Dr Žarko Karišik Durmitara - OSNOVNE BIOGRAFSKE INFORMACIJE

• Redigovanu i skraćenu varijantu teksta OSNOVNE BIOGRAFSKE INFORMACIJE možete pročitati na GoodReadsCom

Žarko Karišik Durmitara je rođen 1943. godine u Glavatičevu kod Konjca, oko Pantalijevdana (9. avgusta), u Bosni i Hercegovini, a napustio je fizičko telo u septembru 2019. godine u Novom Sadu. Durmitara je duhovno ime, koje je sebi nadenuo za vreme izbeglištva (1993-9) kad je živeo na obali Crnog jezera ispod Durmitora, kao kovanicu od reči Durmitor i Tara.

Rođen u siromaštvu, po svojim rečima kao neželjeno i nevoljeno dete, živeći u teškim uslovima, postao je prvo doktor ekonomskih nauka (paralelno studirajući i političke nauke), kasnije i profesor na Univerzitetu u Sarajevu, ali kao čovek odan istini i pravdi, uvek je bio na meti državne administracije, tajne službe i političko-religijskih imitatora svih vrsta.

Svi ti pritici su kulminirali za vreme rata u BiH i bio je primoran da ode u izbeglištvo. Te teške periode po svojim rečima ne bi preživeo bez metodike duhovnog rada koju je razvio i nazvao "Naša Joga" (yoga za zapadnog čoveka), koja uzima sve najbolje iz Hatha Joge, učenja Karla Junga, Gurđijeva, Biblije, Kurana i još stotine duhovnika, filozofa i svetaca koje Durmitara često citira, a među njima sa naših prostora Petra Petrovića Njegoša, koji mu je bio velika inspiracija i čiju je odu prosvetljenju "Luču mikrokozma", prvi javno dešifrovao kao takvu.

Bio je erudita, čovek koji je poznavao i poštovao veliki broj religija i sistema duhovnosti, a njegov magnum opus "Naša joga i prosvjetljenje" je jedna od, ako ne i najbolja knjiga o duhovnosti napisana ne samo na našem jeziku, nego i u svoj svetskoj književnosti. Čoveku koji Durmitarine reči razume i primeni, kroz metodiku koja je do detalja opisana u knjizi, uz podrobnu preporuku knjiga i autora koji će taj proces olakšati, otvoren je put ka najvišem postignuću znanom čoveku - Realizaciji Boga.

Više o Durmitari možete pročitati na njegovom sajtu durmitara.com i blogu durmitara.blogspot.com, a snimke raznih gostovanja i demonstracija Hatha Joge na YouTube kanalu: durmitara-youtube-channel

Kratku biografiju napisao zahvalan učenik Aleksandar Milošević: Čovek kao Durmitara se retko sreće i zahvalan sam Bogu što me je doveo do njegovih knjiga.

 

OSNOVNE BIOGRAFSKE INFORMACIJE

Uobičajeno je da se o autoru u njegovim knjigama i u Vikipediji o osobama daju tekstovi koje je pisao neko drugi, a ne onaj o kome je riječ. Ne znam nikoga koga bih mogao zamoliti da o meni napiše ono što je najbitnije, a da taj to učini objektivno i bez projekcija. Zamoljavao sam neke čitaoce mojih knjiga, koji su njima bili oduševljeveni, da to učine za naredno izdanje, a kad sam tekstove o sebi čitao, zaključivao sam da ih ne objavim. U njima je bilo saopštenja koja nisu bila potkrepljena dokazima. Ukratko je to teško učiniti. Vama će se osnovne informacije o meni učiniti neobično. Informacija uobičajenih će biti, a za glavnu - prosvjetljenje - biće dosta dokaza direktnih i u kontekstu, pretežno iz mojih knjiga.

Uobičajeno je da se o autoru u njegovim knjigama i u Vikipediji o osobama daju tekstovi koje je pisao neko drugi, a ne onaj o kome je riječ. Ne znam nikoga koga bih mogao zamoliti da o meni napiše ono što je najbitnije, a da taj to učini objektivno i bez projekcija. Zamoljavao sam neke čitaoce mojih knjiga, koji su njima bili oduševljeveni, da to učine za naredno izdanje, a kad sam tekstove o sebi čitao, zaključivao sam da ih ne objavim. U njima je bilo saopštenja koja nisu bila potkrepljena dokazima. Ukratko je to teško učiniti. Vama će se osnovne informacije o meni učiniti neobično. Informacija uobičajenih će biti, a za glavnu - prosvjetljenje - biće dosta dokaza direktnih i u kontekstu, pretežno iz mojih knjiga.

Učiniću to radi toga što u mojim knjigama najtačnije su biografske informacije o meni. Od onih čitalaca ovog teksta, koji budu imali strpljenja da ga pročitaju do kraja - znam takvih neće biti mnogo - jedni će reći da sam ga pisao da bih propagirao svoje knjige, a samo oni kojima su one namjenjene, shvatiće da je svrha ovog teksta da moje knjige ne uzmu oni kojima one neće biti od koristi, koji neće shvatiti njihovu sadržinu. Dok sam imao (kao izbjeglica donirani) štand na beogradskom Sajmu knjiga, mnogi su se čudili kada potencijalnim kupcima govorim da knjiga nije za njih. Kada je autor istovremeno i izdavač, a sam prodaje svoje knjige, on je u neoprilici. Izdavač (u njemu) hoće da proda knjige, a autor da ih kupe samo oni za koje on stekne utisak da će one njima biti od koristi.

Na primjer, jedna poznata srbijanska glumica, E. R., koja je propagator jedne od denominacija protestanske vjere, a kojih ima nekoliko stotina, probala me u jednoj prilici animirati da postanem vjernik vjere koju propagira, kao najbolju od svih, a kada kasnije naiđe pored mog štanda, oduševi se knjigom Naša joga i prosvjetljenje, ali me ne prepoznade, kao onog koji joj je svojevremeno rekao da ga njena vjera ne interesuje. Hoće kupiti knjigu. Govorim joj, 'gospođo R., ova knjiga nije za vas'. Da ne navodim razgovor, koji je trajao oko pola sata, ona kupi knjigu i reče da će kad je pogled, za dan dva, svratiti da razgovaramo. Svaki naredni dan tokom sajma prolazila je pored mog štanda i pravila se da nije svjesna gdje je. Nije me ni pozdravila.

Da ne bi bilo nesporazuma među nama, sličnog kao sa glumicom E. R., koja, kad je pročitala prve stranice kupljene knjige, uvjerila se u moje tvrdnje da knjiga nije za nju, podsjetiću vas da kad je Miloš Obrenović, u nepismenoj Srbiji, pisaru diktirao uslove za ministre, pisar mu je rekao: "Vaše visočanstvo, mi u celoj kneževini nećemo naći ni jednog ministra". Na to mu je Miloš rekao: "Nastavi pisati! To se neće odnositi na one koje hoćemo da primimo, nego na one koje nećemo".

Što se tiče "duhovne pismenosti" u Srbiji, ona je sada vrlo slična osnovnoj ne/pismenosti u njoj u doba Miloša Obrenovića. Zato tekst koji slijedi, namijenjen je onima koje bih rado imao za čitaoce mojih knjiga. To su oni koji žele da se duhovno opismene i to osjećaju kao svoju potrebu ili da steknu spoznaju o sebi koju daju viši nivoi "duhovnog školovanja". Iako tekst nije namijenjen onima koji nisu svejsni svoje duhovne nepismenosti, njih pozdravljam riječima Majstora Ekharta, kojeg je Inkvizicija prerano otpremila u smrt, a čije djelo je vaskrslo oko 400 godina kasnije: "Ako neuke ljude ne treba poučavati, onda niko nikada neće biti poučen.... Jer se neuke poučava zato da oni od neukih postanu poučeni".

Prema svojim knjigama odnosim se slično kao brižan otac prema kćerkama, koje je odgojao i obrazovao tako da one u životu nekom budu adekvatne saputnice. A da bi one u odnosu s partnerom mogle ispoljiti svoje osobine taj bi trebalo da bude odgovarajući. A da li će kćerka takvog naći ili ne, otac na to ne može mnogo uticati. Slično tome, ni ja ne mogu ništa učiniti u smislu kome i kakve saputnice će biti moje knjige. Sve što nakon njihovog štampanja mogu učiniti je da potencijalnim čitaocima pružim priliku da malo zavire, slično kao kroz ključaonicu, u njihov sadržaj i ujedno tako saznaju ponešto i o njihovom autoru/tati.

Do sada o meni u mojim knjigama objavljen je samo jedan tekst. Napisao ga je čovjek, nakon što je pročitao ogledni primjerak knjige Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati? Ranije je on čitao ostale moje knjige. Po njegovom zahtjevu tekst O autoru (ukratko) potpisan je pseudonimom. Upoznao sam ga tokom izbjegličkog boravka na obali Crnog jezera na Durmitoru. Pomogao sam mu, upućujući ga da pomoću hatha joge prevaziđe zdravstvene probleme koje je tada imao. Kasnije - preporodio se! Tekst koji mi je poslao, uz njegovu saglasnost, uveliko sam skratio i redigovao, zato što je on na mene, slično kao vjernici na mesiju, projektovao i arhetipsku potrebu za Mudrim Starcem, kako je taj arhetip nazvao Karl Gustav Jung, a koji je sijamski blizanac arhetipa oca (zaštitnika). Arhetip oca zaštitnika "krivac" je što ljudi lako prihvataju u državnoj politici političare diktatore, a oni koji tragaju za duhovnim vođstvom one koje Isus nazva lažnim prorocima. Ne razlikovanje nesvjesne potrebe da se zadovolje arhetipske potrebe mudrog starca i oca (zaštitnika), stvara tragikomična stanja kod pojedinaca, pa tako i u društvu. I ja sam, kao dječak, zbog indoktrinacije, Tita doživljavao kao vjernik mesiju, ali sam odrastanjem i čitanjem knjiga, shvatio da sam bio obmanut, zaveden. Od tada sam arhetipsku potrebu za mudrim starcem zadovoljavao "druženjem" putem knjiga s najvećim umovima što ih je imalo čovječanstvo, a arhetipsku potrebu za ocem, druženjem sa profesorima. Potpuno zadovoljenje potrebe za vođstvom od strane arhetipa mudrog starca i "prijateljstvom" s njim, postignuto je kod mene tek kada sam upoznao Jungovo djelo, što je u mom duhovnom razvoju i rastu do prosvjetljenja imalo presudnu ulogu. Zato Junga pominjem kao svog duhovnog oca, a Njegoša kao starijeg brata. U šali kažem da sam kao bivše seosko čobanče, zbunjen zbog toga što nisam poimao koji je smisao čovjekovog ovozemaljskog života, jer mi se život mojih roditelja i članova podorice doimao kao besmislen, krenuo da u plastu sijena tražim iglu, a kad sam pronašao dvije zlatne igle, tada sam, a bilo je to u srednjim godinama života, mogao uzviknuti, Njegoševe stihove kao da su moji: "Zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!"

Evo primjera mješavine realnog i arhetipske projekcije na lik mudrog starca, pa i oca zaštitnika, a u koji utisak bi teško, kao u istinit ili realan, povjerovao iko onaj ko nije čitao moje knjige. Izvod je iz pisma našeg čovjeka koji živi u Americi. Pismo se odnosi na moju knjigu Naša joga i prosvjetljenje, a objavio sam ga u knjizi Spoznaja najdublje tejne i prevazilaženje duhovne patnje:

""Imam 43 godine. Oženjen sam. Imam dvoje djece. Na duhovnom putu sam dosta dugo. Dugo sam i lutao od imitacije islama, adventista... do pravoslavlja i katoličanstva. Božjom rukom Proviđenja sam bio proveden da mnogo toga vidim i da se sretno izvučem iz živog blata. Do avgusta prošle godine patio sam od niskog pritiska - tablete za glavobolju su bile redovna pojava. Bez pojasa za leđa nisam bio u stanju hodati, o raznim flasterima što sam lijepio i preko 100 (sto) tableta za prošlu godinu da i ne govorim. Bio sam fizički, čini mi se, gotovo pred nestankom. Ali duhovno nisam poklekao, mada je bilo oscilacija.

Od dolaska tvoje knjige, pa do danas moj život se kompletno promijenio. Obično u šali kažem - Durmitarina knjiga vrijedi milion dolara. Da je štampana samo u jednom primjerku, vrijedila bi više no svo blago ovog svijeta.

U bilješkama koje vodim pod: 'Moj put Istine', nadam se da ćeš jednog dana imati priliku pročitati sjajnu odu 'našoj jogi'... Umjesto suvišnih riječi, neka ovo budu komplimenti tvojoj knjizi: ljubim Ti svetu ruku koja je napisala našu jogu! (...)""

Protivnik sam toga da me iko idealizuje. Uzeti me za uzor može svako ko želi duhovni napredak. To mu može biti od velike koristi, a idealizovanje do idolopoklonstva je štetno. Ono, u pravilu, vodi u imitatorstvo i koči duhovni napredak, a i izgovor je da se ne slijedi cilj na koji uzor upućuje, jer je uzor lakše imitirati nego dostići. Da bih odvratio čitaoce mojih knjiga od idolopoklonstva, u knjizi Naša joga i prosvjetljenje, u poglavlju Seksualnost i bavljenje našom jogom, otvoreno pišem o kompleksima i mukama koje sam imao u sferi seksualnosti. Od početka pisanja životnog djela imao sam ideju da u njemu bude objavljena fotografija na kojoj sam, an fȁs, go. Tokom pripreme za štampu knjige (drugi put napisane) Naša joga, zbog specifičnog položaja povodom moje borbe za zaštitu Durmitora, o čemu ćete čitati, jer je klan Haračlija Durmitora, širio glasine da sam živeći osamljeno poludio, bio sam u dilemi da li da objavim ili ne fotografiju na kojojm sam go.

Evo izvoda iz knjige o toj dilemi:

"Tekst koji slijedi dodao sam kad sam odlučio da tu fotografiju ovom prilikom ne objavim. Tom fotografijom sam i na taj način želio potvrditi podosta od onog što tekstualno saopštavam u vezi rasprskavanja ega tokom procesa individuacije i nakon toga postignuća naše ucjelovljenosti, nakon čega se osjeća (prije toga teško pojmljivo) jedinstvo između duha i tijela, a što se postiže metodom naše joge.

