Udba i emigracija: Zajednička povijest (prvi nastavak)
U utorak 22. aprila 1982. otputovao je u Njemačku Stjepan Đureković, direktor marketinga poduzeća INA Commerce. Imao je 56 godina i biografiju uspješnog privrednog rukovodioca socijalističke Jugoslavije. Vojvođanski partizan, član Partije, poslije rata završio je ekonomski fakultet i zaposlio se u sisačkoj rafineriji nafte. Ona je s vremenom pripojena hrvatskoj naftnoj korporaciji INA gdje je potom dospio na prominentan položaj direktora trgovačke divizije. Sumnjalo se da je pronevjerio neki novac: uvijek je bio prilično pun para, imao je vikendicu na Krku i gliser. Njegov odjel bavio se prometom roba široke potrošnje pa se tu vrtio gotov novac. Prodaja naftnih derivata obavljala se pak "papirnato", virmanskim plaćanjem i samo su pozicije u vanjskotrgovačkim predstavništvim u inozemstvu socijalističke tehnokrate dovodile u kontakt s realnim kapitalom. No, ondje su nadzor obavljale brojne jugoslavenske tajne službe. Tolerirale su se provizije od 2-3 posto, a sve više od toga prizivalo je sankcije. Tako je bilo u Titovo doba. Tito je umro 1980. godine i sve se počelo mijenjati.
Đureković je granicu prešao s putovnicom, legalno. Protiv njega nije bila povedena nikakva kriminalistička istraga pa ipak, odlazak se odmah tretira kao "afera". Hrvatska tajna služba već sutradan prima izvješće da se Đurkević povezao s emigrantskom skupinom okupljenom oko glasila "Hrvatska država". To je bila mala tiskara u bavarskom Wolfratshausenu pored Muenchena. Vijest je dojavio Krunoslav Prates, "operativna veza" zagrebačke Službe državne sigurnosti (SDS) koji je tiskaru i vodio. Sad on preuzima i Đurekovića, što upućuje da se cijela operacija, od početka do kraja, vodila iz Zagreba.
Služba državne sigurnosti (SDS) bila je zasebni resor unutar Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Socijalističke Republike Hrvatske, kojim je upravljao pomoćnik Sekretara (republičkog ministra) za unutarnje poslove. Osim zagrebačke centrale smještene u raskošnoj palači na Zrinjevcu 7, gdje se danas nalazi Ministarstvo vanjskih poslova, imali su referade u većim hrvatskim gradovima. U Službi je bilo namješteno samo oko 900 ljudi, u tom času svi s visokom stručnom spremom (završenim fakultetom). Vrlo moderna ustanova za ono doba i okolnosti, no ipak, u svakidašnjem govoru zadržala je stari, ominozni naziv represivnog aparata Titove diktature - Udba. (1) Jer to je, usprkos "modernizaciji", bila i ostala - represivna okosnica represivnog režima.
Tiskaru "Hrvatske države" koju tada u gradiću Wolfratshausenu, četrdeset kilometara od Münchena, vodi korespondent SDS-a, pripada emigrantskoj organizaciji dr. Ivana Jelića, Hrvatskom narodnom odboru (HNO). Ivan je naslijedio brata, dr. Branka Jelića, predratnog pripadnika domobransko-ustaškog pokreta u inozemstvu, čovjeka s veoma burnom agenturnom biografijom. (2)
Čim je Đureković po zadanoj trajektoriji stigao u Wolfartshausen, njegov odlazak registrira se kao "slučaj" još i prije nego je policiji stigla bilo kakva obavijest o njegu nestanka. Prijavljuje ga Đurekovićeva žena Gizela tek poslije pet tjedana, 28. svibnja 1982. Ona je i sama bila zaposlena u INA-i, gdje je Đurekovićev izostanak postao uredska senzacija. No, žena nije imala razloga pomišljati da je riječ o nekakvoj političkoj aferi. Njen je brak bio u krizi, Đureković je odavna postao teški alkoholičar, a nestao je s ljubavnicom, devetnaestogodišnjom Snježanom K., koju je u firmi bio namjestio kao tajnicu. Sin Damir Đureković pobjegao je pak u inozemstvo još prije godinu dana, da izbjegne služenje vojnog roka. Bio je malo čudan dečko, nesiguran i neopušten u odnosi s vršnjacima. Nakon očeve likvidacije, emigrirao je u Kanadu gdje je 1987. i sam pronađen mrtav.
