SPECIJALNI FELJTON "SB": IRAN I BIH, TAJNE I TRAJNE VEZE (2): Kako je i zbog čega Alija Izetbegović dva puta početkom 80-ih u posljednji čas odustajao od puta u Iran?
• Kako je i zašto Alija Izetbegović "prepustio" dva puta otići u Iran
• Šta su Omer Behmen, Hasan Čengić i ostali tražili od iranskih vlasti 1983. godine
• Zašto je formiran iranski kamp na Pogorelici i zbog čega je administraciji Billa Clintona bilo važno da ga vojnički zauzme i rasturi
• Godinu dana nakon proglašenja Islamske Republike Iran pripadnici Mladih muslimana planiraju odlazak u ovu zemlju kako bi se na licu mjesta upoznali i nadahnuli rezultatima i revolucionarnim potencijalom Homeinijeve vlasti i mogućnošću da se stekne naklonost Irana prema bosanskohercegovačkim i jugoslovenskim muslimanima
Objavljeno: 21. jan 2020 | Senad Avdić
Posjeta Alije Izetbegovića Iranu, u funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u proljeće 1991. godine mogla bi se nazvati "trećom srećom". Izetbegović je posjetu Islamskoj Republici Iran planirao ("imao nijet") obaviti mnogo ranije - ali je u dva navrata, tokom 1981. i 1983. od putovanja odustajao u posljednji čas iz razloga koji nisu bili poznati ni njegovim najbližim suradnicima iz toga vremena.
Pobjeda Islamske revolucije predvođene Ajatolahom Homeinijem iz 1979. godine i svrgavanje prozapadnog režima Šaha Reze Pahlavija predstavljala je prekretnicu u geopolitičkim odnosima na Bliskom Istoku, ali i unutar cjelokupnog muslimanskog svijeta. Refleks, poruke i značaj Homeinijeve revolucije osjetili su se i među muslimanima tadašnje SFR Jugoslavije, u Bosni i Herecegovini, naročito. Skupina muslimanskih intelektualaca proganjanih i suđenih nakon Drugog Svjetskog rata zbog članstva u "reakcionarnom" pokretu Mladi Muslimani, unutar kojeg su najistaknutiji bili Alija Izetebegović, Omer Behmen, Ismet Kasumagić.., godinama je tražila unutar islamskog svijeta državu koja bi, uslovno rečeno, mogla biti uzor idealnog spoja države i vjere, vjerske države, kojoj je politički islam bio državna religija i moderator svih društvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa.
Pozicija i ugled Alije Izetbegovića među ovom skupinom bili su dominantni, crpljeni iz njegovog višegodišnjeg teorijskog i intelektualnog aktivizma kroz tekstove, članke i dvije napisane knjige, "Islam između Istoka i zapada" i "Islamske deklaracije".
Tokom 70-ih godina ova je skupina u više navrata mijenjala svoje pozicije i preferencije kada su posrijedi islamske države koje bi se po njihovih kriterijima i standardima mogle smatrati idealno-tipskim društvenim i državnim uređenjima iz perspektive izgradnje islamskog poretka. Oni su fundementalno baštinili ideologiju mladomuslimanskog pokreta koji je, opet, bio nadahnut doktrinom Muslimanskog bratstva, koju su 30-ih godina prošlog vijeka bosanskohercegovački studenti iz Egipta usvojili i propagirali među svojim sljedbenicima u domovini.
Tokom sedamdesetih godina njihovi sljedbenici, koji su u Drugom svjetskom ratu bili okupljeni oko omladinskog ogranka "El Hidaje" uspostavljaju prve ozbiljne kontakte sa ovim najvažnijim pokretom političkog Islama.
U POTRAZI ZA IDEALNOM DRŽAVOM
Kontakt je realiziran preko Fatiha El Haseineyna, Sudanca - koji je studirao medicinu u Beogradu - ali je dosta vremena provodio u Sarajevu u društvu mladomuslinskih sljedbenika. Smatrao se i financijerom njihovih aktivnosti i publikacija koje su objavljivali.
Jedno vrijeme takvu državu se prepoznavali u Maleziji koja je u etničkoj kompozitnosti (po njihovom mišljenju) dosta sličila Bosni i Herecegovini, sa jednim dominantim, "temeljnim" narodom (Malajcima) i dvije manje brojne etnije, kineskom i kršćanskom. Vremenom te simpatije za Maleziju jenjavaju, a javlja se, pokazat će se kratkotrajna, jednosmjerna, neuzvraćena, "platonska" ljubav prema Libijskoj Džamahiriji i njenom harizmatičnom lideru pukovniku Muameru El Gadafiju. No, prvobitna omamljenost Gadafijevom Džamahirijom, splasnula je nakon objavljivanja njegove "Zelene knjige", programske platforme štampane u milionima primjeraka i dijeljene širom svijeta, koja je projicirala jedinstven državni eksperiment - mješavinu etatističkog, planskog socijalizma i islamskog poretka.