Iako mi je jasno da bi to bilo svakojako tumačeno, ne bi bilo riječi o egzibicionizmu, kako bi to pretpostavljam najčešće bilo shvaćeno, već o nečemu što je vrlo jednostavno shvatiti kada se stigne do stanja sopstvene reintegrisanosti bića. Ali za ljude usredištene u egu moj postupak bi bio ravan ludilu, a knjiga poučava kako stići do prosvetljenja. Možete li zamisliti kako bi čovjek koji ima hipertrofiran ego podnio da mu se objavi fotografija na kojoj je go, na kojoj odjeća ne prekriva ni polne organe, pa samo za primjer uzmimo, da nekog predsjednika države golog vide njegovi birači, ili nekog crkvenog velikodostojnika njegovi vjernici, generala vojnici, profesora đaci i sl. Kao što ste čuli, čitao sam da su preživljeli logoraši u njemačkim logorima skidanje na golo i kasnije oblačenje logoraške odjeće doživljavali kao nešto najmučnije. To se događalo zbog toga što se ego veže za naš spoljni izgled, do identifikacije s njim. (Napoleon je molio i bilo mu je odobreno da u zatvoru nosi carsku uniformu i nosio ju je do njenog raspadanja). Za ego je bolno, bolno do njegove smrti, ako se čovjek mora pokazati pred drugima go, jer je go čovjek pred obučenima, samim time što je go, u smislu našeg poimanja ljudskih vrijednosti u podređenom položaju i ego to doživljava kao inferiornost, a osnovna težnja ega je osjećaj superiornosti. Učitelj (ma čemu da poučava) u pravilu ima potrebu da se osjeća superiorno nad učenicima, ali učitelj duhovnog puta učenike bi trebalo da prihvati kao sebi ravne, bez obzira na svjesnost o različitosti u duhovnom nivou između njega i njih. Čak šta više, pravi učitelj je samo onaj koji uz svjesnost svoje superiornosti nad učenikom osjeća i poniznost spram njega. Ako je učitelj u stanju da se pojavi go pred učenicima, on njima time pokazuje koliko je, i pored svog visokog duhovnog postignuća, istovremeno i običan čovjek, što se kaže, čovjek od krvi i mesa, jer im tako pokazuje životinjski dio sebe. Čovjeku koji je postigao ucjelovljenje bića, pokazati se go, ne u bilo kojoj prilici, već u onoj u kojoj će takav postupak biti ilustrativan u edukativnom smislu, trebalo bi biti nešto sasvim jednostavno i normalno."

Iako sam bio u dilemi, da li da objavim fotografiju na kojoj sam go, ipak sam je objavio. Snimljena je u 53 godini života.Uz nju piše: "Tokom procesa individuacije, iako se odnosi na psihu, a simbolično i vrlo lijepo u vezi s tim Meša reče: "Sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek"."

Objavljivanje gole fotografije i pisanje o kompleksima u oblasti seksualnosti - što do sada nije učinio nijedan prosvjetljenik ili neko ko se za takvog predstavlja - ima svrhu odvraćanja čitalaca od idolopoklonstva. Podsjetiću na Šopenhauera: "Kao što nam je telo zamotano u haljine, tako nam je isto duh zamotan u laži". Dubinska psihologija te laži naziva maskom, Personom,a to je naše predstavljanje onakvima kakvi nismo, ali želimo da nas drugi vide kao da takvi jesmo. Ono što je iza maske naziva se Sjenkom. Čovjek je sklon da se poistovjeti sa Personom, maskom i zato postaje nesvjestan Sjenke, onog dijela sebe koji je stvaran, ali od svjesnog neprihvaćen i potisnut u nesvjesno. Tokom procesa individuacije, samospoznavanja sebe, prvi korak je osvješćivanje Sjenke, a tada, kako reče Meša, "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek".

Svi Veliki Prosvjetljenici pokazivali su se bez maske, duhovno skroz razgolićeni, ali su im neprosvjetljeni zapadno od Indije, brže bolje, nabacivali masku i oblačili ih u lažne odore, jer razgoljićen čovjek vrijeđa masku onog koji je uvijen u laži, što sam na sopstvenoj koži iskusio. Moja fotografija na kojoj sam go, an fȁs, ima svrhu da pokažem da sam samo čovjek, koji je postigao prosvjetljenjei metamorfozirao ego. Jasnije rečeno, zbacio psihološku masku, a nakon toga pokazati se go, pouke radi, vrlo je jednostavno. Jedan moj kolega, reče mi kad je knjigu pročitao:

Ti možeš nakon ovog mirno umrijeti i ne zažaliti. Nikad neću shvatiti kako te nije bilo stid pokazati... Meni neko da obeća da će cijela BiH biti moja da se javno pokažem na foptografiji go, ne bih pristao". Objasnio sam mu zašto ima takav stav, a to je dok je čovjek u duši lažan, koji stenje pod maskom, Personom, dršće od straha da se suoči s tim kad "sve spada s čovjeka, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek

Veliki slikari, kad slikaju svoj autoportret, oni na platnu nastoje pokazati sebe bez maske, onakvim kakvi su stvarno u svojoj duši. Slično sam postupio u svojim knjigama, što površno obrazovani nisu shvatili.

Za one koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, to je stanje duha koje su bili dostigli Isus, Buda, Lao-ce, Zaratustra i njima slični prosvjetljenici, a kod nas Njegoš i u Evropi, na naučan način, Karl Gostav Jung.

Čitalac će u knjigama zapaziti da osjećam zahvalnost prema onima od kojih sam učio, prema nekima i divljenje, ali ni prema kome od njih u meni nema ni traga od idolopoklonstva.

Nadam se da razumijete zašto se odlučujem da osnovne informacije o sebi, za ovu priliku, dam sâm. Učiniću to poštujući zahtjev brojnih čitalaca mojih knjiga, koji žele da i oni koji nisu čitali moje knjige o meni mogu saznati, objektivno pisano, ono što je osnovno. To jest da me mogu vidjeti razgolićenog.

To ima razasuto u knjigama, a u kratkoj informaciji o sebi ako napišem ono kako je, teško da će mi iko povjerovati da je tako i ispašću gord, a ako prešutim glavno, onda neću reći istinu. Zbog te dileme evo sve do sada (početak 2016.) nisam pisao o sebi. Da tako bude, tome je doprinio i Gete, koji je rekao: "Velika greška je da čovek sebe smatra nečim višim nego što jeste, i da sebe ceni manje nego što je vredan". Nikad nisam upao u grešku da sebe smatram višim nego što jesam, ali mi je jasno da ako o sebi napišem ono što je bitno, čitalac će imati utisak da sebe smatram višim nego što jesam. Njemu će se takav stav nametnuti jer on ne može ni zamisliti da u ovo vrijeme može postojati čovjek koji je uspio, proučavajući svjetsku duhovnu baštinu, u njoj otkrivajući i jogu, potom ovladava njenim umjećem i prektikuje je, uz to proučava nauku, dubinsku psihologiju, i postiže prosvjetljenje. A ako to ne saopštim, ispašće da upadam u drugu veliku grešku, da sebe cijenim manje nego što sam vrijedan. Moja vrijednost je u mom duhovnom postignuću i zato mi nije potrebno nikakvo priznavanje da sam spoznao tajnu o Isusu Hristu. Nju je moguće shvatiti jedino onome ko je i sâm postigao prosvjetljenje, suštinski isto stanje duha u kome je bio Isus, a samo individualno osobeno. Najtačniji dokaz da mi ne trebaju priznanja od onih koji ne poimaju šta je prosvjetljenje, je u tome što godinama ćutke podnosim njihove sankcije i ignorisanje. Osnivači crkvenog hrišćanstva, ne shvatajući šta je prosvjetljenje, stvorili su dogme o Isusu kao jedinorođenom sinu Božijem. Da je Isus bio sam prosvjetljen čovjek, shvatili su jedino gnostici, koje su u IV vijeku krvavim znacima zatrli oni koji su sebe nazvali tobože pravovjernim, kako bi tako one koji ne prihvataju njihovu zabludu, označili kod neukih kao krivovjerne.

U vrijeme sveopšteg licemerja, ako onaj ko je u svom životu uspio postići nešto zaista veliko, a pišući o sebi to saopšti, bez obzira što za to ima i pismeni dokaz, kako je to u mom slučaju, dojmiće se kao gord i samohvalisavac. Kad od sveštenika čujete: ja grešan, ja nedostojan ili od svjetovnog čovjeka: moja malenkost, znajte da to izgovara čovjek koji za sebe smatra da je mnogo više nego što jeste. U životu sam mnogo griješio, uglavnom na svoju štetu, ali se zbog toga ne smatram grešnim; niti malenkošću, zato što me mnogi školovani umišljenici, grdne neznalice, drže za podobro "udarenim mokrom čarapom".

Još kao dječaka počela me opsjedati ideja da saznam koji je smisao života. Ne nalazeći odgovor na to pitanje, javljala mi se želja za suicidom. Preko dvadeset godina sam čin samoubistva odgađao od večeri do jutra, pa od jutra do večeri. Kasnije sam čitao filozofske, religijske, naučne knjige i beletristiku, ali utjehe zbog osjećaja besmisla života nije bilo. Susrevši se putem knjiga sa drevnim učenjem joge, rekao sam sebi: oprobaću smisao potražiti pomoću joge, pa ako ga ne pronađem, onda ću se ubiti. Kasnije mi je pomogao Kami: mogu se ubiti odmah, ali neću uzainad i Niče savjetom: budi ono što jesi.

Nakon prosvjetljenja pročitao sam kod Viktora Frankla "da je potreba za smislom nezavisna od ostalih potreba". U knjizi Naša joga i prosvjetljenje, uz Jungovu pomoć, dajem pouku kako se osvješćuje arhetip Smisla, nakon čega se život doživljava kao smislen, čak i u nezamislivo očajnim okolnostima, kao što sam ih iskusio tokom rata u BiH i u izbjeglištvu_._Kad se osvijesti arhetip (praslika) Smisla, koji je u nesvjesnim dijelovima naše psihe, to je slično kao da u džepu kaputa, koji dugo niste oblačili, otkrijete novčanicu za koju ste zaboravili da je u njemu. S arhetipom Smisla se rađamo, ali dok ga ne osvjestimo o njemu ništa stvarno ne znamo. O ovome pišem u životnom djelu, a za ovu priliku samo ovo: arhetip Smisla možete zamisliti kao (duhovnu) prazninu u nama, koja snagom nagona, može se reći i vakuuma, traži da bude popunjena odgovarajućim sadržajem. Osnovni problem, u vidu zadatka, svakog čovjeka u svim vremenima je pronaći duhovni sadržaj koji će popuniti prazninu u arhetipu Smisla, nakon čega se život doživljava smislenim, iako je taj doživljaj nemoguće racionalno dokazati drugome ni onome ko ga osjeća. Ali ono što je lako dokazivo je koji čovjek nije postigao osjećaj smisla života. To je onaj koji prazninu u arhetipu Smisla popunjava neadekvatnim sadržajem, što ga čini pohlepnim. Međutim, duhovna glad (religijsko osjećanje ili nagon samostvarenja) čovjeku je nagonski data i nju je nemoguće utoliti nikojim sadržajem osim duhovnim, a njega je najteže otkriti, iako je na dohvat ruke - u nesvjesnim dijelovima psihe. Šamfor je to jasno izrazio: "Sreća nije laka stvar; vrlo je teško naći u nama samima, a nemogućno naći je na drugom mjestu". Prevod sam preuzeo, a mislim da je Šamfor mislio na smisao života, na blaženstvo, koje je neprolazno, a sreća je prolazna.

Znam da bi bilo logično da kratku priču o sebi počnem od početka: rođenja, hoda preko trnja bosih nogu, pa do zvjezdanog iskustva - prosvjetljenja - kad se pojedinačno spaja sa opštim, što znači da pojedinačna duša osjeti da je samo dio "kosmičke duše". Nakon kratkog osvrta na dostignuti cilj života, kojim se stiče osjećaj smisla života, pisaću o sebi od početka.

Moj životni put je sličan toku planinske rijeke, koja u gornjem toku ima dosta brzaka, prima manje rječice kao pritoke, vijuga između mnogih prepreke i preliva se preko podvodnih stijena; u nju se povremeno slijevaju bujični potoci i mute njenu bistru vodu, a ona teče, teče svom ušću, gdje rijeka nestaje, ali ne i njena voda, jer pojedinačno postaje dio opšteg.

Kad sam "prelomio" da o sebi napišem najosnovnije, sjetio sam se svog stava iz životnog djela: ako se odlučimo da o nečemu pišemo, onda treba reći ono što je bitno, bez obzira koliko će to ispasti obimno, ili ne pisati ništa. Ovdje taj stav neću moć ispoštovati. Ovo što ću o sebi napisati čitaocu će se dojmiti kao obimno, iako će biti nepotpuno.

Zvaničnici su me progonili zbog političkih stavova, a potom ignorisali svi autoriteti, nakon objavljivanja knjige Naša joga i prosvjetljenje. Utjeha su mi mišljenja o mojim knjigama njihovih čitalaca, a i ove Geteove riječi: "Svaka velika ideja koja se poput jevanjđelja pojavi na svetu - postaje za zatucani sitničavi narod sablazan, a za površno obrazovane bezumlje". Moj metod naše joge je velika ideja, koja se poput jevanjđelja pojavila među Srbima, narodu kome je ona najpotrebnija, i u vrijeme kada bi ona raspolućenom čovjeku naše civilizacije mogla biti spasonosna, ali je ona za zatucane sveštenike sablazan, a za tobožnje "intelektualce", za površno obrazovane - bezumlje. Ovo nije znak da sebe smatram nečim višim nego što jesam - knjiga je korpus delikti mog duhovnog postignuća - nego da sebe ne cijenim manje nego što sam vrijedan.

Moj životni put je dokaz Senekine mudrosti da staza osmišljavanja života ide: Per aspera ad astra - Kroz teškoće ka zijezdama. Ako bih počeo time da sam jedini koji sam, 150 godina nakon štampanja Njegoševe Luče mikrokozma - najuspjelije ode prosvjetljenju u svjetskoj poeziji, a što se spoznaje nakon dostignutog prosvjetljenja -, postigao njeno dešifrovanje i o tome dao pismeni dokaz u vidu panegirika joj, to bi se mnogima učinilo kao megalomanska izjava i vjerovatno bi odustali da čitaju o umišljenom čudaku. 'Čuj ti njega: on pametniji nego iko drugi od Srba u 150 godina?' Kao da dalje čujem čitaoca: 'ovo me podsjeća na Isusovu tvrdnju: "Ko je blizu mene, blizu je vatre, a ko nije blizu, daleko je od Carstva Božijeg". Ako do Carstva Božijeg treba da stignem kroz vatru - onda mi ono nije interesantno'.

Odgovaram: Isus je, a ne Paracelzus, prvi alhemičar i ako čovjek ne prođe kroz vatru (alhemijsku), u kojoj njegov ego (olovo), topljenjem bude metamorfozirano u dušu (zlato), taj nikada neće spoznati ono što je Bog, kao mogućnost u duhovnom smislu, namijenio čovjeku.

Čovjeku koji je, na naučan način, iskustveno spoznao stanje duha koje su bili dostigli Buda, Isus i njima slični prosvjetljenici, a o tome šutio duže od petnaest godina, posebno je o tome teško pisati ukratko. U životnom djelu, u kome saopštavam metodologiju koja upućuje na stazu ka prosvjetljenju, priznao sam da o onome što se imenuje kao prosvjetljenje nisam bio u stanju napisati, kao doživljaj, ono što je bitno, jer proznim jezikom to je neizrecivo. Poetski jezik je pogodniji da njime bude izraženo duhovno stanje koje se imenuje kao prosvjetljenje, ali tako učinjeno, saopštenje o prosvjetljenju, neprosvjetljeni ne mogu pojmiti.

