Fahrudin Rizvanbegović, jedan od prvih zatočenika hercegovačih logora smrti
Dvadeseta godišnjica hrvatskih zločina u Stocu
U logoru Dretelj likvidirano je 106 bošnjaka
Laž je temelj fašizma
INTERVIEW - DOKUMENT: Fahrudin Rizvanbegović, bivši logoraš Dretelja, otkriva kako su pripadnici HVO-a mučili i ubijali zatočenike, te kako i zašto je bio optužen za separatizam i državni udar u Hercegovini
Objavljeno: 30. sep 2005 - Gordan Malić za Globus: 31. avg 2001
:: Što ste radili prije početka hrvatsko-bošnjačkog rata u Hercegovini?
Ukratko, završio sam Filozofski fakultet u Zagrebu, grupu južnoslavenskih jezika i književnosti te komparativnu književnost. U Zagrebu sam magistrirao i doktorirao. Nakon toga vratio sam se u Stolac, premda je moj profesor, akademik Ivo Frangeš, tražio da ostanem na Sveučilištu. No, ja sam se zanosio idejom povratka u Stolac, gdje ću, korak po korak, kvadrat po kvadrat, obnoviti porodični kompleks Rizvanbegovića - koji se zove Begovina i datira s kraja 18. stoljeća. U Stocu sam i uhićen, odveden u Dretelj, a Begovinu je HVO potpuno spalio.
:: Zašto ste odabrali studij u Zagrebu?
Ako aludirate na to da sam bio jedan od politički prohrvatski orijentiranih muslimanskih intelektualaca, onda imate krivo. Nisam se zanosio nacionalnim orijentacijama, nisam se bavio konkretnom politikom, niti sam ikad bio član SDA. Čak ni kao ministar u Vladi Federacije BiH. No, istina je da sam zarana prihvatio jedan kulturološki hrvatski krug koji mi je i civilizacijski bio blizak. S tim sam krugom, uostalom, i do danas privatno i profesionalno vezan, a mnogi od tih ljudi još su moji prijatelji.
Laž je temelj fašizma
:: Zašto vas je 1993. uhitio HVO?
Mislim da je razlog očit. Bio sam ugledan bošnjački intelektualac, profesor na Univerzitetu u Mostaru i prodekan Pedagoške akademije. Uz to, bio sam predsjednik kulturnog društva Preporod u Stocu. U travnju 1993. u Mostaru su neki hrvatski krugovi pokrenuli inicijativu za preimenovanje Univerziteta u "Hrvatski Univerzitet u Mostaru". Kao član Vijeća Univerziteta i kao prodekan suprotstavio sam se tome. Dekan Rudolf Kraljević, inače Hrvat, nije htio sudjelovati u toj raboti, a njoj se suprotstavio i čestiti rektor Božo Ćorić, koji je kasnije napustio Univerzitet i Mostar te je danas poduzetnik u Zagrebu. Mislim da je to presudilo. Od tada sam na crnoj listi HDZ-a.
:: Lokalni HDZ-ovci tada su vas spominjali kao organizatora pobune među Muslimanima. U pretrazi su vam, navodno, pronašli oružje i planove o prekrajanju Hercegovine?
Tu su informaciju podlo pustili i mom profesoru i prijatelju Frangešu, koji se zbog toga rastužio i razočarao. Kasnije sam mu objasnio da nikad nisu pronašli oružje, ni bilo što od "opasnih dokumenata" u mom mostarskom stanu, kako su tvrdili, jer ja nikad nisam ni tražio ni dobio stan u Mostaru. Lagali su akademiku Frangešu kao što su lagali svima. Nisam imao oružje i nisam imao mape s ucrtanom "zelenom transverzalom".
Kundakom po licu
:: Kako ste završili u Dretelju?
Prvo sam, od 20. travnja do 1. lipnja 1993., bio u kućnom pritvoru. Na vrata moje kuće čavlima su prikovali obavijest da ne smijem napuštati svoju adresu i da bilo tko od nadležnih može ući i provjeriti jesam li kod kuće. Nakon dva mjeseca, rano ujutro, pozvali su me na informativni razgovor koji je, eto, potrajao sve do ukidanja logora Dretelj.
