• Je li Praljak mrtav, ili je barem kod Hrvata utvrđena njegova nevinost pa je postao besmrtan? Što su zapravo htjeli ljudi koji su Praljkovo samoubojstvo proglasili vrhunskim moralnim činom koji će imati fundamentalne posljedice? Što je njima Praljak i što su oni Praljku?
Adventsko okupljanje na crnoj misi u "Lisinskom" trebalo je prikazati snagu retrogardističke desnice. No, pretvorilo se u debakl jer bez vlade, desnica nije ništa. A Vlada i premijer morali su u presudnom času odlučiti čemu će dati prednost - retorici za unutrašnjopolitičku upotrebu, ili nesmetanom pritjecanju novaca iz europskih fondova. Na tome se osnivaju tri posto rasta BDP, na čemu vise i na čemu pokušavaju letjeti.
Između propagande i pragmatizma napravljen je mudar izbor. Nisu postupili kao tri hipija iz famoznog stripa "Fabulous Freak Brothers" Gilberta Sheltona koji kažu da je lakše preživjeti razdoblje bez novca ako imaš drogu, nego razdoblje bez droge, makar imao pare.
Između svjetine i svjeta, premijer je izabrao ono što je u skladu s njegovim temperamentom. U istoj situaciji, Milanović bi se zapalio kao Jan Palach, ali Plenković, on postupa trezveno, pa je stranka osuđena na njegovu viziju sporog napretka u okvirima oprezno zacrtanih mogućnosti. No, bez njega bili bi upravo onakva beznadna gomila koju smo promatrali u "Lisinskom", kad su se okupili na mjestu zločina, odakle je prije dvadeset i sedam godina HDZ pošao na svoj "dugi marš". Mjesto su nesumnjivo i odabrali kao polaznu stanicu za novu etapu puta u nepoznato.
U ono doba nevinosti, na ulazu u dvoranu kao dva baziliska stajali su - Šušak i Perković, simboli "nacionalnog pomirenja", sretan spoj udbaša i njihovih hercegovačkih mitarbajtera. Sad su u "Lisinskom" i u prvim redovima bili sami statisti. Bilo je, doduše, dovoljno takvih hrvatski perova da u svijet ode slika Hrvatske u kojoj "desnica opet maršira", i to ne na ulicama, nego kroz institucije, budući da je prisutnost vodećih ljudi iz vladajuće stranka, čak i bez vlade s kojom su u prikrivenom nesuglasju, pokazala da hadezeovci osporavaju haški pravorijek. Doduše, kad taj isti prizor promatraš kao ovdašnji čovjek koji bolje razumije stvarne odnose i zna koliko kadrovski teže ti uglednici pretežno hercegovačkog porijekla, jasno ti je da je desnica zapravo u "Lisinskom" pretrpjela poraz kakav u Hrvatskoj uvijek doživi kad pokuša posegnuti za vlašću umjesto da stvara pritisak uličnim manifestacijama i zastrašivanjem. No, politički debakl desnice u "Lisinskom" nisu uzrokovale inherentne slabosti te kabale, problem je bio u samom Praljku.
Od Praljka se - ni posthumno - ne da načiniti heroja izgubljenog rata u Bosni, koji bi tragikom svoje geste pokrenuo mase.
Zašto?
Evo nekoliko odgovora...
Prvo, Praljak nije pravi, nego derivirani Hercegovac, što znači da u bazi te desne revolucije nema istinske sljedbenike. Sa zavičajem povezivao ga je otac, koji se odande odselio - bio je šef Udbe u Mostaru i uklonio je više Hrvata nego sam Mladen Naletilić Tuta, legendarni zapovjednik "Kažnjeničke bojne", kakve su se u ratno doba formirale u svakoj ljubuškoj i širokobriješkoj birtiji da zagospodare krijumčarskim rutama švercerske ekonomije u doba bosanske Anabaze. S takvim roditeljem i biografijom zagrebačkog kulturnjaka koji je završio tri fakulteta, Praljak se nije mogao uklopiti u lokalni milje hrvatske Venedeje u Bosni, gdje je svaki gangster htio emulirati nekog političkog emigranta iz legendarnog razdoblja borbe za samostalnost, kad su se njihovim terorističkim akcijama kompromitirale demokratske težnje normalnih, građanskih antikomunista.
