Bilješka historiografa
Otkako postoji, Kina je imperij sa svim atributima i ambicijama univerzalnosti. Evropa je oduvijek pluralna, imperij je tu prije utopija nego realnost - stalno se proklamira, nikad ne ostvaruje... Kina, naprotiv, može biti samo monolit. Ako nije jedna i jedinstvena onda je razbijena: tu je ključ današnjeg sukoba s Tajvanom koji je nama teško razumljiv.
Vladar u Kini dobiva Mandat Neba, što znači da Kina, kao i Nebo, oduvijek stoji nepomična u centru Svijeta, mimo ljudi i ustanova, dakle mimo povijesti, koju obilježavaju lomovi i suprotnosti. Povijest Kine nije povijest imperija u smislu države ili zemlje nego dinastije koja njome vlada, u pravilu, stoljećima.
Kada dinastija zapada u krizu nastupaju dugotrajni sukobi koji traju desetljećima. Razdoblje kaosa kojeg Kinezi nazivaju luàn (tradicionalno pisano 亂 ili uprošteno 乱). Na kraju svakog razdoblja luàn Kina proživljava epohalni preobražaj i potpada pod novu dinastiju s obnovljenim Nebeskim mandatom. I današnja Partija na vlasti zapravo funkcionira kao dinastija - čelnici se grupiraju po "naraštajima" (sada je na kormilu Li Kequiang iz "pete generacije") što je prije dinastički nego politološki koncept.
S druge strane, prethodne dinastije nisu vladale pomoću svojih feudalnih klijenata, nego sasvim modernom centralnom birokracijom koja je i nastala u Kini. Naše pojmovne kategorije teško se mogu prenijeti u ovu drevnu i nama potpuno stranu "orijentalnu despociju" (Karl Wittfogel) utemeljenoj na "azijatskom načinu proizvodnje" (Karl Marx).
Kineski jezik oskudijeva u sferi ljudskih emocija i političkih ili filozofskih apstrakcija koje karakteriziraju zapadnu kulturu, sve od starih Grka do mladog Werthera. Uzmimo na primjer demokraciju, koju je u Kini prvi uspješno propagirao Sun Yat Sen. Na kineskom ona se piše 民主主義 gdje sufiks 主義 odgovara vladavini (kao kod pojma "gerontokracija"), dok 主 znači gospodara odnosno rukovodeći princip ili načelo, dok 義 označava sustav. Čitalac pogađa da 民 znači narod, populus. Prevedeno na engleski demokracija je nešto kao "governing principle of popular government" iliti "vlast narodne vlasti".
Tautologija, stvar neostvariva u praksi jer, kako nas uči Konfucije, ako riječi nisu jasne i pravilno odabrane, onda se ni ideje na njima utemeljene ne mogu provesti u djelo. Naravno, nije ni na Zapadu baš skroz jasno što bi trebala biti demokracija (vladavina naroda, u ime naroda, ili namjesto njega?) ali institut pravne osobe, apstrakcija kodificirana rimskim pravom omogućuje kreativnu manipulaciju političkim i društvenim pojavama. Pravna je osoba fikcija koja je omogućila razvoj "Države", "Korporacije", "Partije", "Grada" kao autonomnih političkih subjekata, mimo njihovih personalnih inkarnacija u liku i djelu vladara, gazde, vođe, menadžera itd.
Sukobi magnitude naših svjetskih ratova (koji odnose desetke milijune žrtava) nazivaju se u Kini "pobunama", "ustancima" ili "incidentima" koji remete tisućljetni mir. Tako je npr. Tajpinški "ustanak" (1850-64.) Kinu stajao dvadesetak milijuna žrtava. Predvodio ga je preobraćenik u kršćanstvo Hong Xiuquan. Pri jednoj halucinaciji ukazali su mu se bradati starac na prijestolju i čovjek srednjih godina, u kojima je on kasnije prepoznao Jehovu i Isusa. Hong je pripadao narodu Hakka, kao i velika većina kineskog komunističkog rukovodstva (osim - pogađate - samog Velikog Kormilara), a na ovaj mali folkloristički detalj iz kineske revolucije prva je ukazala Mary S. Erbaugh (The Secret History of the Hakkas: The Chinese Revolution as a Hakka Enterprise, "The China Quarterly", 132:937-969).
