SPECIJALNI FELJTON "SB": IRAN I BIH, TAJNE I TRAJNE VEZE (1): Kako je ubistvo generala Qassema Soleimanija ponovo otvorilo staru temu, i zašto je nevažno da li je on (fizički) bio prisutan u BiH?
• Charles Redman je rekao da su američke službe imale informaciju da je Alija Izetbegović, na čelu bosanskohercegovačke delegacije, posjetio Iran "u proljeće 1991. godine"
Objavljeno: 16. jan 2020 | Senad Avdić
Ubistvo moćnog iranskog generala Qassema Soleimanija, kojeg su američke bespilotne letjelice uz odobrenje predsjednika Donalda Trumpa osobno ubile tokom njegovog boravka u Iraku, događaj je od ogromnog planetarnog značaja i ništa skromnijih posljedica, koji nije samo obilježio početak 2020., nego će se reperkusije tog (zlo)čina osjećati još dugo. Jako dugo.
Kako je ovih dana Trump "odcvrkutao" putem društvenih mreža - odluka o atentatu na Soleimanija donesena je prije sedam mjeseci i bilo je samo pitanje momentuma, sigurnosne procjene i njegove "zle volje" kada će im se po mnogima najmoćniji čovjek Irana "namjestiti".
Po brutalnosti, napad dronom na kolonu vozila u kojoj se kretao Soleimani ništa ne zaostaje za svirepom likvidacijom nekadašnjeg lidera Libije Muammara al-Gaddafija, 2011. godine. Najnovije informacije govore da je Soleimani u Iraku boravio u službenoj, državničkoj posjeti, a prema tvrdnjama vlasti u Bagdadu sadržaj razgovora koje je trebao voditi sa domaćinima bio je mirovnog karaktera, i odnosio se na posredovanje Iraka u odnosima između Irana i Saudijske Arabije.
CHE GUEVARA BLISKOG ISTOKA
O ubijenom Qassemu Soleimaniju, njegovom životnom i vojnom putu, političkom značaju i utjecaju ne samo na Iran, nego na širi prostor, posljednjih je dana u svjetskim medijima objavljen golem broj članaka, emisija. U ogromnom broju njih se potcrtavala njegova presudna uloga na iransku i regionalnu vojnu i sigurnosnu arhitekturu u zadnjih 40-ak godina. Smatran je za najmoćnijeg čovjeka na prostoru od Indijskog okeana do Mediterana - što uopće nije pretjerivanje, niti medijsko mitologiziranje.
Kao dugogodišnji zapovjenik Quds snaga, elitne jedinice u okviru Revolucionarne garde zadužene za djelovanje izvan granica te zemlje, oformio je i kontrolirao brojne oružane formacije u Iraku, Siriji, Libanonu, Gazi, Afganistanu.
I prije njegove smrti, a osobito nakon što je završio kao mučenik, nazivali su ga Ernestom Che Guevarom Bliskog Istoka, aludirajući i na to da je i moderni Iran, baš kao i Castrova i Cheova Kuba stvoren revolucijom, istina drugačijih ideoloških predznaka, ali u borbi protiv istog neprijatelja - zapadnog imperijalizma i hegemonizma.
Prije svega američkog.
Da sa analogijama ne bi išli tako daleko, čak do Kube, mogli bismo djelovanje i utjecaj i metode Soleimanija i Quds snaga na šiitske oružane grupe, vojsku i milicije, uporediti sa ulogom koju je u velikosrpskom projektu 90-ih godina, agresiji na Hrvatsku u Bosnu i Hercegovinu imala Državna bezbednost Srbije i njen ratni šef Jovica Stanišić kojem se još uvijek sudi pred Tribunalom u Haagu za ratne zločine. Baš kao i Stanišić (i njegov zamjenik Franko Simatović) koji stoje iza brojnih paravojnih i parapolicijskih postrojbi "Crvenih beretki", "Tigrova", "Škorpiona"... koje su sijale smrt u Hrvatskoj, a pogotovo BiH. I Soleimanijev Quds je osnovao, obučavao, naoružavao brojne oružane grupe poput libanonskog Hezbolaha, palestinskog Hamasa i Islamskog džihada, jemenske Hutu snage, paravojne milicije u Iraku, Siriji, Afganistanu.
