Gola istina o Golom otoku

Spisak 16.101 golootočana 1949-56

Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike

Radilište muškaraca i žena administrativno kažnjenih društveno korisnim radom

• Službeni naziv "zatvora" u periodu od 1949. do 1951. bio je "Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom". Od 1951. do 1956. godine zvao se "Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike". Danas je samo Goli Otok

Objavljeno: 10. jan 2014

Početkom ove godine Hrvatska je objavila spisak zatvorenika interniranih u bivšoj Jugoslaviji po liniji zloglasnog InformBiroa. Spisak je svojevremeno napravila savezna UDB (Uprava državne bezbjednosti Jugoslavije), a nalazio se u Državnom arhivu Hrvatske i sadrži imena 16.101 osobe, koje su za samo 7 godina, od 1949. do 1956., prošle kroz logore za takozvane "ibeovce".

Knjigu sa tom evidencijom UDBa Hrvatske je 2. jula 1963., u vrijeme obračuna s Aleksandrom Rankovićem, dostavilo VII odjeljenje UDB FNRJ. Ta evidencija je sada dostupna javnosti. Po tom spisku, u svim logorima za informbiroovce (ibeovce) na razne načine (ubistvo, samoubistvo ili prirodna smrt) život je izgubilo 413 osoba, a smatra se da je u tim logorima bilo registrovano oko 55 hiljada ljudi, od kojih oko 16 hiljada članova KPJ (oko 5 odsto ukupnog članstva KPJ).

Suđeno je vrlo malom broju uhapšenih, a najveći broj je slat u logor na osnovu nečije dojave, glasina i neprovjerenih tvrdnji, na osnovu takozvane "administrativne kazne". Ibeovci su bili zatvarani na Golom Otoku, u Bileći, Sremskoj Mitrovici, Velikoj Gradiški, Zabeli, CZ, na Adi Ciganliji, u Sarajevu, Lepoglavi, Novom Sadu, Ljubljani, Zagrebu, Titogradu... a tokom "trijaže" i u drugim većim gradovima Jugoslavije.

Klimatski Goli otok je poznat po žarkim i sušnim ljetima, a zimi po jakom pa čak i orkanskom vjetru, buri, koji se ruši s planine Velebit na more i Goli otok. Površina Golog otoka od 4,7 kvadratna kilometra bila je dovoljna za četiri logora na otoku. Najviši vrh "Glavina" izdiže se iznad mora na 227m i na njemu su iskopani rovovi i postavljena osmatračnica. Na otoku sv. Grguru u uvali otvorenoj prema Velebitu, nalaze se vidljivi ostaci logora za žene koji je izgrađen i otvoren 1949. godine.

"Petrova rupa", najgori dio logora koji je bio popunjen sa 130 "posebnih" zatvorenika koji su na Goli otok stizali iz drugih dijelova zemlje, od jula 1950. do februara 1951. godine. Petrova Rupa dobila je ime po Petru Komneniću - predsjedniku Skupštine Narodne republike Crne Gore, koji se nalazio u prvoj grupi koja je dovedena na Goli otok. Riječ je o boksitnoj jami dubine 7 i širine oko dvadeset metara, u koju se ulazilo stepenicama. Oko jame je bio sagrađen još i zid visine 3 metra, a iznad njega su bile stražarske kule. U Petrovoj Rupi nalazili su se "posebni" zatvorenici, sve bivši članovi centralnih komiteta, visoki rukovodioci, ministri, generali, španski borci, ambasadori, te nastavnici i profesori...

"Žica" je kompleks zgrada ograđen žicom - po kojoj je i dobio naziv. U Žici su se nalazile barake i skladište hrane. Oko Žice su se nalazila stražarska mjesta s reflektorima, te su osuđenici bili pod stalnim strogim nadzorom.