Pišem (u jednoj od knjiga): "Prosvjetljenici Njegoševskog tipa svom vremenu donose nov, istorijskom trenutku primjeren način samospoznaje koji vodi ka prosvjetljenju. I, gle čuda! Njegoš nam naslovom svog najdražeg mu djela, ostavi poruku da je ono oda, pohvala prosvjetljenju, a najumnije glave srpskog naroda ni vijek i po kasnije to ne prepoznaše. Luča znači svjetlost, a mikrokozam ("mali svijet") pojam je koji Njegoš koristi za čovjeka. Savremeno rečeno Luča mikrokozma znači svjetlost u čovjeku, skraćeno: prosvjetljenje."

Njegoš je u Luči sjajno opisao ego, opštecivilizacijski čovjekov centar. "Ovo grko nasljeduje ljudsko/ čovjek čojku, čovjek sebi dava". Najprije roditelji, svojim ponašanjem kod djeteta podstiču oblikovanje ega, a potom se proces rasta ega odvija spontano. Čovjeku je najteže spoznati da robuje svom egu - grkom nasljeđu ljudskom. U svakoj civilizaciji, nakon što u njoj prevagne materijalno nad duhovnim, čovjek oboljeva od naduvavanja ega i pohlepe. Iako je on toga nesvjestan, što više ima, veći rob postaje sebi samom. Osloboditi se ropstva egu, mouće je jedino spoznajom da u sebi, u nesvjesnom, imamo i drugi centar, božanski. Na njega su ukazivali svi prosvjetljenici. Njegoš ga je opisao ovako: "O svevišnji tvorče nepostižni!/ U čovjeka iskra bespredjelnog/ uma tvoga ogleda se sv'jetla,/ kâ svod jedan od tvoje palate/ što s' ogleda u pučinu našu". Skoro da tumačenje nije potrebno, ali evo. Iskra božanskog uma (Arhetip Boga) u pučinu, nesagledivom prostoru, u našem nesvjesnom, ogleda se kao jedan dio njegove palate, dio Boga samog u nama. Biblija govori da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku.

Jung (1875-1961) će u kolektivno nesvjesnom otkriti arhetipove, kao duhovne korelate instinktata. Centralni arhetip je nazvao arhetip Boga ili Sopstvo. Na Kalifornijskom univerzitetu 1997. godine otkrivena je somatska osnova tog arhetipa, o čemu kasnije. Njegova namjena je da u čovjekovom biću održava ravnotežu svojom centripetalnom energijom, naspram centrifugalne energije ega. Postojanje energetskog polariteta u nama bilo je poznato u svim drevnim civilizacijama. One su imale svoja zlatna doba onda kada je centripetalna energija arhetipa Boga (Sopstva) uspješno obuzdavala centrifugalne težnje ega, a urušavale se kada se ravnoteža gubila, zbog prevage energije ega. U našoj civilizaciji centripetalno središte u čovjeku je oslabilo i ako se duhovno i moralno ne preporodimo, uslijediće nam katastrofalan kraj.

O onom čega ljudi a priori nisu svjesni u svojoj psihi, iako to postoji,najbitnije ne može drugom jasno i konkretno saopštiti ni onaj ko je postupkom samospoznaje osvjestio znatan dio kolektivno nesvjesnog u sebi i prosvjetljenjem ušao u centripetalno polje bića, spoznao Arhetip Boga. O tome se može samo govoriti, a to o čemu je riječ, može se samo iskustveno spoznati. I Njegoš se zbog toga jadao: "Čovjek organ dosta slabi ima/ da izrazi svoje čuvstvovanje,/ zato znake različite dava,/ različita tjelodviženija,/ umna čuvstva da objelodani;/ no svi naši slabi izgovori/ i sva naša slaba čuvstvovanja,/ spram onoga što bi šćeli kazat,/ nijemo su spletno narječije".

Znam dosta osoba, čak i starijih, koje nikad nisu iskusile ni stanje stvarne zaljubljenosti. Kad me pitaju o prosvjetljenju, kažem im kako da ti pojmiš išta o najvećem Božjem daru čovjeku, kad ništa ne znaš ni o velikom daru - erosu - lakše dostižnom, sve osobe misle da se šalim. Ne pomaže ni ovo podsjećanje na Njegoša, kao riječi Boga: "Lice smrtno na zemlji čovjeka/ prilično će biti angelskome,/ samo teke jednu iskru malu/ vduhnut ću mu nebesne ljubovi/ u njegovu zemnomu plođenju,/ da mu tužnu i kukavnu sudbu/ kolikogod ona ublažuje..."

Zbog izvjesne sličnosti između nebesne ljubovi i seksa, duboki slojevi seksualnosti imaju numinozni karakter. Slično što je orgazam u ljubavno-seksualnom odnosu, to je prosvjetljenje u "zagrljaju" s ovim što Njegoš imenuje nebesnom ljubavlju. (Seksualno zadovoljenje bez duboke ljubavi, je rasterećenje, ali to ne treba poistovjećivati sa orgazmom). Kad čovjek postigne prosvjetljenje, on je potom stalno u stanju blaženstva, koje je slično zaljubljenosti. Ako prosvjetljenik to ne skriva, on se ljudima doima kao da je "pomjerio" pameću. Imajući ovo u vidu, o svom postignuću prosvjetljenja šutio sam sve dok o tome nisam u izbjeglištvu ponovo napisao knjigu. A i nakon toga sam u razgovorima bio suzdržan da o tome pričam. To je bilo u skladu sa Isusovim savjetom: ne stavljajte bisere pred svinje, da vas one, okrenuvši se, ne bi rastrgle. Neprosvjetljene sveštenike Isus je poredio sa svinjama. Sličan stav o većini sveštenika imao je svaki prosvjetljenik, pa i Njegoš. Pošto su na spoznajama prosvjetljenika nastajale nove religije, pobrinuo sam da na osnovu moje knjige, u kojoj saopštavam metodologiju do samospoznaje, pa moguće i prosvjetljenja, ne dam osnovu da bilo ko, pozivajući se na moj nauk, prodaje "muda za bubrege".

Moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje - teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja najsistematičnije je, koliko znam, pismeno upustvo u svijetu za samostalno samospoznavanje do prosvjetljenja. Pomoću te knjige čitalac može da bude, rečeno religijskim jezikom, svetroje: i vjernik, i (svoj) sveštenik i hram u kome se Boga traži.

Ovo se na prvi pogled može učiniti nevjerovatno i nestvarno, slično kakvim se mnogima doima i moj životni put u egzistencijalno-profesionalnom smislu i u traganju za najuzvišenijim ciljem ljudskog života.

Rođen sam, slučajno, u avgustu 1943. godine u Glavatičevu kod Konjica (BiH), kao neželjeno dijete, što je razumljivo s obzirom da sam bio šesto u porodici tokom teških godina Drugog svjetskog rata. Zbog toga niko od porodice niti familije nije znao datum mog rođenja. Znali su samo da sam rođen kad se vrhlo žito. Moja majka je pomagala ocu oko toga i kad je dobila trudove otišla je u sobu. Pozvana je neka žena iz komšiluka da bude uz nju. Uskoro je počelo da se naoblačuje nebo. To je oca unervozilo i počeo je da viče da požure i da majka izađe da mu nastavi pomagati. Kad me rodila i zadojila, majka me utegla u (oštre) vunene pelene, stavila u seosku bešiku i izašla na guvno i nastavila raditi. Pri uspostavljanju matičnih knjiga, nakon rata, kao dan mog rođenja upisan je 1. septembar. Kao dijete prebolovao sam mnoge bolesti od kojih pate djeca koja odrastaju u higijensko-materijalnim neprilikama.

U osmoj godini doživio sam nesreću u kojoj sam ostao bez jednog oka. Kasnije sam dao za pravo Alfredu Adleru, koji je rekao da Bog onome kome hoće iskazati svoju milost, on mu već u koljevku stavi neku prepreku. Za mene je ta prepreka bila što sam rođen kao neželjeno dijete, a kasnije odrastao kao nevoljeno. Tako je već tada pisana mi uputnica na odjel za neurotične odrasle osobe. I, kao da je Proviđenje zaključilo, s obzirom na potencijale koje mi je namijenilo, da to nije dovoljno, Ono se pobrinulo za dodatnu prepreku: fizičko obilježavanje, kako bi postao meta vršnjacima za ispoljavanje agresivnosti i vršnjakinjama za potšprdivanje.

Kada sam završio osmogodišnju školu u rodnom selu, porodica nije imala sredstava da finansira moj boravak u gradu radi školovanja. Želio sam pohađati učiteljsku školu, ali sam, da bi mogao učiti zanat, poslat kod brata u Banat, koji je radio na salašu. Nakon tri mjeseca, neviđenih muka, posebno zbog prevoza konjskim kolima po blatnjavom putu od salaša do sela u kome sam učio zanat i neprihvatanja da mi kao životni poziv bude mašinbravarsko zanimanje, pobjegao sam nazad u selo. Očekivao sam upis naredne godine u školu, ali za to opet nije bilo mogućnosti i odlučio sam, sa svega šesnaest godina, zaposliti se u Konjicu kao građevinski radnik, jer mi je to bila jedina mogućnost za bijeg sa sela.

Dvije godine kasnije upisao sam večernju ekonomsku školu i pohađao je sa onima od kojih je većina imala dvadeset ili više godina od mene, pa nije bilo poseban uspjeh što sam bio najbolji đak. U trećem razredu napisao sam dramu u trajanju od sat i po i predložio direktoru škole da se u školi osnuje dramska sekcija da bi redovni đaci mogli dramu izvoditi kao pozorišnu predstavu. Direktor je pristao a ja sam bio režiser i glumio sam glavnu mušku ulogu. Predstavom su gledaoci bili oduševljeni, a direktor vrlo zadovoljan. Želio sam studirati književnost i/ili filozofiju ali za te studije (zbog protežiranja druge osobe) nisam dobio stipendiju, pa mi je za utjehu ponuđena stipendija za studij ekonomije. Upisao sam se na Ekonomski fakultet u Sarajevu. Postigavši izvanredan uspjeh u prvoj godini, naredne upisujem i političke nauke. Tri godine studirao sam paralelno na oba fakulteta uz odličan uspjeh.

Na godišnjoj skupštini Saveza studenata BiH 6. maja 1968. godine, briljantnim govorom, prenuo sam kolege iz ideologijskog sna: da je ondašnji sistem idealan, ukazujući na njegove već vidljive deformitete. Mjesec dana kasnije, kao jedan od vođa učestvujem u studentskim demonstracija u Sarajevu. Zbog toga gubim stipendiju i padam u velike neprilike. Izdržavao sam se radom preko studentskog servisa. Ipak objavljujem britke tekstove u omladinskom mjesečniku Lica - zbog jednog mog teksta smijenjena je redakcija - i u studentskom listu Naši dani, u kome sam bio član redakcije do zabrane jednog aprilskog broja 1969. godine, nakon čega je redakcija raspuštena i isključen sam iz SKJ. Tada me je UDB-a stavila pod prismotru. Za tu službu me kasnije, pored nekoliko ostalih kolega (saznao sam to kasnije), špijunirao i Vojislav Šešelj, tada prozelitni titoista. (Dokaz o ovoj činjenici objavljen je u knjizi Čuvari Jugoslavije - Suradnici Udbe u BiH, vastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003., a uslediće i informacija gdje da pogledate Šešeljev karton iz SDB-a). Nikad kasnije nisam bio član nijedne organizacije.

Po diplomiranju zaposlio sam se u preduzeće Energoinvest Sarajevo u Birou za organizaciju, gdje je bio u toku projekat reorganizacije preduzeća uz pomoć stručnjaka jedne čuvene konsultantske firme iz Njujorka. Shvatio sam da među tim stručnjacima ima agenata CIE, po njihovom odnosu prema meni i prijedlozima koje su mi, kao prijateljski, davali, pa sam zbog toga tražio način da napustim odlično plaćeno radno mjesto koje sam imao. Prijavljujem se na raspisani konkurs Ekonomskog fakulteta Sarajevo za asistenta. U periodu od dvadeset godina pokretano je više postupaka od strane vlasti radi mog udaljavanja s fakulteta. I posljednji, trinaesti 1989., iako najbolje pripremljen, bio je neuspješan. Da takav bude, velika zasluga pripada profesoru Esadu Ćimiću, ranije protjeranom sa Filozofskog fakulteta Sarajevo i slobodoumnim novinarima u nekim javnim medijima. Trebalo je da mi ostanak bez zaposlenja bude osveta zbog vrlo kratkog, ali ubojitog teksta, kojim je u medijsku orbitu lansirano ono što će se nazvati Afera Neum, čiji ishod je bio odletanje 18 bh. visokih političara sa političke pozornice. Pokušaj mog progona s univerziteta nije me zastrašio da kasnije uđen u klinč i sa Izvršnim vijećem i Centralnim komitetom SK BiH, a izađem kao pobjednik, javno ih ismehujući i do tada izlažući ih najvećoj bruci.

Pišem u jednoj od knjiga da je progon slobodnomislećih profesora na Sarajevskom univerzitetu otpočeo otkazom radnog odnosa Meši Selimoviću 1953. na Filozofskom fakultetu, a okončan neuspjelim pokušajem mog udaljavanja s fakulteta 1989. godine.

Magistrirao sam 1974. godine. Doktorat sam napisao tokom naredne dvije godine, na uobičajen način, protiv čega se bunila moja savjest. Kad je trebalo da ga sutradan predam profesoru na čitanje, naveče sam mu presudio. Pocjepao sam ga i odnio u kontejner za smeće. Kad sam čuo da je došao kamion da smeće odvozi, bilo mi je muka: šta sutradan reći profesoru. Slagao sam da imam namjeru napisano prekucati, radi redigovanja. Namjera mi je bila pisati novi, na istu temu ali na samosvojan način. Tako je i bilo. Drugi sam napisao, na do tada neviđen način. U njemu sam se potšprdivao sa ondašnjim stanjem u našoj ekonomskoj nauci, a uz to naveo da je tobožnja efikasnost samoupravnog privrednog sistema u tome što je Jugoslavija od Titovog raskida sa Staljinom do kraja šezdesetih godina od Amerike dobila 43 milijarde dolara bespovratne pomoći. Podatak sam slučajno saznao tokom jednog studijskog boravka u inostranstvu. O toj činjenici sam se povjerio nekolicini kolega i profesor me počeo nenormalno pritiskati da mu predam doktorat, govoreći da zna da sam ga napisao. On je bio nesposobni poltroni godinama sam se pravio nesposobnjakovićem da doktorat dovršim. Predao sam mu ga tek 1984. godine. Formirana je komisija, s njim kao prvim članom. On je zatražio izuzeće, a onda i ostali članovi. Slijedilo je skoro dvije godine "natezanja" i neizvjesnosti. Doktorsku disertaciju sam odbranio (1986.) na matičnom fakultetu, a u komisiji nije bilo nijednog profesora sa Sarajevskog univerziteta, već najugledniji profesori u struci s drugih univerziteta, s beogradskog dva. (Dok je disertacija "fermentirala" kod profesora, nazove me iz Zagreba Branko Horvat, bili smo poznanici. On je bio naš najugledniji ekonomista, kome je Nobelova nagrada za ekonomiju izmakla za prsa. Reče da moju disertaciju čitaju u Zagrebu neke njegove kolege i da je i on pogledao. Saznao je da se sprema krivični postupak protiv mene, zbog navođenja iznosa američke bespovratne pomoći i ponudio mi podršku. Rekao je da on raspolaže dokumentima da je pomoć bila 46 milijardi i da će to dokazati tokom sudskog procesa ako ga bude. Kasnije ću saznati, kada je u SDB-u preslušan snimak našeg telefonskog razgovora, od krivičnog postupka se odustalo, ali ne i na fakultetu od nastojanja poltrona da disertaciju ne odbranim).

