Povratak u Stolac na otvaranje džamije
Pismo britanskog padobranca kapetana Patrick Hector Gullana građanima grada Stolac
• Bolje im je da se prijave i izađu pred sud, nego da do kraja života ostanu bjegunci, a to će i biti - sve dok ih ne uhapse
• Jedna od glavnih svrha mog povratka u Stolac bila je da stanem oči u oči s Marijanom Prce i Vidom Palametom i da im prenesem svoju mračnu poruku
• Umjesto o pomirenju i toleranciji, slušao sam o osveti i provokaciji. To nije put kršćanske vjere i nadam se da don Rajko Marković shvata da je uplitanje Katoličke crkve, putem saučesništva, u događaje što su se odvijali u Stocu u zadnjih deset godina - smrtni grijeh - ni manje ni više
• Zapaljive riječi i postupci don Rajka Markovića ne čine baš mnogo da se olakša teret stida koji će bosanski Hrvati morati podnijeti kada se jednom suoče sa zbiljom onoga što su učinili u Stocu. Don Rajko Marković bio je svjedok onog što se dešavalo ovdje u Stocu u tim strašnim danima između 1992. i 1994. godine. Time što kao Božiji čovjek ne progovara protiv tih zgražavajućih zločina protiv čovječnosti - on je zatajio u svojoj dužnosti i prema Bogu i prema svom stadu
• Patrick Hector Gullan je u okviru snaga SFOR boravio i radio u Bosni i Hercegovini kao iskusni oficir britanskog SAS. U svojoj vojnoj karijeri sudjelovao je u složenim operacijama mirovnih snaga u postdejtonskom sređivanju bosanskohercegovačkih prilika. U više navrata obraćao se odgovornim predstavnicima međunarodne politike i javnosti tražeći pravdu za Bosnu i Hercegovinu. U augustu 2003. godine boravio je sedam dana u Stocu - nakon toga uputio je otvoreno pismo bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti o kašnjenju pravde u Stocu
Objavljeno: 19. sep 2008 | Drago Borić
Jedna od glavnih svrha mog povratka u Stolac bila je da stanem oči u oči s onima koji su učestvovali u ratnim zločinima koji su se ovdje odigrali tokom zadnjeg rata i da Marijanu Prci i Vidi Palameti "Dugom" prenesem svoju mračnu poruku. Obojica su uprljali ruke i bili do guše upleteni u etničko čišćenje i silovanje grada Stoca. Vide Palameta odigrao je središnju zvjersku ulogu u Dretelju i režirao historijsko i strašno ubojstvo Emira Repka u tom logoru smrti. Državni nalozi za njihovo hapšenje izdati su još u septembru 1999. godine a oni su još u bjekstvu. Moja poruka njima - preko njihovih porodica - glasila je:
Predajte se i suočite sa suđenjem ili ćemo vas progoniti do smrti - a vašim porodicama kažem: Ne budite strogi prema meni. Nisam vam ja uništio živote. Pitajte Marijana i Vidu koliko su života bošnjačkih porodica oni uništili i šta sve imaju na savjesti. Njih želi saslušati čak i državni tužilac u Sarajevu. Za dobro njihovih žena i porodica - i za dobro i budućnost grada Stoca, bilo bi bolje da se Marijan Prce i Vide Palameta prijave i izađu pred sud, nego da do kraja života ostanu bjegunci. A to će biti sve dok ih ne uhapse. Zamolio bih i Krešu Raića, koji je bio u Dretelju i koji zna šta se tu dešavalo, da prenese poruku starim prijateljima Marijanu i Vidi. Suđenje ih čeka prije ili kasnije - u to nema ni najmanje sumnje. Bilo mi je drago što sam upoznao Peru Raguža, šefa policije Stoca iz redova bosanskih Hrvata, u vrijeme kad su počinjeni ti zapanjujući zločini protiv čovječnosti. Jedino mi je žao što nisam imao priliku da upoznam i Anđelka Markovića, koji je u to vrijeme bi stolački gradonačelnik iz redova bosanskih Hrvata. Nema koristi pronalaziti isprike za ono što se desilo. Ničim se ne mogu opravdati protjerivanja koja su se ovdje odigrala.
Sve države koje sačinjavaju Ujedinjene nacije složile su se oko toga šta sve spada u zločine protiv čovječnosti - a oni što su učestvovali u etničkom čišćenju Stoca - krivi su za saučesništvo u tim zločinima.
Nikici Markiću, koji je bio prisutan u Osnovnoj školi kad su ženama otimali vrednote i nakit i Ivi Mariću, direktoru HDZ Banke u Stocu, postavio sam pitanje o reparacijama ili odšteti.
Zar ne bi bilo bolje platiti Bošnjacima-povratnicima odštetu prije nego što se podigne tužba protiv stranke HDZ i bosanskih Hrvata iz Stoca na sudu u Sarajevu. Nedavna odluka Vrhovnog suda u Sarajevu da naredi Srbima plaćanje odštete Bošnjacima koji se vraćaju u Srebrenicu služi kao pokazivač načina na koji se mogu podnositi drugi zahtjevi za odštete.
Značajno je što za sve vrijeme mog boravka u Stocu nijednom nisam čuo da se koristi riječ "mržnja" - osim kad sam razgovarao s pojedincima iz zajednice bosanskih Hrvata koji su bili umiješani u ratne zločine u Stocu.