Informbiro - Komunistički Informacijski Biro (ili Kominform) je trebao biti nastavak Komunističke Internacionale "Kominterne", koju je Staljin morao pod pritiskom velikih sila raspustiti 1943. godine, u vrijeme najžešćih sukoba Drugog svjetskog rata. Informbiro je trebao biti organizacija za objedinjavanje svih komunističkih zemalja u jedan blok, kao odgovor i protuteža zapadnom-demokratskom svijetu poslije raspada Kominterne. Ali stvari su se uskoro otele kontroli i Informbiro je postao organizacija za prisilu i nasilno utjerivanje manjih zemalja pod staljinistički blok.

Kada je Staljin pokušao na taj način porobiti Jugoslaviju - nastao je Goli Otok kao odgovor pristalicama Staljina i Staljinizma u redovima SKJ. Ali stvari su se i tu uskoro otele kontroli i Goli Otok je postao mjesto gdje su uklanjani svi oni koji su smetali moćnicima Centralnog Komiteta Jugoslavije. Na kraju priče, na Goli Otok su spremani ljudi bez ikakvih dokaza i bez ikakvih procedura - jednostavno su dolazili po njih noću i vodili ih u Žicu ili Petrovu Rupu.

Prva hapšenja informbiroovaca u Jugoslaviji počela su od ljeta 1948. Prva grupa od 1.300 političkih zatvorenika došla je na Goli otok 9. jula 1949. godine, a do kraja iste godine bilo ih je tamo već 3.663. Logor na Golom otoku je raspušten i zatvoren u decembru 1956. godine.

Žene su bile najprije smještane u Ramskom ritu i u Zabeli kod Požarevca. Nakon bjekstva jedne grupe zatočenica iz Ramskog rita u Rumuniju 1950. godine, ibeovke su prebačene u poseban logor na ostrvu Sveti Grgur, a zatim i na Goli otok. Ne treba ni govoriti da su tamo bile sve drugo osim žene ili zatvorenice. Bilo je to mjesto gdje je komunistička vlast Jugoslavije pala na najniže civilizacijske grane.

Da je tretman u logorima bio na najnižem civilizacijskom nivou, potvrdili su i njegovi tvorci. Kad se stanje više nije moglo trpiti, prema publicističkim izvorima, Dobrica Ćosić je poslao Aleksandru Rankoviću "izveštaj o torturi na Golom otoku". Izvještaj je bio toliko crn da je Ranković morao i sam posjetiti Goli otok u avgustu 1951. godine, poslije čega je stanje navodno donekle poboljšano. Aleksandar Ranković, otac logora Goli otok, na kraju je na VI kongresu KPJ u jesen 1952. godine priznao da je barem trećina privedenih bila nevina. Privođeni su bez ikakve krivice i bez ikakvih dokaza. Ranković je ubrzo iza toga smijenjen i penzionisan.

Nasilno "prevaspitavanje"

Zatvorenici su dijeljeni na "revidirce" i na "bandu". Banda je trebala ostati vječno na Golom otoku, a Revidirci su imali privilegije da u kamenolomu rade nešto lakše poslove i nadu da će biti pušteni kućama nešto ranije. Po otpuštanju sa Golog otoka ibeovci su uključivani u društveni - ali ne i politički - život i bili su pod stalnom prismotrom UDBe i njenih kerova.

Na samom Golom otoku, primjenjivana je takozvana "vrbovka" (za doušnike) gde su "revidirci" (zatočenici koji su "revidirali stav" regrutovani za UDBine operacije). No, to je i donijelo olakšanje i zatvaranje Golog otoka jer su revidirci, nakon što su nasilno vrbovani za doušnike, izlazili i stvarali probleme i širili istinu o Golom otoku. Revidirci vrbovani za UDBu, bili su prisiljavani da denunciraju, nastojali su da lica sa kojima su bilo kada ma šta razgovarali o političkim zbivanjima prikažu kao sumnjiva i kolebljiva po IB. To je još više doprinijelo bezakonju i bržem padu Aleksandra Rankovića.

Smrt Staljina 1953. godine i hapšenje Berije, su "pasivizirali" i otupili otpor domaćih staljinista. Jedna UDBina analiza iz aprila 1954. zadovoljno zaključuje da "1954. godine nije uhapšeno ni jedno lice po liniji Informbiroa". Pa ipak - do te godine zatvori su bili puni navodnih "neprijatelja sistema".

