Dr.sci. Žarko Karišik Durmitara: GLAVOM JE MOGUĆE ZNATI, A JEDINO SRCEM SPOZNATI
Dr. sci. Žarko Karišik, sa dodatkom svjetovnom imenu duhovnog DURMITARA (od 1995. godine), do 1992. godine bio je profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
Kao student 1968. godine bio je duhovni i jedan i od praktičnih vođa studentskih junskih demonstracija. Kasnije je bio urednik u studentskom listu Naši dani, do zabrane jednog broja tog lista u aprilu 1969. godine, rasturanja Redakcije i, po odluci Centralnog Komiteta SKBiH, isključenja njenih članova iz članstva u SKJ. Neki od vođa studentskih demonstracija kasnije su se "poklonili" Partiji a neki se ušutili, a Karišik je ostao dosljedan svojoj liberalnoj ideji zbog čega mu je UDBa (SDB) dvadeset godina probala slomiti kičmu i nije uspjela.
Za tu službu, pored ostalih, špijunirao ga je i Vojislav Šešelj.
Po osnivanju nacionalnih stranaka u BiH Radovan Karadžić je računao na Žarka Karišika, kao na jednog od važnih svojih saradnika. I prije rata i na njegovom početku Karišik je, kao s nokta, odbio ponude da se uključi u vlast i pobjegao je u izbjeglištvo u jednu staru zgradu bez struje i vode na obalu Crnog jezera na Durmitor, a Hercegovac je. Tamo je ponovo pisao knjigu čiji rukopis mu je propao u stanu u Sarajevu, u kome se nije ni zatekao početkom rata. U toj vrlo obimnoj knjizi Durmitara izražava nadu da će ona nakon rata u BiH biti lijek za napaćeni narod da se liječi od "šuge" kojom su ga zarazili duhovni slijepci - nacional-šovinisti i vjerski imitatori.
:: Gospodine Karišik, kao i sve drugo po pisanim ili nepisanim pravilima, neka i ovaj naš razgovor krene bukvalno od početka: kako to da se ne zna tačan datum Vašeg rođenja, a kasnije ste stvorili djelo za koje prvonagrađena književnica u BiH za 2005. godinu napisa da će se ono tek za 200 godina čitati i razumijevati na pravi način?
Dr. KARIŠIK: Rođen sam 1943. godine, zna se da je to bilo nekoliko dana prije ili poslije Pantalijevdana (9. avgusta), ali pošto je to bilo u vihoru Drugog svjetskog rata, koji roditelji su se mogli obradovati šestom živom djetetu kada su brigu brinuli kako nahraniti već petero djece, te zabilježiti datum njegovog rođenja, a pretpostavljali su, s razlogom, da dijete neće preživjeti, jer je tada u tom kraju, Glavatičevo kod Konjica, harao tifus, koji su donijeli ranjenici sa Bitke na Neretvi. Kako pišem, kao odrastao, shvatio sam roditelje što sam rođen kao nepoželjno i kasnije odrastao kao nevoljeno dijete, što je podloga koja neminovno izaziva neurotičnost. Čitaoci mogu konsultovati psihološku literaturu radi informacije o ovoj bolesti, za koju Artur Džanov reče da je bauk koji kruži svijetom zapadne civilizacije.
Ta činjenica, namijenjena mi u vidu sudbine, bila je presudna da sam još kao vrlo mlad postavio sebi pitanje: koji je smisao ljudskog života? Posmatrajući ljude oko sebe zapažao sam da se oni ponašaju slično životinjama, jer im je osnovni cilj života, čak i sveštenicima, zadovoljavanje nagona samoodržanja i nagona održanja vrste. U BiH to se imenuje kao "u se, na se i poda se". Smatrao sam da to ne može biti smisao i čovjekovog života i dao sam se u potragu da spoznam dublji ili pravi smiso svog i ljudskog postojanja. Nemušto sam slutio da bi to moglo biti ono o čemu govore religije, to jest sveštenici.
Kad god sam bio u prilici da s nekim od njih kontaktiram, kako pišem, za njima sam polazio slično kao pas lutalica za prolaznikom u kome bi prepoznao dobrotu. Međutim, nažalost, u njih sam se totalno razočarao, jer, nakon iskustva s njima, mogao sam potpisati kao svoje ove Njegoševe riječi o njima: "sve njih misli najedno sabrane/ drugo ništa ne predstavljaju mi/ do kroz mrake žedno tumaranje/ do nijemog jednog narječija/ do pogleda mrakom ugašena".
Kada su nacional-šovinisti u BiH došli na vlast bivši sekretari Komiteta i mnogi aparatčiki pokazali su da su bili ketmani, lažno se predstavljali kao marksisti i internacionalisti, a najednom počeli ispoljavati patološku mržnju prema pripadnicima svog naroda, a koji su, samo zbog religijske različitosti, postali druge nacije.
Kao seljačkom čobančetu životni ideal mi je bio da postanem obrazovan, a kada sam to postigao, u onom što se zove akademsko obrazovanje, nisam se osjećao ništa više srećan, već, naprotiv, manje, nego dok sam živio na selu. Tada sam shvatio dubokoumnost Propovjednikovih riječi:
Gdje je mnogo znanja, mnogo je brige, ko umnožava znanje, umnožava muku.
Bilo mi je paradoksalno zašto je to tako, a jeste, i to me motivisalo da tragam za višim ili dubljim smislom čovjekovog postojanja. Pri tome "nabasao" sam na jogu. Počeo sam da je putem knjiga proučavam i njoj sâm sebe poučavam. Međutim, zapazio sam da oni koji su pisali knjige iz joge, sami nisu bili shvatili njenu suštinu i jedino što su oni bili u stanju da drugima predstave bila je forma joge. Srećom spontano sam već bio otpočeo sa upoznavanjem svjetske duhovne baštine, drevne do savremene filozofije i nauke. U tome najpresudnijem je bilo proučavanje dubinske psihologije, u prvom redu analitičke psihologije Karla Gustava Junga. Kako pišem on mi je pomogao da shvatim suštinu nauka joge, za koji on reče da je "nauk koji se čuje jednom u hiljadu vjekova".
Tada sam shvatio da nama u Zapadnoj civilizaciji nasušno treba metod za čovjekovo samocentriranje ili samousredištenje, što Jung naziva samoostvarenjem, kao krajnjim ciljem njegovog procesa individuacije. Čitaocima jasnije rečeno, to je stanje duha kada čovjek postigne da osjeti da je čovjek, a ne samo "životinja koja misli".
Tada sam došao na ideju da konstruišem metod koji će u proces individuacije uključiti, pored psihe, i tijelo pomoću hatha joge. (Mnogi misle da je namaz smišljen iz jogijske prakse koja se zove Pozdrav Suncu).
Knjigu u kojoj sam saopštio taj metod naslovio sam "Naša joga i prosvjetljenje" s podnaslovom "Teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja". To je knjiga za koju jedna književnica napisa da će trebati 200 godina da bude čitana i shvatana na pravi način.
Ne samo moja, već sudbina svakog prosvjetljenika, je da ide ispred svog vremena i da zbog toga mora podnijeti nerazumijevanje savremenika. Sokrat je bio otrovan, Isus razapet, a Muhamed je morao bježati u Medinu i smišljati način kako da se vrati u rodnu Meku. Pošlo mu je za rukom da to izvede trijumfalno, ali uskoro nakon njegove smrti, oni koji nisu bili najbolje pojmili Objavu nastavili su međusobne sukobe.
Nažalost, očevidci smo i sada užasnog sukoba onih koji nisu u stanju svojim bićem, srcem, Objavu osjetiti. Nju je nemoguće razumom pojmiti. To je slično kao da neko ko je slijep umisli da je moguće da postigne da vidi ušima. Sektaško sukobljavanje, koje je očito na tragičan način u islamu, kao najmlađoj od monoteističkih religija, posljedica je fanatizma, koji se javlja onda kada u vjerniku postoji nesklad između psiholoških funkcija: intelektualne i osjećajne, odnosno između svjesnih i nesvjesnih dijelova njegove psihe.
Nekada sam i sâm imao takav nesklad i tražio sam način da ga prevaziđem, i našao sam ga, a potom, današnjem čovjeku na razumljiv način, konstruisao naučni metod - može ga se nazvati i spojem najviših religijskih, filozofskih i naučnih spoznaja - koji sada može biti od velike koristi i drugima. Jedan moj kolega, koji je u međuvremenu postao akademik, kada je pročitao knjigu Naša joga i prosvjetljenje rekao mi je: "Volio bih slično ostvariti i potom biti svjestan da mogu rahat umirijeti".
:: Bili ste univerzitetski profesor u Sarajevu do 1992. Gdje ste i šta predavali i šta se, zapravo, desilo s Vama te godine?
Dr. KARIŠIK: Po diplomiranju zaposlio sam se u Energoinvestu, a 1971. godine prešao sam za asistenta na Ekonomski fakultet u Sarajevu na predmet računovodstvo. Želio sam biti asistent na nekom makro-teorijskom predmetu, na ekonomskim doktrinama prvenstveno, ali mi je "po kazni" omogućeno da to bude na predmetu koji je "zanatski", kako studente ne bih mogao indoktrinirati svojim liberalnim stavovima.
