Udba i emigracija: Godine terora (drugi nastavak)
Za rukovodioce na Zrinjevcu 7 bilo je ključno da dokažu pouzdanost i ostvare uspjehe, kako bi se povratilo povjerenje u Službu, izgubljeno u doba eskalacije "kontrarevolucionarnog pokreta" početkom sedmdesetih godina. Nisu uspjeli zaustaviti provalu nacionalizma, što republički SDS, naravno, nije ni mogao, jer je bio tek instrument nacionalnog političkog centra moći, hrvatskog partijskog rukovodstva. Represivni aparat, a ne politički subjekt. Glavna zadaća zagrebačkog SDS-a bila je da vodi borbu s radikalnim nacionalistima u zemlji ("unutrašnji neprijatelj") te s takvim vanjskim neprijateljima u dijaspori ("neprijateljska emigracija"), za što su bili zaduženi I. odnosno II. odjel (a III. je bio zadužen za kontrašpijunažu).
1972.
Une grand annee za hrvatski terorizam bit će 1972. godina. Usporedno s represijom u zemlji, počela je velika teroristička kampanja hrvatske emigracije, što će dovesti do njene kompromitacije i sloma, pa će biti da su preko provokatora od kuće dobivali asistenciju koje nisu bili ni svjesni. Infiltracija i programirana autodestrukcija neprijateljskih formacija bili su glavni modus operandi jugoslavenske Udbe.
U ljeto 1972. skupinu pripadnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) dobiva poticaj i novac za dizanje ustanka u Hrvatskoj gdje, rečeno im je, postoje uvjeti za prevrat zbog širokog nezadovoljstva nakon sloma Hrvatskog proljeća. Jezgro okupljeno u Salzburgu oko katoličkog svećenika Vilima Cecelje, sačinjavali su revolucionarno raspoloženi mladi idealisti. HRB je bila jedina ozbiljna, hardcore emigrantske organizacije koju je u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji novačili nove članove i pripremala se za akciju, očekujući kasnije priključenje boraca iz Australije. Isprva, pomišljali su da iznajme brod pa iz Pescare preplove u Split, poput Fidela Castra i njegove skupine koja je na Kubu stigla legendarnim brodom Granma. No, opet se pokazalo da je Udba već implantirana u njihovo vlastito okruženje. Glavni dobavljač oružja u Njemačkoj, Ivica Šimunović, bio je Udbin agent, kao i nezaobilazni Draganovićev Miroslav Varoš, koji im također asistira. Kao prikriveni Udbini agenti kasnije su razotkriveni i njihovi vlastiti članovi ubačeni u Jugoslaviju (Marko Mijić) sa zadatkom da pripreme logistiku.
Austrijsku granicu devetnaestorica komandosa prešli su ranije nego što je bilo utanačeno, pa im je to dalo malu prednost. To je bio strahoviti debakl Udbe koja je očito davala logističku potporu jer je cijelu akciju namjeravala pretvoriti u spektakularno hapšenje na granici. No, komandosi su u Sloveniji oteli kamion Autoprijevoza Dravograd i odvezli se sve do Gonjeg Vakufa. Jugoslavenske službe akciju su vodile pod kodnim nazivom "Operacija Raduša", a sami HRB-ovci zvali su je "Akcija Fenix 72". U medijima se ustalio naziv "Bugojanska skupina", jer je do prvih sukoba došlo 26. i 27. lipnja 1972. ispod Raduškog kamena i iznad Rumboka blizu Bugojna. Poslije prvog okršaja u kojem je poginuo vođa "bugojanaca", "stožernik" Adolf Andrić (29) iz Australije, a ubijen jedan oficir JNA i još jedan vojni policajac, skupina se raspala, a područje opkolilo više od tisuću vojnika, pretežno pripadnika Teritorijalne obrane. Već u tom času "bugojancima" je postalo jasno da je pothvat propao - umjesto da dignu narod na ustanak, naoružani narod ih je opkolio kao čopor vukova.
Svi "bugojanci" izginuli su, ili su ispitani i likvidirani nakon predaje, a samo nekolicina izvedeni su na tajno suđenje kod Sarajeva. Zatim su odmah strijeljani i zakopani u neobilježene grobove. Pomilovan je jedino 21-godišnji Ludvig Pavlović, koji se pokajao, osuđen na dugotrajnu zatvorsku kaznu (po izlasku iz zatvora, bio je jedan od osnivača Kažnjeničke bojne HVO, a poginuo je prilikom napada na kolonu JNA iznad Posušja 1991.)