Moje neslaganje s titoističkim sistemom bilo je uslovljeno: prvo što je taj režim tražio bezpogovornu pokornost, posebno članova SKJ, što je za njih bila cijena povlaštenog položaja. A drugi razlog je što sam primjećivao da zaposleni u preduzećima nemaju motivitanost da rade kao za sebe. I kada sam pročitao da je Honda, osnivač kompanije svjetskog renomea, kao star, došao na ideju da jedan dio kapitala kompanije u vidu akcija besplatno podijeli zaposlenim, te da je time znatno poboljšao motivisanost zaposlenih za napredak kompanije, zagovarao sam da bi i u Jugoslaviji trebalo postupiti slično, imajući u vidu čuvenu izreku da se pametan čovjek koristi tuđim iskustvom, a da se budala uči na svojim greškama. Tako bi radnici, pored plate, preko očekivane dividende bili motivisani za poslovni uspjeh preduzeća. Kasnije kada je došlo do Kardeljeve gluposti Zakona o udruženom radu i stvaranja osnovnih organizacija udruženog rada, čime su smislene cjeline rasparčavane u besmislene dijelove - što je bilo psihološka priprema za rasturanje Jugoslavije - pisao sam da se to ne bi moglo dogoditi da su radnici bili suvlasnici u vlasništvu preduzeća, jer bi oni brinuli o svom interesu. Kardeljev nesvojinski koncept društvene svojine bila je glupost parekselans, o čemu sam pisao u vrijeme kada je većina ekonomista, poltrona Partije, to podržavala kao veleumno rješenje, za prevazilaženje već uveliko vidljivih problema u privredi. Govorio sam da nije bilo potrebno biti posebno pametan da se primijeti hod u ambis, već je bilo dovoljno samo biti slobodouman.

Još i ranije, kao student, 1969., objavio sam tekst u omladinskom mjesečniku Lica Sarajevo - zbog čega je Redakcija smijenjena - u kome sam napisao da ako se nastavi ići putem kojim se ide da će se putovanje završiti stropoštavanjem u ambis. Kasnije su se mnogi čudili mojoj dalekovidosti, a ja sam se u vrijeme kada su me oni progonili, sankcionisavali, zblanjavao pred njihovim sljepilom.

Na početku rata u BiH, aprila 1992. godine, zatekao sam se u svojoj vikendici iznad Sarajeva, bez ijednog ličnog dokumenta kod sebe. Zbog toga nisam silazio u grad, iako nisam imao nikakvih sredstava za život. Svakojako sam se snalazio i na razne načine dovijao da se ni na koji način ne očešem o novoustoličenu vlast ili ona o mene. Odbijam ponude za mjesto ministra u Vladi Republike Srpske. Teško je zamisliti patnje koje sam u tom periodu proživljavao. Olakšavajuća okolnost mi je bila što nisam bio vojni obveznik. Radim komšijama, kao da sam im hamal, najprostije poslove da bi se prehranio. Počinje se sve glasnije govoriti da sam Alijin špijun i da me treba likvidirati. Vojna policija me privodi na saslušanje. Pretvaram se da sam izgubio zdrav razum i uspjeva mi za radnu obavezu dobiti da timarim i izjahujem policijske konje. To sam doživljavao kao nagradu u odnosu na sankciju koju sam mogao dobiti zbog toga što sam bio neoprezan, nakon jednog susreta s Radovanom Karadžićem, pa govorio da on više nije normalan i da će Srbi izgubiti rat, jer Radovan nema jasan i ostvariv ratni cilj.

U jesen 1992. godine saznajem da mi je stan opustošen i biblioteka razgrabljena. Žalim knjige ali najviše neobjavljene rukopise, a među njima posebno onaj koji sam smatrao životnim djelom i namijenio da ono bude objavljeno nakon moje smrti.

Odboljevam gubitak i nemam nikakvu ideju šta da činim. Tuga koja me ophrvala bila mi je od koristi da uvjerljivije glumim da sam poludio. Tada mi s uma nisu silazili Njegoševi stihovi, a čim bi vudio nekoga u svojoj blizini pjevušio sam ih: Moje pleme snom mrtvijem spava,/ Suza moja nema roditelja,/ Nada mnom je nebo zatvoreno, -/ Ne prima mi plača ni molitve;/ U âd mi se svijet pretvorio,/ A svi ljudi pakleni duhovi.

Međutim, pronicljiviji su shvatali da glumim ludilo i jedno veče od mog bivšeg studenta dobivam informaciju da koliko sutra ujutro nekud bježim. Reče da je slučajno prisluškivao razgovor u kome je "kovan" plan na koji način da budem likvidiran, a da to bude predstavljeno kao nesretan slučaj. Sutra ujutro prije zore, preko od ranije poznatih staza, prelazim brdima do ceste kojom je moguće bježati u Crnu Goru. Na Durmitoru sam prije rata rekonstruisao jednu vodenicu sa sobom u potkrovlju i nekoliko ljeta tamo proveo. Teškom mukom, uspio sam treći dan doći do Žabljaka i smjestiti se u vodenicu. Pošto se u njoj nije moglo boraviti preko zime, zatražio sam od Nacionalnog parka "Durmitor" da mi dozvole boravak u zgradi nekadašnjeg mrestilišta za ribe na obali Crnog jezera - raj od prirodne ljepote - koja je imala sobice u potkrovlju, a preko dvadeset godina je bila prazna. Bude mi dozvoljeno.

Šest godina proveo sam u toj zgradi, bez vode, a četiri i bez struje. Nadahnjivan božanstvenim prirodnim ljepotama, bez obzira na muke oko preživljavanja, odlučujem 1995. godine ponovo pisati životno djelo, na kome sam u predratnom periodu radio dvanest godina. U ponovnoj verziji ono je obima 125 autorskih tabaka. Štampao sam ga na veresiju kao autorsko izdanje 1999. godine pod naslovom Naša joga i prosvjetljenje. U knjizi prezentujem metodologiju kojom je moguće u periodu od oko jedne decenije, uz normalne životne aktivnosti i uz to predan rad na sebi, postići samospoznaju pa i prosvjetljenje. Za to vrhunsko postignuće čovjekovog života, kako pišem, meni je trebalo samopregornog rada, uz ostale životne aktivnosti, oko dvije decenije, za koje vrijeme sam slagao mozaik od kockica koje sam nalazio proučavajući svjetsku duhovnu baštinu, filozofiju, dubinsku psihologiju i praktikujući hatha jogu.

U pogovoru drugom izdanju Naše joge... nalazi se i ovo: "Između pisama od čitalaca navešću izvod iz prvog koje mi je poslao jedan izdavač, koji je čitao rukopis: "Priznajem da pre ove Vaše knjige nisam čitao ni jednu knjigu o Jogi. Dakle, poređenje je nemoguće. Ne znam, kao ni, predpostavljam, velika većina, - Šta je Joga? 1. Način života? 2. Filozofija? 3. Vežba duha i tela? 4. Ili sve to zajedno, na, kako Vi to kažete mukotrpnom i veoma dugom putu do prosvetljenja i zadovoljstva? Tako, neupućen, počeo sam sa čitanjem Vaše knjige. I čitajući, takorekući u jednom dahu, pred mene je izranjao jedan nov, nepoznat i veoma zanimljiv, pogled na svet, pisan pitkim, razumljivim, zanimljivim, sugestivnim jezikom znalca mnogih oblasti života. Način izlaganja, koji traži izuzetnu koncentraciju, gde fusnote predstavljaju, uslovno rečeno, umetnutu rečenicu, koja se savršeno uklapa u nastavak misli i reči, tamo gde je umetnuta, predstavlja zapravo dva paralelna teksta (knjige) koji se dopunjuju na najbolji mogući način, što uz iskreno autobiografsko kazivanje, predstavlja dodatnu vrednost knjige"."

A književnica Ljubica Žikić, u knjizi Slike raspuklog vremena, povodom koje je proglašena za najboljeg autora u 2005. godini u BiH, u posveti mi napisala je: "Knjiga 'Naša joga i prosvjetljenje' uvek mi je bila nadahnuće kada sam pisala ove priče. Znanje koje sam crpila iz nje pomoglo mi je u ovom uspehu. Dragi Žarko, hvala Ti mnogo što si čovečanstvu podario ovu genijalnu knjigu, knjigu koja će se tek za 200 godina čitati i razumevati na pravi način". (Faksimil posvete i karton Vojislava Šešelja iz SDB Sarajevo su na durmitara.blogspot.com u tekstu Povodom izbora novog pape Franje I).

Napisati da će čitaocu moje knjige, da bi samostalno postigao samospoznaju, a moguće i prosvjetljenje, što je glavna svrha knjige, biti potrebno da, pored uobičajenih životnih aktivnosti, uporno i sistematično radi na sebi oko jedne decenije, u vrijeme poplave smeća u ezoterijskoj literaturi i komercijale u izdavaštvu, znači osuditi knjigu da je teško iko publikuje.

Prosvjetljenik ne može lagati niti imati ikoji drugi motiv, saopštavajući poruku o prosvjetljenju (blagu vijest), osim da druge uputi kako da i oni steknu moć da u sebi osjete ono što i ne znaju da imaju.

Niko od hrišćana ne vidi ništa neobično što u Jevanjđeljima nema ni traga gdje je Isus bio od desete do tridesete godine svog života. Bio je na ezoterijskoj obuci od Egipta, Vavilona do Indije, na koju su ga poslali Eseni, da bi se On kao prosvjetljen pojavio u Palestini u tridesetoj godini, kada je po judajskom kanonu bilo moguće propovjedati. Isus se vjerovatno prosvjetlio tek tokom boravka u Indiji, ali je morao čekati svoju tridesetu godinu da bi se vratio u domovinu da otpočne svoju misiju, koja je bila u osnovi ista kao i Budina pet vjekova ranije. Pošto to Judajci nisu mogli shvatiti ni prihvatiti, oni koji su kasnije, kao i Savle, postali Isusovi sljedbenici, o njemu su stvorili bajkovite legende kao da je on Božiji sin.

U knjizi Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, u drugom izdanju, navodim šta mi je tokom telefonskog razgovora rekao jedan sarajevski književnik, nismo se poznavali. Rekao je da je čitajući moju knjigu (bilo je to njeno prvo izdanje) imao osjećaj kao da sluša Boga. Ljudi višeg duhovnog nivoa riječi prosvjetljenika primaju kao božji dar, a oni koji su dohovno na nižem nivou, na kakvom su bili fariseji i na kakvom su sada, uglavnom, sveštenici svih vjera, oni prosvjetljenika doživljavaju kao najveću opasnost, jer je on ogledalo u kome oni najjasnije mogu vidjeti svoje, teoideologijom duhovno unakaženo lice. U ovome je odgovor zašto su fariseji, jevrejski sveštenici, ubili Isusa a Atinjani Sokrata.

Nijedan Veliki Prosvjetljenik nije imao ideju da od svog duhovnog postignuća stvara osnovu za religijsku, vjersku instiruciju, ali su oni koji su za njihova života bili uz njih, a nisu postigli prosvjetljenje (u hrišćanstvu apostoli) i oni koji su te kasnije slijedili, bili su tvorci vjerskih institucija. Vjerovatno je Toma, kao najizrasliji Isusov učenik, jedini doživio prosvjetljenje, o čemu ima dokaza u Jevanjđelju po Tomi. Ono nije uvršteno u Novi Zavjet, kako pišem, zato što ono pokazuje koliko je u četiri Jevanjđelja Novog Zavjeta Isusov nauk nepotpuno shvaćen i predstavljen, pa i krivotvoren za potrebe crkvene institucije. Na Isusovom nauku, stvarno u sebi doživljenom, bilo je nemoguće stvoriti instituciju kakva je hrišćanska Crkva, a posebno ne Vatikan, koji je najveće religijsko monstruozno čudovište u cjelokupnoj istoriji čovječanstva.

(Od prosvjetljenika na čijim postignućima su kasnije nastajale religijske institucije, Muhamed je izuzetak. On je Ulemi, islamskim sveštenicima dao vrhovnu vlast u državi, na osnovu čega će kalif biti glavni duhovni i svjetovni vladar kalifata, feudalne države. Crkveno hrišćanstvo, Kler, kasnije će se uortačivati sa svjetovnom vlašću, u pogodbenom odnosu sa različitom pozicijom, kako kad. U 26. članu Dušanovog Zakonika piše: "Crkvom da vlada Gospodin car, i patrijarh, i logotet, a drugi niko". Srbi se zalažu za poštovanje tradicije, a čude se što njihovi svjetovni vladari i sad određuju ko će im biti patrijarh).

Dakle, nema ništa neobičnog u tome što je Isusu, kojeg su Eseni zapazili kao duhovno darovitog dječaka, i poslali u ono doba na najbolju etzoterisjsku obuku, trebalo dvadeset godina da bi se vratio kao prosvjetljen, a "skandalozno" je što u najboljoj knjizi o pouci za samostalno dostizanje prosvjetljenja piše da će njenom čitaocu, uz navedenu literaturu, trebati najmanje jedna decenija, da uz praktičan rad na sebi, primijeni metodologiju na koju knjiga upućuje da bi cilj dostigao. Kad je Aristotel počeo da poučava Aleksandra Makedonskog matematici, nakon nekoliko dana Aleksandar, umjesto da dođe na čas, Aristotelu pošalje pismo u kome traži da za njega, kao kraljevića, smisli neku prečicu u pouci matematici. Aristotel mu odgovori da ne postoje prečice u ovladavanju matematikom i Aleksandar prestane s poukom.

Ni na putu do prosvjetljenja ne postoje prečice, već jedino individualna mukotrpna staza! Mnogo je prevaranata koji nude kratice u duhovnom uzdizanju. Neki ih nazivaju inteziv prosvjetljenja ili slično. Takve je Isus nazvao lažnim prorocima. Pišem da onaj koji ima vještinu da obmanjuje, a predstavlja se za duhovnog učitelja, oko njega bleji stado "ovaca" i treba mu dosta pomagača za mužu i šišanje.