Dosuđenu mi sankciju sam prihvatio samo radi toga da bih se mogao daljnje intelektualno uzdizati, jer sam u praktičnom poznavanju računovodstva već na startu stajao vrlo dobro, pošto sam još prije dolaska na fakultet pet godina radio u računovodstvu u jednom preduzeću u Konjicu, a profesori su znali da "sviraju" jedino teoriju i, u odnosu na njih, osjećao sam se superiorno, što mi je omogućilo da imam dosta slobodnog vremena za posvećivanje onome što me zanimalo kao životno bitno.
Nakon magistriranja za dvije godine sam, gledajući "kud vjetar duva" napisao doktorsku disertaciju u stilu ovaj rekao ovo, onaj ono, a svoj stav bi saopštavao da je onaj koji je ideološki podoban.
Međutim, što se kaže, ne lezi vraže. Uvod, koji stoji prvi u pravilu se piše posljednji, a da bi ga se valjano napisalo treba se prvo podsjetiti napisanog. Jednog vikenda uzmem čitati napisano. Vidim da je metodološki sve korektno, ali se na kraju sjetim Dučićeve pjesme Saputnici. Uzmem da je pročitam, osvježenja sjećanja na nju, a ona glasi: "Sve za svojim putem, ja sam žudno hteo/ Sve za svojim putem! Ali zaman muke:/ Na raskršću svakom uvek sam se sreo/ S kažiprstom kobnim nevidljive ruke.// Htedoh u svom srcu da glas sebe čujem,/ A ja čuh u sluhu ko zna od kuda.../ Htedoh da se otmem, da snevam, da snujem:/ Društvo nevidljivih pratilo me svuda... // Ja gde sam? Zavapih. Moje delo gdje je?/ Koga sledim večno, nesvesno i strasno?/ I u meni samom koliko je mene?/ Koliko?... Sve ćuti. Ah! To je užasno".
Da bih užas koji je u meni tada kulminirao do nepodnošljivosti, što sam radi zvanja pristao da slijedim ono za šta sam držao da je degenerično, pocjepao sam tekst doktorata i odnio ga u kontejner. Potom sam se osjetio veličanstveno i zaspao, što se kaže, kao beba. Ali oko ponoća, kada me probudio zvuk smetljarskog kamiona, tek sam shvatio šta sam učinio i šta me čeka u ponedeljak pri susretu s profesorom kome sam bio rekao da ću mu doktorat donijeti. Istinu mu nisam smio reći a možete pretpostaviti kako mi je bilo.
Međutim, uz taj poltronski doktorat pisao sam i jedan po "svojoj mjeri", pa sam mu taj, kako sam onog ponedeljka i obećao, dostavio nekoliko mjeseci kasnije. Kada ga je on pročitao rekao mi je da ga uništim, jer, kako reče: "Ako ovo pročita još neko, nećeš se spasiti robije".
Osam godina kasnije taj doktorat sam zvanično predao na Fakultet na ocjenu. Moj profesor je zatražio izuzeće iz komisije, a ni niko drugi s katedre nije pristao da bude član komisije. Kopiju doktorata poslao sam najuglednijim profesorima iz te oblasti od Ljubljane, preko Zagreba do Beograda. Svi su mi odgovorili da su disertacijom oduševljeni ali je svaki predlagao da je prijavim na njegovom fakultetu, obrazlažući da oni ne mogu učestvovati u komisiji za ocjenu ako ih Nastavno-naučno vijeće Ekonomskog fakulteta u Sarajevu ne imenuje, u što su oni sumnjali da će Vijeće to učiniti. Moje "natezanje" s dekanatom oko formiranja komisije potrajalo je dvije godine i onda sam ultimativno zatražio od Vijeća da se u komisiju imenuju najugledniji profesori iz struke tada u SFRJ. Uspio sam to postići i moja doktorska disertacija je bila, vjerovatno, jedina u SFRJ u čijoj ocjeni nije učestvovao nijedan profesor sa fakulteta, pa ni univerziteta, na kome je doktorant zaposlen.
Članovima Komisije je od strane Partije, u to doba znači i od zvanične vlasti, nuđeno da kažu šta hoće da ne potpišu pozitivan izvještaj, a jedan od članova Komisije je to tokom odbrane, valjda ponesen spektakularnom atmosferom, javno rekao, što je bilo propraćeno gromoglasnim aplauzom.
Izvinite zbog podužeg odgovora, ali bez ovoga, ovakvog mog stava o svom djelu i postupku da budem ono što jesam, nemoguće je o meni pojmiti išta drugo, pa ni sadašnje moje prkošenje ovdašnjim vlastodršcima u sve tri nacije. Nedavno sam u jednoj tv emisiji (kod Senada Hadžifejzovića na FACE, 3. maja u CD), koju Vaši čitaoci mogu pogledati i na mom sajtu: www.durmitara.com, rekao da je BiH jedna od najljepših zemalja na svijetu, u Evropi sigurno, pravi dragulj, ali da je ona, viđena u političkom smislu čudovište, slično kao da ju je kreirao doktor Franknštajn i predložio sam da je kao državnu zajednicu u Ustavu imenujemo Franknštajnijom.
:: Odmotavajući Vaš životopis naišao sam da ste jednom prilikom izjavili da ste, dolaskom višestranačkog sistema na područje bivše SFRJ i zbog vlastitog protestnog distanciranja od "nacional-šovinističkih stranaka... bio sam i ostao niko i ništa, što sam i sada... Nije li to prestroga i na neki način neobična formulacija od strane jednog intelektualca, budući da sam na puno argumenata naišao da ste Vi neko i nešto, sve do danas?
Dr. KARIŠIK: Čak ako i nisam napisao onako kako sam htio, želio sam reći da sam u društvenom ili u svjetovnom smislu i u vrijeme Titovog režima bio, pa i sada sam, niko i ništa, a dobro znam ko sam i što sam u moralnom i u duhovnom smislu, o čemu najtačnije svjedoče moje knjige, slično kao o Meši njegov Derviš, posebno.
On je u motu tom veličanstvenom djelu naveo nekoliko, iz konteksta istrgnutih citata iz Kur'ana, pa i iz Sure CIII, da je svaki čovjek na gubitku. Razumljivo da on tada nije mogao navesti čitavu Suru od tri ajeta, meni izuzetno dragu, jer ona upućuje čovjeka na ponašanje kakvo je moje. Zadovoljstvo mi je Vaše čitaoce podsjetiti na tu Suru (Korkutov prevod): "Tako mi vremena, -/ čovjek doista gubi,/ samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje".
Strpljenje, koje podnosih nekoliko decenija, te činjenje dobrih djela i preporučivanje drugima istine, dovede do toga da se sada i javni mediji interesuju za moje djelo, iako su ga, osim rijetkih izuzetaka, predugo prešućivali.
:: U kakvim ste odnosima bili sa Radovanom Karadžićem i je li se i kada vaš međusobni odnos promijenio? Poznato je da ste mu svojevremeno pisali. Šta ste mu pisali i da li Vam je odgovorio?
Dr. KARIŠIK: Bili smo istovremeno studenti u Sarajevu, a upoznali smo se tokom studentskih demonstracija u junu 1968. godine, kada smo bili njihovi organizatori. Potom smo se povremeno viđali i razgovarali i nakon diplomiranja. Naš odnos je bio drugarski. Meni je bio interesantan razgovor s njim jer je on po završetku studija specijalizirao psihijatriju, a ja proučavao dubinsku psihologiju. Uz to pripadali smo takozvanim šezdesetosmašima, među kojima su bili i Stevan Tontić, Abdulah Sidran, Zdravko Grebo, da spomenem sada samo najpoznatije.
Moj odnos s Radovanom je bio korektan, čak i srdačan, sve dok mi on nije počeo da govori o ideji da i Srbi u BiH osnuju nacionalnu stranku. Pokušao sam ga, kao čovjek koji je pored ekonomije studirao paralelno i političke nauke, odvratiti od te ideje. Bilo mi je jasno ako se u BiH tronožac, sačinjen od tri nacionalne stranke, domogne vlasti da će to biti sunovrat za BiH.
Tada nisam ni pomišljao na rat, već na međunacionalne trzavice koje će uslijediti oko onoga što je zadatak svake vlasti da Republiku vodi u prosperitet, tačnije tada izlazak iz ekonomske krize u kojoj smo već bili. Primijetio sam da je njega, slično kao još ranije hrvatske i muslimanske vođe njihovih nacionalnih stranaka, HDZ i SDA, bio preplavio val, pomoću kojega se on imao namjeru domoći pozicije u vlasti.
Da skratim, savjetovao sam mu da Srbi ne treba da osnivaju nacionalnu stranku već da se rasporede u građanske stranke i da u tom slučaju HDZ i SDA nikada neće imati šansu da osvoje vlast u BiH. A ako i Srbi osnuju nacionalnu stranku onda nijedna druga opcija osim nacionalističke neće moći formirati skupštinsku većinu. Upozorio sam ga da on kao Crnogorac o bh. međureligijskim i međunacionalnim odnosima ne zna toliko koliko bi morao znati ko se, kao ljekar, upušta u politiku i ako nacionalne stranke osvoje vlast da će uskoro potom Hrvati i Muslimani stvoriti koaliciju protiv Srba, što se moglo pretpostaviti i na osnovu aktuelnog stanja u SFRJ, u Hrvatskoj posebno, a i na osnovu istorijskih činjenica.