Quds snage, na čijem se čelu Soleimani nalazi od 1997. direktno su odgovorne vrhovnom lideru Irana ajatolahu Aliju Hamneiju. Ubistvo Qassema Soleimanija imalo je, ili će tek imati, reperkusije na širi politički i sigurnosni kontekst, a, koliko se može vidjeti iz medijskih natpisa u tome neće biti zaobiđena ni Bosna i Hercegovina.
Odmah nakon ubistva Qassema Soleimanija u dijelu medija iz regije otvorene su spekulacije o njegovoj ulozi tokom rata u Bosni i Herecegovini, odnosno učešću pripadnika iranske Revolucionarne garde, na čijem se čelu tokom agresije na našu zemlju on nalazio. Treba napomenuti da Revolucionarna garda nije sastavni dio "službene" vojske Irana, riječ je o autonomnoj oružanoj formaciji koja odgovara isključivo Ajatolahu Hamneiju.
Prvi je ovo pitanje pokrenuo novinar zagrebačkog "Večernjeg lista" Hassan Haidar Diab, Sirijac koji decenijama živi i piše u Hrvatskoj, relativno dobar poznavatelj prilika na Bliskom istoku, koji je, međutim, vrlo često bio u funkciji islamofobnih struktura u susjednoj državi, sudjelujući u kampanjama te vrste prema Bosni i Hercegovini, kakva je bila ona koju je tendenciozno i neosnovano pokrenula bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Diab je kazao kako je proteklih godina boraveći na nekoliko konferencija na Bliskom istoku sretao ubijenog iranskog generala Qassema Soleimanija i sa njim nakratko, off record razgovarao. Tokom jednog od tih razgovora Soleimani se kod hrvatskog novinara raspitivao za aktuelne prilike u BiH i priznao mu kako je tokom rata 1993-4. godine boravio u našoj zemlji - "Gdje je god muslimanima potrebna pomoć, ja sam tu" - navodno je iranski general rekao hrvatskom novinaru.
DŽAFEROVIĆ, PROZIVKE I ODGOVORI
Nedugo nakon ovoga novinarskog otkrića iz Hrvatske, srbijanska novinska agencija Tanjug, koja je odavno ugašena, ali nekim čudom, uz podršku režima Aleksandra Vučića i dalje opstaje, objavila je članak u kojem se general Soleimani povezuje sa Šefikom Džaferovićem, članom Predsjedništva BiH:
Džaferović je poznat po tome što je za vreme rata izdavao i bosanske dokumente pripadnicima zloglasnog odreda "El Mudžahedin", susreo se i bio je u koordinaciji sa iranskim generalom Soleimanijem, gdje god je trebalo da učestvuju pripadnici iranske revolucionarne garde u napadima i zločinima na Srbe i srpske položaje - stoji u Tanjugovom članku. U njemu se, također, navodi da je "Soleimani već u maju 1992. godine u takozvanoj Armiji BiH imao dvadesetak specijalaca iranske vojske koji su atakovali na srpske položaje".
Šefik Džaferović je ove optužbe odbacio nazivajući ih "orkestriranim napadima iza kojih stoji obavještajna služba Srbije preko režimskih medija".
Njegovoj reakciji pridružio se i kolega iz Predsjedništva BiH Željko Komšić. Gotovo istovremeno je u kosovskim medijima objavljena fotografija na kojoj se nalaze Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije i general Soleimani, snimljeni nakon susreta u kojem je utanačena prodaja srbijanskog oružja Iranu.
Priču o navodnim vezama ubijenog iranskog generala sa bošnjačkom ratnom i poratnom političkom, vojnom i sigurnosnom elitom potrebno je krajnje objektivizirati, podsjetiti na poznate činjenice koje govore o odnosima bošnjačkih političara sa Iranom, ali ukazati i na neke uglavnom nepoznate, ili manje javne događaje bitne za razumijevanje ovog važnog i kompleksnog fenomena.
To ćemo ovom prilikom pokušati učiniti tako što ćemo napraviti hronologiju odnosa vladajućih bošnjačkih, SDA-ovskih prvaka sa dužnosnicima u Iranu tokom posljednjih 30-ak godina.
ŠTA SU ZNALI AMERIKANCI
Da najprije rasčistimo nedoumice oko (ne)prisustva ubijenog generala Soleimanija u Bosni i Hercegovini tokom rata.
