Teroristička organizacija "SrBska Čast" paradira u Skupštini Boljeg Entiteta
• Organizacija "Srbska Čast", nenaoružani humanitarci gostuju u Parlamentu Republike Srpske
Gradnja država i državina vraški je težak posao na brdovitom Balkanu. Svi koji su zakasnili kad je tome bilo vrijeme, znači u devetnaestom stoljeću, pravom trenutku da se proglasiš državom i ukrasiš njenim parafernalijama, sad se muče i izvlače iz ormara, iz podruma i s tavana zaboravljene tradicije i očuvane memorije, pa nastoje rekonstruirati sekvenciju svoje nacionalne povijesti usprkos poteškoćama na kakve nailaziš kao kad od nekoliko potrganih kromozoma pokušavaš sastaviti potpun opis DNK-spirale. Tako se i u Republici Srpskoj muče da svoj entitet opreme odgovarajućim obilježjima državnosti, što kod drugih nailazi na pretjeran otpor i opstrukciju. A to ionako nije lako izvesti, jer nedostaje materijal, a ima i nesnalaženja, te dolazi do promašaja...
Poslije referenduma održanog pretprošle, 2016. godine, u srpskom entitetu Bosne i Hercegovine slavi se kao Dan Republike Srpske 9. januar. To je usto sv. Stjepan po pravoslavnom kalendaru, a sad i spomen na dan kad su 1992. zastupnici u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz Sarajeva otišli na Pale, te pojačani raznim ratobornim političkim liderima onog nesretnog doba, sebe proglasili Narodnom skupštinom srpskoga naroda u BiH. Donijeli su Deklaraciju o uspostavi Republike Srpske na područjima koja sačinjavaju - sad dolazi najveći problem -"srpske autonomne regije i druge srpske etničke cjeline u BiH, uključujući područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u doba Drugog svjetskog rata". Tako sveobuhvatnu teritorijalnu definiciju u kojoj se historija miješa s geografijom nije proklamirao ni Izrael, gdje su se, uostalom, pozivali na Mojsija, a ne na Radovana Karadžića, koji srpski narod zasigurno nije izveo iz pustinje, nego, reklo bi se, poveo u suprotnom smjeru.
Paljanska skupština preselila se u Banja Luku i onda - Fast Forward - postala legitimna institucija postdejtonskog uređenja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Između one paljanske i sadašnje banjalučke Narodne skupštine postoji, dakle, ozbiljan diskontinuitet značaja i funkcije, ali za Srbe, koji su tom datumu na referendumu 9. januaru dali podršku većinom od 99,8% glasova (izlaznost je bila 56%) to je, simbolički, trenutak kad su odlučili da se emancipiraju, što je završilo stjecanjem "federalne autonomije" u okvirima Bosne i Hercegovine, a ne Velike Srbije, kako se početkom devedesetih zaista priželjkivalo. I Hrvatska slavi kao Dan državnosti datum kad je odlučila da krene na put samostalnosti, a ne čas kad je njena zastava podignuta u Ujedinjenim narodima, što bi bi bilo legalistički ispravnije, ali nije popularno, jer se time presudna važnost pridaje tuđim, a ne vlastitim odlukama. Kod stvaranja naroda i jezika, presudna je sastavnica ipak ta "narodna volja", pa i mnogi bračni parovi osim što obilježavaju godišnjicu braka, pamte i trenutak kad su muž i žena počeli "hodati". S dizanjem nacija ide vrlo slično.
Referendum o obilježavanju Dana Republike Srpske, priređen je poslije odluke Ustavnog suda BiH koji je odluku orethodno izglasana u Skupštini RS proglašena neustavnom. Većinu u kvorumu suda su osigurali su međunarodni suci koje u ovu instituciju bira Europski sud za ljudska prava Vijeća Europe. Oni su u tome vidjeli više Karadžića nego enitetskog legitimizma i svemu pripisali nakanu rušenja nametnutog okvira pomirbene dejtonske države Bosne i Hercegovine. Ta percepcija nije posve promašena, jer se u politici, naravno, ističu radikalne parole, bez obzira mogu li se u praktičnim okolnostima i u realnom vremenu ostvariti. Tako je počeo "simbolični rat" gestama, koji osim dežurno-zabrinute ima i svoju polukomičnu stranu.
Dan Republike Srpske i njeno četvrtstoljetno deklarativno opstojanje obilježeno je ove godine u centru Banja Luke svečanim mimohoodom - defileom - policijskih specijalaca, uparađenih za ovu prigodu. Pripadnici zastavnog voda koji je stupa na čelu bili su odjeveni u plave surke (bluze) s gardijskim rojtama, a na glavama su imali šapke velikog opsega, nesumnjivo ruskog kroja. Zatim su promarširali policijski specijalci pod crvenim i plavim beretama, kadeti Policijske akademije (i među njima priličan broj djevojaka), veterani ratova devedesetih, vatrogasci, sportaši, sve kako ide... Američka ambasada u Sarajevu oglasila se odmah s priopćenjem da je, bez obzira na pravo Republike Srpske da proslavlja svoje praznike, nedopustivo da se pritom krši odluka Ustavnog suda, pošto je nužno osigurati vladavinu prava. Oni koji to zanemaruju, morat će snositi posljedice, dodali su. Glosanogovornik ambasade još je pridometnuo da je "nedogovorno od političkih lidera da dalje polarizuju politički dijalog". Drugim riječima, proslavu su označili kao nepriličnu političku demagiju i još jednom izravno opmenuli predsjednik Repuiblike Srpske, Milorada Dodika.
S druge strane, Srpska pravoslavna crkva blagoslovila je Republiku Srpsku. Svečanoj akademiji prisustvovao je patrijarh Irinej Bulović, a došli su i vladini funkcioneri iz Beograda - potpredsjednik Vlade Nebojša Stefanović i ministar obrane Aleksandar Vulin. Vučić je, naravno, izostao - on se nije odmah glavačke bacio u "bosanski lonac" čim je zakuhao kao hrvatski premijera Plenković koji je požurio u Mostar poslije samoubojstva Slobodana Praljka u haškoj sudnici.
Osim državnih dužnosnika u Banja Luku su došli srpski pretendent princ Aleksandar Karađorđević sa ženom, bivši srpski predsjednik Tomislav Nikolić, neizbježni Emir Kusturica te sin zapovjednika ratne vojske Ratka Mladića, osuđenoga u Haagu na doživotni zatvor zbog zločina u Srebrenici.
Diplomatski kor reprezentirao je samo ruski ambasador, a kao gost iznanđenja, pojavio se predsjednik Republike Južne Osetije, bivše gruzijske oblasti, koju su kao državu priznale jedino Rusija, četiri bivše sovjetske republike, te Tuvalu, polinezijski otok od 26 četvornih kilometara, s tim što je vlada u Funafutiju priznanje povukla još 2014. godine. Možda Tuvalu i slična tihoocenaska država, Kiribati, kako bi rekli Zagrepčani, "nije bogzna kaj" ali je suverena, 196. članica Ujedinjenih naroda... Prema tome, nikad ne reci nikad jer, kako kaže Anatolij Bibilov, predsjednik Južne Osetije: "Kao što su Srbi podijeljeni na Srbiju i Republiku Srpsku, tako smo i mi podjeljenu na Sjevernu Osetiju i Južnu Osetiju..." Jedna od druge Osetije razdvojene su planinom kroz koju vodi tunel, noću zaključan, kad je ova samoproglašena gruzijska paradržavica potpuno izolirana i od onog dijela svijeta koji je prihvaća.
No, osim Putinove Rusije i vlade iz Tskhinvalija, Milorad Dodig uspio je dobiti bližu i praktično puno korisniju moralnu potporu iz - Beča, pa je svečanoj akademiji prisustvovao i dogradonačelnik te metropole, Johan Gudenus. On je pritom, štoviše, odlikovan Ordenom Republike Srpske, kao i Kusturica te, posthumno, Ljubiša Savić "Mauzer", ratni komandant specijalne brigade "Garda Panteri", poslije rata šef bijeljinske policije, ubijen u atentatu 2000. godine. Suprotstavljao se gangsterskim klikama povezanim s Karadžićem i pripadnicima srpske Službe Državne Bezbednosti, koji su još nastojali očuvati svoje pozicije. Gotovo istodobno u eksploziji auto-bombe teško je ranjen izdavač banjalučkih "Nezavisnih novina" Željko Kopanja, jer je podržavao opozicionog lidera - Milorada Dodika.