Kada je Radovan postao predsjednik SDS, za mene je to bilo kraj naših drugarskih odnosa. (Na početku rata posjetio sam ga na Palama. O tom susretu pišem u Pismu njemu. Ukratko, bio sam zblanut njegovom političkom kratkovidošću).
Još dok sam bio u izbjeglištvu, a on se skrivao od istražitelja haškog Tribunala, otpočeo sam, s vremena na vrijeme, da mu pišem lično pismo. Kada sam se vratio u Sarajevo tražio sam načina kako da mu ga dostavim preko njegove supruge, koju sam takođe poznavao.
Od dobronamjernih, kojima sam rekao nešto o sadržaju pisma, bio sam upozoren da se "ne igram vatrom". Ali ja ne bih bio ja da ne saopštim ljudima ono što držim da je istina, koju oni treba da saznaju, pa sam 2000. godine, lično pismo učinio otvorenim i objavio ga kao autor-izdavač u vidu knjižice "Obrati se, dušo izgubljena", pošto to nijedan izdavač kome sam to nudio da učini nije prihvatio.
Ta knjižica se nalazi u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a za ovu priliku iz nje ću navesti samo jednu stranicu.
Napuhnute, onesvješćene svijesti, Radovane, često i prečesto su dovodile do društvenih katastrofa, i u jednom danu bile u stanju da unište višedecenijska postignuća. Koji i kakav cilj može opravdati zasljepljenost, a bilo je nje unekoliko na svakoj strani, da se, npr., običnim, miroljubivim ljudima, koji su se godinama mučili da sastave kraj s krajem, samo zato što su negdje nacionalna manjina, zapali kuća a njih se protjera u nigdje ili ih se jače pobije a nejač pusti da tamo negdje preko brda traži sebi kakvog-takvog spasa. Kakvog li, Pjesniče, varvarsko-zločinačkog užasa?! Zbog tih i takvih užasa, što ih drugima priređuju svojom onesvješćenom sviješću zasljepljeni, Njegoš zapisa:
Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv'jetli umove.Radovane, tvoj um je pomračen, kako god da se pogleda, a s Njegoševe visine, odnosno s nivoa prosvetljenika viđeno, to što se u tvojoj psihi može nazrijeti - užasno je do neizrecivosti.
Jedno od božijih slova vozljubljenih sada je i knjiga Naša joga i prosvetljenje u kojoj izlažem osavremenjen metod samospoznaje, u koji proces se ravnopravno uključuju i duh i tijelo. Tu metodološki naučno minuciozno, a relativno lako razumljivo i stilski pitko, poučavam ovovremenog čovjeka kako da on sam, uz uporan individualan rad, dosegne prirodno nam svima namijenjeni nivo duha na skali do visine koja se zove: ucjelovljenje bića ili prosvetljenje, i ujedno tako osmisli svoj život. Prema cilju, to se svodi na ono isto na što su upućivala sva originalna vjerska učenja, odnosno čemu su poučavali svi Prosvetljenici, a sada to u metodu naše (evropske) joge iskombinovano tako da je čovjeku našeg doba razumljivo i metodološki mu prihvatljivo.
Taj metod tebi može pomoći da se prvo oslobodiš zaslijepljenosti koja je posljedica onog što Jung naziva prenaduvavanje svijesti, a za laike je razumljiviji termin hipertrofirani ego, pa kada dođeš na nivo, da tako kažem, prosječnog čovjeka, ali opterećenog velikim grijehom, tada ćeš grijeh doživjeti kao teret na duši, pa ćeš zbog toga osjetiti užasnu provaliju u sebi (a tada će ti se samoubistvo javiti kao jedini izlaz iz pakla).
Međutim, taj užas duše, to suočenje sa sobom samim, raskršće je na koje prvo moraš doći, i s kojeg potom trebaš krenuti putem pokajanja, koji put te, ukoliko ga budeš dosljedno slijedio, jednom može dovesti do koliko-toliko normalnog stanja psihe.
:: Sami tvrdite da ste bili šikanirani od Titovog režima. Zašto?
Dr. KARIŠIK: Gete je sjajno zapazio kada je riječima ovo izrazio:
Svaka velika ideja, čim se ispolji u pojavi, deluje tiranski; usled toga se preimućstva koja donosi odveć brzo pretvaraju u štetu. Stoga možemo svaku ustanovu braniti i veličati ako se setimo njenih početaka i ako umemo pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku.
Ako pođemo od uspostavljanja religijskih institucija, raznih ideologija, pa do naše stvarnosti, vidi se koliko je Gete bio velikouman. Kako pišem u knjigama, religija bi trebalo da osvjetljava put kojim se kreće civilizacijski tok, kako bi se čovjek mogao samopronaći u ovovremenosti, a sve monoteističke religije odnose se prema vjernicima slično kao kada bi neko "veleuman" rekao da svjetla na automobilu treba postaviti pozadi, kako bi osvjetljavala put koji je već pređen. Zbog toga što religije na svom "vozilu" imaju svjetla pozadi, savremenom svijetu prijeti civilizacijski sunovrat.
Dok sam vjerovao da za socijalistički sistem važi ono što je važilo, kao ideja, na početku, bio sam mu prvržen, a kada sam uvidio da je to samo "slatka laža" za mase, da bi jedan sloj vlastodržaca tako njima lakše upravljao, tada sam se pobunio i postao "odbjegla ovca od stada".
Titoisti su dobro znali da izuzetak potvrđuje pravilo i trudili su se da disidente na neki način neutrališu. Prvo sinekurama, a ako to nije išlo, onda represijom. Kad god sam odvođen na takozvane informativne razgovore u SDB, zbog nečega što sam javno rekao ili napisao, tamo sam se "posipao pepelom" i tako dvadeset godina uspjevao sam da izvrdam zatvor, a trinaest puta je pokretan postupak za moje udaljavanje s fakulteta, svaki put bezuspješno, a posljednji je bio 1989. godine.
I ideja Alije Izetbegovića o samostalnosti BiH i izjava da će žrtvovati mir radi samostalnoisti BiH, potvrđuje tačnost Geteove konstatacije: "svaka velika ideja, čim se ispolji u pojavi, deluje tiranski; usled toga se preimućstva koja donosi odveć brzo pretvaraju u štetu". Šta mi koji smo zbog rata izgubili neke od dragih osoba, mnogi po bijelom svijetu rastjerani, opljačkani, kojima je život okrenut naglavačke, imamo od ovakve "samostalne" BiH? BiH je sada, viđeno u vremenu, manje samostalna nego što je bila u vrijeme Benamina Kalaja, a da o našem ekonomskom ropstvu i ne govorimo.
:: A kako stoje stvari sa odnosom medija prema Vama - onda (za vrijeme komunizma) i poslije njegovog pada, sve do danas?
Dr. KARIŠIK: Može izgledati neobično, ali su mediji za moje tekstove i stavove u njima, bili mi mnogo naklonjeniji u vrijeme titoizma nego za vrijeme ove nacional-šovinističke vlasti. Mislim da je to i zbog toga što sada i religijske institucije imaju značajan uticaj na medije.
:: Na posljednjem popisu ste se u religijskom smislu izjasnili kao Bogumil. Naravno, to je bilo Vaše neprikosnoveno pravo, ali - zašto ste se tako izjasnili i razlikuje li se, eventualno, Vaše poimanje bogumilstva od poimanja i interpretiranja onih koji, uvjetno rečeno, predstavljaju oficijelnu historiografiju u BiH, kako danas, tako i u prošlosti? Ima li, zapravo, u tom pogledu izvjesne konfuzije u znanstvenim krugovima, pa i u javnosti?
Dr. KARIŠIK: Odgovor na ovo pitanje će biti posebno interesantan čitaocima. Konfesionalno nisam pripadnik nijedne vjerske zajednice. Sâm sebe sam izopštio iz pravoslavlja, religije kojoj su pripadali moji roditelji, a nisam ni ateist ni agnostik, pa mi se pri popisu stanovništva bilo teško izjasniti, da sam panteist, što ustvari jesam. Panteizam, začetnik mu je Spinoza, lični je stav prema religiji u kome se ono što religije imenuju bogom poistovjećuje s prirodom. Hrišćani ne mogu prihvatiti da je i Isus bio panteist. A da jest, evo dokaza. U Jevanjđelju po Tomi, pronađenom u jednom ćupu u Egiptu tek 1947. godine, s još nekim gnostičkim spisima, Isus veli: "Rascepi drvo,/ ja sam u njemu;/ podigni kamen, i naćićeš me ispod njega".
Pravovjerni hrišćani su u četvrtom vijeku krvavim znakovima zatrli gnostike, ali je njihovo poimanje suštine Isusovog učenja izronilo u bogumilstvu, bosanskoj jeresi, kako su bogumile nazivali i pravoslavci i katolici. Bogumilstvo je, slično kao i gnosticizam, bilo zatrto, a ja pišem: dok smo bili bogumili napadali su nas u Bosni i Humu (kako je tada nazivana Hercegovina) sa svih strana, ali tada nikada nije bilo slučaja da smo se mi međusobno tamanili po vjerskom osnovu.
Imajući prethodno u vidu, 1991. godine po vjeroispovjesti sam se izjasnio kao bogumil, a po nacionalnoj kao Hercegovac. Htio sam se izjasniti kao Jugosloven, kako se i sada osjećam, ali je popisivač rekao da su poučeni da ta nacija ne postoji i da takvo izjašnjenje ne upisuju. Upitao sam: a jesu li vam rekli da ne postoji hercegovačka nacija. Odgovor je glasio: NE. Onda pišite Hercegovac.