Erbaughova se inače bavila orijentalnom lingvistikom, a seminalni tekst objavila je nakon umirovljenja 1992. Hakke su inače nomadi pa su, poput balkanskih Vlaha, u ruralnoj Kini predodređeni za revolucionare ili švercere.
Revoluciju i novu dinastiju u Kinu nije donijelo kršćanstvo nego marksizam, sekularna religija prilagođena industrijskoj civilizaciji što je zamalo rastočila Kinu u doba Hongovog ludovanja i opijumskih ratova koji su se istodobno rasplamsali kao posljedica zapadnog intervencionizma. Sun Yat Sen, osnivač kineske republike, kojeg su kao i Lenjina 1917. sponzorirali Nijemci, okrenuo se 1923. prema sovjetskoj Rusiji kao strateškom partneru, što je ona u biti i ostala sve do današnjih dana. Sovjetski izaslanik u Kini, Adolf Joffe, uspjet će privremeno uspostaviti "ujedinjeni front" - strateški savez nacionalista s komunistima kojeg je ovaj bivši menjševik u Beču zamislio kao prikladno riješenje i za Italiju i Jugoslaviju. Kao i u današnjim balkanskim infrastrukturnim programima premijera Li Keqianga, zamišljena uporišta su mu bila Trst i Solun, rasadnici i laboratoriji austromarksizma. Kako je u međuvremenu Trst propao kao luka, danas Kinezima ostaje samo Solun, gdje je, srećom, umjesto luke i grada, propala grčka država.
Zanimljivo je da je dvadesetih godina 20. stoljeća i Japan namjeravao pokrenutu industrijalizaciju Mandžurije kojoj su prethodili ogromni infrastrukturni projekti, realizirani u rekordnom roku. Nakon poraza agresivne ekonomske politike, Japan je 1931. pokrenuo kudikamo agresivniju vojnu osvajačku kampanju u samoubilačkom pokušaju da se u Kini i Sibiru nametne kao kontinentalna sila. (S. C. M. Paine, The Wars for Asia, 1911-1949, Cambridge University Press, 2012). Uzrok svemu bile su tadašnje kineske političke elite predvođene nacionalistima Chiang Kai-šeka i galaksijom warlordova, koje su se, kao i danas balkanski, odlučno odupirali prijeko potrebnoj modernizaciji s argumentom o "rasprodaji narodnog blaga" i čuvanju strateških asseta koje je zapravo tek trebalo izgraditi...
Pogled iz hotela Excelsior. U decembru 2014. Kina je postala najveća svjetska ekonomija. Jako je teško uspoređivati brutto nacionalni proizvod posve različitih društava, objašnjava nobelovac Joseph E. Stiglitz u članku koji je tim povodom napisao i zato, kaže on, analitičke službe Svjetske Banke - International Comparison Program, takva globalna izvješća rijetko objavljuje. Prilaze materiji krajnje skrupulozno uvažavajući enormni broj parametara, pa su svoje zaključke objavili samo tri puta za posljednjih dvadeset godina! No, prema posljednjem, Kina je u prosincu 2014. pretekla Sjedinjene Američke Države!
Gdje se u tom času nalazio kineski premijer?
Li Keiquang bio je u tom času u Beogradu. Sa srpskim premijerom Vučićem ondje je okupio šesnaest predstavnika vlada svih istočnoeurpskih država i predstavio im strateški program kineskog razvoja u narednim desetljećima. Učinio je to upravo pred ovim auditorijem jer će to područje - Nova Europa nastala u postkomunizmu raspadom sovjetskog vojno-političkog bloka, imati ključnu ulogu u njegovoj viziji razvoja kineske privrede.
Le Keiquang je lider "pete generacije" Polibiroa kineske Komunističke Partije, koja se kao mandarinsko vijeće ili upravni odbor neke korporacije uredno redovito smjenjuje dovodeći uvijek na vrh aparata nove ljude stare od pedeset do šezdeset godina (Li Keiquing ima 59 godina). Nema tu više mudrih, prakično besmrtnih maršala koji su u opancima od lika polazili na Dugi Marš - Changzheng - te s Maom prevalili 9000 kilometara za 370 dana. Jedino je duh isti - od svakog naraštaja rukovodstva očekuje se da povede naciju u neki epohalni pothvat. Ovaj posljednji - da Kina opet zauzme mjesto koje je držala kroz cijelu ljudsku povijest osim zadnja dva ili tri stoljeća - ostvaren je pokretanjem gigantskog zamašnjaka razvoja poslije prave industrijske i civilizacijske revolucije, koju je započeo drug Deng Xiaoping, pošto je umro drug Mao Zedong i skrahirala njegova Kulturna revolucija. To nije bilo tako davno - 1976. godine započeo je kineski projekt modernizacije. Od tada je Kine ostvarila čudo - oko 500 milijuna ljudi izašlo je iz bijede pretvorivši se u novu, tranzicijsku profesionalnu srednju klasu. Kina je postala svjetska radionica i vodeća globalna izvoznica masovnih industrijskih proizvoda. Od deset najvećih kontejnerskih luka na svijetu, sedam je u Kini, a ostale tri ondje gdje se iskrcava kineska roba.