Zbog Gudenusove nazočnosti, u Beču je nastala uzbuna, pa se odmah oglasila njegova Slobodarska stranka Austrije (FPO), priopćenjem u kojem objašnjavaju da je posjet mladog političara drugoj srpskoj prijestolnici "potpuno privatna stvar". Gudenus jest banjolučki zet - jako feš rastavljen četrdesetogodišnjak oženio se za mladu bečku Srpkinju Tajanu Tajančević. U Beču ima oko 150.000 Srba pa su, dakle, dostigli gotovo 10 posto ukupnog broja stanovnika. U doba posljednjih parlamentarnih izbora Dodik je među njima agitirao u prilog FPO, bez obzira na anti-imigracijsku politiku te stranke, ali usmjerenu protiv izvaneuropskih manjina. "Slobodari" su prije svega rasisti, a tek potom nacionalisti. U Beču su osvojili 30% ukupnog broja glasova (a socijalisti i zeleni ukupno 55%). Zatim su s Narodnom strankom Sebastiana Kurza formirali koaliciju (nekoć vladajući OVP dobio je u Beču samo 9%!) i osvojili vlast u zemlji, dok su u glavnom gradu postali ozbiljna opozicija, koja sudjeluje u svim poslovima gradske vlasti. Bečki izbori bili su presudno važni za ponovni uspon FPO-a, provincijske koruške stranke, koja je kratkotrajno bila zapala u krizu poslije smrti svog ozloglašenog utemeljetelja, gej-filofašista Joerga Haidera. Novi Haider je Heinz-Christian Strache, koji je kao potkancelar ušao u Kurzovu koalicijsku nacionalnu vladu OVP/FPO agitirajući na antimuslimanskoj platformi, a Dodik ga je u Banja Luci odlikovao u odsutnosti na akademiji održanoj povodom Dana državnosti Republike Srpske.
Odsutnog Strachea zamjenjivao je, dakle, u prvatnom svojstvu, mladi Gudenus, koji je kod "slobodara" nešto poput ministra vanjskih poslova ili specijalnog izaslanika za osjetljive kvazidiplomatske misije. Još 2010. sudjelovao je u izbornoj kampanji mađarske ultranacionalističke desnopopulističke asntisemitske stranke Jobbik, koja traži da se kaznom od tri godine zatvora kažnjavaju homoseksualci, transvestiti i lezbijke (što bi znatno ugrozilo vrlo razvijenu mađarsku porno-industriju), a osim toga, u neskladu je sa široko publiciranim svjedočanstvima o seksualnoj orijentaciji samog Haidera, čiji je ljubavnik u Njemačkoj objavio ispovjest koja je postala bestseler (ali se u Austriji ne smije citirati zbog zaštitite obiteljskog "prava na privatnost").
Poslije toga, Gudenus je putovao u Grozni, u izvidničku misiju. Posjetio je čečenskog gubernatora Ramzana Kadirova, čiji su tjelohranitelji usred Moskve ubili šefa ruske opozicije, karizmatičnog Borisa Njemcova, te ustanovio je da ništa ne upućuje na opasnost po izbjeglice, čečenske azilante u Austriji, ako ih izruče natrag u domovinu. Bečko ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo je taj njegov zaključak "apsurdnim". No, nezaustavljivi Gudenus zaputio se dalje na Krim, skupa s belgijskim ekstremistom Lucom Michelom, koji nije desničar nego ljevičar, "nacional-boljševik". On podržava šefa ruske Komunističke partije Zjuganova, divi se Che Guevari, Juanu Peronu, Sadamu Huseinu i Muameru Gadafija, ali je zato strahovito našpanan protiv Amerike i Židova. Gudenus i Michel skupa su posvjedočili da je krimski referendum održan bez pritisaka i ucjena, a činjenica što se glasalo vidljivim pristupanjem kutijama, pripisali su "lokalnim okolnostima". No, naravno, bez obzira na tu izbornu manipulaciju, bilo bi glupo misliti da krimski referendum nije stvarni izbor lokalne populacije, kao i banjolučki, bez obzira na legalne reprkusije oba ta plebiscita.