Nijednom kod njih nisam čuo bilo kakvo kajanje zbog strašnih ratnih zločina što su ovdje počinjeni - ali čuo sam mnogo razloga za opravdavanje tih zvjerskih zlodjela. Zapanjila me je nevoljkost onih koji su bili upleteni - kao i zajednice stolačkih-bosanskih Hrvata u cjelini - da se suoče s golom zbiljom istine i onim u čemu su nehtijući sudjelovali.
To će naravno donijeti porazan osjećaj stida koji će biti gotovo nemoguće nositi na plećima. Ali to vrijeme mora doći. Moralo bi doći što prije - za dobro svih i za budućnost Stoca.
Sa svim ovim na umu bilo mi je veoma drago što sam se vidio s katoličkim svećenikom iz crkve Sv. Ilije, don Rajkom Markovićem, župnikom župe Stolac. Kao kršćanin, htio sam ga upitati šta on misli o onome što se ovdje desilo i o događanjima vezanim za obnovu čaršijske džamije iz 1519. godine. Našao sam se u situaciji da preispitujem logiku njegovih tvrdnji.
Umjesto o pomirenju i toleranciji, slušao sam o osveti i provokaciji. To nije put kršćanske vjere i nadam se da don Rajko Marković shvata da je uplitanje Katoličke crkve, putem saučesništva, u događaje što su se odvijali u Stocu u zadnjih deset godina - smrtni grijeh - ni manje ni više.
Ratni zločini koji su ovdje počinjeni - dobro su dokumentirani i poznati svima. Don Rajko Marković mora javno osuditi neljudskosti koje je stado iz njegove župe ovdje počinilo protiv svojih bližnjih - protiv Bošnjaka - a ne pokušavati da ih zataška ili opravda historijom. Tvrdnja koju je iznio don Marković, da je prije više od 500 godina na mjestu čaršijske džamije bila sagrađena kršćanska crkva i da zato rekonstruiranoj džamiji ovdje nije mjesto jeste, iskreno rečeno, glupost.
Godine 1998., kada sam prvi put došao u Stolac, lokacija čaršijske džamije bila je pretvorena u parking i smetljište. Godine 1999., stočanin Jozo Perić "Tukeša" je, kad je pušten iz mostarskog zatvora, na toj lokaciji priredio zabavu, gdje je pekao prase i time vrijeđao prognanu muslimansku zajednicu. Tek je oko devet godina nakon rušenja ove čuvene džamije, i tek nakon što su bošnjačka djeca počela raščišćavati i ponovno graditi svoju drevnu džamiju - don Rajko Marković iznio ovu neistinitu tvrdnju.
Prvo, to je izravna provokacija, a drugo, to je potpuno protiv onog što je dogovoreno između potpisnika Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine - po kojem se povratnicima garantira pravo da ponovno izgrade svoje bogomolje onako kako su izgledale prije rata.
Zapaljive riječi i postupci don Rajka Markovića ne čine baš mnogo da se olakša teret stida koji će bosanski Hrvati morati podnijeti kada se jednom suoče sa zbiljom onoga što su učinili u Stocu. Don Rajko Marković bio je svjedok onog što se dešavalo ovdje u Stocu u tim strašnim danima između 1992. i 1994. godine. Time što kao Božiji čovjek ne progovara protiv tih zgražavajućih zločina protiv čovječnosti - on je zatajio u svojoj dužnosti i prema Bogu i prema svom stadu.
Teško je izraziti sva moja duboka osjećanja dok razmišljam o prošlonedjeljnim događajima, ali me ispunjava saosjećanje i velika toplina bliskosti s mnogim ponosnim a ipak skromnim Bošnjacima koje sam upoznao u Stocu. Kako je dobro vidjeti da ste se vratili u grad kojem pripadate i da u sebi trajno nosite taj osjećaj pripadanja. Svima vam još jednom hvala što ste me ponovno pozvali i što ste me tako lijepo i iskreno dočekali u Stocu.
Naposljetku, završio bih molbom Lordu Ashdownu - Visokom predstavniku, gospođi Carli del Ponte - glavnoj tužiteljici u Haagu i Državnom tužiocu u Sarajevu:
Bez pravde nikad neće biti pomirenja i trajnog mira! Molim vas da ne iznevjerite Bošnjake Stoca u njihovom traganju za pravdom - na koju imaju puno pravo.
Patrick Hector Gullan - 27. avgusta 2003. godine u Stocu
Patrick Hector Gullan
Identifikacijski list ROA Condor
- Potpukovnik (R) Hector Gullan
- Specijalnost: Padobranac i SAS
- 1980: Sudjelovao je u napadu u rješavanju "Talačke krize" u iranskoj ambasadi
- 1982: SFLO 3BDE akronim - časnik za vezu 3. brigade, budući SAS
- Tokom 70-ih bio član padobranske pukovnije i načelnik ICIA (Master Patrol Green Goose, "Ničija zemlja" POA HIENA2 i Roca)
- 1999: Sudjeluje u OP-Panther Stolac Bosna i Hercegovina (SFOR)
- 2001: povlači se iz SAS nakon 37 godina radnog staža i trajno se nastanjuje u Norveškoj
izvor: blog.dnevnik.hr - boric