Posljedica akcije bila je totalna kompromitacija hrvatskih političkih emigranata, naročito u Australiji, gdje su tamošnje službe mislile da je djelovanje HRB-a prestalo otkako su u Europu otišli vodeći članovi organizacije. Sad je ponovo stavljaju pod pojačani nadzor i to u suradnji s jugoslavenskim službama.
Nakon sloma Bugojanske akcije počinju nesmiljene likvidacije HRB-ovih vođa po Europi. Na sastanku s najužim rukovodstvom, Tito je odobrio "specijalne mjere" u "zagraničnim bazama" neprijateljske emigracije. Nastupila je totalna mobilizacija svih sigurnosnih struktura. Panika se širila iz samog središta režima. Titova vojna kamarila održavala se fabrikacijom ugroza i širenjem paranoje - brifirali su ga da su "bugojanci" zapravo planirali njegovu otmicu u Sloveniji! Uz takve procjene, s obzirom na strahovite propuste u fazi pripreme akcije i velikih gubitaka među vojnicima i teritorijalcima (šest mrtvih i osam teško ranjenih), svima je bilo jasno da je režim pokazao slabost i da se može slomiti s prvim ozbiljni iskušenjem, što se i dogodilo, ali tek dvadeset godina kasnije. U međuvremenu, započeo je nesmiljeni rat protiv neprijateljske emigracije i sveobuhvatna represija svih povezanih ili osumnjičenih u zemlji i inozemstvu. Iste je godine u Njemačkoj ubijen Josip Senić, u Italiji Stjepan Ševo, i to zajedno sa suprugom i njenom devetogodišnjom kćeri. Također, u Salzburgu je netragom nestao Stipe Crnogorac, kao što su nakon uhićenja u Dubrovniku i u Čitluku netragom nestali Ante Miličević i Nikola Raspudić. Likvidirani su bez suđenja i bez objašnjenja, a pojedinosti se doznaju tek zadnjih godina (npr. Roman Leljak na slučaju otmice i ubojstva Stipe Crnogorca dokumentira ulogu slovenskog SDS, Službe državne varnosti). Diljem Hrvatske i BiH uhićen je niz osoba zbog negdašnjeg poznanstva s nekim od članova likvidire skupine. Atentata i ubojstava emigranata iz zasjede tijekom narednih godina bit će u inozemstvu još i više, a Udba se pritom gotovo prestaje kriti.
Teroristička ofenziva dotle se nastavlja u Švedskoj.
Tri naoružana Hrvata oteli su 15. septembra 1972. avion na lokalnoj liniji za Stockholm sa 90 putnika i članova posade. Prijeteći detonacijom bombe, zatražili su da se iz zatvora puste sedmorica njihovih istomišljenika. Oni osuđeni za ubojstvo Rolovića (koji su već jednom bježali iz zatvora) i oni osuđene za upad u geteborški konzulat. K tome su zatražili milijun kruna u gotovom. Vlada je odmah popustila, ali je iznos ucjene prepolovljen jer je bankovni sef bio zatvoren do jutra. Otmičari i ubojice zatim su nesmetano odletjeli u Madrid, gdje su se predali. Atentatori (M. Barešić, A. Brajković, A. Stojanov i drugovi), izvedeni su pred španjolski sud poslije godinu i pol, oslobođeni krivice i protjerani u Paragvaj. Otmičari aviona - što je ipak ozbiljnija stvar jer je ugrožavalo španjolski turizam - osuđeni su na po 12 godina, ali ih je Franco uskoro pomilovao pa su na slobodu pušteni već u veljači 1975. godine.
1975.
Prilikom Titova posjeta Zagrebačkom Velesajmu u rujnu 1975. godine inscenirano je postavljanje paklene naprave na drugom kraju grada, kod zgrade Paromlina. Organizatori te akcije, braća Ivasović, šefovi zagrebačke gradske Udbe (SDB Centar Zagreb), potvrdili su u intervju objavljenom sredinom devedestih godina da je to bila montirana afera, koja je trebala demonstrirati budnost Službe. Uhićeno je na stotine ljudi po Zagorju, različiti sumnjivci, doušnici i prinudni svjedoci koje se privodilo na "informativne razgovore". Odabirani su po načelu: "Round up the usual suspects".