O bogumilima, osim stećaka, sve što je bilo autentično zatrto je, ali evo jednog izvoda iz moje knjige "Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje":
Padom komunista, nacionalističke i religijske vođe, udruženi, kada su se dočepali vlasti, zbunjeni i samoizgubljeni narod nisu znali kako da povedu u budućnost, nisu znali da ga upute na pravac ka izlazu iz ćor-sokaka u kome smo bili kada su oni došli na vlast, pa su narod samo još više zaludili budeći u njemu potisnute religijske atavizme i mitološke taloge, te ga tako upućujući na pravac koji naglavačke vodi u daleku prošlost. E, tu, u kasnom srednjem vijeku, tamo gdje je Evropa bila oko šesnaestog do osamnaestog vijeka, mi smo psihološki (a i još kojekako) sada. Ovu istinu moramo prihvatiti kao činjenicu i od nje krenuti, ali to ne znači da se tuđi put treba imitirati - naprotiv to bi bila nova greška. Inače, ne uzme li se ovo u obzir, opet ćemo graditi kule u oblacima, koje će se - od prvog jačeg sijevanja religijske i nacionalne netrpeljivosti do otvorene mržnje, vjerovatno opet uz grmljavinu primitivizma - srušiti.
Voljom Proviđenja, Kosmičke inteligencije ili Boga, upravo na ovom prostoru neposredno prije ove najnovije tragedije - valjda da bi nam se kao lijek našlo pri ruci nakon nje - otkrivena je ovovremena konstruktivna ideja vodilja: naša joga, ili kome više odgovara, a svodi se u suštini na isto, izronila je ona koja je bila suština bogumilstva, a koju će kao svoju prihvatiti i Zapad, ukoliko bude mogao uvidjeti da mu bez toga slijedi sunovrat u civilizacijski ambis.
Najkraće, ovo je odgovor na Vaše pitanje.
:: U oktobru ove godine je novi popis stanovništva u BiH. Da li ćete se odazvati popisu i, uz dužno poštovanje Vašeg prava - kako ćete se eventualno izjasniti kada je riječ o etničkoj pripadnosti?
Dr. KARIŠIK: Razumljivo, da ću prihvatiti da odgovorim na pitanja iz upitnika, popisnice, a što se tiče izjašnjenja o etničkoj pripadnosti, tu sam u trilemi. Naime, u knjizi "Moralna zora rudi nad Durmitorom" pišem da se osjećam tronacionalno. Rođen sam u srpskoj porodici, porijeklom iz Crne Gore, a odrastao sam u BiH, pa se zato osjećam da sam i Srbin i Crnogorac i bh. Hercegovac, to jest, pripadnik, na vrijeme, neostvarene bh. nacije. Preimenovanje (1993. g.) bh. Muslimana u Bošnjake nije bila mudra ideja, jer se s njom zakasnilo, pa je dotada jedinstveno tkivo rasječeno. Inače ja se nacionalno osjećam panevropljaninom i religijski panteistom i vjerovatno tako ću se i izjasniti. U Našoj jogi sam saopštio da sam se oblikovao, pored onog što pripada kulturi nacija SFRJ, i onim što je dio evropske kulturno-filozofsko-naučne tradicije i da se zato osjećam multikulturno.
Šta znači ostati zarobljen u etnicitet u kome ste rođeni i odgojeni uporedio sam kao kad bi se odrastao čovjek vezao za doživljaj koji je imao kad su ga prvi put, kao dijete, uspravili, stavljajući ga u hodalicu, pa on kasnije, kada odraste, i dalje koristio hodalicu, iako se može mnogo normalnije kretati bez nje. Ko mu brani da se sjeća hodalice, ali da se kreće bez nje i osjeća odraslim čovjekom? Sve ono što je najviše u svjetskoj kulturi i u drevnim civilizacijama dio je mene ovakvog kakav sam sada, ali u mom sjećanju je, u vidu atavizma, i ono što sam iskusio tokom odgoja i odrastanja, a u čemu je bilo, sticajem okolnosti, mnogo nekulturnog i primitivnog. Ako bih se sada time ponosio, zato što je sjećanje na to nemoguće izbrisati, to bi bilo slično kao kada bi imao pelene u koje sam kao dijete kakio i, time što ih imam, smatrao se važniijim od drugih, koji su ih davno odbacili.
:: U povodu 200-te godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša bili ste pripremili predavanje za studente fakulteta u Crnoj Gori, Srbiji i Republici srpskoj. Jesu li dekani fakulteta u tim destinacijama prihvatili Vašu ponudu i ako nisu, kako to tumačite?
Dr. KARIŠIK: Nisam dobio nijedan odgovor. Prijedlog je prešućen, pa sam zato tekst tog predavanja stavio na svoj blog.
:: Na čemu temeljite tvrdnju da je Njegoš veliki prosvjetljenik?
Dr. KARIŠIK: Da ponovo ne bih pisao kopiraću tekst iz predavanja.
Kada sam prvi put čitao Luču mikrokozma, bilo je to kada sam imao dvadesetak godina, ništa nisam bio u stanju shvatiti i imao sam utisak da do tada nisam čitao ništa što mi je bilo nerazumljivije i dosadnije, ali sam stekao intuitivni osjećaj da je to nešto toliko dubokoumno, što prevazilazi moje tadašnje moći poimanja.
Međutim, kada sam dvadesetak godina kasnije, nakon dugogodišnjeg rada na sebi samom, uz praktikovanje joge i proučavanje svjetske duhovne baštine i posebno dubinske psihologije, doživio prosvjetljenje, dosta dugo me mučilo to što se nisam mogao sjetiti u kojoj knjizi sam nekada čitao nešto što me sada podsjećalo na ono što se doživi tokom prosvjetljenja.
Sada koristim izraz prosvjetljenje, inače kada sam doživio to duhovno stanje, koje Jung naziva samoostvarenjem ili vitalnim i iz osnove preobražajnim zbivanjem, nisam bio svjestan šta mi se dogodilo, jedino sam osjećao neko čudno preobraženje koje mi je darovalo osjećaj blaženstva.
Zbog toga što se nisam mogao sjetiti gdje sam čitao opis doživljaja koji se javlja dostizanjem prosvjetljenja, neko vrijeme sam se osjećao kao čovjek koji ima piljak u cipeli. A onda jednog dana, da bih naveo moto za jedan stručni rad, a znao sam da se te riječi nalaze u Njegoševoj Luči, i dok ih počnem tražiti u tekstu, shvatim da je Luča knjiga u kojoj sam nekada davno čitao doslovan opis doživljaja provjetljenja, a što tada nisam mogao ni pojmiti. Nađem za moto tražene stihove i umjesto da nastavim pisati stručni rad, počnem čitati Luču od početka.
Moj doživljaj tokom njenog tadašnjeg čitanja bio je najsličniji tome kao kada se sretnu dvoje zaljubljenih i otpočnu sa seksualnom predigrom, koja će ih dovesti do orgazma. Izgledaće vam prepotentno, ali istinito je: imao sam utisak kao da čitam svoje zabilješke o doživljaju prosvjetljenja. Moje oduševljenje je bilo neizmjerno, jer sam shvatio da ću ubuduće imati priliku da svoj doživljaj prosvjetljenja drugima saopštavam Njegoševim božanstvenim stihovima, dakle, na način, kako to meni nikada ne bi pošlo za rukom da izrazim.
Čitajući tada Luču sjetio sam se da sam čitao da je jedan hrišćanin, koji se zanimao za zenbudizam, ponio Novi zavjet u Japan, učitelju zena, koji je bio prosvjetljen, i želio saznati šta će on reći o nekim Isusovim riječima. Samo što je počeo da čita Isusove riječi iz Besjede na Gori, zen-majstor ga je prekinuo i rekao: nema potrebe da čitate dalje. Te riječi je mogao da izgovori jedino buda. Na Istoku, pored istorijskog Bude, budom, sa malim b, imenuje se svaki prosvjetljeni, probuđeni čovjek.
Stari Latini imaju izreku Similis simili gaudet - sličan se sličnom veseli, sličnosti se privlače. Zašto sam se sjetio gore navedene priče biće vam jasnije kada čujete sledeće Njegoševe stihove:
Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna prividjenja,
i jedva se opred'jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog oslobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snoviđenja!
(...)
S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku −
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.
Komentatori Luče uglavnom ove stihove preskaču u svojim komentarima. Oni time samo pokazuju da nisu shvatili šta je pisac htio da kaže, a ovi stihovi su dovoljni da prosvjetljenik, u bilo kom dijelu svijeta, čim ih čuje izjavi da ih je mogao izreći jedino prosvjetljenik ili buda - probuđeni. Onaj ko nije dostigao prosvjetljenje, buđenje, ko još spava i sanja, ni slučajno nije mogao spoznati, pa zato ni napisati, da snom je čovjek uspavan teškijem i da smo mi samo svjetlost tamom obuzeta, dakle bića koja još nisu dostigla buđenje iz dnevnog somnabulizma?