I tako, uz nekoliko bizarnosti i u svečanom raspoloženju, održana je manifestacija kojom se slavila dugovječnost Republike Srpske, bez obzira na njen doseg i kapacitet, a prilikom defilea, zapjevalo se iz tisuća grla pjesmu "Pukni zoro". Mediji su široko izvješćivali kako je ta pjesma nastala u balkanskim ratovima i pjevala se na Kajmakčalanu, kao himna 2. pješačkog "gvozdenog puka" Moravske divizije I poziva "Knjaz Mihailo", koja se toliko istakla u drinskim bojevima da je gotovo 300 oficira i vojnika za pokazano herojstvo odlikovano najvišim srpskim ordenom, "Karađorđevom zvijezdom". Pjesma je zaista sjajna, ništa lošija od "Marša na Drinu", a prihvaćena je pošto su isti sarajevski Ustavni sud i Visoki predstavnik međunarodne zajednice zabranili ranije izabranu himnu Republike Srpske, "Bože pravde". Zabranjena je zato jer je od 2004. himna Republike Srbije, pa je, dakle, što bi se reklo - "Srbin, zauzeto", odnosno "vrijeđa ostale građane drugih narodnosti" koji ne žele živjeti u toj velikosrpskoj muzičkoj zajednici. Inače, "Bože pravde" napisao je Jovan Đorđević, profesor gimnazije u austrougarskom Novom Sadu, a uglazbio je Slovenac Davorin Jenko, bečki intelektualac i muzikolog, koji je u austrougarskom Pančevu vodio pravoslavni crkveni kor. Pjesma je dio kantate "Kosovo", koju je u Banja Luci prvi put izvela vojna glazba kad je u grad poslije aneksije Bosne izvršenoj po odluci Berlinskog kongresa ušla austrougarska 1878. godine vojska pod zapovjedništvom feldmaršal-lajtnanta baruna Stjepana von Jovanovića.
Znači, moglo bi se reći da je tu slovensku glazbu koju je u novo doba zabranio Valentin Inzko, slovenski koruški Austrijanac, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ovamo prvotno i donijela međunarodna zajednica, odnosno Europa, koja se onda manifestirala kao austrougarska kontinentalna ekumena.
Ostavši bez "Pravde", u Banjaluci su posegli za evokativnom koračnicom "Pukni zoro", samo što se odmah pokazalo da su novinski izvještaji o njenom izvoru posve promašeni - nije to nikakva himna Gvozdenog puka, nego normalna filmska muzika, glazbena pista popularne tv-serije "Montevideo, Bog te video" (2010.). Javio se i autor - Slovenac Robert Pešut "Manjifiko" (52) iz Ljubljane, našijenac uobičajeno miješanih balkanskih korijena (mama mu je iz Bele Krajine, tata porijeklom Srbin) koji je svoju deželu već zastupao na "Pjesmi Eurovizije" parodičnom balkan-funk skladbom "Hir Aj Kam, Hir Aj Go".
Tekst koračnice "Pukni zoro" napisao je Miloš Radovanović, pjevač i muzički profesionalac, "zvezda Granda", a cio paket spakirao je u najuspješniji tv-produkt modernog Balkana Zvonimir Šimunec "Šica", jedan Hrvat iz Leksovca, sportski novinar koji zadnjih dvadeset godina živi i radi u Ateni. Pravo balkansko šareno tkanje, koje tvori životni prostor ovog jedinstvenog ambijenta, koji obilježavaju silne strasti i sentimenti koje je lako pobuditi, a onda, kad sve plane, jako teško pogasiti.
Objavljeno: 15. jan 2018 | Denis Kuljiš