Možda najveća afera "terorističke kampanje" zbila se u decembru 1975. u New Yorku, ali počinitelji nisu nikad uhićeni i ne mogu se jednoznačno povezati s hrvatskom "neprijateljskom emigracijom", bez obzira na zaključke metropoliitaanske policije i FBI. Na izmaku godine, 29. decembra 1975., na manjem njujorškom aerodromu La Guardia, u garderobnim ormarićima na terminalu kompanije TWA, eksplodirala je paklena naprava sa 25 štapina dinamita. Ubila je 11, a osakatila ili ranila još 74 čovjeka. Bio je to najveći teroristički prepad u New Yorku prije 9/11. Kako se počinitelji nisu oglasili, a policija nije našla tragove niti utvrdila motive, stotine detektiva uzalud su istraživali portorikanske ekstremiste, veze PLO i Židovske obrambene lige (JDL). No, godinu dana poslije te eksplozije, kao najuvjerljivija hipoteza ukazala se mogućnost da je po srijedi bila neuspjela akcija jugoslavenske Udbe, jer se slična akcija dogodila na istom mjestu.
1976.
Avion kompanije TWA koji je poletio s La Guardije sa 41 putnikom otela su petorica "amaterskih terorista", kako ih je opisala policija. Vodili su ih tridesetogodišnji Zvonko Bušić (3) i njegova američka žena Julienne Eden Schultz, a sudjelovala su još trojica Hrvata. Zaprijetili su bombama koje su, pokazat će se, bile bezopasan blef, te zatražili da se proglas o ciljevima hrvatske borbe objavi u vodećim američkim dnevnicima. Tekst za novine napisao je Zvonimirov rođak Bruno Bušić. Preko Montreala i Newfoundlanda otmičari su se prevezli u Pariz, gdje su pokušali bacati letke s Brunovim proglasima, a zatim su se, oslobodivši preostale putnike, mirno predali francuskim vlastima. Kad su prebačeni u New York priznali su da su u garderobi na Grand Central Station ostavili bombu, koju su tehničari odnijeli na poligon, te umjesto da je eksplodiraju, potcjenjujući amaterske teroriste, pokušali demontirati. Pritom je poginuo 27-godišnji policijski tehničar Brian Murray.
Podvrgnut ispitivanju o toj, ali i o onoj eksplozivnoj napravi na La Guardiji, Bušić je rekao da njegova skupina nikome nije htjela nauditi, te da je dinamitsku bombu na Grand Centralu nesumnjivo postavio Udbin provokator, ubačen u njihove redove. To se uklapalo u teoriju FBI i njihova saznanja o terorističkoj kampanji jugoslavenske tajne službe - znali su da je u prethodnom desetljeću pobila više od stotinu uglavnom hrvatskih, ali i nekoliko srpskih i albanskih "neprijateljskih emigranata", od čega je desetak smaknuća izvedeno u Americi.
Pošto je afera LAGBOMB, kako su nazivali teroristički napad iz 1975. u medijima sad dovedena u vezu s hrvatskim ekstremistima, hrvatski politički aktivisti u SAD bili su zauvijek gotovi i morali su se preseliti u Kanadu, gdje su uglavnom bili pod nadzorom Udbe.
1978.
Neki "proljećari" osuđeni u zemlji 1971. godine pobjegli su u emigraciju, te ušli su u Hrvatsko narodno vijeća (HNV), osnovano 1974. kao "krovna organizacija" hrvatske emigracije. Među njima bio je Franjo Mikulić, do pada Savkinih reformista, predsjednik općine Jastrebarsko. On je bio vrlo glasan i nametao se u emigraciji kao revolucionar koji se dokazao u domovini. No, ubrzo je uhapšen zbog prepada na jedan bordel, a umro je u zatvoru od srčanog udara. Bruno Bušić, karizmatični mucavac i fantast, na izborima za Sabor HNV-a dobio je velik broj delegatskih glasova. On je ranije surađivao s budućim predsjednikom Franje Tuđmana u zagrebačkom Institutu za historiju radničkog pokreta na projektu revizije narativa jasenovačkog i blajburškog zločina. Udba je Bruna Bušića ubila u Parizu 1978. godine.
Služba državne sigurnosti smatrala da "proljećari" i HNV, koji je ukupljao "civilnu" emigraciju imaju neviđen politički potencijal, budući da nisu polupismeni bundžije, kao većina opasnih momaka među "neprijateljskim emigrantima", nego intelektualci, te ljudi iskusni u politici. Možda su ih jugoslavenske službe precijenjivale, ali to im je i bio posao. Zagrebačka centrala nastojala je mistificirati ugrozu i demonstrirati svoju snagu u borbi s takvim silnim protivnikom, a beogradska, produbiti strah od hrvatskog malignog nacionalizma i neiskorjenjivog ustaštva.