Odvratno je prepričavati na šta su sve bili prisiljavani zatvorenici na Golom otoku, seksualna zlostavljanja, silovanja... ubistva... batine... boravak u septičkim jamama... psihičko zlostavljanje... i čudno je kako ljudima koji su to radili nije bilo odvratno da se sa tim bude svako jutro.

Na golom otoku nisu mučeni samo muslimani ili Bošnjaci, bilo je puno Hrvata i svih drugih narodnosti i nacija... a bilo je puno i Srba - onih kojih su smetali režimu, no najviše je bilo čuvara i zlostavljača - srpske nacionalnosti - i to puno govori o karakteru Golog otoka. Goli otok je bio i ostao veliko-srpski projekat i veliki broj ljudi u Srbiji i danas slave Rankovića kao "velikog srpskog junaka".

Pretpostavlja se da u Srbiji danas ima oko 300 živih golootočana, od čega najviše u Vojvodini - njih 170. Zato postoji veliki pritisaka na vlasti da Srbija, kao zvanična nasljednica Jugoslavije obešteti bivše logoraše, pogotovo one za koje je i sam Ranković potvrdio da su privođeni na pravdi boga. Srbija je primorana da obešteti te ljude pa je pristala na naknade od po 700 dinara po danu, čime su nezadovoljni u Udruženju golootočana. Njihovi članovi podnijeli su 106 tužbi protiv države. Kako su u martu 2013. pisale "Novosti", za poslednjih godinu dana, Komisiji za rehabilitaciono obeštećenje, podnijeto je 820 zahtjeva za naknadu, a prve odštete isplaćene su prošlog ljeta".

Srbija svakom zatvoreniku sa Golog otoka nudi devet dolara po danu - sutra.ba-66931

Značajno je to da iako Srbija pristaje na odštete još uvijek nema namjeru kažnjavati odgovorne. Podsjetimo, upravitelj Golog otoka, Jovo Kapičić, umro je nedavno slobodan kao ptica i umro je kao veliki zagovornik slobodne, jedinstvene i nezavisne Bosne. Svaka čast Jovi Kapičiću na snazi da sagleda i popravi svoje greške, ali zvijeri koje su klale i silovale na Golom otoku morale bi odgovorati za svoje zločine - bez toga Srbija nema pravo da sebe zove normalnom zemljom.

Kominform

Komunistički Informacioni biro (Kominform) je bio pokušaj očuvanja jedinstva komunističkih zemalja i nastavak Kominterne koju je Staljin pod pritiskom velikih sila raspustio 1943. Prvo zasjedanje Informbiroa je održano u Beogradu (decembar 1947.), drugo u Bukureštu (jun 1948.) i treće u Budimpešti (novembar 1949.). Kominform je osnovan 27. septembra 1947. godine u Poljskoj, a sukob Tita i Kominforma počeo je već nakon nekoliko mjeseci nakon osnivanja Kominforma.

Staljin je 27. marta 1948. napisao pismo kojim je omalovažavao KPJ. CK KPJ je odgovorio svojim pismom od 13. aprila 1948, i Tito odlučuje da ne ide na savjetovanje IB u Bukureštu od 20. do 28. juna 1948. Na bukureštanskom zasjedanju Informbiroa nisu se pojavili ni poljski komunistički lider Vladimir Gomulka a ni Bugarin Georgi Dimitrov.

Na kraju tog zasjedanja donesena je rezolucija "O stanju u KPJ", poznatija kao Rezolucija Informbiroa, u kojoj se iznosi ocjena da KPJ nekih zemalja sprovodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu, da se linije KPJ kidaju sa marksističkog gledišta, da Partijom rukovode špijuni i strani plaćenici te da se Partija kreće ka buržoaskim ciljevima. Informbiro je pozvao sve komuniste svijeta da smijene dotadašnje rukovodstvo KPJ i postave one ljude koji će prihvatiti ovakve prijedloge Informbiroa.