Stari Đureković bio je prikladna meta za ucjenjivanje i obradu, a njegov tobožnji bijeg zapravo je početak jedne ambiciozne operacije kreirane na Zrinjevcu 7. On odlazi iz zemlje praćen ljubavnicom, dobro poznatom konfidenticom iz zagrebačkog obavještajnog podzemlja, te sa 500.000 njemačkih maraka, koje je u tadašnjemu tolikom gotovinskom iznosu mogao dobiti jedino iz SDS-ova operativnog fonda, bez obzira što se njegov odjel u INA-i bavio prometom roba široke potrošnje pa se i tu vrtio gotov novac, ali ne u tim iznosima. Na odredištu javlja se agentu koji smjesta izviješćuje zagrebačku centralu. Iz svega se nazire režija Udbe. No u kakvu je to misiju Đureković pošao za njen račun?
U tom času, u Beogradu još vladaju dr. Vladimir Bakarić, koji je došao na čelo Predsjedništva Komunističke partije i Stane Dolanc, Kardeljev čovjek u vrhu Tajne službe. To su zagovornici federalizma, "federacije koja federira", decentralizacije. No, započeo je otvoren rat za Titovo nasljeđe, koji je u tajnosti započeo još za Titova života, kad su se u "aferi Jovanka", oko pristupa osobi ostarjelog samodršca sukobile dvije glavne režimske organizacije - tajna služba i vojska opremljena vlastitom sveobuhvatnom obavještajnom mrežom. Pritom, SDB recimo ne smije istraživati članove CK, a vojna organizacija, KOS, smije, jer je u drugoj vertikali vlasti. U civilnoj Službi prevladavaju kadrovi iz zapadne jugoslavenske hemisfere, a u JNA, gdje upravlja general Nikola Ljubičić, beogradski i srpski centralisti.
Mjesec dana poslije Đurekovićeva dolaska u Muenchen, Ljubičić je otišao s mjesta saveznog sekretara za narodnu obranu (SSNO), prepustivši ga drugom unitaristu, admiralu Branku Mamuli. Sam je postao predsjednik Predsjedništva Srbije, što znači da centralisti tada osvajaju svoju prvu političku bazu - srpsko rukovodstvo. Iz kombinacije srpskih partijaca i ljudi iz beogradskih centara moći, apartčika, diplomata i vanjskotrgovinskih operativaca, s osloncem na marginalizirane stare kadrove iz Rankovićeva doba, nastat će, političkom dijalektikom, Miloševićeva velikosrpska kabala. Ona tada, početkom osamdesetih, već implicite djeluje i bez Miloševića. U "aferi Đureković" prvi put će se izravno sukobiti s hrvatskim lobijem u državnom establišmentu.
Politički sukob u Jugoslaviji i početak terorističkog rata u emigraciji
Nacionalne političke centrale stvorene su u Jugoslaviji kad je Tito odlučio decentralizirati režim i 1963. uveo novi Ustav SFRJ (država je čak promijenila ime - ranije se zvala FNRJ). Zatim je 1966. obezglavio savezni aparat "bezbednosti", a 1969. derogirao Centralni komitet, koji od tada, umjesto kao ujedinjena revolucionarna komanda, funkcionira poput nekakvog socijalističkog kvaziparlamenta, s delegatima "suverenih" partijskih satrapija u republikama. Zašto je to Tito uradio?
Već u poznim godinama, shvatio je da se ne može suprotstaviti aparatu koji je stvorio i koji će ga smijeniti čim popusti njegov autoritet (jasno je to vidio na primjeru svog glavnog političkog partnera, N. S. Hruščova, uklonjenog 1964. godine). Jedini način da apart oslabi, bio je da provede radikalnu decentralizaciju, a "federalne" ingerencije zadrži samo za sebe kroz ustavno definirane doživotne personalne ovlasti (Mao Zedong riješio je isti problem tako što je u istom času, štoviše u istom mjesecu 1966. godine, budući da je bio marginaliziran od rukovodstva, pokrenuo protiv njega kampanju "Bombardirajte štab!" i započeo građanski rat, tzv. Veliku Kulturnu Revoluciju).