Među ljudima koji su se skupili u "Lisinskom" većinu su sačinjavali pripadnici famoznog "hercegovačkog lobija", Šuškove frakcije na dvoru Franje Tuđmana. To nisu isključivo "biološki" Hercegovci, nije tu presudan rasni kriterij, čak ni dijalekt - Miro Tuđman i Andrija Hebrang dopisni su članovi kao "stožerna struja" s Pantovčaka odakle se tim desperadosima posredno ili neposredno upravljalo.
Tim "političkim Hercegovcima" Praljak zapravo nije pripadao - on je bio svoj, nahvao, nikad do kraja njihov, jer mu takvo svrstavanje bez ostatka nije dopuštala sama struktura njegove podvojene ličnosti.
Praljak je imao dijagnozu bipolarnog poremećaja zbog koje ga nisu htjeli primiti na odsluženje vojnog roka, pa se nije smirio dok nije dogurao do pukovnika u novokomponiranoj Hrvatskoj vojsci, te do generala u turbo-postrojbama HVO, što je milje za koji je bio prekvalificiran - tu si mogao do najvišeg čina i s nezavršenom osnovnom školom.
Poslije bi te uz odgovarajući magisterij u Mostaru ili na prometnom fakultetu, majstori za brendove za čas rebrendirali u dalekometnog hrvatskog učenjaka ili doktora šoferskih nauka C-kategorije.
Tuđman je Praljka uvrstio u svoj ternos kandidata za načelnika Glavnog stožera kad je smijenio Tusa. Na popisu su bili Bobetko, Roso, Praljak...
- "Predsjedniče", rečeno mu je tada, "znate, Praljak vam je kazališni režiser, a ne oficir. Roso, dobro, na njega ne treba trošiti riječi, on je legionarski vodnik, a Bobetko i takav kakav jest ipak je pravi general"...
U tom istom smislu GENERAL Praljak, kako se to značajno izgovara ovih dana, bio je general koliko i esesesovac Marinko Krešić, predsjednik "Hrvatskog generalskog zbora", ili Pavao Miljavac, vlasnik pilane, što ne znači da teatarski ratnik nije bio ludo hrabar u borbi. Probijao u prve redove u svakom sukobu, ali to je kod pravih generala kontraindicirano, jer je njihov zadatak da vode operacije, a ne da se produciraju u svakom puškaranju.
Samo nekoliko dana poslije Praljka, umro je i general Franjo Feldi koji je u Glavnom stožeru OSRH bio nešto poput Šapošnjikova u Staljinovom Štabu ratne komande (STAVKA). Šapošnjikovu se Staljin jedinom na svijetu (osim Konstantinu Konstantinoviču Rokosovskome poslije bitke kod Kurska) Staljin obraćao s očestvom - Borise Mihajloviču, što je najveći stupanj poštovanja, forma koja uopće ne postoji u drugim, kulturno manje sofisticiranim jezicima od ruskoga.
Naravno, smrt Feldijevu nije nitko zapazio ni komentirao, jer govorilo se samo o Praljku...
Ali, usprkos svim hiperbolama u novinama i na televiziji, s Praljkom se zapravo ne da ništa napraviti, kao što se nije dalo ni za života, dok je još prštio maničnom energijom. Teško se zavadio s Hercegovcima kojima su ga poslali kao fiktivnog "zapovjednika HVO".
No, Tuta, čuveni martolog iz Ljubuškoga zapravo je zapovijedao na tom terenu, ispod Bobana, dok je ovaj referirao Šušku, koji je u svemu bez ostatka slušao Tuđmana. Na toj vertikali Praljku nije bilo mjesta. Izletao je na front i u borbu, jer mu nisu dopuštali da se bavi ozbiljnim menadžmentom ratnog sukoba koji se vodio uz pomoć 12 hrvatskih regularnih brigada, koje su se smjenjivale na tom ratištu. Dotle su važni ljudi obavljali najbitnije poslove - šverc cigareta, humanitarne pomoći, oružja i municije za muslimane, dok je nafta išla državnim kanalima i nitko im na terenu nije smio postavljati naplatne rampe kao za ostale robe.
Nešto se zarađivalo i otkupom ljudi iz logora, sa i bez ušiju, ali time su se bavili "kažnjenici", osuđeni za to naposlijetku u Haagu, ali prilično blago. Praljka su protjerali u Zagreb jer je dao nekoliko intervjua u novinama govoreći kako to ne može tako i da bi on, da ga se pita...
Ali, nije ga pitalo, nego su se svi ovi hercegovački ratni poglavice koji su sad došli roniti krokodilske suze u "Lisinski", odmah ujedinili da ga otjeraju, budući da im je, onako nekontroliran, samo smetao.