Žao mi je što svoj metod ponovo nisam predstavio uspješno kao što je to bilo u propalom rukopisu. U knjizi pišem, da metod saopštavam u za to nezamislivo jadnim prilikama, uglavnom gladan i, što je bilo još gore, uznemiravan od stanodavčevih primitivaca da objekat napustim. Često sam htio odustati, jer sam, sjećajući se propalog rukopisa i s njim poredeći ono što pišem, imao osjećaj kao da na balu Crnog jezera stigne Sergej Bubka - dugodogišnji svjetski prvak u skoku motkom - i po nagovoru, a mene je savjest nagovarala, pristane da pokaže svoje sposobnosti, uzimajući u ruke, umjesto prave motke za preskok preko lestvice, ponuđenu mu odsječenu granu od omore. Da nastavim pisati pomoglo mi je što sam se sjetio ovog poređenja: ako onom ko ne zna svirati na violini ponudite da nešto odsvira i na Svadirajevoj violini, šlušaoci će odmah zapaziti da taj nema umijeće sviranja na violini, a ako Jovanu Kuludžiji date najlošiju violinu, čak i onu koja je namjenjena djeci kao igračka, čim prevuče gudalom preko struna, steće se utisak da čovjek zna svirati na violini. Što je muziciranje ispod nivoa virtuoza, to nije do njega nego do instrumenta. Ovo poređenje mi je pomagalo da nastavim pisati i za samo pet mjeseci, uz skupljanje drva po šumi za zimu, završim rukopis, pišući ga na staru pisaću mašinu, koja se često kvarila i koju sam sâm popravljao. Kad sam pisanje završio imao sam 56 kg (visina 176 cm) a sada dok ovo pišem, na sramotu, imam više od dvadeset kg više. "Interni računovođa" kao da nalaže da oni koji su više godina gladovali, nadoknade propušteno, kad im se ukaže prilika. ☺

Zapadnjacima najpoznatiji među velikim prosvjetljenicima, koji su prosvjetljenje postigli sistematičnom obukom i praksom su: Isus i Buda.

Ustvrdio sam, koliko znam prvi, da je i Sokrat bio prosvjetljen, a ubijen je na demokratski način, zbog toga što demokrate pojma nisu imale o stanju duha koje se imenuje prosvjetljenje. Isus je molio Boga, za one koji nisu mogli ni pojmiti njegovo duhovno postignuće - prosvjetljenje -da im oprosti, jer nisu znali šta čine. Poučen time, kakvu su kaznu oni koji ne poimaju šta je prosvjetljenje izrekli Sokratu i Isusu, o svom postignuću prosvjetljenja šutio sam preko petnaestak godina. Pored ostalog i zbog toga što bi Udba jedva dočekala da nađe razlog da budem strpan u ludnicu. Ona mi je podmetala svakojake navlakuše, pa iako uglavnom toga nisam bio svjestan tada, bilo je po Udbu bezrezultatno. Čak me i Radovan Karadžić - kasnije ću zaključiti da je to radio u ime Udbe - probao uvući u privredni kriminal, čemu je on bio sklon. Radovan je s Momčilom Krajišnikom bio oko dvije godine u zatvoru zbog privrednog kriminala. Oni su to kasnije narodu lažno poturali kao da su robijali zbog velikosrpskog nacionalizma.

Moćnici i njihove službe, one za koje ocijene da su u nekom smislu potencijalni a suprotstavljaju im se, prvo pokušaju pridobiti na neki način potkupljivanjem, pa ako im to ne pođe za rukom, onda ih perfidno probaju u nešto nezakonito uvući, kako bi ih time mogli imati u šaci. Ko upadne u zamku, a kasnije hoće da se izmigolji, slijedi mu sankcija, kao opomena, i vjerovatno potom neki vid nagodbe. Znam da moji poznanici, koji su jednom zagrizi privlačni mamac u mišolovci, nikad više nisu mogli biti slobodani.

Moja mudrost se sastojala u tome što nijednom nisam "zagrizao mamac", a mnogo privlačnih je bilo. Udba je svoje saradnike imala u institucijama gdje se nalaze i sureću obrazovani ljudi, kao što su fakulteti, redakcije listova i časopisa, u izdavačkim preduzećima i restoranima gdje se obrazovani susreću. Mnogi od njenih saradnika su mi se predstavljali za prijatelje, a kasnije se pokazivalo da su me špijunirali i na "zlo" navlačili. Jedan bivši visokopozicionirani službenik Udbe me poželio upoznati nakon rata. Pružio sam mu priliku. Samo je tražio da mu kažem kako sam ih u svim njihovim pokušaja da me "navuku" uspio pročitati. Rekao sam mu, pojma nisam imao da su to bili pokušaji navlačenja. Jednostavno ponašao sam se u skladu sa moralnim i zakonskim načelima. On mi je rekao: "Ni oko koga nismo uložili toliko truda koliko oko vas, a da nismo postigli - ništa. Špijunirao vas je i predsjednik (...) suda i znate koji sudija tog suda, pa kolega koji je s vama godinama bio u kabinetu, ali...". Uz osmjeh upitao sam ga. 'Jeste li gledali film Balkanski špijun? Ilija Čvorović nije imao nikakve šanse u svojoj paranoidnoj aktivnosti. Vaša služba se u aktivnostima prema meni, u knjigama pišem, obrukala'. A on dodade: "Jesmo, skroz. A recite mi kako ste provalili Šešelja?". Rekao sam mu, ali to nije za ovdje.

Imao sam namjeru da o svom prosvjetljenju ne progovorim nikada, već da posthumno bude objavljena knjiga u kojoj saopštavam metodologiju koja me je dovela do prosvjetljenja.

Saznavši u jesen 1992. godine da mi je stan opustošen, biblioteka i rukopisi razneseni, doživljavam to kao božju kaznu što sam namjeravao da dokaz o svom prosvjetljenju ne objavljujem za života. Zato se po završetku novog rukopisa, odlučujem u 1995. godini objaviti knjigu. Nudim je izdavačima. Jedan oduševljeno obećava da će je objaviti, ali kasnije zahtijeva da sklonim sve gdje se pominje Srpska Pravoslavna Crkva. Odbijam zahtjev, ali potom isto traže i drugi izdavači. Tek 1999. godine uspijevam štampati knjigu na veresiju kao autorsko izdanje.

U posveti knjizi Naša joga i prosvjetljenje napisao sam:

"Ovim, ne samo za nas, već uopšte za čovjeka zapadnocivilizacijske kulturne tradicije, sijem na nov - naučno-popularan način - sjeme vječno najmirisnijeg duhovnog cvijeta: prosvetljenja, što ga u našem narodu - kao rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko - uzgoji i u Luči..., u vidu najljepšeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik - Njegoš.

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni čovjek ne usvoji naučni duhovnotjelesni metod, kao put koji intelektualno vodi prosvetljenju - civilizacijski sunovrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg takvog, vrlo izvjesnog, postoji, a samo je problem u tome da li ćemo biti dovoljno pametni pa da tu mogućnost na vrijeme prepoznamo, jer "prema jednom starom indijskom verovanju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagne - javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost", a meni je sudbinski u vidu nasušne potrebe bilo namijenjeno da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacijskim prilikama primjeren način predstavljanja joge; što sam uspješno postigao povezivanjem njenog cilja sa (istim, no zaboravljenim) ciljem u našoj duhovnoj tradiciji, ali i sa najvrjednijim dostignućima savremene nauke, te jogijskih metoda s nasušnom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama svakodnevno vrlo sistematično - po zdravlje do minucioznosti proračunato kao veoma korisno, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno - temeljito aktiviramo svoje uglavnom fizički nedovoljno aktivno tijelo."

Osjećajući zahvalnost prema podneblju i božanstvenim prirodnim ljepotama, gdje sam postigao ono što simboliše ptica feniks - ponovo napisao zbog rata nestalo životno djelo - svjetovnom imenu sam dodao duhovno: Durmitara, što je kovanica od Durmitor i Tara.

Sada pišem knjigu Osvješćujte se! - Bosna i Hercegovina je Franknštajnovo čedo, za koju tražim izdavača jer nemam mogućnost da je štampam kao autorsko izdanje. U njoj pišem:

Ne znam da ima ijedan autor knjiga koji je u svojim djelima jasnije pokazao kako svjetovni i crkveni centri moći ideologijama vladaju narodom i tako ga vode u propast, kao što sam to ja učinio, ali zbog toga nijedan izdavač nakon rata nije htio štampati nijednu moju knjigu, pa sam ih štampao kao autorska izdanja. Biće vam jasno zašto, kada budete ovdje čitati izvode iz njih.

U pomenutoj knjizi za moto Epiloga uzeo sam ovo od Getea: "Šta sve Nemci nisu radili da bi osujetili ono što sam ja, koliko sam za nevolju mogao, učinio i postigao, i zar to još i danas ne čine? Da su sve to priznali i da su pošli dalje, da su plodili kapital koji sam ja stekao, više bi uznapredovali nego što jesu".

U knjizi Naša joga i prosvjetljenje napisao sam, koliko znam, da za Zapadnjaka nema sistematičnije i sveobuhvatnije knjige za samostalan rad na samospoznaji do prosvjetljenja, ali zbog toga što u njoj ima dokaza da hrišćanstvo odavno nije djelotvorna religija - da jeste zar bi hrišćani vodili međusobno dva rata koji su bili svjetski - te razgolićavanja nekih srpskih zabluda, što mnoge vrijeđa, izdavač koji je bio obećao njeno štampanje tražio je da sklonim ono što se odnosi na Crkvu. Slično su zahtijevali i drugi izdavači, jer oni u tami gledaju svoja posla i plaše se da upale svjetlo i Srbima prinesu ogledalo.

Neke moje kolege, nekadašnji titoisti i tada moji progonitelji, a sad nacioanšovinističkim vlastodršcima i tajkunima poltronski se klanjaju i rukoljubci su popovima, kad su čuli da sam u knjizi Naša joga napisao da je ona najbolja u svijetu, pitali su me: kako te nije stid da sam ocjenjuješ svoju knjigu? Oni jedva da znaju ko je bio Gete, a ja bi im reknem ovo njegovo: "__Učimo samo iz knjiga čiju vrednost ne možemo da ocenimo. Autor knjige koju bi čitaoci mogli oceniti morao bi da uči od njih".

Ima mnogo podjela ljudi po tjelesnim i psihičkim odlikama, a jedna - ona je poznata za umjetnike, ali možemo je primijetiti i univerzalno - to je: ljudi su ili kreativci, što je rjeđe, ili reproduktivci, što je uglavnom slučaj. Kreativac ima poletnost duha, moralan je i ispunjen ljubavlju za druge ljude. Bez osjećaja ljubavi za druge i svjesnosti opšte povezanosti (na nivou nesvjesnog), nema kreativnosti ni stvaralaštva. Iskusio sam koliko je teško kreativcu kada se nađe u krdu reproduktivaca, jer su oni imitatori, poltrtoni, u pravilu nemoralni i često fanatici. Među njima sam bio slično što i ostarjela ili iznemogla zebra u krdu zebri, koje krdo izgna iz krda kako bi ona bila lak plijen lavovima. Zebre instinktivno znaju da ih lavovi napadaju samo kad su gladni i zato žrtvujući najslabiju među sobom, sebi obezbjeđuju da na miru pasu. Nažalost, često ljudsko krdo postupa slično ali obrnuto: zvjerima među sobom, izgonom pojedinaca, nudi duhovno i moralno najzdravije, one koji krdu nisu slični, da ne narušavaju njegovu homogenost.

Moje knjige svjedoče kako kreativac, kada ostvari vrhunski smisao života, put kojim je on došao do cilja, ne smatra jedino pogodnim za sve druge, već samo kao dokaz da svako može stići do smisla života, do prosvjetljenja, ali ako otkrije stazu koja mu je karmički namijenjena. Nije riječ o sudbini, u fatalističkom smislu, već o potencijalnoj mogućnosti, koju nažalost stotine miliona ljudi ne prepoznaju i zato umru, ne shvativši šta su propustili.

Ortodoksne religije nude za sve svoje vjernike isti put, a jedinstvenog puta do "carstva Božijeg" nema, što su spoznavali svi prosvjetljenici i mistici. To sam na osnovu ličnog iskustva i pismenih tragova velikih prosvjetljenika pokazao idokazao.

Isus je savjetovao: "Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i širok put što vode u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze" (Mt 7/13,14). (Vuk je doživljaj onostranog prevodio kao put u život). Današnje liturgije i klanjanja u džamijama su široka vrata i širok put, kojim niko ne stiže do bogospoznaje. Meditacija, pomoću koje sam ostvario prosvjetljenje, bila je uska vrata i tijesan put što vode u život; do metamorfoziranja ega i ukotvljenja bića u Arhetip Boga, nakon čega pojedinačno postaje dio opšteg. (U knjizi Naša joga i prosvjetljenje ima obimno poglavlje o meditaciji - kombinacija jogijskog i Jungovog metoda do postignuća samospoznaje i prosvjetljenja - najsistematičnije uputstvo za meditaciju do sada u svijetu napisano).

Kad god se pojavi prosvjetljenik u sredini u kojoj postoji viševjekovna crkvena institucija s okoštalom dogmom, kod njenih sveštenika - reproduktivaca-imitatora - javlja se strah da bi njihovo zamajavanje vjernika on mogao razgolititi, slično kako je Isus razgolitio obmane fariseja, i zato oni preduzimaju akciju da prosvjetljenika ili ušutkaju ili likvidiraju. Ovo sam iskusio, ali kad nijedno nije bilo uspješno ostvareno, onda je, slično kao paukova mreža, ispleten "sistem", čiji zadatak je ignorancija. Za ovo je najočitiji primjer što mi povodom dvijestote godišnjice Njegoševog rođenja nigdje u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i Srbiji nije bilo dozvoljeno da održim predavanje pod naslovom O Njegošu kao Velikom Prosvjetljeniku, pa sam pripremljeni tekst objavio na svom blogu durmitara.blogspot.com Ali ne samo ovo, već od 2013. godine, nakon objavljivanja na blogu ova dva teksta: O pravoslavlju - nesahranjenom mrtvacu (u aprilu) i Otvoreno pismo patrijarhu Irineju i Ivici Dačiću: Da li ste svjesni da ste orden Belog Anđela primili od crnog đavola? (u huku) biblioteke u Srbiji nisu pristajale da prime ijednu moju knjigu na poklon, što inače imam običaj da činim. Dakle, instrukcija (od nekud) da poklon bude odbijen stizala je prije poklona.

Gete je rekao za one prosvjetljenike što su najdublju tajnu o čovjeku saznali, al' nisu znali vešto da skrivaju saznanja ta, no su ih, srca nabujala sva, prostom puku obznanjivali, - njih su, otkad za svet se zna, razapinjali i spaljivali! (Nadam se da vam je jasno zašto je Sokrat ubijen).

Kad god pouka o religiji, slično kako je to i u drugim sferama života, postane profesionalno zanimanje i zarada postane osnovni cilj, ono što je na početku bilo izvorno - degeneriše se.

Gete je i o tome rekao sve što se u vezi s tim ima reći: "Svaka velika ideja, čim se ispolji u pojavi, deluje tiranski; usled toga se preimućstva koja donosi odveć brzo preobraćaju u štetu. Stoga možemo svaku ustanovu braniti i veličati ako se setimo njenih početaka i ako umemo pokazati da i sada još važi sve ono što je za nju važilo na početku".