Od 21. do 29. novembra 1949. Informbiro je održao svoje treće i posljednje zasjedanje u glavnom gradu Rumunije, Bukureštu, na kome su delegati usvojili drugu rezoluciju Informacionog biroa komunističkih partija pod nazivom "Jugoslovenska partija u rukama ubica i špijuna" u kojoj se tvrdi da je jugoslovenski CK skrenuo sa socijalističkog puta i da ide ka nacionalističkim tekovinama, da je Beograd pretvoren u centar američke špijunaže, da je većina članova Politbiroa CK u rukama imperijalističkih gazda, da u zemlji vlast ima jedino specijalna policija UDB, koja je napunila zatvore pravim komunistima, da su visoki funkcioneri KPJ gestapovski agenti koji su omalovažili rusku pomoć u oslobađanju zemlje i krenuli sa restauriranjem fašizma.

Dvojica članova Politbiroa CK KPJ Sreten Žujović i Andrija Hebrang su podržali liniju Informbiroa, isključeni su iz partije i uhapšeni su (Hebrang je izvršio samoubistvo u zatvoru pod nerazjašnjenim okolnostima). Kolebali su se i mnogi predratni komunisti, Rodoljub Čolaković i šef Agitpropa CK KP Slovenije Boris Ziherl. Član Politbiroa CK KPJ Blagoje Nešković je ostao u rukovodstvu do 1952. kada je isključen i potom se vratio ljekarskoj karijeri. U Hrvatskoj su 1950. godine smijenjeni i uhapšeni potpredsjednik Vlade Duško Brkić, ministar industrije Rade Žigić i ministar šumarstva Stanko Opačić-Ćanica. Odmah nakon objavljivanja prve Rezolucije Informbiroa došlo je do velikih promjena i u vojnom vrhu Jugoslavije. U pokušaju da pređe na teritoriju Rumunije ubijen je načelnik Generalštaba, general-pukovnik Arso Jovanović. U istoj akciji uhvaćeni su general-major Vlado Dapčević i Branko Petričević Kađa. General avijacije Pero Popivoda je iskoristio nepažnju na aerodromu i odletio za Rusiju...

Za vrijeme trajanja sukoba IB-KPJ bilo je 7.877 graničnih incidenata, u kojima je poginulo sedamnaest jugoslovenskih graničara, a pojedini istoričari navode da je Staljin u jesen 1952. planirao napad na Jugoslaviju, pod šifrovanim imenom "Operacija Jugoslavija". Dvije veće Sovjetske armije su se koncentrisale na granici sa Bugarskom i 12. novembra 1952. vršile manevre pod komandom maršala Georgija Žukova, koji se nalazio u Sofiji. Nedaleko od granične zone prema Bosilegradu pojavio se tenkovski korpus Crvene armije, koji je krenuo ka jugoslovenskoj granici, a potom zaokrenuo za 180 stepeni i vratio se u kasarnu.

Dok je ideja o otvaranju logora kao sredstvu odbrane od otvorene agresije na Jugoslaviju bila sasvim opravdana - praksa hapšenja bez sudski utvrđene krivice i zvjersko zlostavljanje nedužnih u tim logorima zločin je protiv čovječnosti i ne može se opravdati ni na koji način. To potvrđuje i činjenica da se o postojanju logora za ibeovce, pogotovu o torturi u njima, u javnosti šutilo do sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je tema počela da se stidljivo pojavljuje u publicistici i umjetničkom stvaralaštvu.

Smatra se da se ne zna tačan broj uhapšenih i stradalih jer se zna za veliki broj hapšenja koja jednostavno nisu evidentirana. Porodice jednostavno znaju da su njihovi najbliži boravili neko vrijeme na Golom otoku - ali taj boravak jednostavno nije evidentiran. Od onih koji su evidentirani na hrvatskom spisku, brojke izgledaju ovako - broj uhapšenih i organi koji su ih evidentirali: