Kao da nije dosta korone, nas Hrvate u zadnje vrijeme počeo je zafrkavati i papa
Kao da nije dosta epidemije koronavirusa, sloma zdravstvenog sustava, ekonomske krize, iseljavanja, demografske katastrofe, neprestanog spletkarenja agenata besmrtne jugoslavenske tajne policije, srpske pošasti, sramotno loših igara nogometne reprezentacije i Andreja Plenkovića kao takvog, nas je Hrvate i papa Franjo u posljednje vrijeme počeo vrijeđati i ponižavati. Taj papa nas baš, oprostite na izrazu, zajebava.
Pogledajte, za početak, njegovo kolebanje da Alojzija Stepinca učini svecem. Premda zna da bi nama mnogo značilo da se komunističkog mučenika promakne iz blaženog u svetog. To je samo jedan čin, jedna mala stepenica u nebeskom poretku, a vražji se Argentinac izmotava i odugovlači jer ne želi naljutiti Srbe. Kakva glupost! Pa nama je stalo da Stepinac bude svetac, više od ičega, da bismo naljutili Srbe. Jer to je jedino veselje koje poznajemo. Naše je svjetlo i toplina da se Srbi požderu od bijesa i muke. Zbog toga mi kao narod opstajemo usprkos svim nedaćama. Kad ne bi bilo nikakvog razloga da se podrugljivo beljimo i pokazujemo dugi nos susjedima s druge strane Dunava, ugasila bi se užarena jezgra našeg nacionalnog bića. Sve bi iznenada bilo gluho, hladno, prazno i besmisleno, nitko se više ne bi sjećao zašto nam je nekad bilo važno zvati se Hrvatima.
Sve bi to papa Franjo morao znati, ali nas ignorira. Sustavno i namjerno, zločest kao pas. Kao da mrzi sve što je hrvatsko, otvoreno je stao uz naše vjekovne neprijatelje, koji su, osim toga, heretici. Umjesto svojih odanih katolika izabrao je srpske pravoslavce koji mu nisu ni rod ni pomozbog. Može li gore od toga?
Pomislili biste da ne može, ali, eto, može. Iz Vatikana je nedavno došao novi, strašniji udarac. "Homoseksualci imaju pravo na obitelj. Oni su djeca Božja. Nitko ne bi trebao biti diskriminiran ili nesretan radi takve stvari", izjavio je, od riječi do riječi, papa u dokumentarcu koji je režirao Jevgenij Afinevski, jedan, neće vas iznenaditi, napola Rus, a napola Židov, pa još s američkom putovnicom. Samo je nekome takvome papa mogao reći: "Ono što trebamo učiniti je izvanbračna zajednica. To je način da ih se pravno pokrije. Ja sam za to".
Diljem katoličkog svijeta, od Rima, Varšave i Dublina do Bostona i Sao Paola, na ovo su zavladali poznati šok i nevjerica, a Hrvate u župama, samostanima, sjemeništima, molitvenim zajednicama i uredništvima domoljubnih portala pogodilo je možda i više od svih drugih. Još u srijedu su skamenjeni, razrogačenih očiju zinuli od zaprepaštenja. Cijela tri dana muhe im slobodno ulaze i izlaze iz otvorenih usta. Strašna je razočaranost našeg svijeta. Gorki osjećaj izdaje ispunio je vjernike koji su jednom ponosno isticali svoju heteroseksualnost i vijcima i maticama zorno dokazivali da je to jedini normalan izbor, kao da je sva prirodoslovna istina u kutiji željezne galanterije u Bauhausu, koji su bacali kamenje na Paradu ponosa u Splitu i mokrili u gaće od smijeha na vic da je Bog napravio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu.
Je li papa katolik, upitali su se mnogi među njima. Jedno pitanje koje se do jučer činilo sasvim retoričko, koje su postavljali u šali, u prilikama kad se nešto činilo dokraja izvjesno, pouzdano, tvrdo i konačno kao što su dva i dva uvijek četiri ili sila koja je u svim slučajevima jednaka umnošku mase i ubrzanja, sada se izgovara ozbiljno i teško, sa zebnjom u glasu. Tko je i otkud je zaista taj čovjek, taj papa?