Dok evropska nauka nije pojma imala o nesvjesnim dijelovima psihe, Njegošu je, kao i ostalim Velikim Prosvjetljenicima, bila poznata kompletna mapa psihe, koju će kasnije naučno opisati dubinska psihologija. Onaj ko je u prvoj polovini XIX vijeka mogao reći da smo mi svjetlost tamom obuzeta, time je taj pokazao da je spoznao čovjekove potencijale da mi osvijestimo nesvjesne dijelove psihe i tako se probudimo iz sna teškoga, to jest, doživimo prosvjetljenje.
Komentatori Luče Njegošev pojam da smo mi tamom, mrakom obuzeti poistovjećuju sa tijelom, što je skroz pogrešno. Njegoš je pod tim pojmovima podrazumijevao nesvjesno, koje je moguće osvijestiti našim urođenim potencijalom. On taj potencijal naziva iskrom, koja može da upali nesvjesnu mogućnost za osvješćenje nesvjesnog, za aktiviranje samosvjesnosti o nesvjesnom i veli:
- Iskra je svjetlost porodila.
Aktiviranje nesvjesnog nam potencijala u psihi za samosvjesnost i samospoznaju Jung je nazvao procesom individuacije, koji je kičma njegove nauke analitičke psihologije. Spoznaja procesa individuacije i njegovo naučno objašnjenje Jungu je dalo status najvećeg dubinskog psihologa svih vremena.
Jung je naučnom prezentacijom procesa individuacije, u suštini, samo na razumljiv način objasnio ono suštinsko što nam je Njegoš dao u Luči. Kod njih obojice cilj je isti: osvješćenje nesvjesnog i spoznaja da je Arhetip Boga ili Sopstvo osnovni centar našeg bića. Taj cilj Njegoš naziva prosvjetljenjem, a Jung samoostvarenjem.
:: U povodu majskog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC vladika Amfilohije je pokušao izdejstvovati odluku o proglašenju Njegoša svecem. U vezi s tim sociolog religije Mirko Đorđević je izjavio da ta inicijativa ima političku pozadinu. Kao što znamo, prijedlog nije prošao. Kako to sve komentirate?
Dr. KARIŠIK: Prvo, Njegošu je duhovno ime Rade i on, ako bi bio proglašen za sveca, trebalo bi da bude proglašen pod tim imenom, a ne pod svjetovnim. Ali izgleda da Anfilohiju, čudnog li čuda, to nije jasno.
U knjizi "Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?" - koju sam objavio 2010. godine, povodom prijedloga sveštenika Stojana Mandića iz 2007. godine da Njegoš bude proglašen za sveca imam obiman komentar, u kome stajem u Njegoševu odbranu i tvrdim da on, kada bi mogao o tome odlučivati, na ideju ne bi pristao. Evo, kao izvod, samo jedan pasus:
Jednom na primjedbu da je pjesmu tu i tu napisao kao čovjek, a ne kao visoko crkveno lice, Njegoš je odgovorio: "Lakše je biti vladika no čovjek! I ako sam u jednom od toga dvoga valjastiji, više marim da po mojoj smrti svjet žali čovjeka nego vladiku".
Neke vladike očito potvrđuju da je lakše biti vladika nego čovjek i takvi ugled SPC toliko srozavaju da ga drugi, od upropašćivača, svojom uzoritošću - tim malobrojnim se klanjam - ne mogu spasiti. Zato bi od Sinoda, ovog ili inog, bilo ogavno da odlučuje je li Njegošu mjesto među svetiteljima ili nije. Bilo bi skandalozno, a duhovno viđeno krajnje rugobno, da neki a la kačavende, pahomije, filareti, i njima slično duhovno i moralno bijedni ljudi ili a la amfilohije, atanasije itd., dogmatičnošću sasvim zasljepljeni, išta, ama baš išta - pa bilo to i pohvalno - kažu o Njegošu, a ne još i da oni nešto o Njemu odlučuju.
:: I za sebe tvrdite da ste prosvijetljeni. S obzirom na procjenu da većina naših čitatelja ne zna šta to znači, hoćete li objasniti taj pojam i kojim metodama ste došli do takvog zaključka-spoznaje?
Dr. KARIŠIK: Na ovo pitanje je ukratko najteže odgovoriti, a da odgovor bude ikoliko smislen.
Nakon što sam završio pisanje knjige Naša joga i prosvjetljenje, iako ona ima 125 autorskih tabaka, napisao sam da mi je utisak da nisam uspio napisati o prosvjetljenju ono što sam imao namjeru učiniti, pa šta da o tome kažem u jednom intervju.
Ali pokušaću.
Vi djetetu, koje još nije stiglo do puberteta, ne možete ni na koji način adekvatno predstaviti doživljaj seksualnog sladostrašća, a da ono pojmi da to uveliko prevazilazi ukus njemu dragih slatkiša, ali kada ono polno sazrije, iskustveni doživljaj te vrste doći će mu sam po sebi.
Slično tome, nije mi moguće predstaviti vam duševno stanje koje se imenuje prosvjetljenjem, a da vi bar naslutite da to uveliko prevazilazi, dubinom ili visinom, posebno trajnošću, ono ushićenje koje doživljavaju zaljubljeni tokom seksualne sjedinjenosti, pa mi jedino preostaje da vas uputim na metodologiju koja bi vas mogla dovesti da i vi slično iskusite: prosvijetlite se.
Govoreći u ime Boga, Njegoš reče da će od tog stanja blaženstva, kojim biva preplavljen prosvjetljenik, jednu iskru malu podariti čovjeku pri seksualnom zadovoljenju. Prosvjetljenici govore o ljubavi kao o svom vrhunskom dostignuću, ali ljubav o kojoj je kod nas riječ, jedno je uzvišeno osjećanje instaze, nepojmljivo bez iskustvenog doživljaja.
Podsjetiću na ono što će Vašim čitaocima biti najrazumljivije. U čovjeku postoji, pored nagona samoodržanja i održanja vrste, jedan nagon koji je isključivo ljudski i duhovni, jer druga dva nagona imaju i životinje. Pored intelekta, svojstvenog samo čovjeku kao vrsti, posjedovanjem tog duhovnog nagona, nagona samoostvarenja ili religijskog osjećanja, čovjek se suštinski razlikuje od životinja.
Međutim, najveći broj ljudi život prožive a taj nagon nikada ne osjete. Vrlo su malobrojni oni koji ga na konstruktivan način zadovolje, a ako se on tako ne zadovolji njegovo ispoljavanje počne spontano da se ispoljava na degenerativan način; najčešće kroz nezasitu težnju za vlašću i/ili materijalnim bogatstvom, a uz to, nerijetko se prelijeva u pomamnu seksualnost.
Isus je, govoreći o Carstvu Božjem, a to je ustvari dostizanje prosvjetljenja, učenicima govorio da će prije kanila (debelo uže za vezanje brodova za dokove) proći kroz iglene uši, nego što će bogati ući u Carstvo Božije. Pisci Kur'ana Surom CII, omiljenom mi toliko da sam je citirao i u doktorskoj disertaciji, što je u to vrijeme bilo ravno sablazni, upozorili su ljude šta ih čeka ako na jedan od degenerativnih načina zadovoljavaju nagon samoostvarenja. Podsjećanja radi:
Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete
sve dok grobove ne naselite.
A ne valja tako, saznaćete svakako!
i još jednom, ne valja tako!
saznaćete sigurno!
Ne valja tako, nek znate pouzdano,
džehennem ćete vidjeti jasno!
i još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno!
zatim ćete toga dana za pohlepan i sladak život biti pitani sigurno!
Najdegenerativniji način ispoljavanja tog nagona je taj kada vjerski fanatik napadne nepoznate mu ljude, ni krive ni dužne. On to, jadnik, čini zbog teoideološke zasljepljenosti i očaja koji ga spopadne zbog toga što jedan jak nagon u sebi ne zna da zadovolji na konstruktivan način. Nažalost, vi ste u Bostonu nedavno bili očevici degenerativnog ispoljavanja religijskog osjećanja.
Spoznati to osjećanje ili nagon i realizovati njegov potencijal u sebi na konstruktivan način znači, na najvišem nivou, doživjeti prosvjetljenje. Taj nagon nazivam religijskim osjećanjem, za čovjeka kod koga je osjećajna funkcija vodeća, ili nagonom samoostvarenja za čovjeka kod kojega je dominantna intelektualna funkcija.
U ovom vremenu kod ljudi je osjećajna funkcija jako obogaljena, a intelektualna pretjerano isforsirana. Ljudi-vjernici misle da je religijsko osjećanje moguće zadovoljiti pomoću religijskih obreda i dogmi koje su smišljene kada su ljudi bili nepismeni, a osjećajna funkcija im bila vodeća. To je sada nemoguće. Zbog toga su religije molitve (vjerovanja u Boga/Allaha kao nekog dedu koji odozgo posmatra naše postupke) postale najveća opasnost po miran i brana za smislen život. Multinacionalni kapital zasljepljenost njihovih vjernika koristi po sistemu "zavadi pa vladaj". Sveštenici su samo marionete u toj planetarnoj ujdurmi a vjernici najveće žrtve.