U februaru 1979. godine, šestorica hrvatskih emigranata, pripadnika Hrvatske republikanske stranke (HRS) uhićeni su pod optužbom da pripremaju teroristički napad na Glavni sidnejski vodovod, jednu putničku agenciju povezanu s Jugoslavenskim aerotransportom (JAT), zatim na koncertnu dvoranu gdje se pripremao nastup jugoslavenskih zabavnih pjevača i na jedan hrvatski iseljenički klub. Prijavio ih je cimer, sustanar jednoga od Hrvata, njihov kolega s posla i iz birtije, koji se lažno predstavljao pod hrvatskim imenom, iako je zapravo bio Srbin i Udbin agent Vitomir Mišimović. U kući jednog u šestorice uhićenih (inače minera zaposlenog na izgradnji hidrocentrale) pronađeno je 12,5 kila gelignita i detonatori. Australska tajna služba ASIO i Federalna policija (AFP) snimile su Mišimovićev razgovor s jugoslavenskim diplomatskim predstavništvom u kojem on, satima unaprijed, najavljuje kako će alarmirati policiju, što nije uvršteno u dokazni materijal, iako je u policijsku postaju otišao u dogovoru s jugoslavenskim konzulatom pa se prijavio kao sudionik akcije, koji odustaje od terorističkih intencija kao zatočnik savjesti. Slučaj se pretvorio u jedan od najvećih procesa u Australiji, a tekao je paralelno s podjednako senzacionalnim suđenjem devetnaestorici članova HRB-a uhićenim prilikom snimanja sekvenci za propagandnog filma "Hrvati - teroristi ili borci za slobodu". Snimane su po narudžbi Bruna Bušića, kao ekskluziv za dokumentarni film švedske televizije o hrvatskim nacionalnim aspiracijama, za koji su intervjue dali dr. Tuđman i još neki intelektualci, a švedski urednici nisu ga htjeli emitirati jer im je akademsko nagvaždanje o nacionalnim aspiracijama Hrvata bilo totalno nezanimljivo. No s materijalom koji je pribavio Bušić, naime snimcima komandosa kako se u rezervatu klokana uvježbavaju za pohod na komunističku Jugoslaviju, to je postala vruća, kurentna roba.
Tobožnjim trovačkima sidnejskog vodovoda izrečene su kazne od 15 godina robije za svakoga od njih šestorice (novine su ih prozvale - Sydney Six). Formalno je osuđen i sam "krunski svjedok" Mišimović, na dvije godine, s tim što je još tijekom suđenja pušten uz oduzimanje australskog državljanstva te protjeran u Jugoslaviju. Šestorica su izašli na slobodu tek 1991., kad su objelodanjeni dokazi da su krivo optuženi. Novinar ABC-jeve emisije "Four Corners" našao je izvješćujući o ratu u Jugoslaviji Mišimovića, sad čobana u planini između Konjica i Jablanice, pa je ovaj u kameru ispričao sve o razlozima i načinima na koji su mladi Hrvati uvedeni u zamku i osuđeni.
Tek 2010. objavljeni su pojedini odabrani dokumenti tajne službe ASIO u knjizi Hamisha McDonalda ("Framed"), novinara vodećeg sidnejskog dnevnog lista "The Sydney Morning Herald", koja je donekle razjasnila stvarnu pozadinu slučaja. Međutim, senzacionalni publicitet i suđenje koje je završeno 1981. godine, paralelno sa suđenjem devetnaestorici HRB-ovaca u slučaju "filmska vojna vježba" (nazvanom "Bega Case" po mjestu gdje su snimali svoje komando-akcije), trajno je diskreditralo hrvatsku etničku zajednicu u Australiji.
Prema riječima novinara i publicista Hamisha McDonalda, to pokazuje kako je Udba vješto izmanipulirala australsku policiju i kontrašpijunažu za ostvarenje svojih ciljeva. U vođenju "dvostruke igre", oni su, prema autoritativnoj ocjeni američkog stručnjaka za kontrašpijunažu Johna Schindlera, koji je karijeru započeo u National Security Agency (NSA) i objavio nekoliko knjiga o terorističkim ratovima, bili bez premca čak i u usporedbi s Mossadom (vidi PRILOG na kraju 4. nastavka feljtona).