Odveli su me u bolnicu za koštana oboljenja, koja je te godine slavila 100. godišnjicu postojanja. Po dolasku sam vidio da to više nije bolnica, nego neka vrsta kasarne i zatvora, zapravo Uprava Vojne policije HVO-a. Tamo sam tražio zapovjednika, na što me jedan od vojnika oborio na zemlju i kundakom me stao udarati po licu, polomivši mi zube.
Nakon toga odveli su me u logor Dretelj kod Čapljine, tamo sam zatekao još četiri-pet zarobljenih Bošnjaka. Logor je tada bio u osnivanju. Sve popise i dokumentaciju logora vodio je Ivica Kraljević.
:: Je li on zapovijedao logorom?
Ne znam. Ali je imao utjecaj. U logoru nas je potom u vrlo kratkom roku bilo 6 do 7 tisuća. Većina je živjela u tunelima 150 metara pod zemljom. Tamo su se doslovno pretvarali u kosture. Na mog se brata, naprimjer uhvatila zelena mahovina, a ja sam od 90 spao na 54 kilogrania težine. Hranili su nas jednom šesnaestinom kruha, i čašom vode s jednim makaronom. Ljudi su, uz to, redovito zlostavljani.
Stanje se promijenilo nakon dolaska novog upravnika Tome Šakote. On je prvo pet dana hodao po krugu i slikao ljude, predstavljajući se kao vladin djelatnik, a onda je i službeno objavio da je novi upravitelj.
:: Što je s fotografijama koje je snimao?
Pretpostavljam da ih je nekome predao. On je bitno popravio uvjete života u logoru.
:: Jesu li logor posjetili visoki dužnosnici HDZ?
Mjesec dana prije zatvaranja posjetili su ga Jadranko Prlić, Mate Granić, i ministar obrane Bruno Stojić. Logoraši su nakon toga malo "prodisali", a potkraj kolovoza Dretelj je konačno i zatvoren.
:: Zašto ste, nakon izlaska iz logora otišli u Zagreb?
Tamo su me deportirali! A onda su mi uskratili, u Hrvatskoj, pravo boravka u Zagrebu. Planirali su me, kao i većinu stolačkih Bošnjaka deportirati u emigraciju, od Španjolske do Australije ili Amerike. No ja sam ostao u Hrvatskoj, neko se vrijeme krijući od vlasti. Potom sam prešao u Sarajevo, gdje sam i danas.
:: Jeste li u logoru svjedočili pogubljenjima Bošnjaka?
Nazočio sam jednom pogubljenju, ali bilo ih je još.
:: Koliko?
Tvrdi se da je bilo 106 likvidacija.
:: Prema drugim izvorima, bilo ih je mnogo manje. Imate li čvrste dokaze da su vršena masovna pogubljenja?
Nemam - samo Vam govorim što se priča.
:: Jeste li već svjedočili haškim istražiteljima?
Da, dao sam iskaz.
izvor: bosnjaci.net-18729
Laž je temelj fašizma
Mučenja koja sam preživio u Dretelju, nisu djelo Hrvata nego zločinaca koji moraju biti osuđeni
• Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče
Objavljeno: 28. mar 2017
Nikad nikoga nisam mrzio. Ni danas nikoga ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinaca - Prilića i ostalih - pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem. Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim samo da se osude ljudi koji su učinili zločin
- kazao je za TV1 profesor Fahrudin Rizvanbegović, svjedok na suđenju haškoj šestorci, govoreći o ovome procesu i iskustvima iz zatočeništva u kocentracionom logoru Dretelj.
TV1: Gospodine Rizvanbegoviću, kako ste vidjeli ovaj žalbeni postupak. Šestorka se branila negiranjem udruženog zločinačkog poduhvata navodima da su civilne žrtve bile kolateralna šteta sukoba i navodima da se HVO branio od Armije?
