod, je u početku bio podlistak Behara?
Ja se nisam razišao s Beharom, bio sam član njegove prve redakcije 1992. i one kasnije, ovisno o tome kada me je Ibrahim Kajan ponovo uvrstio u impressum. Dakle, prije svih članova redakcije Behara s kojima sam se sukobio oko jednog mog teksta koji je, kasnije, objavljen u knjizi Zapisano ostaje, u izdanju KDBH Preporod, i za kojeg je na prezentaciji, Ervin Jahić rekao da spada u napeto štivo političkog sadržaja i da mu nije jasno zašto ga je tadašnja redakcija odbila objaviti. Nije, naravno, problem u tekstu ili redakcijskom pravu da ga ne objavi, već činjenici da se takva odluka pokušala donijeti iza mojih leđa, iako sam bio član te iste redakcije. Zbog tog sukoba oko teksta koji je trebao biti objavljen u Behar Journalu, čiji sam izvršni urednik bio, a ne u Beharu, Glavni je odbor donio odluku da se formiraju dva lista s dvije odvojene redakcije. Tako je nastao Preporodov Journal, sporni tekst o 11. rujnu nadišao je svoju vrijednost i namjenu, a Behar je nastavio utabanim stazama, melankolično, sve do dolaska Seada Begovića za glavnog urednika.
:: Zar Vam se ne čini da djelovanje Bošnjaka, barem što se tiče onog društveno potentnog djela intelektualaca u Hrvatskoj, svodi na šačicu entuzijasta? Zašto je to tako kada znamo koliki je bošnjački potencijal u hrvatskoj znanosti i kulturi? Može li čovjek uopće biti manjina, ako je među najboljima u većini i njegova zapisana ili izgovorena riječ postaje javno dobro i koliko je manjinski kontekst uopće prihvatljiv u našoj sredini?
Bojim se da je većina onih koje smatramo manjinskim vrhom u većini daleko od bošnjačkog, posebno deklarativno. Jednom je, čini mi se baš u Beharu, Senad Nanić napisao da smo svi, barem na neki način uvijek manjina i da bi svaki politički sustav o tome trebao konsekventno voditi računa. Dobro je da je manjinska riječ javno dobro države jer se time svi obogaćuju povratnim vezama. Koncept nacionalnih manjina u Hrvatskoj preuzeli smo iz europske teorije i prakse, čak smo i rješenja, uz određene prepravke, usvojili po preporukama iz Europe. Koliko je to dobro, pitanje je na koje Preporodov Journal nije dobio odgovore od vrlo eminentnih ličnosti s kojima je vodio razgovore u intervjuima. Ja ih definitivno nemam, ali sam svjestan da će taj koncept, u nekom obliku, živjeti još dugo i da ćemo mu se morati prilagođavati, ali uz uvjet konačne definicije zajedničkih načela koje nas ujedinjuju u čuvanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj.
izvor: behar.hr