Pobjeda revoluicije u Iranu koju je iz Pariza vodio i usmjeravao imam Homeini protiv, kako su njegove pristalice smatrale, vazalskog, nenarodnog, antiislamskog režima šaha Reze Pahlavija, naišla je na oduševljenje kod muslimana širom svijeta, pa i ovog sarajevskog kruga intelektualaca vjerske provenijencije koji se okupljao oko sarajevskog Tabačkog Mesdžida. Godinu dana nakon proglašenja Islamske Republike Iran pripadnici ove skupine planiraju odlazak u ovu zemlju kako bi se na licu mjesta upoznali i nadahnuli rezultatima i revolucionarnim potencijalom Homeinijeve vlasti i mogućnošću da se stekne naklonost Irana prema bosanskohercegovačkim i jugoslovenskim muslimanima.
Alija Izetbegović je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina uspostavio bliske emotivne odnose sa Melikom Salihbegović, jednom od najprominentnijih intelektualki tog vremena, vanserijski obrazovanoj i originalnoj kritičarki umjetničkih i društvenih fenomena tog vremena. Salihbegovićka je među prvim muslimanskim intelektualkama javno manifestirala svoj vjerski identitet, oblačenjem, transparentnim javnim djelovanjem u promociji islamskih vrijednosti.
Priroda odnosa između nje i 20-ak godina starijeg Alije Izetbegovića jedna je od brojnih tabu tema unutar (mlado)muslimanske elite, čiji cilj može biti samo modeliranje i očuvanju kulta ličnosti, u kojeg se nikako nisu uklapali njegovi izleti izvan normi i adeta tradicionalne muslimanske familije. Njihova duhovna i emotivna veza je bila manje-više svima koji su ih znali poznata, a dvojica od njihovih prijatelja, hodže po vokaciji, su ih čak šerijatski vjenčali. Izetbegović je i dalje bio u građanskom braku sa svojom dugogodišnjom suprugom Halidom (iz ugledne partizanske familije Repovac) sa kojom je imao troje djece. Melika Salihbegović se razvela od prvog supruga Ive Kneževića, poznatog javnog radnika koji je tokom rata kratko vrijeme bio ministar informiranja u Vladi BiH na čijem je čelu bio Haris Silajdžić. Knežević je pred kraj rata odselio u Kanadu gdje je preminuo.
Odlazak u Iran Melika Salihbegović i Alija Izetbegović planirali su tokom 1981. godine a u tom naumu im je tehnički i organizacijski pomagao Hosni Nusret, tadašnji dopisnik Iranske državne novinske agencije (IRNA) iz Beograda.
Za iranskog novinara bile su zainteresirane tadašnje jugolovenske tajne službe, vjerujući da mu je novinarstvo pokriće za obavještajni rad. Te su službe zabilježile i proslijedile "gdje treba" da su on i supruga u beogradskom stanu ugostili prijatelje iz Sarajeva. No, u posljednji trenutak, neposredno prije nego što je došlo vrijeme za odlazak u Teheran, Alija Izetbegović odustaje od puta. Svojoj tadašnjoj partnerici i nesuđenoj suputnici, Meliki, objašnjava da se hitno mora vratiti nazad u Sarajevo kako bi obavio određene, neizbježne i nedgodive, obaveze na poslu (Građevinskom preduzeću "Put").
Melika Salihbegović, međutim, ne odustaje, iako povrijeđena Izetbegovićevom naprasnim odustajanjem, u Iran putuje sama. Nije poznato da ju je u Iranu primio iko od uglednijih i utjecajnijih domaćina, ali se kasnije moglo čuti kako je svojim ponašanjem i neobičnim zahtjevima, zbunjivala iranske sugovornike. Treba napomenuti, da se sve ovo dešava, početkom 80-ih u vrijeme kada tadašnja, postititovska SFR Jugoslavija ima uzorne diplomatske, ekonomske i kulturne veze sa Iranom sa kojim je dijelila članstvo i u Pokretu nesvrstanih.
Po povratku u Sarajevo, koji je uslijedio ranije nego što su zajedno planirali, nije krila ogorčenje zbog onoga što joj je priuštio Izetbegović svojim odustajanjem od putovanja na njihovu zajedničku ekskurziju, ironično kazano njihov svojevrsni "medeni (polu)mjesec".
IZETBEGOVIĆEV STRAH OD PUTOVANJA
Godinu dan nakon ovog događaja, grupa muslimanskih intelektualaca, vjerskih radnika i simpatizera okupljena oko Alije Izetbegovića planira i dogovara zajedničku, prijateljsku, studijsku posjetu Islamskoj Republici Iran. Ovoga puta tome se pristupa sa mnogo više opreza i organizacione ozbiljnosti i konsipiracije. Da bi se zaobišle jugoslovenske i bosanskohercegovačke tajne službe, putovanje se dogovaralo preko ambasade Islamske Republike Iran u Beču. Posrednik u pregovorima je bio Teufik Velagić, zvani Tofa, istaknuti disident, pripadnik mladomuslimanskog pokreta iz Mostara koji je nakon Drugog svjetskog rata rata kao student osuđen na dugogodišnju robiju. Nakon izdržane desetogodišnje zatvorske kazne i završetka fakulteta Velagić je ilegalno prebjegao u Zapadnu Evropu, živio u Njemačkoj i Švicarskoj i na kraju se nastanio u Austriji. Radio je u humanitarnim agencijama koje su se bavile prihvatom izbjeglica.