Na summitu u Beogradu, kineski premijer objasnio je - Kina će u sljedećoj fazi svoje trgovačke ofenzive stvoriti novi koridor koji spaja Aziju i Europu i nazvao ga - "Gospodarski pojas Novi put svile". Put svile bio je karavanski put kojim su u antici i srednjevjekovlju na Zapad stizali egzotični proizvodi kineske superiorne manufakture, nadasve svila, prfenošena tisuće milja kopnom, od Xiana do Carigrada, kroz planinske masive srednje Azije. Suvremena interkontinentalna transverzala bit će morsko-kopnena ruta iz kineskih luka kroz novi, dvostruko širi Sueski kanal (dovršen 2015. godine), preko Mediterana u luka Pirej i Solun, gdje su Kinezi već uložili nekoliko milijardi dolara i praktično preuzeli kapacitete na terminalima... Iz Grčke, teret i putnici vozit će se željeznicom poreko Balkana. Zato je Li Keiquiang doletio u Beograd službenim jumbo-jetom i ostao ondje tri dana.
Potpisano je osamnaest ugovora sa srpskom vladom (uz ostalo otvaranje code-share direktnih letova Peking - Beograd), različiti financijski i bankarski sporazumi koji omogućuju nesmetan protok investicija i - najvažnije - gradnja koridora ultrabrze pruge od Beograda do Budimpešte, gdje će priometovati kineski vlakovi (CRH). Sporazum je potpisao i mađarski premijer. Tehnički, vlakovi toga tipa mogu dostići i 380 km/h, ali bitno je kako se gradi pruga, a na ovoj distanci, bit će dovoljne brzine od oko 200 km/h, tako da se put pređe za nešto više od dva sata (od Pekinga do Šangaja pedeset milijuna ljudi godišnje istim tipom šinskog vozila prevali razdaljinu od 1300 kilometara za nešto manje od pet sati). Od Budimpešte treba zatim sagraditi spojnicu do Beča, preko Bratislave, a već su obavljeni razgovori za izgradnju južnog kraka kroz Srbiju i Makedoniju, na koridoru do Soluna i Atene.
Investicije u željeznički i cestovnu infrastrukturu u Istočnoj Europi tek su početak pothvata. Li Keiquiang otvorio je novi, golemi most preko Dunava kod Zemuna koji su sagradila kineska poduzeća, a zatim je potpisan predugovor za gradnju drugog, još većeg, željezničko-cestovnog - riječ je o investiciji od gotovo 400 milijuna dolara. Dunav će se premostiti kod Vinče i oko Beograda formirat će se prometni prsten, a umjesto stare, prolazne željezničke stanice izgraditi terminal (ulazni kolodvor).
Sva ova silna kineska aktivnost u gradnji prometne infarstrukture kroz Istočnu i Srednju Europu, vodit će se iz Beograda, gdje će biti sjedište stalnog međuvladinog komiteta sedamnast zemalja za koordinaciju tih aktivnosti. Infrastrukturni poslovi samo su prvi korak - kineski premijer objavio je kako planom za sljedeće razvojno razdoblje najjača svjetska ekonomija predviđa stvaranje industrijskih poduzeća u ovom području, nekoć visokoindustrijaliziranom području, što se prostire od Egejskog do Baltičkog mora. Te zemlje sad će s kineskim high-tech proizvodima moći konkurirati na zajedničkom tržištu EU. Već se grade dva kineska atomska reaktora u Rumunjskoj i jedna kineska termocentrala od 300 MW u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini. Osim toga, u Beograd je s premijerom došao i predsjednik najvećeg poduzeća za proizvodnju elektronike na svijetu, korporacije Huawei, koja ima godišnji ukupni prihod od 40 milijardi dolara (polovicu BNP-a Srbije). Hoće li se natjecati za kupnju srpskog telekoma, koji će 2015. ići u prodaju?