Trend decentralizacije u Jugoslaviji što ga je Tito pokrenuo s podrškom slovenskih i hrvatskih "federalista", Kardelja i Bakarića, privremeno su zaustavljeni događajima u Hrvatskoj 1971. godine, koje partijski gremij doživljava kao "pokušaj kontrarevolucije". Naime, šezdesetih godina, u partijskim i ostalim političkim forumima u republikama koje su stekle znatnu samostalnost, probudio se reformski pokret i tu političku decentralizaciju pokušao pretvoriti u ekonomsku. Problem je bio što je ta nakana bila previše popularna pa se ubrzo iz partijskih foruma u Hrvatskoj prelila na ulicu. Aktivirao se "klasni neprijatelj", mobilizirala Crkva, pobunili studenti, oprezno javili intelektualci, te malo po malo uzbunio i narod. Sve je završilo zagrebačkim uličnim prosvjedima u podršku "naprednom dijelu hrvatskog rukovodstva". To je za nj značilo momentalnu političku smrt u Titovu monoteističkom poretku. Demonstrante je rastjerala policija masivnom upotrebom sile, a hrvatsko rukovodstvo pozvano je u Titovo lovište u Karađorđevu gdje su svi uklonjeni s funkcija. Na sastanku partijskog gremija cijele države, nisu uspjeli puno reći, no njihova glavna teza (koju je izrekao dr. Ante Josipović) bila je da valja razlučiti djelovanje neprijateljske emigracije i ulični, masovni pokret, od reformskih inicijativa što su trebale unaprijediti jugoslavenski socijalizam. No, Tito je jasno pokazao da im ne vjeruje. Osumnjičeni su da kuju zavjeru s Jelićem i Moskvom protiv Tita i Jugoslavije. Taj emigrantski "kompromat" posluži je kao glavni argument za njihovu smjenu na 21. sjednici u Karađorđevu, održanoj pod vojnim osiguranjem. Posljednje desetljeće života diktator je proveo kao zatvorenik kamarile koja je preuveličavala prijetnje, prikazujući svaku težnju za demokratizaciju društva kao nasrtaj na Titovu osobnu vlast. Nastupile su "olovne godine".
Titu je, naravno, vlast bila na prvom mjestu. Bio je neprijateljski brifiran od vojne službe koja je nadređenu, "federalnu" funkciju preuzela još 1966. prilikom smjene Rankovića. Tada je, naime, upravljanje vojskom on zadržao samo za sebe, a vojnu obavještajni upravu povjerio generalu Ivanu Miškoviću Brku. Njegova brata Ivana postavio za saveznog ministra unutrašnjih poslova, a poslije demonstracija 1971. šalje ga u Zagreb gdje će postati član Predsjedništva SR Hrvatske zadužen za pitanja sigurnosti, dakle nadzorni organ republičkom SDS-u. Braća Mišković provodit će "aktivne mjere" protiv neprijateljske emigracije. Njene terorističke akcije izazvat će svjetski, senzacionalni publicitet i kreirati neizbrisivu predodžbu o opasnosti od regresivnog hrvatskog filoustaškog nacionalizma, u čudnom nesuglasju s raspoloženjem potpuno pacificirane ekonomske emigracije, koja se u zapadnoeuropskim zemljama već brojala u stotinama tisuća. Odlazak na rad u Njemačku ili Francusku bio je, naime, reguliran proces, ugovoren s administracijom tih zemalja i u gastarbajtere odlazilo se oko 1970. čak i preko domaćih biroa za zapošljavanje. Terorističke akcije ekstremista dodatno su pasivizirale radnike "na privremenom radu", posve ih udaljile od politike, tako da se nisu okupljali ni s uobičajenim demokratskim inicijativama sličnih zavičajnih zajednica. Gotovo nijedna udruga iseljenika nije se mogla održati bez simbolične suradnje s jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima. U suprotnom, penetrirali bi je provokatori, radikali koji su svojim akcijama uvijek izazvali policijsku represiju domicilne države. A sve visokoprofilirane terorističke akcije bile su tempirane kao da ih je planirala sama Udba. Prvo su fatalno naštetile "proljećarima" u hrvatskom partijskom rukovodstvu, a zatim, potpuno onemogućile svako okupljanje za prosvjede protiv jugoslavenske režimske represije u inozemstvu.