Govoriti danas, u dobu pismenosti i nauke, o djelotvornosti tradicionalnih religija kao načina konstruktivnog zadovoljenja religijskog osjećanja ili nagona samostvarenja, metaforično rečeno, je kao kada bi neko tvrdio, s obzirom da je civilizacijski tok stvorio asvaltne podloge u ulicama gradova i autoputeve kao savremeni način komunikacije, što je pratila automobilska industrija, da bi po asvaltnim podlogama bilo "djelotvornije" voziti se volujskim ili konjskim kolima. Religije upravo ovo zagovaraju, pa se vi pitajte zbog čega se ovaj svijet pretvorio u ogromnu ludnicu, u kojoj se, s obzirom da "luđaci" preovlađuju, za nenormalne drži samo one koji, na neki način, neće da pripadaju većini. A ako se među tom manjinom pojavi neki prosvjetljenik i počne drugima govoriti istinu, toga vjerske institucije označe kao opasanog, a usamljena gomila (stado), kao luđaka.
U indijskoj tradiciji smatra se da je između čovjeka, koji je svoj život posvetio zadovoljenju nagona samostvarenja na konstruktivan način i cilj postigao, znači prosvijetlio se, i neprosvjetljenog čovjeka, veća razlika nego između neprosvjetljenog i životinje.
U istočnjačkoj duhovnoj tradiciji, kod Indijaca Bhagavat Gita i Upanišade a kod Kineza Tajna zlatnog cvijeta i Lao-ceov Put Tao-a, drevne su knjige koje poučavaju kako postići prosvjetljenje, a narodi zapadno od Indije, sem Jevreja i njihove Kabale, nisu imali i ni sada nemamo ništa slično. Naše osnovne religijske knjige, Jevanjđelja i Kur'an, namjenjene su da čovjeka usmjere da vjeruje u Boga/Allaha, bude mu pokoran, a time i vjerskim institucijama, sveštenicima, koji se smatraju predstavnicima Boga/Allaha na zemlji.
Evo jednog izvoda iz knjige Spoznaja:
Prosvjetljenik nije ni tradicionalno religiozan, ni ateist. Ne vjeruje u boga o kome nam trabune sveštenici, ali iskustveno sam spoznao da postoji, recimo to uslovno tako, Univerzalna inteligencija, kao kreator svega prirodno datog i nakon dvadesetogodišnjeg vrlo upornog rada na samospoznaji, tokom kog perioda sam neizrecivo mnogo propatio, ušao sam u njeno gravitaciono polje, koje je i u nama, jer je Ona dio nas (u kolektivno nesvjesnom), što je intelektom nepojmljivo, ali je duhom dokučivo, o čemu svjedoče svi drevni mitovi o herojima i postignuća Prosvjetljenika, a u naše doba isto to nam je naučno saopštio Jung. (Univerzalna inteligencija najrazumljivije je predstavljena u indijskoj duhovnoj tradiciji, pored nama teško shvatljivog pojma prane, i pojmovima Brahman i Atman. U hrišćanstvu Sveto trojstvo asocira na ove indijske pojmove. Prani je analogan Duh sveti, Brahman bi odgovarao našem pojmu Boga a Atman Sinu Božijem, a može i Jungovom arhetipu Boga u kolektivno nesvjesnom, čijim osvješćenjem se dostiže prosvjetljenje. Inače, bez te veze Brahmana ili Boga i njegovog otiska u ljudskoj psihi, Atmana ili praslike, arhetipa Boga, nemoguće bi bilo dostići prosvjetljenje i potom imati osjećaj sjedinjenosti sebe preporođenog s onim što se zove Bog).
Sokrat, Isus i Mansur, da spomenem samo njih trojicu, od strane svojih savremenika osuđeni su na smrt i ubijeni samo zbog toga što su javno pokazali da su spoznali Boga u sebi, na način koji se nije uklapao u zvanično vjerovanje u Boga. Prosvjetljenje je uvijek individualan i krajnje intiman doživljaj, a sveštenici nikada ne mogu skrštenih ruku da gledaju kako neko remeti njihovu ustaljenu laž, od čijeg održavanja i širenja oni žive. Svaki prosvjetljenik razobličuje laži na kojima se u vidu dogmi temelje neshvaćene poruke njegovih prethodnika.
Odgovor na drugi dio Vašeg pitanja:
Do postignuća prosvjetljenja stigao sam tragajući po svjetskoj duhovnoj baštini i dubinsko-psihološkoj nauci, slično kao što se slijepac u nepoznatom prostoru orjentiše pipajući rukama ono što je oko njega. Mene je na to tjerao neki nagon, tada mi umom nepojmljiv. To je slično kao kada čovjek osjeti želju da jede ili žeđ pa traži vodu da bi tu potrebu zadovoljio.
Muhamed je slično, bez neke sistematične pouke, za razliku od nekih drugih Velikih Prosvjetljenika, koji su prije prosvjetljenja prošli rigoroznu pouku, osjećao u sebi religijsko osjećanje i do spontanog prosvjetljenja stigao je zahvaljujući naboju koji je u njemu to osjećanje stvaralo.
Kod mene se prosvjetljenje nije dogodilo spontano već kao rezultat dvadesetogodišnjeg praktikovanja hatha joge i meditacije. Kasnije, nakon tog postignuća došao sam na ideju da svoje iskustvo uobličim u metodologiju i za druge, što sam nazvao "našom jogom".
Kasnije ću, nakon prosvjetljenja, za koje Jung reče da je vitalno i iz osnove preobražajno zbivanje, u knjizi Spoznaja... napisati, što je izvod iz jednog predavanja u Podgorici: kako da vi razumijete poruku koju prenosi tridesetpeti ajet XXIV Sure Kur'ana, koja se zove Svjetlost. A čujte krasno izrečenu Istinu:
Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima.
Dakle, kod mene je nagon samostvarenja bio naglašen slično kao kod Mocarta dar za muziku. Dok nisam bio prepoznao "trag" koji će me, slijedeći ga, dovesti do prosvjetljenja, osjećao sam se jako nesrećno i mnogo duhovno patio, a kada sam trag počeo slijediti, prvenstveno uz praktikovanje joge i proučavanje svjetske duhovne tradicije i dubinsko-psihološke nauke, u meni se javio optimizam. Znači, to ću kasnije shvatiti, bio sam jedan od onih koje Allah vodi ka svjetlosti Svojoj. Allah ili Bog meni je svejedno kako ću nazvati ono što je za mene Kosmička ili univerzalna inteligencija.
Međutim, da oni čitaoci, koji na mom blogu ili sajtu pročitaju tekst "O pravoslavlju - nesahranjenom mrtvacu", ne bi rekli da kritikujem Jevanjđelja a hvalim Kur'an, reći ću da sam u Spoznaji (objavljena 2003.) učinio osvrt i na Kur'an i izrekao vrlo visprenu, a argumentovanu kritiku. Samo ilustracije radi:
Religijske knjige nije lako shvatiti iz više razloga, od kojih sam neke već pomenuo. Ovdje su aktuelne rasprave o Kur'anu. Pristalice islama brane ga od literalizma, bukvalnog čitanja, govoreći: "u Kur'anu svaka riječ je od Allaha, ali nemusliman nije u stanju poruku riječi shvatiti ispravno". Ovo nije istina! Tvrdnju ću potkrijepiti tako da Knjiga sama kaže nešto od onog što bi se o ovome imalo reći.
Posvjetljenik, a i neki produhovljeni čovjek, u stanju je zapaziti u Kur'anu šta dolazi od Poslanika, ili, ko želi, može i tako: od Allaha, a šta je dodato i ađustirano za potrebe religije kao institucije. U vezi s tim domišljati vlastoljubivi um to, u ime Allaha, za pokorne i zastrašene sroči ovako:
On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni koji su glavnina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one koji su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah (III/7).
Manje jasni ajeti - koji čine manji, a jedino vrijedni dio Knjige - pouzdano je da dolaze od Poslanika. Bog/Allah mu, bez sumnje, nije mogao "objaviti", na primjer ovo:
Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji (XX/2-3). Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (XLVIII/13).
Istinska religioznost je muka, jer je veliki napor duhovno se uzdizati do spoznaje Božanskog u sebi, a tek tada se javlja osjećaj blaženstva. Čovjek koji teži tome je neustrašiv i nepokoran, a da bi se s čovjekom moglo lako vladati treba ga zastrašiti".
Prosvjetljenik se nad gore citiranim izvodima iz Kur'ana mora zgroziti. Čuj, najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (XLVIII/13). Ona djeca koja se boje svojih roditelja moraju biti neurotična i čitav život proživiti kao neodrasle osobe. A takve su jedino pogodne za manipulaciju koju sveštenici, posebno oni fanatizovani, s njima izvode. Tako postupati ravno je zločinu protiv čovječnosti.
U svakoj religiji molitve njen osnivač je posljednji mesija, jer bez te dogme nemoguće je utemeljiti religiju kao instituciju, a nakon toga ko se u okviru te religije prosvijetli, ako se osmjeli da kaže da ga je Stvoritelj doveo do svjetlosti svoje, što bi bilo isto kao da kaže da je dostigao sjedinjenje s Bogom u sebi, ne gine mu da bude kamenovan ili spaljen. Takvih primjera je bilo u svakoj od monoteističkih religija. Danas bi, eventualni, prosvjetljenik u okrilju nama poznatih religija molitve, ako bi se kao takav oglasio, bio ili smješten u bolnicu za umobolne ili bi kao jeretik bio izopšten. Nekada su religije s prosvjetljenicima postupale najsličnije kao časne sestre i kaluđerice s djecom koju bi rodile: odmah bi ih umorile. Mnogo je takvih primjera u svim religijama molitve zapadno od Indije, a uz Isusa jedan od najžalosnijih takvih primjera je zvjersko pogubljenje prosvjetljenika, Velikog sufija, Huseina ibn Mansura al-Haladža (857-922.) u Bagdadu. Muke od udaraca kamenjem, onih muslimana koji su se smatrali pravovjernim, Mansur je podnosio bez ijednog krika, a kada je jedan njegov kolega na njega bacio ružu, Mansur je zaplakao, jer mu je taj gest dao do znanja da je i taj prosvijetljen, ali nije izjavio, kao Mansur: "Allah je u meni" i, zahvaljujući skrivanju svog postignuća, na sebe nije navukao mržnju sveštenika i gomile.