Nema konkretnih dokaza, niti svjedoka voljnih da potvrde tu tvrdnju. No, takvu mogućnost uopće ne treba isključiti. Soleimani je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme rata u BiH, kao što je već rečeno, bio na čelu Revolucionarne garde Irana čiji su pripadnici u značajnom broju bili prisutni u Bosni i Hercegovini, gdje su se priključili njenim oružanim snagama. O kolikom broju je bilo riječ, također nema preciznih (niti bilo kakvih drugih) službenih podataka ni od bosanske, niti od iranske strane.
Postoje, međutim, informacije koje je iznio bivši američki diplomata Charles Redman, tvorac Washingtonskog sporazuma, svjedočeći pred Kongresom SAD 1996. godine, kada je zajedno sa nekadašnjim ambasadorom u Hrvatskoj Peterom Galbraithom govorio o okolnostima pod kojima je oružje iz Irana dolazilo u BiH uz prećutnu suglasnost SAD. Redman je kazao da je prema procjenama američkih službi tokom 1992. u BiH bilo prisutno oko 500 pripadnika iranske Revolucionarne garde, najviše vojnih instruktora koji su obučavali bosanske vojnike i policajce.
Američki diplomata je kazao da su iranski vojnici i vojni instruktori u BiH stigli nakon posjete Alije Izetbegovića Teheranu u oktobru 1992., kada mu je od strane najviših iranskih dužnosnika obećana svaka vrsta vojne i materijalne pomoći za odbranu BiH. Prema procjenama koje su tokom svjedočenja iznijeli Redman i Galbraith, ukupno je tokom rata u BiH bilo prisutno između tri i četiri hiljade iranskih vojnika, instruktora i drugog vojnog osoblja, obavještajaca, oficira za vezu...
Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, prema riječima Galbraitha, u BiH je ostao tek mali dio od tog impresivnog kontigenta.
Ako se poznaje i ima u vidu ratnički karakter i vojnička doktrina ubijenog generala Soleimanija, koja ga je uvijek, još od rata protiv Iraka 80-ih godina vodila tamo gdje je bilo "najgušće", na prve vatrene linije i najrizičnije ratne zone, zbog čega je još za života postao legenda među Irancima, lako je povjerovati da je on i u BiH bio uz borce Revolucionarne garde, kao što je to bio slučaj u Libanu, Iraku, Afganistanu, Jemenu...
Treba ovom prilikom, jer to nije nikada ranije učinjeno, izdvojiti jedan bitan detalj, neophodan za razumijevanje iranskog penetriranja u Bosnu i Hercegovinu, tokom rata i nakon njega. Charles Redman je rekao da su američke službe imale informaciju da je Alija Izetbegović, na čelu bosanskohercegovačke delegacije, posjetio Iran "u proljeće 1991. godine". Ta Izetbegovićeva posjeta Teheranu, koja nije promakla Amerikancima, tokom kojeg je primljen od vjerskog i civilnog vrha ove zemlje, imala je prilično neobičan, gotovo misteriozan karakter i čudnu diplomatsku formu. U pratnji tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH nije bilo nikakve "bosanskohercegovačke delegacije", sa njim je u Teheran putovao samo njegov sin Bakir Izetbegović - koji je tada bio direktor Zavoda za izgradnju Sarajeva.
Bila je to prva Izetbegovićeva posjeta nekoj stranoj državi nakon što je izabran na čelo kolektivnog šefa države.
Javnost je šturo informirana o tom bilateralnom događaju, ali će kasnije neki od ljudi upućenih u odnose između Irana i BiH, želeći ostati anonimni, natuknuti da je već tada sklopljena neka vrsta vojno-tehničkog sporazuma između predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i najviših iranskih zvaničnika.
Kasnije, tokom godina agresije na Bosnu i Hercegovinu, taj je sporazum/protokol samo dopunjavan i preciziran konketnim potezima i oblicima vojne suradnje, bolje rečeno pomoći zvaničnog Teherana svojim partnerima iz BiH. Isti izvori otkrivaju da je neposredno nakon rata jedan od najviših državnih dužnosnika u bošnjačkoj hijerarhiji dobio zadatak da zametne tragove o toj suradnji i u Sarajevu i u Teheranu, zbog čega će najveći broj dokumenata, dokaza o svim aspektima te suradnje, akterima, bitnim događajima... trajno ostati nepoznat bilo kome izvan uskog kruga ljudi bliskih Aliji Izetbegoviću koji su u tome sudjelovali.
Nastavlja se...
izvor: slobodna-bosna.ba-140594