Niče je uzviknuo: Bog je mrtav! Mislio je na Boga kako ga predstavljaju religije. On je živio prije Junga. Iintuitivno je naslutio postojanje nesvjesnog potencijala u čovjeku, koji ga može dovesti do duhovnog stanja koje je Niče, ispravno, nazvao nadčovjekom. Sad znam da sam u odnosu na ono što sam bio prije prosvjetljenja, u duhovnom stanju koje se može nazvati nadčovjekom. Istočna tradicija to naziva prosvjetljenjem, samadhijem, nirvanom, satorijem, a Jung samoostvarenjem.

U indijskoj tradiciji se smatra, viđeno na evolucionoj ljestvici, a ona je vertikalna, da je razlika između neprosvjetljenog i prosvjetljenog čovjeka slična onoj koja postoji između najrazvijenijih primata i čovjeka. Samo se ljudima koji ovo nisu znali, a mnogi zapadno od Indije ni sada to ne znaju, mogla naturiti dogma o Isusu kao Jedinorođenom Sinu Božijem i druge bajkovite izmišljotine o njemu, kao dogme. Ili dogma da je Allah, preko Džibrila (arhanđela Gavrila), Muhamedu diktirao ono što je sada sadržaj Kur'ana, a poznato je, ali se o tome šuti, da je koji vijek po Muhamedovoj smrti bilo nekoliko verzija Kur'ana, ali su sve one koje su imale više duhovnog sadržaja, izvornog od Objave, od sadašnje, uništene i ostala je ona koja ulemi (islamskoj vlasti) daje mogućnost da se prema vjernicima ponaša kao čoban prema ovcama.

Knjiga Moralna zora rudi nad Durmitorom svjedočanstvo je kako prosvjetljenik, i u najtežim životnim okolnostima, može postupati i činiti, a što je teško i zamisliti da bi mogao iko drugi.

Iako podstanar u zgradi Nacionalnog parka "Durmitor", ne mogavši više nijemo posmatrati kako se pustoši i devastira najljepši Ljepotan među evropskim planinskim ljepotanima, kako sam nazvao Durmitor, protestujem jednim otvorenim pismom i šaljem ga glavnom dnevnom listu Pobjeda u Podgorici. Odbijaju objaviti pismo. Štampam ga i dijelim u Žabljaku. Ono odjekuje kao da se na Durmitoru pojavio vulkan. Pišem i dijelim i sledeća. Skratiću! Pokreće se sudski postupak zbog klevete. Bivam osuđen na novčanu kaznu, koju ne mogu platiti, a ne bih i kad bih mogao, i kazna se pretvara u 100 dana zatvora. Pošto sam nakon prvog pisma nastavio pisati naredna i stigao do devet, došao sam na ideju da ih uz storiju o sudskom postupku objavim kao knjižicu. Štampao sam je u junu 1998. i lično prodavao. Knjiga je izazvala medijski uragan. Filip Vujanović, tada predsjednik vlade CG, kao jedan od onih kojima je direktor NP "Durmitor" davao proviziju od zarade stečene pustošenjem Durmitora, stane javno u odbranu direktora NP "Durmitor", Mila Stjepovića. (Ko sad ode na Žabljak može vidjeti kuću i hotel, tadašnjeg direktora, pa zaključiti da li je to bilo moguće sagraditi od plate/a). Knjižicu sam poklonio Milu Đukanoviću i on je naložio formiranje državne komisije za provjeru navoda u mojim otvorenim pismima. Komisija, koju su sačinjavali najugledniji stručnjaci, u svom izvještaju napiše da je stvarno stanje mnogo gore nego što sam ga ja predstavio. Evo izvoda iz izvještaja, tačka: "8. Za Republiku Crnu Goru kao ekološku državu, za Durmitor kao prestonicu Ekološke Države Crne Gore, za Svjetsku prirodnu baštinu - NP "Durmitor", ono što se događa u strogo zaštićenom rezervatu Mlinski potok i njegovoj okolini, može se sažeti u dvije riječi - ekološka katastrofa /Crne Gore, Jugoslavije, Evrope i Svijeta/."

Pročitavši izvještaj, M. Đukanović naredi smjenu direktora NP "Durmitor", samo 42 dana pred istek vremena za redovno penzionisanje. Pobjeda objavi tu vijest i Žabljačani shvate da ja nisam "lud", što je klan Haračlija Durmitora širio Žabljakom, već nakon prvog otvorenog pisma.

Mnogi Žabljačani su stvarno mislili da nisam normalan, kada sam iako izbjeglica, ustao u zaštitu Durmitora; u aktivnost u kojoj ranije niko drugi nije ništa postigao, a pokušaja je bilo. Jedan ugledni Žabljačanin je rekao da je Milo shvatio da se vlast mora prati od blata kojim je poprskana, posebno nakon Vujanovićevog stavljanjem na stranu direktora Stjepovića i bruke koju čini sudska presuda meni, pa da zato nisu mogli čekati još ni 42 dana da direktor Stjepović napusti radno mjesto odlaskom u penziju po sili zakona, već su ga morali smjeniti.

Nastavio sam pisati otvorena pisma onima koji su bili u klanu, koji sam nazvao Haračlije Durmitora i naredne godine objavio prošireno izdanje knjige, nakon čega sam protjeran s Durmitora. Uprkost tome, nastavio sam štampati naredna (proširena) izdanja knjige, koja, iako je slučajno nastala, pokazuje kao korpus delikti kako prosvjetljenik, i u nevjerovatno nepovoljnim ličnim ne/prilikama više brine o opštem dobru nego o svom životu. Povodom svoje borbe za zaštitu Durmitora iskusio sam tri direktna pokušaja ubistva, ali nisam odustajao od započetog. Kada su Haračlije Durmitora shvatili - čuo sam da su tako govorili - da me neka "viša sila" čuva, odlučili su 1999. godine da me protjeraju s obale Crnog jezera i uspjeli su. (U jednoj od knjiga pišem da "viša sila" koja me čuvala bio je psihički sklad u meni i to što sam bio priključen na ono što Jung imenuje kolektivno nesvjesno, a jedan ruski naučnik kosmičkim internetom). Pošto sam morao bježati, što se kaže, glavom bez obzira, nisam imao gdje povesti stvari. Haračlije Durmitora su ih potom devastirali, o čemu ima fotografski dokaz u trećem (2000.) i četvrtom izdanju knjige (2004.). U knjižarama u CG nisu htjeli rizikovati prodajući ta izdanja knjige.

Sedamnaest godina nakon moje goloruke borbe za zaštitu od devastiranja prirode u kojoj sam boravio, Sinod Ruske Pravoslavne Crkve - slijedeći Carigradsku Patrijaršiju - uveo je da se u prvoj sedmici septembra u crkvama obavljaju molebani za zaštitu prirode i putem propovjedi kod vjernika da se budi svijest o zločinu koji ljudi čine prema prirodi.

Bolju "propovjed" o zaštiti prirode teško da je u stanju napisati iko, od one koju sadrži moja knjiga Moralna zora rudi nad Durmitorom, u kojoj je opisano, pored ostalog, kako se jedan izbjeglica izlaže riziku da bude izbačen iz izbjegličkog skloništa, što se kasnije i dogodilo, zato što je digao svoj glas radi zaštine prirode u nacionalnom parku koji je pod zaštitom UNESKA, a koju, radi interesa pojedinaca, sistematično uništava rukovodstvo parka. Već nakon nekoliko pisama, bilo mi je jasno da mogu biti i fizički likvidiran, ali sam ostao neustrašiv. Prije pokušaja ubistva, izricano mi je više prijetnji, jedna čak i pred svjedokom, ukoliko ne zanijemim odmah, da mi glava još te večeri može biti odsječena, a moj odgovor glasio je (objavljen u Otvorenom pismu Vuku Šibaliću,penzinisanom šefu SUP-a): "... izvolite: sjecite je"! Pored toga što sam izbjegao tri pokušaja ubitstva, nisam odustajao od svoje ideje ni kada sam bio protjeran iz Crne Gore.

U knjizi pišem da nam je duhovni i moralni preporod jedini spas od već tada očito vidljivog sunovrata, a petnaest godina kasnije (2015.), poglavar Crnogorske Pravoslavne Crkve, Miraš Dedajić, to isto reče, a mediji prenesoše to, kao da je riječ o velikom "otkriću".

Idejno i organizacijski sam pripremio Osnivačku skupštinu Društva za zaštitu Durmitora na Žabljaku 4. 4. 1998. g., koje Društvo je kasnije postalo dio svjetskog ekološkog pokreta. Zahvaljujući tome, 2002. godine iz Švetske je došlo tridesetak mladih da čiste smeće na obali Crnog jezera. Dok sam ranije bio tamo, revnosno sam čistio smeće, jer oni koji su trebali to da rade, zabušavali su. Žabljačani su mi govorili da "otkako si ti otišao od smeća se nije moglo prolaziti". Oni su isticali kako je oko Jezera lijepo nakon onog što je strana omladina uradila i nisu poimali koliko je za njih sramotno da smeće koje su domaći stvorili čiste stranci. Kada sam, bilo je to prije rata, stigao na Durmitor i smjestio se u jednu vodenicu, dao sam da mi se napravi spravica kojom sam nabadao opuške i papirne maramice na stazi oko Crnog jezera. Tada se u Žabljaku pričalo da je iz Sarajeva stigao neki ludi profesor koji opuške nabada na pleteću iglu i stavlja u kesu. Oni što su opuške i lotos maramice bacali na stazu, za Žabljačane su bili pametni, a onaj ko ih iza njih skuplja, lud je. Po njihovom, nema ničeg nenormalnog kod onih koji su obalu Crnog jezera zatrpali smećem, ali su ludi oni što su došli iz Švedske da smeće čiste.

Na koricama četvrtog izdanja knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom naveo sam dio pisma koje mi je uputio dr. sc. Čedomil Šilić, naučnik evropske provenijencije i autor četiri od šest knjiga u ediciji Priroda Jugopslavije: "Sada kada pročitah na dušak i sa velikim zanimanjem i divljenjem Vašu knjigu (bilo je to treće izdanje; prim. Ž. K.) osjećam moralnu obavezu da Vam od srca čestitam na neviđenoj upornosti i nadčovječanskoj snazi. Ovom knjigom ste napravili veličanstveni spomenik ljudskoj borbi i ustrajnosti veći i od same Soe nebeske (najkarakterističniji vrh Durmitora, prim. Ž. K.). (...) Vi ste uložili sve svoje fizičke i umne sposobnosti u očuvanje našeg grandioznog Nacionalnog parka, ne za sebe, već za buduće generacije. Stoga je Vaša nesebična borba veličanstvena. (...) Nastavit ću u superlativima. Ne mogu da se ne čudim mjestu i okolnostima pod kojima je ova knjiga nastala. (...) Sve u svemu 'čudo neviđeno!'. Rekao bih da će o pravoj vrijednosti Vaše knjige moći govoriti tek buduće generacije".

Vrhunski naučnik o knjizi ovako, a Haračlije Durmitora i vlasti u Podgorici, povodom knjige, su me natjerali u bijeg, glavom bez osvrta, iz izbjegličkog skloništa i potom mi, osvete radi, devastirali ostavljene stvari, koje nisam imao gdje povesti.

Da brinem više o opštem dobru nego o tome kako ću što udobnije živiti i što više imati, najveći uticaj u tom smislu učinio je moj (nepismeni) otac, a kasnije i Seneka, filozof i pretor u drevnom Rimu, koji je rekao da "trebamo živijeti i za drugog ako hoćemo da živimo za sebe".

Ivo Andrić će isto što i Seneka izraziti ovako: "Imamo samo ono što smo dali drugima". Moja rodbina i poznanici nikad nisu mogli shvatiti moju indiferentnost za materijalno bogatstvo i svoju sigurnost. Za svoj predratni status bio sam pristojno imućan, a na početku rata ostao sam bez svega. Ono što je druge čudilo bilo je što sam ostao isti i nisam pristajao da se uključim u novoustoličenu vlast pa, kao drugi, dobijem priliku za kompenzaciju izgubljenog. Iako sam u osmoj deceniji života podstanar i nemam u gruntu ništa, osjećam se kao da sam aristokrata, jer imam ono što je najvrjednije postići u životu, a to je duševni mir. Za takvo stanje Seneka je rekao da ono predstavlja blago, koje Proviđenje daje onima kojima je bogatstvo suvišno. Uz lično duhovno postignuće moje blago je i ono što sam pružio drugima - svojim primjerom i knjigama. Buda se radi postizanja duševnog mira - nirvane - odrekao kraljevskog prestolja i postao samana, lutalica koji je živio od milostinje, a Isus je rađe pošao na Golgotu nego da se odrekne govoriti učenicima i sljedbenicima o blaženstvu prosvjetljenja, carstva Božijeg.

U ovome, u sklonosti da brinem o opštem dobru a ne samo o ličnom, odgovor je na pitanje zašto sam podnosio muke disidentstva i kasnije tokom rata i izbjeglištva. Odbijanje ponuda titoističke vlasti, pa i nacionalističke, za visoke položaje u vlasti, dokaz su moje osobenosti i duhovnog postignuća. Znam da sam za gomilu, za stado, za moralne gnjide, uvrnut i time se ponosim.

Ostavio sam utisak nerazumne osobe (2009. g.) i na emisare scientiološke crkve. Oni su saznali za moje bijedno materijalno-finansijsko stanje i pomislili su da ću pristati na njihove privlačne ponude da im priđem da bi prevazišao egzistencijalni problem. Ponudu sam odbio. Utisak mi je bio da su emisari bili zaduženi da iskoriste moje svjetovne nedaće kako bi, ako im se pridružim, mogli se pohvaliti da sam se odrekao svog metoda. Nisu scientolozi bili jedini koji su na mene navaljivali da im se pridružim već je bilo i drugih, na bukhuje. Svi su oni računali na moje jadno materijalno stanje.

Ali bez obzira na to, ne mogu se pridružiti nikakvoj organizaciji, jer oni koji ih vode računaju na čovjekovu potrebu da bude vođen. Zbog te nesvjesne čovjekove potrebe - From je objasnio kao bjekstvo od slobode, a Krleža da je u gomili toplo, ali je zagušljivo - u našoj civilizaciji imamo, na jednoj strani, stada i krda, a na drugoj čobane. Kad sam to shvatio, postao sam odbjegla ovca od stada, o kojoj govori i Isus, čitaćete. Od tada, osnovni smisao mog postojanja je, slično kako je činio i Isus, poučiti one koji pouku žele čuti, kako da i oni prestanu biti pripadnici stada (što je niži nivo) ili krda (viši nivo, ali ipak za čobanima potrebiti) i postati individua.