Prosvjetljenik ne vjeruje u institucionalizovanog Boga, on govori Istinu i razobličava laži, u prvom redu laži onih koji ljude pod plaštom vjere u Boga - varaju.
:: Koja je najveća pošast suvremenog čovječanstva i da li joj je pronađen lijek? Istovremeno, mogu li današnji filozofi i teolozi vjerodostojno objasniti ljudskom rodu šta je to prosvjetljenje?
Dr. KARIŠIK: Prvo ću odgovoriti na drugi dio pitanja. Kant je s pravom zapazio da sve naše saznanje počinje sa iskustvom i da se u to ne može sumnjati. Onaj ko nema iskustvo prosvjetljenja, o tom duhovnom postignuću može samo trabuniti. Nisam ni filozof ni teolog, ali sam, zahvaljujući doživljenom prosvjetljenju, prvi nakon 150 godina od njenog štampanja dešifrovao Njegoševu "Luča mikrokozama", i svijetu saopštio da je ona najuspješnija oda prosvjetljenju u cjelokupnoj svjetskoj literaturi, kojoj je autor jedan čovjek. Uz to saopštio sam i to da je njome Njegoš obavio opijelo religiji kojoj je u jednoj maloj (teokratskoj) državi stajao na čelu. Dakle, filozofi i teolozi ne mogu ništa smisleno reći o prosvjetljenju.
A sad odgovor na prvi dio pitanja: koja je najveća pošast savremenog čovječanstva i da li joj je pronađen lijek?
Najveća pošast savremenog svijeta je što su se postojeće religije degenerisale u puke teoideologije, koje se međusobno otvoreno ili perfidno sukobljavaju, a, s druge strane, malo se brine o inaugurisanju adekvatnog, metodološki osmišljenog, načina za zadovoljenje duhovnog nagona. Zbog toga čovjek našeg doba, bilo da je vjernik ili da nije, otuđen je od svoje suštine, od onog što je u nama božansko, a o čemu najveći broj ljudi, u smislu spoznatosti, pojma nema. Hegel je rekao da ono što je poznato ne znači da je i spoznato. Glavom je moguće znati, a jedino srcem spoznati.
O tome šta znači poznato i spoznato navešću primjer erotskog voljenja. Adolescentu može biti poznato šta je seks, ali ako on još nije imao seksualni doživljaj sa voljenom osobom, on nije spoznao kakvo je to seksualno zadovoljenje. Slično je i sa zadovoljenjem duhovnog nagona. O tome se može nešto znati, ali kada se taj nagon prepozna u sebi i adekvatno zadovolji, a što je neizvodivo bez jedinstva intelektualne i osjećajne funkcije, tek tada je moguće spoznati njegov smisao, a za to stanje duha pjesnik reče "o tome tek proroci u zanosu slute".
Neki od najvećih umova XIX i XX vijeka, na primjer Robespjer, Kont, Nikola Tesla, Jung i From smatrali su da je svijetu potrebna nova religija. Oni su shvatili da ateizam nije adekvatno rješenje kao zamjena za nedjelotvornost istrošenog hrišćanstva, a ni sa islamom nije bitno drugačije.
Da bi se uspostavila religijska institucija potrebno je stvoriti dogmu. Teolozi su to činili tako što su tvrdili da je njihov mesija, Isus sin Božji, kako govore hrišćani, ili da je Muhamed posljednji Božji poslanik, kako govore muslimani. Ni jedno ni drugo nije istina, već je ta dogma smišljena od strane kratofilnih sveštenika, kako bi oni držeći ljude u zabludi i strahu njima što lakše vladali, iskorištavali ih. Komunisti su po uzoru na teologe stvorili dogmu od Marksovog učenja, a njega inaugurisali za svog mesiju. Bez dogme da je njihov mesija posljednji, ne bi bilo moguće cementirati nijednu religijsku instituciju.
Joga je u Indiji temelj svih religija koje su se iznjedrile na tom Podkontinentu, ali se joga nikada nije institucionalizovala i zato je preživjela, prema materijalnim dokazima, duže od pet hiljada godina.
Rješenje, nagovještavam u knjizi Srbi, oglednimo se!
Bio sam čobanče, koje je nemušto osjećalo ono što će Mak Dizdar iskazati ovako:
Zatvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
Nebo je kod Maka, slično kao Kraljevstvo Nebesko kod Isusa, simbol spasenja iz tamne jame samonesvjesnosti, a od nje do Neba u nama, do rajskog stanja duha, prosvjetljenja, čobanče je premostilo prostor i tako prvo spoznalo i objavilo da nam je Njegoš za tu vrstu premošćavanja ostavio idejni projekat. Samo one nacije koje shvate da je došlo vrijeme za novi način zadovoljenja religijskog osjećanja, tj. nagona samoostvarenja, i koje meditaciju uvedu za osvješćivanje nesvjesnog, imaće šansu da se zaštite od pošasti koje su uveliko zahvatile svijet i posebno mu prijete u budućnosti. Veleumišljene srpske glave kada čuju da sam kroz knjigu o prosvjetljenju za glavne vodiče uzeo Junga i Njegoša, samo potšprdno kažu: budala.
Evo još jednog izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! - za odgovor na Vaše pitanje, jako bitnog:
U 2009. godini je prvi put objavljena Jungova "Crvena knjiga". Nemam je, ali mi je jedan prijatelj poslao, vidjećete iz kog razloga, izvod iz te knjige, u kome Jung vodi dijalog sa svojom Dušom. Duša mu najavljuje da ga čeka veliki posao i ne da mu da spava, a veli: Dugo vremena si bio pretjerano nesvjestan. Sada moraš rasti na viši nivo svijesti. Jung: Spreman sam. Šta je u pitanju? Govori. Duša: Slušaj. Lako je prestati biti hrišćanin, ali šta poslije toga? Jer još mnogo toga slijedi. Sve čeka na tebe, a ti? Ti ćutiš i nema šta da kažeš. Ali trebao bi govoriti. Zašto si uopšte primio otkrovenje? Ne treba da ga kriješ. Opterećuješ se formom. Da li je forma važna u svjetlu otkrovenja? Jung: Ti stvarno misliš da bih trebao objaviti ovo što sam napisao. To bi sigurno bio maler, a i ko bi to uopšte razumio? Duša: Ne, slušaj! Ne bi trebao raskidati brak, mislim na brak sa mnom, nijedna me osoba ne bi trebala nadomjestiti. Želim da vladam sama. Jung: Znači ti želiš da vladaš? Odakle ti pravo za takvu nadutost/pretpostavku? Duša: Imam pravo jer služim tebe i tvoj poziv. Mogla bih i reći da si ti na prvom mjestu, ali iznad svega, tvoj poziv dolazi prvi. Jung: Ali šta je moj poziv? Duša: Nova religija i njeno objavljivanje. Jung: O Bože, kako da to uradim? Duša: Ne budi na kraj srca. Ti to najbolje znaš. Ne postoji niko ko to može izraziti bolje od tebe.
A evo razloga zbog koga sam citirao dio iz dobivenog izvoda iz Jungove Crvene knjige, koju su nasljednici odlučili da sada objave, iako je Jung u zavještanju napisao da to treba učiniti tek 2050. godine.
U knjizi Naša joga i prosvjetljenje pišem:
Tako proizilazi da je naša joga samo hatha jogom utemeljen Jungov proces individuacije, kako bi ga tako uspješnije kod sebe mogli pokrenuti i bezbjedno do cilja voditi i oni kojima Stvoritelj nije podario moć da do samoostvarenja mogu stići bez uključivanja i tijela u takav postupak (ili bez stručne pomoći samoostvarenog analitičkog psihoterapeuta). Pošto su takvi ljudi u ogromnoj većini u odnosu na one malobrojne srećnike, kojima rad na tijelu ili tuđa pomoć nisu neophodni (što ne znači da svakome neće, bar po zdravlje, biti korisno bavljenje hatha jogom), to je naša joga samo objavljivanje za šire krugove Jungove naučne metodologije pomoću koje se savremeni čovjek sâm može spasiti od duhovne bijede, prepoznati Božiji lik u sebi, odnosno svoju sličnost s Bogom, samoostvariti se ili prosvjetliti se.
Dakle, ovovremeni spasilac, svojevrstan "mesija", kojeg savremeni čovjek očekuje da se pojavi 2050. godine odavno je među nama, ali ga mi ne prepoznajemo kao takvog. To je Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije, naučnog metoda do samoostvarenja putem volje, znanja i meditacije.
Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživotvorenje Jungovog učenja na način koji je savremenom čovjeku razumljiv, prihvatljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može smatrati lansirnom rampom s koje se Jungovo otkriće - koje je do sada među nestručnjacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još malobrojnijih je spoznato, pa zato za njih - lansira u svjetsku orbitu. (...)