Reformski smjer jugoslavenske politike i emancipacija republičkih i pokrajinskih vlasti nikad nije prihvaćeno u širim krugovima beogradskog i srpskog rukovodstva. Unitarizam je ondje bio dominantna orijentacija ne samo u aktivnim političkim strukturama, nego u svim centrima moći - u državnim ustanovama i bankama, veletrgovinskim poduzećima, u medijima i krugovima inteligencije, kako one državno-birokratske, tako i one "napredne", lijeve i ultraljevičarske. Ideja nacije za sve njih isključivo je vezana za retrogradna, klerikalna i fašistička usmjerenja manjih naroda koji su ušli u jugoslavenski okvir. Beograd je bio metropola dvije snažne, unitarne države, dva balkanska imperija - karađorđevićevske i titovske Jugoslavije. Unitarizam je zato njegova najdublja matrica.
Najveća smetnja jugoslavenskom integralizmu s gledišta centralista bili su - sebični slovenski partikularizam i neizlječivi hrvatski nacionalizam. Slovenija bi prilikom svake promjene državnog ustroja zadržala visok stupanj samostalnosti i krupan udio u vođenju federalne politike. Hrvatska je pak bila stožer Titove Jugoslavije zasnovane na konceptu "bratstva-jedinstva". Ne samo što joj je pridonijela samom idejom štrosmajerovskog južnoslavenskog jedinstva i zatim, kroz londonski Jugoslavenski odbor, legitimirala stvaranje Velike Jugoslavije u Versaillesu. U NOB-u, glavne su se bitke vodile na području NDH te u talijanskoj okupacijskoj zoni. To je bio građanski rat - Hrvati su imali gotovo podjednako velik udio vojnika u njemačkoj i kvislinškim vojskama angažiranim na Balkanu kao i u redovima Titove NOVJ.
Insulirana u svojim granicama i u svojoj posebnosti, osigurana naročitim aranžamanom s Titom koji je upravo u Sloveniji uspostavio svoju vlast unutar svjetske komunističke franšize još 1937. godine, ta je republička satrapija, bila posve izvan domašaja beogradskih unitarista, zanemare li se efektive vojnog garnizona JNA, kojemu je, pokazalo se u ratu 1991. Teritorijalna obramba mogla itekako parirati. S obzirom na poraz što su ga "federalisti" pretrpjeli u Beogradu poslije Titove smrti, Dolanc se 1983. povlači s položaja, a slovenski lideri odustaju od borbe za jugoslavensko nasljeđe i počinju tražiti izlaznu strategiju s kojom će doći do vlastite države "na sunčanoj strani Alpa".
Osim Hrvatske, ni jedna od ostalih republika ne može se kredibilno suprotstaviti obnovi centralizma. Obje socijalističke autonomne pokrajine su integrirane u srpsku republiku, Makedonija je prilično beznačajna, a Crna Gora i Bosna vezane za Srbiju srpskim populacijskim kontingentom. Stoga beogradski neformalni centar moći koji će se razotkriti tek poslije Titove smrti, preko vojnih i civilnih obavještajnih struktura počinje specijalni rat kojemu je cilj uništenje "neprijateljske emigracije", te istodobno diskreditacija hrvatskog rukovodstva i negove službe sigurnosti. Hrvatskoj državi u državi, slomljenoj još 1971., valja oduzeti ekonomsku moć koju imaju u nekim vanjskotrgovinskim poslovima i pritom ga kompromitirati optužbama za korupciju. Činjenica da svaki centar moći u zemlji raspolaže istom takvim financijsko-obavještajnim resursom, koji djeluje po istim načelima, ne mijenja na stvari. Prikriveni sukob naposlijetku će poprimiti oblik terorističkog "rata u ogledalu" što se vodio po cijelom svijetu. Nemoguće je precizno razlučiti protagoniste i njihove osobne motive, te identificirati sve poteze i interese zakriveno tajnošću, "legendama" koje se fabriciraju kao varka, dezinformacijska taktika svake obavještajne operacije. No, činjenice su nesumnjive, a redoslijed zbivanja govori za sebe.
Udba i globalna teroristička kampanja
Sustavni inženjering emigrantske političke scene što se provodi likvidacijama i ubacivanjem agent-provokatora, počeo je 1968. ofenzivom na Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Osnovan 1951. godine, oslanjao se na obnovljenu staru Jelićevu iseljeničku organizaciju "Hrvatski domobran", zatim na skupinu Ujednjeni Hrvati Kanade i, osobito, Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE), kojom od 1952. predsjeda ustaški pukovnik Mirko Beljan. Pokrivene su, dakle, sve kontinentalne iseljeničke i emigrantske destinacije. Od 1961. HOP u Njemačkoj vode Mile Rukavina, Krešimir Tolj i Vid Maričić. Započeli su živu agitaciju među radnicima koji pristižu na privremeni rad, pa im dijele novine i knjigo, što nipošto nije promaklo budnoj Udbinoj agenturi. Sva trojica bit će stoga ubijeni 26. oktobra 1968. što dovodi do velike krize od koje se matica pavelićevskog pokreta nikad nije oporavila. Reformirala se pod drugim imenom, ali je i novi predsjednik nove organizacije odmah likvidran.