Bilješke uz tekst
(3) Miro Barešić pušten je iz španjolskog zatvora nakon 19 mjeseci jer nije sudjelovao u otmici aviona, što je za Španjolsku, zbog priljeva švedskih turista bilo bitno. Atentator na jugoslavenskog ambasadora protjeran je Paragvaj gdje je promijenio ime, stupio u vojsku i dotjerao do čina kapetana. Paragvajski ambasador u SAD odveo ga je sa sobom u Washington kao šefa osiguranja, ali je on ondje organizirao reket jugoslavenskih iseljenika pa ga je uhapsila američka policija i izručila Švedskoj na dosluženje kazne. Pušten je nakon ukupno 7,5 godina izdržane robije, pošto mu je kazne s doživotne smanjena na 18 godina. Vratio se u Paragvaj, otvorio karete-klub i automehaničarsku radionicu_._ Kad je u Hrvatskoj počeo Domovinski rat, pribavio je lažnu jugoslavensku putovnicu na ime Božidar Smotalić, a u Zagrebu izradio nove dokumnte na ime Marko Marić. Zapovijedao je jednom jedinicom ZNG-a za posebne namjene, sastavljenom uglavnom od članova HDP-a kojemu je i sam pripadao, ali je poginuo već u drugoj akciji, 31. srpnja 1991. između Vrane i Miranja u zadarskom zaleđu. Pokopan je na groblju Miroševac pod lažnim imenom Ante Katić, a kasnije su njegovi posmrtni ostaci premješteni na Mirogoj pod njegovim stvarnim imenom. O pogibiji Mira Barešića bilo je mnogo spekulacija, koje se temelje na činjenici da hrvatska vlast, predsjednik Tuđman i šef njegove obavještajne operative Josip Perković (ranije šef SDS na Zrinjevcu 7) nisu dopuštali da se izvan sustava stvaraju posebne naoružane skupine i politički aktivisti samoinicijativno angfažiraju u borbenim akcijama na terenu. Činjenica da je stradao okružen ljudima iz HDP-a, organizacije koju je najdublje penetrirala, ako je već nije i formirala hrvatska Udba, i sama puno govori.
Osim Barešića, ubijeni su nekoliko mjeseci kasnije iste 1991. godine i Blaž Kraljević te Ante Paradžik, "zapovjednici Glavnog stožera" Hrvatske stranke prava (HSP) koja je osnovala svoju vlastitu vojsku, Hrvatske oružane snage (HOS), koja se borila se pod ustaškim geslom "Za dom spremni!" Glavni stožer HOS-a (i sjedište HSP-a) nalazilo se pak u Starčevićevu domu na Starčevićevu trgu u Zagrebu, gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio smješten Glavni stožer ustaške vojnice.
Hercegovac Kraljević, inače rođak policijskog oficira koji je jedno vrijeme služio kao konzul u Njemačkoj, u Domovinski je rat došao iz Australije, gdje je pripadao različitim ne baš srodnim organizacijama. Prvo je bio u HRB-u, pod čudnim je okolnostima izbjegao sudjelovanje u Bugojanskoj akciju za koju je bio predviđen, potom je pripadao australskom ogranku Hrvatske republikanske stranke, a na kraju izronio kao šef Paragine Hrvatske stranke prava (HSP) za Australiju. Zatim je osvanuo i kao general (posmrtno: krilnik) bosansko-hercegovačkog HOS-a. Ostao je zapamćen kao osnivač logora u Dretelju te kao general vojske Alije Izetbegovića u doba prvih sukoba Armije BiH i HVO-a. Poginuo je u sukobu s pripadnicima Kažnjeničke bojne blizu Širokog Brijega, na putu iz Mostara u svoj stožer u Ljubuškom. Nekoliko sati ranije odbio je HOS potčiniti zajedničkom zapovjedništvu HVO-a. Dobroslav Paraga kasnije je pokrenuo široku medijsku i pravosudnu kampanju, trudeći se dokazati da su Kraljević i njegova pratnja zapravo likvidirani.
Ante Paradžik ubijen je na kontrolnoj točki u Dubravi, nakon lažne dojave policajcima da im se u "Ladi Nivi" približavaju naoružani neprijatelji. Policajci su otvorili vatru, poslije su zbog toga osuđeni su na vremenske zatvorske kazne, ali su svi smjesta abolirani.
Objavljeno: 21. jan 2018 | Denis Kuljiš