Izgleda kao da mora biti da čovjek ni u jedno doba u okviru zapadnog dijela svijeta nije u stanju da na vrijeme prepozna svog spasioca. Isus je prije dvije hiljade godina otkrio svijetu put ljubavi, kao put do čovjekovog usredištenja u liku Boga u sebi, i na tom učenju je nastalo hrišćanstvo, za koje je Jung rekao, da je visoko razvijena religija koja zahtijeva i visokorazvijenu psihu da bi mogla da razvije svoja blagoslovena dejstva, a Jung nam donosi metod volje i znanja, koji vodi (samo drugačijim putem) do istog cilja na koji upućuje i Isusovo učenje.
Kao što sam rekao, mi smo nepismeni kada je riječ o putevima do izbavljenja ili spasenja od patnje i grijeha, odnosno neucjelovljenja. Samo ilustracije radi evo kratkog isječka, opisanog Jungovim riječima, iz postupka koji vas očekuje na stepenu meditacije, kada za nju budete spremni:
Mržnja i ljubav; strah i bogopoštovanje, stupaju na scenu međusobnog sukobljavanja i podižu ga na nivo drame. Ono što je bilo jedino "izloženo" našim čulima i umu postaje i "odigrano". Sve ljudske odlike stavljene su na probu i čovek stupa u boj celim svojim bićem. Tek tada on može da postane celovit i tek tada može da se "rodi Bog", to jest, da stupi u ljudsku stvarnost i spoji s čovekom preko "čovečijeg" obličja. Putem ovog čina ucelovljenja čoveka - to jest, njegov ego - unutra zamenjuje "Bog", dok sa spoljašnje strane Bog postaje čovek, u skladu s Isusovim rečima: "Ko vidi mene, vidje oca"
Ovo je teološkim riječima Jungov opis ulaska u cilj individuacije (ili naše joge) i događanje prosvetljenja.
Koliko znam prvi sam spoznao i, kao što vidite, o tome postoji pismeni trag, da nam je Jung ostavio osnovu za novi tip religije, nama primjerenu, a hatha jogom sam samo dogradio Jungov dar, što je za savremenog urbanog čovjeka, po opšte zdravlje, neophodno. Međutim, Jungovim riječima rečeno, po mene je to bio maler, jer moje postignuće oni koji su to trebali shvatiti, uopšte nisu pojmili.
:: Znakovita je i Vaša tvrdnja da "biti vjernik neke od religija molitve vrlo je lako, čak komforno, ali to je svojevrstan vid jeftine samoobmane". Šta je, po Vama, alternativa za one koji eventualno tragaju za njom i da li Vama, zbog očiglednog konfrontitranja sa misijama tih religija one prave neke probleme? Konkretnije, da li Vam prave probleme sveštenici i drugi vjerski velikodostojnici istih (religija)?
Dr. KARIŠIK: Čitaoci su iz citata iz mojih knjiga već mogli shvatiti da nijedna religijska institucija ne podnosi pojavu novog prosvjetljenika. Sad je nešto drugačije nego kada je Gete napisao ovo u Faustu:
Vagner: A svet? A ljudsko biće! Svako želi da spozna njih,
Faust: Da, da, onako kako je kadar da spoznaje. Ko sme da tome pravo ime daje? A one malobrojne, što su nešto i saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saznanja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali - njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali!
Da, imam problema, od svakojakih načina maltretiranja do šest pokušaja moje likvidacije, ali vjerujem u ono iz Kur'ana, da Allah svakome pri rođenju odmjeri nafaku i dok je ne pojedemo niko nas ne može poslati na ahiret, a kada nafaku potrošimo, tada nas niko ne može održati u životu.
:: Šta je to evropska joga, kako je nastala i kako je, za one koji žele - prakticirati?
Dr. KARIŠIK: Dugo sam se kolebao da li da knjigu naslovim evropska ili zapadna joga i onda sam se opredjelio za naša joga. Naša, u smislu joga za čovjeka naše civilizacije. Ona je amalgam nastao spojem hatha joge i dubinske psihologije. Najbolje da navedem kraj iz posvete knjizi Naša joga i prosvjetljenje:
Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kulturne tradicije sijem na nov - naučno-popularan - način sjeme vječno najmirisnijeg duhovnog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu - kao rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko - uzgoji i, u Luči mikrokozma u vidu najljepšeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi veliki pjesnik Njegoš.
Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duhovnotjelesni metod koji intelektualno vodi samocentriranju i prosvjetljenju - civilizacijski sunovrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg takvog - vrlo izvjesnog - postoji, ali je problem u tome da li ćemo biti dovoljno pametni pa da tu mogućnost, bar u posljednji čas, prepoznamo, jer "prema jednom starom indijskom verovanju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagne - javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost"; a meni je sudbinski, u vidu nasušne potrebe, bilo namijenjeno da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom, na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacijskim prilikama primjeren način predstavljanja joge.
To sam vrlo uspješno postigao povezivanjem cilja joge sa istim, no zaboravljenim, ciljem u našoj duhovnoj tradiciji, a naukom Karla Gustava Junga aktuelizovanim i razumljivo objašnjenim, te jogijskih metoda s nasušnom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama svakodnevno vrlo sistematično - po zdravlje do minucioznosti proračunato kao veoma korisno, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno - temeljito aktiviramo svoje, kod većine ljudi, fizički nedovoljno aktivno tijelo.
:: Objasnite nam kako je nastalo Vaše duhovno ime Durmitara?
Dr. KARIŠIK: Kao izbjeglica boravio sam šest godina na obali Crnog jezera na Durmitoru, u jedinoj zgradi na obali, koja je nekada napravljena kao mrestilište za ribe sa nekolike sobice u potkrovlju i godinama prije mog dolaska bila je prazna. Tu sam uspio ponovo napisati knjigu Naša joga, čiji rukopis mi je ostao i propao u stanu u Sarajevu, a na kome sam, uz ostale radne obaveze, radio 12 godina. U tu zgradu sam pobjegao iz vikendice, koja je bila na području koje su Srbi kontrolisali, uz nadu da ću tu, na miru, uspjeti ono što je i meni izgledalo nevjerovatnim, ali sve je moguće kada čovjek vjeruje i dobra djela čini, i kada drugima istinu preporučuje i kada ima strpljenje.
Kada sam na kraju ljeta 1995. godine dovršio rukopis odlučio sam da kao znak zahvalnosti najljepšoj prirodi koju sam ikada vidio i koja, kao da me je bodrila da u fenikskom poduhvatu uspijem, uz svjetovno ime dodam duhovno, koje sam skovao od riječi Durmitor i Tara. Inače, na putu do prosvjetljenja potrebno je poći od nesvjesnih dijelova psihe, za koje je voda simbol, i uspinjati se do najvišeg moguća nivoa duha. Dakle, voda Tare (koja teče najljepšim kanjona na svijetu i drugim po dubini), te božanstveni vrhovi Durmitora, adekvatno simbolišu moje duhovno postugnuće - prosvjetljenje. Napisao sam da je, Kosmička inteligencija "isprogramirala", da se Njegošev nauk o prosvjetljenju, kao i ostalih Velikih Prosvjetljenika, na naučan način, s Durmitora, slično kao tv slika preko releja, prenosi u svijet, putem knjige Naša joga i prosvjetljenje. Nažalost, za sada, duhove veze, umjesto da to omoguće, one ne arlaišu šta bi trebalo da učine. Možda one profunkcionišu za 200 godina. A "tako mi vremena..."
:: Puno je tema ostalo nedotaknutih i predlažem da na njih razgovaramo nekom drugom, skorom prilikom. Ako sam bio drugi koji je probio Vašu višegodišnju medijsku blokadu, bila mi je čast i zadovoljstvo. Hvala za ovaj razgovor.
Dr. KARIŠIK: Moguće je, ako prihvatite moje poopširne odgovore na Vaša pitanja, da ćete biti drugi koji je probio moju višegodišnju medijsku blokadu. Čak ako tako i ne bude (zbog skraćenja odgovora) zahvaljujem Vam što ste mi omogućili da se obratim svojim zemljacima u tuđini, koji sada žive u državi u kojoj nikada nije bilo poznato šta i kakav je to merhametli čovjek - koji, vjerovatno, u okviru Zapadne civilizacije, kao svojevrstan endem, još jedino postoji u BiH - a nadam se da sam ih ovim odgovorima na takvo, ljudski najdostojnije osjećanje, koje i mnogi od njih u sebi osjećaju, podsjetio: da ono još postoji i u nekom, koji nije vjere kojoj oni pripadaju, a koji je, zato što je odrastao uz (rijetke) merhametli ljude, tim, krasnim osjećanjem, na svoju veliku radost, bio rano "inficiran", što nije ni najmanje neobično, jer i Frojd i Jung su tvrdili da potomci mogu i do hiljadu godina u nesvjesnom nositi trag svojih predaka; u našem slučaju: dobrote, koja je karakterisala bogumile.
Srdačno vas pozdravljam sve, uz nadu da će doći bolja vremena i za vas tamo i za nas ovamo i da više nikada, kao što sam to učinio u jednoj od knjiga, neće biti potrebe da napišem da sam je pisao ni Ovamo, ni Tamo, ni Onamo.
Objavljeno: 09. jun 2013 | Bedrudin GUŠIĆ