Teufik Veladžić je brat majke Safeta Oručevića, a kćerka njegove druge sestre je Fatima Leho. Oručević i Leho upravo toj činjenici, familijarnim razlozima, imaju zahvaliti što su nakon početka rata u Mostaru, držali, pa sve do današnjih dana kada je o Oručeviću riječ, formalno i neformalno sve konce političkih i ekonomsko-financijskih tokova u Mostaru.
Delegacija iz Sarajeva u kojoj su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Mustafa Spahić i Edhem Bičakčić doputovala je u glavni grad Austrije u januaru 1981. godine i smjestili su se u stanu Teufika Velagića. U ambasadi Islamske Republike Iran u Beču su im uručene avionske karte na relaciji Beč-Teheran, predstavljen program boravka i obećano da to putovanje neće biti registrirano u njihovim pasošima.
No, putovanje se zakompliciralo nakon što je Alija Izetbegović pred sam odlazak u Iran (ponovo!) rekao da je spriječen da putuje zajedno sa ostalim kolegama zbog svadbe jednog od članova svoje familije. Kako je obećao ostatku grupe, Izetbegović im se naknadno trebao pridružiti u Teheranu.
Po povratku u Sarajevo, on je svoje priajtelje i nesuđene suputnike koji su već doputovali u Iran infomirao da putuje preko Turske, potom da je stigao u Abu Dabi, ali da nema načina da se prebaci u Teheran. Za sve to vrijeme, prema nekim od izvora, on uopće nije napuštao svoj sarajevski stan!
Nema racionalnog objašnjenja za ovakvo ponašanje Alije Izetbegovića.
Dva odustajanja od posjete Iranu u kratkom roku od godinu-dvije dana, osim njegovog instiktivnog opreza i straha od represije vlasti čiju je surovost osjetio i preživio u svojoj mladosti. No, postoji još jedno objašnjenje, za koje nema potvrde, ali koje nije bez stanovite logike: da je Izetbegoviću pred put u Iran poslan "išaret" od strane vođa Muslimanskog bratstva (preko rečenog Sudanca Fatiha Al Hassaneinija) koji su sa rezervom gledali na revolucionarne promjene u (šitskom) Iranu i ugled Ajatolaha Homeinija među svim muslimanima u svijetu.
ISLAM IZMEĐU IRANA I ZATVORA
Petočlana delegacija bosanskohercegovačkih muslimana (bez Izetbegovića) primljena je u Iranu sredinom januara 1983. godine na relativno visokom državnom nivou. Najkonkretnije razgovore vodili su u Ministarstvu informacija i komunikacija. Prema navodima iz optužnice koja će protiv njih biti podginuta u tzv. Sarajevskom procesu nekoliko mjeseci kasnije, Omer Behmen, kao neformalni lider ove skupine, tražio je od iranskih domaćina da gdje god su u prilici problematiziraju težak položaj muslimana u tadašnjoj Jugoslaviji, posebno u Bosni i Herecegovini. Po njegovim tvrdnjama u svijetu se malo, ili nimalo zna o ugroženosti muslimana pod komunisitčkim režimom u Jugoslaviji, te je zamolio iranske domaćine da pokrenu specijalizirani radio program koji bi se isključivo bavio tom materijom i tako vršio pritiak na vlasti u Jugoslaviji da poboljšaju njihov status.
Domaćinima u Iranu gosti iz Bosne i Hercegovine su na svakom koraku predstavljali Izetbegovićevu "Islamsku deklaraciju", kao svojevrsni vlastiti, kolektivni dokument u kojem je obuhvaćena njihova vizija budućeg uređenja država sa muslimanskom većinom. Islamsku Republiku Iran je u prvim godinama nakon svrgavanja režima šaha Reze Pahlavija potresalo nekoliko krupnih događaja, prije svega napeti odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama koji su doveli do poznate talačke krize - ulaska iranskih studenata u zgradu Amasade SAD (1979) i uzimanja za taoce osoblja što je trajalo skoro godinu i pol dana. Ubrzo nakon toga je uslijedio je napad Iraka na Iran, koji je također povezivan sa miješanjem SAD u unutarnje prilike zbog nemirenja sa novim poretkom kojeg je uspostavila Islamska revolucija predvođena Ajatolahom Homenijem.
Tokom boravka u Teheranu, petorica bosanskohercegovačkim muslimanskih intelektualaca i vjerskih radnika su sudjelovali u protestima koji su se svakodnevno odvijali na ulicama Teherana i drugim gradovima protiv "američkog imperijalizma".
Deset godina kasnije, početkom 1993. godine Omer Behmen, neformalni lider te grupe, postat će prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Islamskoj Republici Iran.
Nastavlja se...
izvor: slobodna-bosna.ba-141111