Zapravo, oni su naša velika šteta, svih nas u Bosni i Hercegovini, ti zločinci koji nemaju ni stida ni obraza, koji se brane na jedan nedopustiv način, izmišljaju beskrajne laži i pričaju gluposti - jer ima toliko dokumenata koji opovrgavaju te bezobrazluke. Izgleda da su oni odlučili - pošto su ovih deset godina tako i odslužili - da hoće da se spasu od onoga što se zove Uruženi zločinački poduhvat, pa očekuju da budu uzoriti - da nakon nekog vremena i odslužene dvije trećine kazne izađu i budu dočekani kao nekakvi heroji - što je besramna stranica naše povijesti.
TV1: Kako gledate na Praljkove tvrdnje da ne postoje dokazi da je Tuđman tražio ili radio na podjeli Bosne i Hercegovine?
Ja imam ovu knjigu. Ovo je knjiga koja je nedavno izašla, autora Mesuda Here i Fuada Kovača - Hrvatska republika Herceg Bosna Agresija i zločin. Ovdje su stotine dokumenata, među njima i dokumenti o sastancima kod Franje Tuđmana, donošenju odluka o formiranju HZ HB, o svim poduhvatima koje su radili ti zločinci.
Nema nikakve sumnje u to da su prsti Franje Tuđmana umiješani ovdje, o tome je iluzorno raspravljati. Tuđmanova politika, ne politika Hrvata, nego Tuđmanova politika - i njegovih trabanata koji su 18. nov 1991., dakle u vrijeme Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kad još nije donesena ni odluka da se održi referendum - formirali su nešto što je posljedica dogovora iz Karađorđeva.
To je notorna činjenica i tu nema nekih tajni.
Taj avanturist - koji se zove Praljak - je onako jedan živopisan čovjek i ta njegova živopisnost dolazi do izražaja i kada tako bezdušno laže - a to je nešto što je svima potpuno poznato.
TV1: Kada smo kod tvrdniji šestorke tijekom postupka koji traje, oni tvrde da je Herceg Bosna bila formirana kako bi bila spašena Bosna i Hercegovina od agresije istočnog susjeda. Kako to komentirate?
Da nisam na ovome mjestu rekao bih: Nemoj me Mujo Boga ti braniti!
Ta sramota koju izgovaraju, da su oni odlučili da brane a bezobzirno su pljačkali sve što je tokom rata dolazilo u BiH, bezobzirno su pljačkali naoružanje koje je dolazilo u BiH i bezobzirno unuištavali jednu strukturu koja se zove Bosna i Hercegovina. Danas mijenjaju školski i zdravstveni sistem, mijanjaju civilne odnose i uvode nešto što je bila neka vrsta diktature - što je potpuno sramno.
Ko je ovlastio načelnika općine i one koji su u Grudama 18. nov 1991.godine formirali tzv HZ BH, ko je ovlastio moga Željka Raguža načelnika općine Stolac u kome je 8.600 Bošnjaka i 6.800 Hrvata i 3.900 Srba, u čije ime je on potpisao da ulazimo u Herceg Bosnu?
Da li je to njegov izborni program - pa je bio izabran za načelnika? Kome će on odgovarati za to.
Da li je lažno predstavljanje krivično djelo. On se lažno predstavljao.
Ko je od njih imao odluku skupštine opštine koju je predstavljao?
TV1: Spomenuli ste školski sustav. Bili ste svjedok tog vremena, bili ste prodekan Pedagoškog fakulteta u Mostaru, kada je odlučeno da se dotadašnji Univerzitet preimenuje u Sveučilište. Kako se to desilo i kakvo je to ozračje bilo?
To je bila jedna mučna situacija. Dekan gospodin Rudo Kraljević, moj prijatelj, nije bio, i ja sam predstavljao tada Pedagošku akademiju. Sazvan je Senat Univerziteta, došli su sa prijedlogom da se to zove Hrvatsko sveučilište Mostar. Prorektor i rektor su se tome suprostavili. Prorektor je bio Bošnjak a rektor Hrvat - i rekli su da nema nikakvog razloga da to ne bude univerzitet kako se i zvao i da ne možemo da to radimo.
Ja sam tada govorio da to nazovemo Univerzitet u Mostaru, onako kako se zove Sveučilište u Zagrebu. Ne zove se hrvatsko sveučilište nego jednostano sveučilište. Sama riječ univerzitet asocira ne nešto što je univerzalno i svih nas.