Praljak, normalno, nije mogao dugo izdržati u civilu, podalje od glavne pozornice, iako su mu dali golemo poduzeće "Chromos" da ga do mile volje peruša pa se još jednom vratio u Hercegovinu te uključio u posao s cigaretama, protiv čega je ranije toliko rogoborio... Ali, što ćeš, s bipolarnima je tako, oni se ne mogu ni sami sa sobom bilo što dogovoriti, vječno nabrušeni osjećaju da ih pere neka zloćudna depresija.
Praljak, dakle, nije bio politički Hercegovac iako se u Haagu ubio da sačuva obraz Hercegovcima - koji su mirno primili svoje presude - spremni da odgule što ih ide pa se vrate kućama i uživaju u milijunima stečenim u ratnoj ekonomiji bosanskog krvoprolića.
Kako da ga onda pretvore u heroja kad je svojim činom sve ostale uznike haških kazamata prokazao kao nedostojne kvalunkviste, što je odmah uočio haški kolega vojvoda Šešelj digavši poviku na svoje jer dopuštaju da im jedan Hrvat daje lekciju iz kosovskog bušida.
To samoubojstvo, uostalom, ne anulira činjenicu da su svi oni osuđeni za ratni zločin. Stigmu će nositi do kraja života i zatim do vječnosti, bez obzira na "modo di partire" - što bi rekao ultramontanski talijanist Nino Raspudić.
Pritom se Praljak ne može nadati pomilovanju ni na najvišoj instanci, kod Strašnog Suda, jer kao samoubojica nije ni na zemlji za to mogao dobiti zagovor Crkve.
Dakle, u životu i na njegovu kraju, uspio je još jednom svih antagonizirati, ostaviti mučan dojam i svakome ostati dužan.
Obitelji koja ga žali kao svoga, Hercegovcima koji ga, u stvari, preziru i s pravom misle da nije njihov, a i samome HDZ-u, krovnoj organizaciji ovog repriznog komemoracijskog pothvata, antihaškog ispada, koji u javnom prostoru stvara problem poput havarije nekoga tankera, koja će dugo zagađivati okolnu.
Zaboravio se ispričati žrtvama logorskog sistema
Praljak doduše nije uspostavio hercegovački Gulag, ali ga nije ni dokinuo, jedno što nije mogao, a drugo, što ga nije bilo briga, jer je kao i uvijek bio preokupiran sobom i svojim ranjenim egom.
Iako Praljak nije Hercegovac, nije pravi general, a nije nikoga eskulpirao ili mobilizirao svojim samoubojstvom, ipak je poslužio nekoj svrsi - da se napravi prozivka u "Lisinskom", gdje je trebalo pokazati brojnost i snagu, kao ulog koji, kao što to čine svi ostali nezadovoljnici prijeteći stabilnosti poretka, možeš naplatiti od vlade, odlučne da provodi "normalizaciju" pod svaku cijenu.
Ali, blago zakeranje i potraživanje prava za specijalne interese je jedno, a ugrožavanje same podloge vlasti, nešto sasvim drugo.
Skup u "Lisinskom" bio je zato dvostruki promašaj. Prvo, Zagreb je grad malograđana, gdje se moraš udvarati purgeraju - kao što je to naučio Bandić - pa će, kako tvrdi Ratko Čačić, s lakoćom osvojiti još i dva posthumna mandata...
Prijeteće i zloslutne poze i riječi, zbijanje redova oko uspomene na berserkera kojega su hercegovački desničari sami izbacili iz svoga kruga kad im je dozlogrdio, u Zagrebu polarizira biračko tijelo, a fatalno je posvuda na hrvatskom Zapadu.
I drugo, s tim ispadima desni paraderi još dublje padaju u zavisnost od Plenkovićeva kredibiliteta kao političara umjerenog centra, koji kod birača može donekle iskupiti ili kompenzirati njihove promašene geste. Dotle mu oni potkopavaju temelje jer misle da nema manevra, što je možda istina na političkoj, ali ne i na osobnoj razini. U prvoj prilici, na sljedećem zavoju, zato će vjerojatno otpasti netko od protagonista skupa u "Lisinskom" pa će se u vidljivom političkom svemiru još smanjiti broj ožalošćenih Praljkovih suboraca - s kojima se on nikad nije susreo na frontu jer ih ondje nije bilo - te istomišljenika s kojima se nikad ni u čemu nije mogao složiti.
U svemu, čini se da je Praljak odabrao pogrešnu publiku za svoj posljednji javni nastup.
Objavljeno: 20. an 2018 | Denis Kuljiš