Za tu ofenzivu koja je počela poznih šezdesetih, kad jugoslavenski gastarbajteri masovno stižu na Zapad, trebalo je osigurati legitimacijski okvir, opravdati ubojstva emigrantskih političkih agitatora, jer takva praksa nije mogla biti prihvatljiva demokratskim zemljama na čijem se tlu teroristička ofenziva Udbe izvodi. Zato se ona mora prikazati kao defanziva.
Godine 1968. godine, optužen je Miljenko Hrkać, hrvatski radnik u Njemačkoj, da je u beogradskom kinu "20. oktobar" 13. srpnja podmetnuo minu koja je ubila jednog čovjek, još jednoga teže, a 76 ljudi lakše ranila. Već 2. listopada 1969. Hrkać je osuđen na smrt, no nakon žalbi, tri puta je od 1969. do 1978. u Beogradu izvođen na suđenje i svaki put je optužnica pala, bez obzira na njegovo priznanje, koje se uopće nije podudaralo s materijalnim dokazima. Optužba nikad nije prezentirala uvjerljiv opis događaja. Tek je na četvrtom suđenju na Vrhovnom sudu Hrkać po kratkom postupku osuđen na smrt i strijeljan, kao i Ivan Jelić iz Doboja, radnik u Austriji, strijeljan još 2. studenoga 1968. zbog bombe istodobno postavljene u garderobi na beogradskom Željezničkom kolodvoru, gdje je ranjeno 14 ljudi. Udba je za nabavku eksploziva i organizaciju bombaške akcije na Željezničkom kolodvoru osumnjičila Vjekoslava Maksa Luburića, bivšeg zapovjednika ustaškog logora Jasenovac i osnivača organizacije Hrvatski narodni otpor (HNO), koji je živio u Španjoskoj, te Nahida Kulenovića, sina potpredsjednika NDH, te tajnika UHE i predsjednika njemačkog ogranka HOP-a. Pet pripadnika luburićevske Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP) u Njemačkoj su potom u travnju 1970. osuđeni na kazne u rasponu od 5 do 12 godina (Ž. Odak, B. Pašalić, I. Kutuzović, M. Uremović i D. Šarac), dok su samoga Luburića i Kulenovića 1969. likvidirali Udbini egzekutori.
Iz analize dostupnog materijala može se zaključiti kako je koncem šezdesetih započela sveobuhvatna akcija Udbe protiv autentičnih ekstremističkih skupina proisteklih iz NDH te preostalih ustaških vođa po Europi. Svi su likvidirani ili kompromitirani insceniranim diverzijama u zemlji, koje su omogućavale da se zatraži izručenje ili iznudi suđenje u domicilnim zemljama. Zašto je upravo tada pokrenuta ta kampanja?
Početkom šezdesetih, nakon ustavnih i političkih promjena koje su omogućile decentralizaciju, liberalizirana je jugoslavenska ekonomija i poduzeća su počela raditi na "privrednom računu", što je odmah dovelo do masovnog otpuštanja. To se kompenzira političkom dogovorom sa zapadnoeuropskim zemljama, sponzorima Titova režima. One primaju višak radne snage koja masovno emigrira. No, bilo je ključno spriječiti da se te mase povežu s poslijeratnom emigracijom i tako ožive nacionalističke ideje ili, još gore, artikuliraju neki demokratski politički program. Zato počinje teroristička kampanja koja je imala i uzvratni učinak.
Presudna je u kampanji bila švedska afera uoči sloma Hrvatskog proljeća i sastanka partijskog vodstva u Karađorđevu. Izazvala je psihozu u beogradskim i srpskim krugovima - uz reformske zahtjeve zagrebačkog partijskog rukovodstva potkrijepljene masovnim okupljanjem na zagrebačkim ulicama i trgovima, osjetili su neposrednu prijetnju kad su počeli napadi na jugoslavenska diplomatska predstavništva.