Tada je nastala jedna potpuno smiješna situacija. Izvjesni profesor Stojan Vrlić je izvadio pištolj i stavio ga na stol, rekavši - ovo će raditi ako prijedlog ne prođe. Srećom bilo je razumnih ljudi koji su to spriječili.
Nakon svih tih burnih sjednica - dobili smo ovo što se zove Sveučilište u Mostaru. Nažalost Mostar je premali grad i nema snagu da iznese dva univerziteta, ni potpuno podjeljenu gimnaziju - koja navodno predstavlja jedinstvenu gimnaziju a zapravo je podjeljena. Jedinstvena je samo po tome što se svake dvije godine mijenja direkor i što imaju zajedničko računovodstvo. Nastavni planovi, programi i djeca, sve je podjeljeno i to su dvije škole pod jednom upravom.
To je samo ilustracija onoga što se dogodilo jer se to isto desilo i u zdravstvu, javnoj upravi i sve je pretvoreno u nešto što se tada htjelo zvati hrvatskim.
TV1: Još jedno, sigurna sam za Vas posebno teško pitanje. Bili ste u logoru Dretelj, kada ste uhapšeni i čemu ste bili izloženi u logoru - zajedno sa drugima?
Ja sam prošao doslovno kao i hiljade drugih. Samo u Dretelju je bilo preko 3600 ljudi. Ležali smo na betonu. Nije bilo mjesta u hangaru gdje sam bio, a tako je bilo i u ostalim dvoranama - da ležimo na leđima ili potrbuške, morali smo ležati u kosom položaju i kad smo hteli da se okrenemo onda nas je 50 to moralo da učini.
Doživio sam da me izvedu na sunce i da mi stanu nogom na prsa, stave pušku na čelo i kažu da ako trepem - gledajući u sunce - da će mi ubiti. Ja sam znao da bi to uradili.
Doživio sam da mi polome rebra i zube.
TV1: Kakve su Vaše traume nakon takvog iskustva, i imate li mržnju prema Hrvatima zbog toga?
Ja bih volio da mi niko ne postavlja to pitanje jer me to pitanje pomalo vrijeđa. Nedavno sam imao priliku da zagrebačkom Beharu odgovorim na to pitanje. Precizno sam odgovorio pa mi dozvolite da to sada pročitam:
Neko ko je, kako bi se reklo hrvatski đak, jer sam završio fakultet, magistrirao i doktorirao u Zagrebu, neko ko je cijeli život održavao prijateljske odnose sa hrvatskim profesorima i sa velikim brojem intelektualaca koji su potpisali jednu peticiju Franji Tuđamanu, to jest 26 profesora, da me se pusti iz koncentracionog logora u Dretelju u kojem sam proveo tri i pol mjeseca, od dana otvaranja do posljednjeg dana a nakon toga u zatvoru u Ljubuškom još tri mjeseca - nakon svih tih tortura, patnji i prebijanja, lijeganja na beton dok potpuno ne oslijepim, da mi se puška prislanja na čelo a da ja ležim na betonu raširenih ruku (oni su govorili kao Isus) i nakon svega toga ja sam znao da to rade zločinci a ne rade Hrvati. To sam uvijek znao.
Niko čovjeka ne može poniziti, ako on ne pristane na poniženje. Nikada nisam pristao da se osjećam ponižen.
Sva ta zlodjela koja su se vršila i sva ta izgladnjivanja, a izašao sam sa 54 kg a ušao sa 90, nisam nikada doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče.
Nikad nikoga nisam mrzio.
Ni danas nikoga ne mrzim.
Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji, čak me je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prilića i ostalih pitao da li mrzim Hrvate. Ja sam mu tada odgovorio da sam zaprepašten tim pitanjem.
Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem, patit ću cijelog života. Želim da osudite ove ljude koji su učinili zločin a ja tvrdim da jesu.
Želim da znate da je potpuno besmileno pitanje - da li oprostiti ili zaboraviti. Ne mogu ja to zaboraviti, nije to stvar htijenja.
Ja molim dragoga Boga da im oprosti.