Nisam toliko naivan da ne shvatam da moj metod samospoznaje nije, za sada, a vjerovatno neće biti ni nikada, za mase, za one koje se naziva stadom, kojima treba čoban. On je zaista elitistički, kakva je bila i Isusova pouka - postizanje samospoznaje - koju su samo gnostici pravilno shvatili, a farisej Savle, najpoznatiji progonitelj ranohrišćana - žalio se Bogu što ima samo dvije ruke, pa na Stefana (prvomučenika), u čijem kamenovanju je učestvovao, nije mogao baciti još više kamenja - kasnije Pavle, kao prozelitni hrišćanin i njegovi sljedbenici, Isusov nauk su tako ađustirali da on bude prihvatljiv masama, gomili, stadu i krdu, kako bi oni, kao čobani, u novoj vjerskoj instituciji imali onu ulogu koju su fariseji imali u judaizmu. Savle, preobraćenik Pavle, kasnije sveti, kao začetnik hrišćanstva, kakvo je crkveno sada, krivotvorio je Isusov nauk - to jasno vidi prosvjetljenik, Isusu sličan - što je dovelo i do Vatikana, kao najvećeg religijskog Čudovišta u istoriji čovječanstva.

Pišem "Religijski vlastodršci, Kler, Crkva, uvijek se najviše plaše prosvjetljenika, jer mi razotkrivamo njihove laži, njihov biznis. U hrišćanstvu i islamu postoji dogma da je njihov mesija posljednji čovjek koji je od Boga poslat da ljudima prenese Njegovu poruku. Zahvaljujući toj dogmi uspostavlja se religijska institucija, koja se uskoro pretvara u svoju suprotnost. Zato Jung s pravom veli: "Duševni neznabošci što nastanjuju Evropu još nisu čuli za hrišćanstvo. Hrišćanstvo mora nužno početi ispočetka, želi li udovoljiti svojoj visokoj odgojnoj ulozi". Religijsku instituciju bi bilo nemoguće uspostaviti - o čemu će nadam se svjedočiti moj nauk - kada bi mi bili svjesni da svaki normalan čovjek ima potencijal da postane prosvjetljen, a da li će mogućnost biti realizovana ili ne, zavisi od slobodne volje pojedinca i okolnosti u kojima on živi. To jest, kako će on reagovati na nemušte poruke nesvjesnog, s kakvim učenjem o prosvjetljenju će se sresti i kako će ga primijeniti."

Sjetite se da je Pilat jevrejskim farisejima rekao da kod Isusa ne vidi nikakvu krivicu, već da je samo neobičan, kakav je inače svaki prosvjetljenik, čak ako i skriva svoje postignuće. Mnogima koji su me posmatrali sa strane ili slušali o mom ponašanju nisam se doimao samo kao neobičan već i kao luda. Saznavši za to, na više načina poigravao sam se sa normalnim i veleumnima, a veleumni su bili toliko veleumni da su to otkrivali kada su već bili oho... nasamareni.

A čujte šta Ambaham Maslov piše o onima koji ostvare to što je i meni pošlo za rukom. "Izrastanje ka samoostvarenosti i potpunoj očovečenosti omogućava složena hijerarhija 'dobrih preduslova'. Ovi fizički, hemijski, biološki, međusobni, kulturni uslovi važni su za jedinku u krajnjoj liniji toliko da je opskrbljuju ili je ne oskrbljuju osnovnim humanim neophodnostima i pravima, onim što joj dozvoljava da postane dovoljno snažna, dovoljno osoba kako bi preuzela odgovornost za sopstvenu sudbinu. Kada proučavamo ove preduslove, rastužuje nas lakoća kojom ovaj ljudski potencijal može biti uništen ili potisnut, tako da potpuno očovečena osoba liči na čudo, da je tako neverovatan događaj da uliva strahopoštovanje. Istovremeno nas ohrabruje činjenica da samoostvarene osobe postoje i da su, prema tome, mogućne, da se može, proći kroz šipražje opasnosti i da se pobeda može postići".

O sebi, u autobiografskom smislu, imam averziju da pišem, jer znam da najveći broj čitalaca neće moći ni pojmiti moje postignuće prosvjetljenja, samoostvarenja, kao činjenicu, jer oni ne znaju kakve mogućnosti duhovnog napretka pruža joga. To ne znaju ni oni koji se predstavljaju za učitelje joge, jer kako reče i Zoran Zec (prevodilac knjige Joga i besmrtnost, Mirča Elijadea): "joga je, pre svega, nezamisliva bez iskustva samadhija, a nijedna filozofija (sa izuzetkom možda nekih sokratovskih škola) se ne oslanja ni na šta što bi bilo nalik na samadhi". Samadhi je jogijski pojam za prosvjetljenje. U budizmu je to nirvana, u zen-budizmu satori, a u dubinskoj psihologije samoostvarenje. A zašto su samo neke sokratovske filozofske škole znale nešto o samadhiju? Zato što je Sokrat, na svoj način, postigao prosvjetljenje. Maslov je konstatovao da potpuno očovečena osoba liči na čudo. Za njega, kao naučnika, očovečena osoba je prosvjetljena osoba i da je tako neverovatan događaj da uliva strahopoštovanje, a za čovjeka našeg podneblja, govorim iz iskustva, takva osoba je za jedne opasna a za druge budalasta.

Udba me dvadeset godina držala na oku, ali sam njene doušnike i "bezbjednjake" žedne prevodio preko vode. Iako su mi teško padali zahtjevi vlasti, porodice, rodbine i kolega da se promijenim i uklopim u gomilu, svoje postignuće - prosvjetljenje - nikad ne bih ostvario da sam pritiscima popustio. Nisam mario za carstvo zemaljsko, ali sam zahvaljujući stručnom znanju, jedne godine po primanjima putem žiroračuna bio 36 u BiH. Balansirao sam na dvije žice. Jedna je bila zategnuta između slobode i zatvora, a druga između carstva zemaljskog i carstva nebeskog. Vrlo mi je teško bilo naučiti vještinu balansiranja između dva carstva, dvije energije različito usmjerene, dok nisam postigao samospoznaju i ucjelovljenje bića, prosvjetljenje. Ego želje (društveni status i materijalno), biće usmjeravaju centifugalno, a težnja da se dosegne onostrano ima cenripetalno usmjerenje. Gete takvo kretanje energije naziva sistola i dijastola, što je isto kako je Isus savjetovao učenike: "Ako vas pitaju: 'Koji je znak oca vašeg na vama', recite im: To je pokret i odmor".

Kasnije ću kod Oša pročitati da savremeni samosvješćeni čovjek treba da u sebi objedini Budu (prosvjetljenika) i Grka Zorbu (simbol čovjeka ovozemaljskih želja). Do rata u BiH, to sam i bio, a nakon toga - ne pitajte! U izbjeglištvu i kasnije kao povratnik, prinuđen okolnostima, našim ljudima, koji pojma nemaju šta znači biti buda, ličio sam na budalu. Riječi buda i budala, korjen imaju u sanskritu, u kome je između ovih pojmova razlika samo u jednom slovu. Kod nas je slično, s tim da je uz buda dodato: a la. Mislim da je ta kombinacija nastala od izvornog buda i francuskog a la (na način), kao, a la nešto, pa i a la buda. A onda je neko došao na ideju da izostavi a, i la prebaci na kraj riječi i tako se buda i budala, po naški, razlikuju samo za jedno la. (O..., la, la, la!) Uostalom, Buda se i bramanima (prvoj kasti) doimao kao buda-la, jer da bi bio individua, odrekao se kraljevskog prestolja i postao samana (prosjak).

Mnogi su željeli, a neki i pokušavali da me oponašaju, iako u knjizi upozoravam da se ništa ne može vrijedno postići imitiranjem. U knjizi Naša joga i prosvjetljenje podsjećam na Jungovo zapažanje šta treba da očekuje onaj ko krene putem ka prosvjetljenju:

"Ako Istočnjak krene tim dugim putem, on čini ono što se u njegovoj duhovnoj tradiciji smatra za najbolje od svega što može da učini. Ali Zapadnjak koji poželi da krene tim putem, ako je stvarno ozbiljan, imaće sve autoritete protiv sebe - intelektualne, moralne i religiozne". Ovo sam pročitao nakon prosvjetljenja, a iskusio sam prije. Sada mi svi od Junga pomenuti, a i nepomenuti autoriteti mogu samo pljunuti pod prozor. Teolozi i sveštenici posebno!

Pisao sam: "Ošo veli da "pravu religiju interesuje samo jedno, a to je istraživanje čovekovog unutrašnjeg sveta, otvaranje unutrašnjeg oka. Mi na istoku to zovemo treće oko; ali je ono samo simbol, metafora. Međutim, čovek zaista i može da vidi iznutra". Podsjetimo se Marije fon Frans: da se "jedina pustolovina, koja je još vrijedna truda modernog čovjeka, nalazi u unutrašnjem predjelu nesvjesne psihe"."

Iskusio sam da su govorili istinu i Ošo i Marija fon Frans, Jungova učenica. U Našoj jogi svoj metod uspoređujem sa Teslinim izumom transformatora za prenos višefazne struje. Monovazna struja je mogla da napaja sijalice samo u blizini električne centrale, a Teslin izum je omogućio prenos električne energije na velike udaljenosti od električne centrale. Samo je trebalo izgraditi dalekovod. Sličnost metoda naše joge s Teslinim transformatorom je u tome što je Jungova analitička psihologija slična jednosmjernoj struji. Neurotičar ili manje neurotičan čovjek koji hoće krenuti putem individuacije do samospoznaje, treba pomoć analitičkog psihoterapeuta, što je slično da sijalice koje se napajaju jednosmernom strujom trebaju biti u blizini izvora električne energije. Metod naše joge je kao Teslin transformator, a samo svako ko se samostalno želi osloboditi neurotičnosti i sprovesti samospoznaju, treba "izgraditi dalekovod".

To je u proces individuacije uključiti i tijelo pomoću hatha joge. Ima osoba koje mogu ostvariti samospoznaju i bez bavljenja jogom, ali su takve veoma rijetke, što je i sam Jung priznao, kada je u autobiografiji zapisao i ovo, a riječ je o mukama pri procesu osvješćivanja nesvjesnog: "Često sam bio toliko uznemiren da sam morao da primenjujem neke vežbe joge kako bi svoja osećanja držao pod kontrolom. Ali s obzirom da mi je namera bila da shvatim šta se sa mnom dešava, ove vežbe bih radio jedino dok se ne bih smirio toliko da mogu da ponovo nastavim svoje proučavanje nesvesnog". Iako sam ovo pročitati kasnije, postupao sam slično, s tim da je meni bavljenje hatha jogom pomagalo da bezbjednije uz jogu i Jungovo djelo osvješćujem nesvjesno. Ali kako god, s jogom ili bez nje, preporađajući bolovi moraju se otrpiti.

Za metod naše joge pišem da je od svih do sada poznatih za samostalnu samospoznaju najteži, ali ujedno i najdjelotvorniji. Isus je isto mislio i za svoj nauk, a Gnostici su ga jedini pravilno shvatili. Isus Nikodimu, na pitanje o carstvu Božijem reče: "zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijeg". (Jv 3/3) Nanovo se roditi, znači transcendirati ego i ukotviti svoje biće u božanski centar u sebi, u arhetip Boga (Sopstvo). To je postupak koji su alhemičari, da bi izbjegli sankcije Inkvizicije, predstavljali kao da poučavaju kako od olova stvoriti zlato, a bilo je riječ kako se precentrirati iz ega u Sospstvo. Jung je dokazao da je alhemija most između gnoze i njegove analitičke psihologije.

Pišem: "Prije preko dva vijeka Robespjer i Ogist Kont, pa kasnije Niče, Tesla, From, Jung i još neki, shvatili su da je Zapadu potrebna - sad je vidljivo očito neophodna pod hitno - nova religija. Tesla je smatrao da bi ona trebala biti svojevrsna sinteza hrišćanstva i budizma. Da li je Tesla poznavao Jungovo djelo, ne znam, ali kako god da je, sad znamo da su Tesla i Jung isto zamišljali novi duhovni put za zapadnog čovjeka.

Jung je zapazio da je u našoj civilizaciji intelekt zbacio duh sa njegovog prestola, na kome je duh bio u prvom mileniju hrišćanstva. (Kasnije će Hajdeger konstatovati da se Bitak, filozofska riječ za arhetip Boga, u našoj civilizaciji nekako zaturio). Potreba intelekta je da saznaje, proširuje znanje, stvara tehniku i tehnologiju, izmišlja razne načine zadovoljenja prostih i nižih potreba, ali on je slijep za stvarni smisao čovjekovog postojanja. Napredak čovjeka, kao Čovjeka, ostvaruje se tako da se on duhovno i moralno prilagođava civilizacijskom toku. U našoj civilizaciji cilj je izblijedio, izgubljen je kao smislen zbog toga što je intelekt, ego, zbacio s prestola duh, božanski centar u nama. Potreba duha je zadovoljenje nagona samoostvarenja, kao arhetipske težnje da se dosegne transcedentno, Onostrano. Bez bar unekoliko zadovoljenja te potrebe, čovjekov život ostaje neispunjen, besmislen, on pohlepan i zao.

Mak Dizdar je poetski božanstveno izrazio u Slovo o čovjeku i Modra rijeka, našu težnju za onostranim: Radi duhovnog zdravlja, nazdravimo: "Satvoren u tijelu zatvoren u koži/ Sanjaš da se nebo vrati i umnoži/ Zatvoren u mozak zarobljen u srce/ U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce/ Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti/ Prostor taj do neba/ Kako da premosti?"

Jedino tako da čovjek sam sebi sagradi "most" do Carstva nebeskog. Projekat je urađen - naša joga - treba vam samo volja. Nadam se da, ako je već nemate, dobićete je kada pročitate u knjizi Naša joga i prosvjetljenje o Jungovom doprinosu poimanja religioznosti i (u Srbi, oglednimo se!) kratak izvod iz njegove Crvene knjige, za koju je testamentarno odredio da bude objavljena 2050. godine. Nasljednici su zavještanje prekršili i objavili je 2009. godine. Čestitam im!

Marks je Onostrano vidio kao mogućnost da se napusti carstvo nužnosti i dosegne carstvo slobode. Na Istoku se prosvjetljenje, nirvana, satori imenuje i kao Oslobođenje, Mokša. U hrišćanstvu se isto stanje duha zove spasenje, a u antičkoj tradiciji epoptejaili ataraksija." Sloboda je iskonska čovjekova potreba.

Mnogi ne shvataju zbog čega u knjigama pišem o sebi tako i toliko da sam samo čovjek, koji je, posebno s obzirom na porjeklo, postigao nevjerovatno. A to što je seosko čobanče, samostalno steklo znanje iz glavnih oblasti univerzalnog ljudskog znanja i povezujući dubinsku psihologiju i praktikujući hatha jogu postiglo prosvjetljenje, zaista je čudesno i to je vrlo pogodan "materijal" za idolatriju. Nadam se da sam to onemogućio tako, kako čitaste, da sam se potrudio da ne dam osnovu da iko neprosvjetljen, pozivajući se na moj nauk, prodaje "muda za bubrege".

Evo podužeg izvoda iz jedne fusnote u knjizi Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?