U Stockholmu je 7. aprila 1971. ubijen ambasador Vladimir Rolović, diplomat, rezervni general-major, bivši pripadnik Ozne i zapovjednik golootočkog logora. U kancelariju su mu upala dvojica Hrvata, dvadesetijednogodišnji Miro Barešić i dvadesetitrogodišnji Vjekoslav Brajković (treći član skupine čekao ih je u vozilu ispred konzulata).
Miro Barešić otišao je u Švedsku nakon šest mjeseci provedenih na Golom otoku, osuđen na zatvorsku kaznu jer je odbio služiti vojni rok. Njegov otac bio je, inače, Titov partizan, a poslije rata - kapetan Narodne milicije. U Stockholm je Barešić doputovao s legalnom jugoslavenskom putovnicom, a za nj je garantirao njegov stariji rođak Stipe Mikulić, član ustaške organizacije "Odpor" koji je živio od socijalne pomoći, a izdržavale su ga žene. Barešić se nije dobro uklopio u radni kontingent. Počeo je nasrtati na druge jugoslavenske radnike, kojima nije bilo do politike, pa su ga poslodavci odlučili otpustiti. Uskoro se uključio u luburićevski HNO koji je u Švedskoj vodio upravo Mikulić (i on je ubijen četiri godine kasnije, 1975.). Barešić i Mikulić odlaze u švedska bespuća i vježbaju gađanje pošto su naumili "započeti lov na jugoslavenske agente koji špijuniraju hrvatske emigrante". Nabavili su pištolje i kupili polovni auto. Uto se zbio upad u konzulat u Goeteborgu, što ih je, navodno, nadahnulo za sličnu akciju, ako nisu obje planirane istodobno, u istoj centrali. Dva hrvatska emigranta zarobili su u Goeteborgu troje jugoslavenskih službenika konzulata, te tražili da vlada u Beogradu pusti devet ljudi zatočenih u Jugoslaviji. Kad je jugoslavenska vlada to odbila, predali su se bez otpora švedskoj policiji. Akcija je bila planirana više kao propagandna gesta, nego kao teroristički čin.
Barešić s još dva kompanjona odlučuje izvesti sličnu akciju, ali se pritom neće sustezati od upotrebe sile. Čim su upali kod Rolovića, koji je navodno potegao pištolj, nastrijelili su ga pogodivši ga u nogu i zatim mu, dok je ležao, pucali u usta, ali kako ni tada nije izdahnuo, pucali su još jednom u glavu. Ipak će Rolović poživjeti još osam dana. Kad je pak dotrčala tajnica uzbunjena bukom, pucali su joj u prsa i teško je ranili. Barešić i Brajković osuđeni su zato 10. septembra 1971. na kazne doživotnog zatvora, a njihovi pomagači na kraće zatvorske kazne.
Taj zločin izazvao je najgori mogući politički efekt u Jugoslaviji - reformno rukovodstvo Hrvatske bit će dva mjeseca kasnije u Karađorđevu optuženo da je stvorilo društvenu klimu koja je dovela do rasta ekstremizma i oživljavanja ustaštva. Je li moguće da teroristički napad u Stockholmu nije bio dio obavještajne pripreme za uklanjanje hrvatskih i ostalih jugoslavenbskih "federalista"?
Poslije Karađorđeva, val represije preplavio je federativnu paradržavu Socijalističku Republiku Hrvatsku. Velik broj rukovodećih kadrova u politici i privredi (oko pet tisuća) smijenjen je s funkcija, a za djela protiv naroda i države osuđeno je više od 2000 ljudi. Raspuštene su cijele partijske organizacije, prepolovljeno članstvo, zabranjene novine, pohapšeni i onemogućeni intelektualci i studentski vođe. Socijalistička inteligencija i srednja klasa, marganalizirani su i zamijenjeni birokratima i oportunistima. Ono na čemu se osnivala snaga hrvatske političke elite u jugoslavenskom društvu, uništeno je, ali će se pripadnici te elite poslije dvadeset godina vratiti na vlast u samostalnoj državi, samo s drukčijim političkim programom.
Rukovodeći politički centar u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj - partijski vrh, razvlašten je, marginaliziran i popunjen trećerazrednim kadrovima iz provincije. Zaduženi za idologiju, obavljat će režimski PR, lišeni svake moći te umjesto u vilama, živjet će u trosobnim stanovima. Istodobno jača uloga Predsjednišva Republike (stari kadrovi), Izvršnog vijeća (tehnokratska republička vlada) i raznih masovnih organizacija u kojima dominiraju reakcionari.