TV1: Nije lako.
Da, nije lako.
I zato nisam koletaralna šteta.
Zločinci su izvršili zločin, zločinci su izvršili urbicid, zločinci su ovu prelijepu kuću, koja je moja kuća, učinili zgarištem. U ovo su oni ušli i napravili da šest godina živim u šatoru.
TV1: Nakon svega što smo čuli i Vašeg iskustva, šta očekujete od završetka suđenja i kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine?
Ovo je jedno smutljivo vrijeme koje nam ne ide u prilog. Ne vjerujem da onakvim istupima i dočekom koji im priređuju oni koji su sada na vlasti - ne mogu razumjeti Dragana Čovića i ljude koji prihvataju da osuđene zločince dočekuju kao oslobodioce i heroje. To ne vodi ničemu.
Ja bih pitao tu politiku - da li oni znaju kakvi su rezultati popisa, da li znaju da je svega osam posto manje Bošnjaka - ovo "svega" govorim sa užasom - da je 22 posto manje Srba u odnosu na popis iz 1991, i da je 29 posto manje Hrvata nego što ih je bilo.
TV1: Da li je Vaša tvrdnja - to da je projekat Herceg Bosne bio najpogubniji upravo po Hrvate?
Apsolutno, 29 posto Hrvata je manje, nacije koju poštujemo i koju volimo kao svoje prijatelje. Insistirati i dalje na tome projektu zar to nije ravno zločinu?
Ljudi koji su istinski branioci Hrvata u BiH, iz Crkve, od njih slušamo da je 15 hiljada Hrvata prošle godine otišlo. Koliko god zvučalo neugodno kada kažem da ako ode 15 hiljada Bošnjaka manji je to procenat u odnosu na to ako ode 15 hiljada Hrvata.
U Livnu niko nije vršio zločine a iz Livna ljudi idu masovno.
Zar to ne vide i zašto se ne bore za nešto što je normalno.
Zašto ne analiziramo u čemu smo ugroženi. Zašto ne pročitamo knjigu čestitog Franje Topića pa da vidimo koji su rezultati priče o ugroženosti. Zašto se sastaju u Neumu da bi pričali gluposti i pravili političke spinove umjesto da slušaju čestite ljude kakav je bio referet profesora Jakova Pehara - kojeg volim i cijenim. Njega ne pokazuju na televiziji kada se izvještava sa toga skupa, a takvih je nekoliko referata bilo koji su dragocijeni ne samo za položaj Hrvata nego svih nas, jer kad profesor Pehar govori o poljoprivredni ne govori o nekoj hrvatskoj poljoprivredi nego poljoprivredi od koje ljudi žive.
Zašto nije rečeno da je to - suštinsko pitanje.
TV1: Kakvu presudu očekujete u Haagu?
Radujem se tome što će se ovo skinuti sa dnevnog reda, da nas puste ti silni spinovi na miru i da ne daju lažne nade da će se nešto dogoditi time što će ovi zločinci i da se vrate -- šta će biti? Ništa! Oni su zločinci i znaju to i svi ljudi koji znaju šta se desilo.
Presude su važne zbog toga da u budućnosti kada se smirimo, kada se nađemo pred onim što se zove historija - da to proučavamo bez mitomanije i sakrivanja stvari, bez govorenja tačnosti a ne istina, jer može nešto biti tačno ako je samo dio istine ali istina je kada se sve obuhvati i kaže, ovo je sve tačno i istina.
Znamo šta je istina, samo trebamo to pretočiti u naučne radove i početi se baviti onim što je život i u egzistencijalnom i esencijalnom smislu, da uredimo škole i fakultete, da kažemo da ne možemo imati dva univerziteta nego jedan i neka se na njemu proučava i hrvatski i bosanski i sprski, književnost svih i historija svih nas i svijeta.
Neka se otvori jedan normalan proces - ne suživota - nego života. Jedino tako možemo živjeti inače ćemo se patiti a patimo se predugo. Ne ja, ja sam zadovoljan- ja imam porodicu i unuke. Međutim svi moramo raditi na tome.
izvor: vijesti.ba-353744
