Priča o Milanovićevoj egzistencijalnoj drami u sutonu plodne karijere
• Izgarajući za pravice Hrvata iz BiH, nije se stigao boriti za naše - na domaćem je terenu brljavio, zabušavao i mucao
Vremena su teška, plaće niske, snalazimo se kako možemo. Nastavnik zemljopisa nedavno je dobio treće dijete pa u popodnevnim i večernjim satima raznosi pizze. Odgojiteljica u vrtiću ne bi mogla otplaćivati kredit da nije počela čistiti stomatološku ambulantu. Fizioterapeut u sportskom društvu preselio se u zavičaj, kupio manje stado koza i registrirao OPG. Socijalni radnik je u očevoj garaži napravio craft pivovaru, novinar piše scenarije za trećerazredne filmske komedije, a odvjetnička vježbenica na internetu se razodijeva za neznance.
Mnogi se danas, ukratko, muče na dva posla, nije to nepoznata pojava, ali nas je svejedno potreslo kad je Zoran Milanović priznao da je zaposlen kao predsjednik i ovdje i u susjednoj BiH. "Ja sam rekao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa na neki način i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini" - kazao je prije neki dan u New Yorku, na što su prisutni zinuli u nevjerici.
Pitanja su im se rojila u glavama. Zašto, zaboga? Kako se dogodila jedna takva užasna egzistencijalna drama da se jedan muškarac u zrelim godinama, u sutonu plodne karijere, praktično pred penzijom, kad bi trebao manje raditi, a više se odmarati, iscrpljuje na dva posla?
Mjesto hrvatskog predsjednika, ne treba ni spominjati, dobro je plaćeno. On badava stanuje i jede na Pantovčaku, a ako negdje ode, svi ga časte biranim pjatancama, gaze takoreći jedni preko drugih u nastojanju da mu plate ručak, pa se tu vjerojatno dade i lijepo ušparati na dnevnicama.
Kakve to tajanstvene izdatke šef države ima da ih njegovi razmjerno izdašni redovni prihodi ne pokrivaju? Da se nije odao kockanju, zelenaški zadužio zbog gubitaka na ajncu ili se navukao na kokain, ili ima rasipnu mladu ljubavnicu željnu dijamantnog nakita? Kakvu je nezdravu naviku on stekao, u što se jadan uvalio da u slobodno vrijeme, nakon što je osam do deset sati požrtvovno radio za sretnije sutra svih građana Hrvatske, otima od svoga zasluženog počinka i još osam do deset sati nesebično gine za sreću i blagostanje bosanskih Hrvata?
Ako Zoran Milanović ima problema, trebao bi otvoreno progovoriti o njima. Bože dragi, sve se može srediti. Ne bi bio prvi koji je išao na terapiju, na odvikavanje, u komunu gdje bi upoznao Isusa. U dogovoru s ministrom financija mogla bi mu se zatim dati povišica plaće u visini iznosa koju je za svoje usluge uzimao bosanskim Hrvatima. Da se nesretnik više ne ubija od rada. Pa i zbog našeg je dobra to važno učiniti.
Mnogi su primijetili kako je kvaliteta njegova predsjedničkog posla u posljednjih nekoliko mjeseci strahovito opala. Od vraćanja odlikovanja jedno vrijeme osuđenom ratnom zločincu Branimiru Glavašu do tvrdoglavog ustrajavanja kako mu je bespravna gradnja u uvali Vruja totalno super, nije to više bila ni sjena onoga Zorana Milanovića kojega smo nekad znali. I u postupcima i u izjavama počesto je djelovao smeteno, dezorijentirano, pospano pa i, usudili bismo se reći, tupo.
Sad znamo što je tome bio uzrok, u mislima je on bio s Hrvatima iz Mostara, Zenice, Bugojna i Kaknja. Izgarajući za njihove pravice, nije se stigao boriti za naše. Na domaćem je terenu zabušavao, brljavio, baljezgao, mucao i mrsio, davao jedva deset do petnaest posto od svojih kapaciteta, dok je na gostujućem, u Bosni, neviđeno unapređivao živote naših sunarodnjaka. I to, dakako, valja pohvaliti.