Poslije sloma "hrvatskog proljeća" i masovnih prosvjeda održanih u prilog reformističkom hrvatskom partijskom rukovodstvu Kučar - Tripalo (koje je instalirao sam dr. Bakarić), u inozemstvo je pobjeglo nekoliko ljudi za koje je Služba sumnjala da bi mogli politički oživjeti emigraciju. Stvaranje takvoga "centra" koji bi povezao ekskomuniste i razočarane lijeve suputnike s demokratima i nacionalistima iz emigrantskih krugova, opozicija bi dobila obrise legitimnog političkog pokreta što istupa protiv Titove diktature, a ne da ožive poražene ideje i vođe hrvatske kvislinške države. (NASTAVIT ĆE SE)
Bilješke uz tekst
(1) Kolokvijalni termin Udba pokriva zapravo širok spektar tajnih službi u Titovoj Jugoslaviji. Bilo ih je ukupno dvanaest. Najvažnija, Služba državne bezbenosti/sigurnosti, nastala je od Odelenje zaštite naroda (OZN). Ozna je formirana 13. maja 1944. i rasformirana 1946. godine, ali se do kraja postojanja Titove države to slavio kao Dan bezbednosti, kad su suradnici (mitarbajteri, doušnici) prema Pravilu službe dobivali novčani poklon. Odelenje je bilo, zapravo, aparat KPJ i njenog Politbiroa CK, a poslije rata podijeljena je na civilnu, inozemnu i vojnu tajnu službu.
Civilna služba, Uprava državne bezbednosti (UDB), najtranjnija je jugoslavenska institucija. Funkcionarala je kao centraliziran sustav pod rukovodstvom Aleksandra Ranković, Titova partijskog kadrovika, njemu apsolutno podložnog režimskog čovjeka br. 2. Godine 1966. razdijeljena je na osam službi republika i autonomnih pokrajina federalne Jugoslavije. Do toga je došlo poslije donošenja Ustava iz 1963. kad je provedena radikalna decentralizacija režima. Tito je zadržao sve funkcije centralne kontrole, a sve potencijalne konkurente "spustio" na lokalnu razinu. Tajna policija je promijenila naziv u "civilni" naziv Služba državne bezbednosti (sigurnosti), i pripadnici su je nazivali "de-be". Deveta centrala, Savezni SDB, ostala je radi koordinacije i specifičnih zadataka u glavnom gradu, no očuvala je i vlastitu operativu te nastavila raditi u zemlji i inozemstvu.
U Titovu režimu službe nisu bile podjeljene na one koje djeluju na domaćem i stranom terenu, niti strogo razgraničene po nadležnosti i zadacima. Važila je operativna logika - djelovale su ondje gdje bi se zatekli neprijatelji. Devet službi vodilo je, dakle, zasebne operacije u zemlji i inozemstvu, najčešće u skladu s domicilom objekta obrade, ali nadležnosti se nisu mogle jasno podijeliti. Nije bilo ni pokušaja u tom smislu - što više različitih, redundantnih subjekata, to je potpunije pokrivanje i manja mogućnost da jedna od službi i republičkih, nacionalnih centrala previše ojača.
Vojna služba (Organi bezbednosti JNA) bila je pak podijeljena na obavještajnu i kontraobavještajni granu (OS/KOS). Osim toga postojala je i dvanaesta, manje poznata elitna inozemna obavještajna služba Služba za dokumentaciju i istraživanja (SID). Ona je bila povezana s diplomacijom i s vojnom izvoznom organizacijom SDPRI. Sve jugoslavenske službe nastojale su pod kontrolu staviti što veći dio inozemnih vanjskotrgovačkih predstavnika i poslova, jer su se iz tih izvora i financirale. Poslovni i obavještajni interesi su se stoga preklapali i dovodili do međusobnih sukoba, naročito u trenucima ekonomske krize što je eskalirala poslije Titove smrti kad više nije bilo interesa vanjskih sponzora da u njegov projekt investiraju.