"Ako je uopće čovjek, ako nije sam Sotona nekakvom mračnom prevarom zauzeo Petrovu stolicu u Rimu", nagađao je u srijedu navečer u svojoj samostanskoj ćeliji jedan redovnik, jedan fra Stanko, na primjer, i ne primjećujući da razmišlja naglas.
"O kome govoriš?" upitao ga je fra Drago izvirujući ispod pokrivača.
"O papi", odgovorio mu je fra Stanko, "koji je u nekom dokumentarcu izjavio da su i homoseksualci djeca Božja."
"Užas", rekao je fra Drago dižući se do jastuka i spuštajući glavu do fra Stankove glave.
Dvojica franjevaca turobno su se zagledali u plafon, zabrinuti što će biti s njima i s njihovom svetom i apostolskom Crkvom i s cijelim ovim poludjelim svijetom u kojem je došlo normalno da muškarci liježu s muškarcima.
Strahovita je konsternacija zavladala i u kleru i narodu. Časne sestre plaču grčevito se grleći. Biskupi su izgubili san i apetit. Članovi molitvenih zajednica obaraju rekorde moleći po dvanaest, četrnaest sati dnevno. Vice Batarelo, Stjepo Bartulica i Dario Kordić od iscrpljenosti se doslovno ruše s klecala. Jedino Željka Markić još gaji nadu da je sve to neka greška. "Mi još ne znamo točno što je papa izjavio i zato vam to ne mogu komentirati dok ne vidim", odgovorila je novinarima, napominjući da ne bi bilo prvi put da se papu krivo navodi ili se njegove riječi izvlače iz konteksta.
No, sve joj je uzaludno, vražji je Argentinac rekao što je rekao. Crkva kojoj smo dulje od tisuću godina bili vjerni, za čiji smo krst časni nesebično ginuli, nepovratno se promijenila. Hrvate ništa više ne drži u njoj. Mogli bi slobodno svi prijeći pravoslavcima i izjasniti se kao Srbi. Razmisle li pažljivije, korist bi im od toga bila dvostruka. Za početak, Vice Batarelo, Željka Markić i Dario Kordić došli bi u jednu normalnu kršćansku Crkvu, gdje su muškarci koji liježu s muškarcima još uvijek bolesnici i čudovišta, a osim toga prestalo bi im smetati da papa uporno odbija Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Dapače, to bi im, kao Srbima, sada bilo super.
Plašljiva gospoda
Jedna vrata probijena bez dozvole, zajedno sa željeznim okvirom budućeg balkona, na zidu jedne zgrade koja je zaštićeno kulturno dobro, u Ilici, u samom centru našeg glavnog grada, možda i ne bi bila osobita svinjarija da nije grotesknog detalja da je vlasnik stana, ili barem suprug vlasnice, cijenjeni arhitekt. Dapače, on je prvi čovjek jedne velike i važne državne ustanove, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, profesor doktor Velimir Neidhardt.
Navikli smo se, istina, da je ovo urnebes od države, da se Republici Hrvatskoj već i djeca rugaju, ali nešto smo ipak zatečeni da je jedan akademik i, što kažu, besmrtnik, u jeseni života, u sedamdeset sedmoj, tako bezobzirno zanemario zakon.
A onda opet, zašto ne? Kad smo uopće vidjeli da je neki naš akademik napravio nešto za primjer svima, nešto društveno vrijedno. Da je besmrtnik domoljubno, hrabro i nesebično ustao protiv nekakve pljačke, nasilja, neukosti i prostaštva. Oni su slaba, plašljiva starija gospoda koja će prije ustuknuti pred nasilnicima i prostacima, nego se suprotstaviti bezakonju, njihova je čestitost nerijetko u lošijem stanju od njihove prostate.
Ne možemo zaista osuđivati predsjednika Akademije. Prije ćemo se zabrinuti za profesora Neidhardta ako se koji put probudi usred noći i mora na zahod, kao što oni njegove dobi obično moraju, pa snen promaši vrata i zakorači kroz onu bespravno probijenu rupu na još nedovršeni balkon.
Objavljeno: 24. okt 2020 | Ante Tomić