Očito, sljedećih će godina Varšavu i Beograd postati poslovno središte Nove Europe odakle Kina planira širenja na najveće svjetsko, europsko tržište. Ali, neće se sklapati samo bilateralni poslovi, jer su predviđene milijarde za ulaganje u raznovrsne projekte javno-privatnog partnerstva. To znači da će nastati hub za razvoj raznovrsnih poduzetničkih inicijativa koje će spajati internacionalne i interkontinentalne interese.
Grad "na ušću dveju reka ispod Avale" prikladno je mjesto za biznis i biznismene - to je vibrantna metropola, u kojoj se različite epohe i stilovi miješaju s lakoćom svojstvenom velegradu. Luksuz se nehajno interpolira među dostojanstveno oronula historijska zdanja, ulični život opušten je, sve pomalo improvizirano i ofucano, život zgusnut i dramatičan - to je i Europa i Balkan ujedno, grad u kojem se ne stanuje, nego živi, provodi, sanja i pati, ponekad sve u isti čas... Beograd je naporan, ali uzbudljiv, možeš reći - Never a dull momet, pa to izgovoriti s nešto zanosa, ironije, ili sasvim rezignirano...
Beograd je grad sjajnih hotela i neopisivo bogate, raznolike ugostiteljske tradicije koja otkriva istočnjačke i zapadne utjecaje. Od turskog saraja do srednjeuropskih grand-hotela i divljih balkanskih krčmi, nastala su moderni, raznolika, originalna i čudesna svratišta...
Upravo je otvoren 76. gradski hotel, "Radisson Blue Old Mill" (četiri zvjezdice). Još jedan divovski hotel, profesionalno vođena "Crown Plaza" (četiri zvjezdice) nedavno je renoviran i otvoren za poslovnjake. U Beogradu ima pet visokluksuznih hotela s pet zvjezdica - primjerice, novuređeni "Metropol Palace" u veličanstvenoj palači s polovice prošlog stoljeća (građen kao sjedište CK SKOJ-a!), sad s bazenom olimpijskih razmjera koji gleda na park u samom centru grada, zatim "Hyatt Regency", dvadeset i pet godina tvrđava balkanskog prestiža, te "Square Nine", dizajnerski hotel na jednom od glavnih trgova. Izgleda kao poludragulj - ahat optočen plemenitim drvetom. Pored same Opere na Trgu Republike otvara se hotel "Mariott", također pet zvjezdica, jedan od dvanaest novih beogradskih hotela u gradnji...
No osim ovih luksurioznih svratišta (gdje su, uostalom, cijene neusporedivo niže nego u zapadneoeuopskim metropolama), sofisticiran svjetski putnik s posebnim kriterijima naći će i takva fenomenalna pribježišta poput "Excelsiora" koji gleda na Pionirski park, nasuprot Narodne skupštine, Starog dvora i Predsjedničke palače... Noću raskošno iluminirane te reprezentativne klasicističke zgrade izgledaju kao gejziri svjetla na razlomljenom skajlajnu grada izgrađenog na brdu s kojeg se vidi susretni tok dviju velikih panonskih rijeka. U "Excelsioru" živio je između svojih diplomatskih misija čuveni srpski, hrvatski i bosanski pisac, jugoslavenski nobelovac Ivo Andrić. Enterijer je dekoriran grafičkim stilizacijama njegovih manuskripata, a u moderno oblikovanom mansardnom apartmanu podovi su zastrti bosanskim kilimima, koji evociraju piščevu postojbinu iz koje se otisnu na jedno od znamenitih sudbinskih putovanja intelektualca prošloga stoljeća.
Išao je u školu s Gavrilom Principom i potpisao Trojni pakt s Adolfom Hitlerom. Njegova bivša radna soba prava je točka s koje se filozofski može sagledati prošlost i budućnost i zagledati u budućnost - usprkos nemirnim vremenima, koja su uvijek dramatična, tu je prisutan kozmopolitski duh, a viste i vizije dopiru u velike daljine...
Tekst Williama Klingera (1972 - 2015) napisan za zajednički esej o kineskom priustvu na Balkanu.
Objavljeno: 01. jun 2018 | zurnalist-online William Klinger i Denis Kuljiš