Svima nam je drago da je Hrvatima iz Mostara, Zenice, Bugojna i Kaknja danas neusporedivo bolje nego u vrijeme kad nisu imali Zorana Milanovića za predsjednika, ali to naprosto ne može dovijeka trajati. "Braćo, žao nam je, ali taj raskošni vođa, taj raskošni državnički talent je naš", valja odlučno kazati Bosancima i ne dati se pokolebati kad oni padnu na koljena, krenu nam ljubiti cipele i kroz suze počnu preklinjati da im genija pustimo još samo malo.
Molitve, prijetnje, ucjene, svemu se moramo oduprijeti. Kao što ni Leo Messi nije mogao igrati i za Barcelonu i za Paris Saint Germain, ni Zoran Milanović ne može i za Hrvatsku i za Bosnu.
Osim toga, nije to ni red. To se ne smije. Zoran Milanović vjerojatno je drugačije zaključio gledajući neke druge balkanske vođe. Nadahnut svojim najboljim neprijateljem Aleksandrom Vučićem, koji drži kako mu se i hrvatski i bosanski Srbi moraju bezuvjetno pokoravati, kao i patrijarhom Porfirijem, koji misli da je i u Cetinju gazda, naš je predsjednik shvatio kako je u redu rastegnuti svoje ovlasti daleko preko graničnih prijelaza u Orašju, Ličkom Petrovu Selu i Donjim Vinjanima.
Ipak, u dijelovima Europe koji se njemu čine bližima, u svijetu koji on, s razlogom ili ne, smatra svojim, to je krajnje neuobičajeno. Nijedan europski državnik tako se nešto ne bi odvažio kazati. Čak ni notorni razmetljivac poput Silvija Berlusconija u svojim najgoropadnijim demonstracijama političke snage, nakon bunga bunga zabava s maloljetnicama, nije se kurčio kako je premijer svim Talijanima, bez razlike žive li u Napulju, Rimu, Rovinju ili Umagu.
Na kraju, ako Zoran Milanović zaista misli da može više nego mu je u opisu radnog mjesta, ako mu preostaje mnogo vremena nakon što ispuni sve svoje dnevne obaveze, mudro bi mu bilo obuzdati ambiciju do granica svojih mogućnosti. Predsjedniče, nijedan posao nije sramota, pustite vi Bosnu i bosanske Hrvate, ljudi poput vas potrebniji su u Boltu i Uberu.
Komunistički zaborav
Ženu su našli u divljini krša na Krku, krvavu i polusvjesnu odveli su je u ambulantu. Kad se nešto sabrala, nije znala kazati ni tko je ni odakle je. Uza se nije imala ni dokumenata, niti su joj se otisci prstiju poklapali s otiscima u policijskim bazama. Zagonetka njezinog identiteta danima je mučila javnost, prvo domaću, a onda i inozemnu. Mnoge su svjetske novine i televizije donijele vijest o nesretnici, prije nego je napokon otkriveno da je ona Danijela Adamcova iz Slovačke. Ona se sama, interesantno, toga još ne sjeća. Zbunjeno se osmjehuje kad joj netko reče njezino ime i prezime i možda više nikada neće biti ona stara.
Priča o Danijeli Adamcovoj čini se neobična, ali ustvari nije. Takva je temeljita amnezija poznata u medicini. Bilo je takvih slučajeva mnogo, gotovo epidemijski mnogo, u našim krajevima prije tridesetak godina.
Muškarca bi našli kako izgubljeno luta ulicama i u prvo vrijeme nisu znali ništa o njemu, ni tko je on, ni otkud je krenuo ni kamo se uputio. Zatim bi se saznalo da je on nekakav ugledni partijski sekretar, profesor marksizma i autentični predstavnik naprednih, socijalističkih ideja u novinama i časopisima.
Drugovi su mu dolazili do bolničke postelje da ga podsjete kako su se nekad skupa borili za bratstvo i jedinstvo i našu jugoslavensku domovinu, a nevoljnik bi se na to samo blesavo smijuljio.
Kasnije se obično upisao u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Komunističke se mladosti do dana današnjeg baš ništa ne sjeća.
Objavljeno: 25. sep 2021 | Ante Tomić