(2) Između dva rata Branko Jelić je vodio pokret Hrvatski domobran okupljajući hrvatske nacionaliste u obje Amerike. Imao je pribježišta u Italiji i Njemačkoj, gdje su tamošnji režimi podupirali ekstremiste i koristili ih u terorističkim akcijama (poput atentata na kralja Aleksandra 1934. godine). Zato su Branka Jelića prigodom povratka iz SAD-a u Europu, koncem 1939. na prolasku kroz Gibraltar zadržale i uhitile britanske vlasti te zatočile na Isle of Man. Godine 1949. dopušteno mu je da ode u Zapadni Berlin. Djelovao je pod okriljem britanske službe. U Muenchenu je 1950. osnovao Hrvatski narodni odbor (HNO) i bio njegovim predsjednikom sve do smrti u svibnju 1972. Naslijedio ga je brat, dr. Ivan Jelić. Početkom sedamdesetih, u doba Hrvatskoga proljeća, dok su se Hrvati nadali podršci Zapada, šef jugoslavenske Vojne misije u Berlinu Antun Kolendić dojavio je u Beograd kako Jelić, koji podupire reformističko hrvatsko partijskoga rukovodstva, ima kontakte sa sovjetskim službama. Emigrantski pokret kompromitiran savezništvom s nacizmom, tako je dobio i tobožnju podršku neostaljinskog SSSR-a.
U akcijama za kompromitaciju Savke Dabčević Kučar, jelićevci su dobili ključnu ulogu. Savka Dabčević Kučar u svojim memoarima ("71. - Hrvatski snovi i stvarnost") i Miko Tripalo u svojim memoarima ("Hrvatsko proljeće") navode kako su Kolendićeve dezinformacije bile vjerojatno utemeljene na dezinformacijama Velimira Tomulića koji je iz Jugoslavije upućen kao suradnik Udbe sa zadatkom da se infiltrira u emigrantske krugove, što mu je lako uspjelo. On je bio upleten u različite udbaške akcije, poput osnivanja Saveza hrvatskih komunista u inozemstvu (SHKUI) 1971. u čemu je sudjelovao s provokatorima Tomom Sedlom i Vinkom Sindičićem, koji su 1972. čak deklarirali postojanje (naravno, izmišljene!) Hrvatske gerilske socijalističke armije koja se tobože u to doba borila u Srednjoj Bosni pod imenom Brigade Andrije Hebranga. Djetinjaste konfabulacije Udbinih agenata-provokatora otrkivaju njihove realne dosege - riječ je u ljudima koji su u emigraciji držali imbisse, kioske s hranom na njemačkim kolodvorima pa usput "drukali" za njemačku policiju.
Uz Branka Jelića, osnivači HNO-a bili su i neki funkcioneri Pavelićeve NDH, poput ministra unutrašnjih poslova dr. Mate Frković, na kojega je izvršen neuspješan atentat u Salzburgu, te Krunoslav Draganović, svećenik u Rimu, koji je poslije rata preko katoličkih organizacija organizirao prebacivanje Pavelića i mnogih ustaša u Argentinu. Poslije potpisivanja Protokola između Katoličke crkve i Jugoslavije, morao je otići iz Rima i Zavoda sv. Jeronima na čijem je čelu bio pa se skrasio blizu Beča u američkoj okupacijskoj zoni. S Jelićem se razišao 1959. i osnovao novu organizaciju Hrvatski demokratski odbor (HDO). Za CIA je radio od 1959. do 1962. godine, a zatim ga 10. rujna 1967. kod Trsta otima Udba i odvodi u Jugoslaviju, gdje je mirno poživio idućih petnaest godina kao nastavnik na sarajevskoj Bogosloviji napisavši nekoliko važnih knjiga, među njima i kapitalno djelo "Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji", koji je učinio transparentnom "formaciju" Katoličke crkve u Jugoslaviji. Draganović je za najbližeg suradnika, kako u Jelićevu HNO-u, tako i u vlastitom HDO, imao agenta Udbe, Miroslava Varoša. Varoš je bio prvi urednik "Hrvatske države", koju će poslije preuzeti Prates. Iz Italije gdje je boravio uz Draganovića, Varoš je nestao 1972. da bi se godinu dana kasnije doznalo kako živi u Splitu, gdje je za nagradu dobio vikendicu na Čiovu, te da povremeno predaje na partijskim i policijskim školama i tečajevima te surađuje u "Slobodnoj Dalmaciji" pod pseudonimom "Miro Vrdoljak".
Objavljeno: 14. jan 2018 | Denis Kuljiš