"Za Njegoša prosvetljenika sudbinski je bilo vrlo nepovoljno što je bio svjetovni i duhovni poglavar Crnogoraca, pa se nakon prosvetljenja - slično kao što je to bilo s Muhamedom, kome se prosvjetljenje dogodilo spontano - morao centrirati u osi između ega i Božanskog centra u sebi, a takvi prosvetljenici, u odnosu na one koji trajno ostanu ukotvljeni jedino u praslici Boga u sebi (Buda ili Isus), doimaju se bitno drugačijim, ljudima bližim, a i daju praktičnije religije. Islam je iz tog razloga praktičnija religija od hrišćanstva, koje, da bi slično postiglo, izvitoperuje se. (...)

Mi nismo u stanju vidjeti kakva i kolika je religijska karikatura naša Crkva. Ako to što prije ne uvidimo i ukoliko tog duhovnog mrtvaca što prije ne sahranimo, već se s njim mrtvim budemo zamajavali kao da je on živ, i mi ćemo kao narod sve više njemu sličiti. Mladi princ, Religija Njegoševa, ne može pokazati svoju spasiteljsku moć sve dotle dok mi upokojenog Metuzalema držimo za plodonosna.O sveštenicima Niče je rekao ono najbitnije što bi se u vezi njih imalo kazati. Poslušajmo to: "Uistinu, oni sami nisu nikada hodili po sagovima saznanja".

Naši sveštenici i kada imaju neko znanje, ono je dogmatsko, znači sada nedjelotvorno. Njihovo "znanje" nikoga ne može izvesti iz mraka neznanja. Njima nedostaje znanje samospoznaje - što je srž i Isusovog nauka, ali nažalost njima čudno stranog - a bez tog znanja čovjek se ne može osjećati sigurno i zato mora da se drži dogme. Slično što je za dijete, koje još ne može da hoda - hodalica, to je dogma za crkveni um, koji bez njene pomoći nije u stanju da stoji uspravno. Ali dogma je samo privid da je crkveni um u stanju da hoda; ona treba da prikrije da su mu noge usahle od rahitisa. Veliki Prosvetljenik sa Cetinja to je jasno, kao sunce, vidio i divno izrazio. Čujte o tome ključne stihove iz Njegovog opijela tzv. pravovjernom hrišćanstvu: (...) / "sve njih misli najedno sabrane / drugo ništa ne predstavljaju mi / do kroz mrake žedno tumaranje, / do nijemog jednog narječija, / do pogleda mrakom ugašena". (Iz posvete Luči mikrokozma).

Evo kako je Njegoš vidio ono što su crkveni, ali i svjetovni, umovi prije njega rekli o sudbi čovjeka i zvaniju njegovim pred Bogom. Vidio je drugo ništa do pogleda mrakom ugašena. E, taj mrak, to za vlašću žedno tumaranje, predstavlja nam se i sada za jedinu "svjetlost", ili bi ono htjelo da to tako bude. Ali kako da mi, duhovni slijepci kakvi smo, da razlikujemo svjetlo od tame? Kako, ako odemo kod sveštenika u bogomolju, da shvatimo ovo isto što čusmo od Njegoša, a ovako izrečeno kasnije od strane Ničea: "Oh, kakva lažna svetost, kakav zagušljiv vazduh! Ovde, gde duša ka svojoj visini - ne sme da uzleti!" A kako duša ka svojoj visini da uzleti, na ovo najsudbonosnije pitanje čovjekovog života, odgovorio sam u knjizi o prosvetljenju, a prosvetljenje je jedina visina kojoj svaka duša teži da uzleti.

Dostojevski je (poslije šoka koji je doživio prilikom izvođenja na strjeljanje, kako reče Hese, gledao očima proroka) i sjajno je shvatio ljudsku prirodu, koja, dok je uspavana, traži: čudo, tajnu i autoritet. U dijalogu s Isusom reče mu: "Ti si odbacio i jedno i drugo i treće, i sam si dao za to primer. (...) Čovek je stvoren slabiji i niskiji nego što si ti o njemu mislio!, a čim čovek odbaci čudo, odmah odbaci i boga, jer čovek ne traži toliko boga koliko čudo". Ovo je istina koju su dobro znali tvorci dogmi i koju zloupotrebljavaju sveštenici. Prosvjetljenik se razlikuje od njih, prvenstveno time što u čovjeku prednost daje onome što on, u duhovnom smislu, može postati, nad onim što on jeste. Nagon samoostvarenja (religijsko osjećanje) zaista je teško aktivirati i usmjeriti tako da to dovede do samoostvarenja (prosvjetljenja), ali to je čovjekova mogućnost i on to treba znati, tome ga treba poučiti. Moje knjige su primjer za to. U njima se, slično kao i kod Ničea, Junga, Abrahama Maslova i još nekih, na čovjeka gleda kao na mogućnost i zato u njima nema govora ni o čudu, ni o tajni (u vjerskom smislu), a ni klanjanja bilo kom autoritetu. Naprotiv! Sveštenici kada govore o svetiteljima stalno ističu da su oni bili čudotvorci.

Albert Ajnštajn reče da se život može živiti tako ili da ništa nije čudo ili da je sve čudo. (Ateizam ili vjerovanje). Za Njegoša, kao i za ostale prosvjetljenike, ništa nije čudo, ali je sve čudesno! P. Uspenski, da bi to predstavio, napisao je Potraga za čudesnim. A kad je riječ o Njegoševom prosvjetljenju (Tominim riječima): "Čudim se kako se takvo bogatstvo skućilo u sirotinji"; tj. kod Srba, a možda je još više za čuđenje na koji način se kasnije ponovilo?"

Nadam se da vam je sada jasnije zbog čega sam učinio da se moje postignuće prosvjetljenja ne smatra čudom, iako se takvim doima, već da je ono samo čudesno postignuće, sada dostupno i drugima, kojima je do takvog postignuća stalo.

Kada mi je potencijalni izdavač knjige Naša joga i prosvjetljenje zatražio da iz nje sklonim sve gdje pominjem pravoslavlje i SPC, pisao sam Narodnoj biblioteci Crne Gore da mi omoguće da rukopis knjige bude kod njih pohranjen s mojom oporukom da bude štampan tek 2050. godine. (Tad nisam znao za Jungovu Crvenu knjigu i oporuku kad da bude objavljena, ali me kasnije koincidencija oduševila). Nisu odgovorili, a kada sam, po štampanju knjige, upitao direktora te Biblioteke zašto mi nisu odgovorili, on je rekao da je smatrao da pismo piše neki luđak. Onda sam mu pokazao knjigu, a šta sam mu rekao, ovom prilikom, ću prešutiti. Srbi i Crnogorci su isti narod, a istorijskim tokom podjelio se u dvije nacije, tako šta dog kažem za Srbe to se odnosi i na Crnogorce (ali ne uvijek i obrnuto).

Srbi su obezduhovljen narod. Duhovnost je više postignuće i od religioznosti, onakve kako je se poima. Njegoš je nama ostavio projekat za duhovni metod do prosvjetljenja. Svojevremeno je Buda takav metod dao Indusima, Isus Jevrejima, ali nije bio shvaćen, Lao-ce Kinezima, Zaratustra Persijancima, itd. Budine posljednje riječi najdražem mu učeniku, Anandi, bile su: "Budi svjetlost sam sebi". Nama je u Luči to isto poručio Njegoš, ali Srbi ni 150 godina kasnije, i nakon što im to pojasnih, ništa ne shvatiše. Postati svjetiljka sebi samom, osvjestiti svoje nesvjesno, znači shvatiti koliko smo robovi svom egu, civilizacijskom centru, koji se odmetnuo od božanskog središta u nama. Ali ovo nije slučaj samo sa Srbima već sa svim hrišćanskim svijetom. O ovom problemu pisali su mnogi, a ja sam u svojim knjigama postupio u skladu s XI Marksovom tezom o Fojerbahu, koja glasi: "Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da se on izmijeni". Slažem se s Adlerom da je čovjeku najteže sebe sama upoznati i promijeniti. Od kad sam sebe upoznao i promijenio, iz "stada" se izdvojio, postao sam ogledalo u kome su veleučeni i veleumišljeni mogli vidjeti ko su, naima da su "ovca". Nakon prosvjetljenja u razgovoru s profesorima, akdemicima, teolozima, vladikama itd, stalno mi je padala na um Geteova izreka da "vuk u ovčijoj koži manje je opasan od ovce u bilo kojoj koži kad je uzimamo za nešto više no što jeste, naime ovca".

Da veleučeni Srbi, koji su na sebe nabacili svakojake odore i titule (kože), nisu stvarno "ovce", oni bi učinili da se, prvo Srbima a potom i svijetu, pokaže da je jedan Srbin spoznao da je Njegoš bio prosvijetljen, a ne samo genijalan pjesnik, kakvim su ga oni vidjeli, i da je taj Srbin shvatio da je Jung ovovremeni darovalac duhovnog metoda do prosvjetljenja, o kome je Srbima Njegoš ostavio projekat. Ali oni, zarobljenici u Ego Bastilji, nisu u stanju vidjeti ništa u onome što bi im pokazalo koliko su, viđeni s božanskog vidikovca, jadni i bijedni. Svi se oni ponose uspjehom Novaka Đokovića, jer on simbolizuje superiornost jednog ega nad drugim egom, što je karakteristika svakog sporta, od kad je on profesionalno zanimanje i više nije igra, već nadmetanje ego-a. Oni nisu vidjeli ništa uvredljivo od Novaka po Srbe, koji žive u velikoj materijalnoj bijedi, što je za njegove, uglavnom, u duhovnom smislu viđeno protuve, obezbjeđeno im da sjede na pozlaćenim stolicama, tokom njegove svadbe na Svetom Stefanu. Ego, posebno naduvani, ne može vidjeti ništa vrijedno u onome što bi ga dovelo do toga da shvati svoju bijednost i, nužnost smrti ega, radi preporoda u božanskom centru bića, Sopstvu ili Arhetipu Boga.

Svijetu su i drugi narodi prije pojave Novaka Đokovića, kao velike zvijezde na teniskom nebu, pokazivali svoje sunarodnike kao zvijezde, ali nijedan narod zapadno od Indije, sem Švajcaraca, ne može pokazati da se u njemu u drugoj polovini XX vijeka, na duhovnom nebu, pojavila sjajna zvijezda, kao što je srpska, ali Srbi to ne primjetiše. Naprotiv, oni koji su o zvijezdi trebalo da Srbe obavijeste, oni su njeno pojavljivanje doživljeli kao pomračenje njihovog mita o sebi kao nebeskom narodu.

Pišem: "Naš osnovni problem izvire iz naše duhovne neusredištenosti. Pojedinačni uzleti srpsko-crnogorskog duha dosežu prilično visoko, i na to možemo biti ponosni, ali to nije sve. Da bi planinski vrh visoko stršio u nebo, on mora u svom podnožju imati stabilnu osnovu, a to nama nedostaje. Takvu osnovu obezbjeđuje usredištenje na zdrav način u nesvjesnim dijelovima psihe. Dok to ne shvatimo, mi ćemo stalno graditi visoke građevine na pijesku (riječ je o našem olakom usrljavanju u ratove i svakojake državne projekte), ali prije nego što se u te kule u oblacima smjestimo, one nam se na naše oči i na našu veliku žalost - ruše. Mi svaki put za to nađemo hiljadu i jedan opravdavajući razlog, ali je svaki od njih mimo nas. Ili, gusle sve opravdaju, svu krivicu za naše nepromišljenosti i propasti prebace na nekog drugog. U pjesmi, mi smo samo junaci ili žrtve, a glupaci, lude i krvnici - nikada. (Srbe bi se moglo imenovati nebeskim narodom samo po tome što s luđačkom upornošću probamo da sagradimo kulu u oblacima). (...)

Skoro je nepojmljivo kako je Srbe 1918. g. jedna od karakteristika neuroze sudbine, nesvjesna prisilna težnja za ponavljanjem, agiranje(stvaranje zajedničke države sa tuđinskim, ili bar Srbima nenaklonjenim narodima, što je bila Dušanova opsesija, a ostala srpska vjekovna nesvjesna želja) navela na sudbonosno kobnu grešku, pa su umjesto Velike Srbije, koju su imali kao na dlanu, prihvatili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, što je bilo, umjesto vrapca u ruci, kao golub na grani, koji će 1990-1995. odlepršati, a s njim i posljednji ostaci srpskog ratnog cilja iz Prvog svjetskog rata."

Navešću još jedan izvod iz Srbi, oglednimo! pa će vam biti jasnije zašto tu knjigu nijedan izdavač nije htio štampati niti knjižari prodavati:

"Moguće na sablažnjenje, a u nekim slučajevima i na radost, mnogih to činim i ovdje, i time što ću neke srpske svetinje pogledati paralaksički. Za drugi primjer te vrste uzimam sramnu bježaniju srpskog kralja, vlade i vojske preko Albanije (1915.), za koji postupak (izvodi su iz Istorija Srba) Vladimir Ćorović zapisa: "U našoj prošlosti nema žalosnije scene od te, ali u suštini ni veličanstvenije".

Evo primjera kako vrlo učen čovjek, akademik, koji je pod uticajem nacionalno nesvjesnih sadržaja, veličanstvenom scenom može nazvati muke i strašnu patnju bjegunaca, koji su natjerani kompleksima svojih vođa na "taj mučni i jezivi pohod, u kasnu jesen, preko snegom pokrivenih klanaca, po bespuću i po kozijim stazama, pretvorili se skoro u povorku očajnika, koji su padali od umora, gladi, od mraza, od arnautske zasede", te ih 218.700 ostavi kosti po albanskim planinama, a kasnije samo na Vidu (Ostrvu Smrti) pomrije oko 10.000 srpskih mladića i od toga ih 8.800 moradoše živi baciti u more, jer ih se nije imalo gdje u zemlju zakopati. Onaj ko ovako grozno poguban rezultat jedne krajnje glupe odluke može nazvati u suštini veličanstvenom scenom pokazuje da je u raljama nacionalnih kompleksa. Koliko znam nikada nijedan srpski akademik ili intelektualac nije predložio da se u vezi srpskih zabluda, kao posljedici nacionalnih kompleksa, obavi lustracija. Možda ova knjiga to pokrene.

Nikola Pašić, tada predsjednik srpske vlade, inicijator bježanije srpske vojske i vlade preko Albanije, rekao je: "Mislite li da bi ijedna vojska na svetu bila sposobna da ćutke podnosi ono što su pretrpeli naši vojnici prelazeći Albaniju? Što se mene tiče čudim se da nas nisu poubijali u Skadru"."

Nisu jer mitologija, kao i svaka ideologija, ljude svede na umne slijepce i oni se ponšaju kao zombiji.

"Upitajmo se: ima li još slučaj da su kralj, vlada i kompletna vojska, nakon što su pretrpili brojne poraze od jačeg neprijatelja, pa uprkos toga odbacujući njegovu ponudu za separatni mir, bježanijom napustili svoju državnu teritoriju, ostavljajući razjarenom neprijatelju na nemilost svoju djecu, žene, sestre, stare roditelje, pa onda od svoje bježanije i golgote stvorili mit o veličanstvenom postupku. Uvesti u životnu neizvjesnost i u izglednu smrt kompletnu vojsku (slično kao i u boju na Kosovu), mogao je samo onaj ko se ne može smatrati psihički normalnim; koga je na to natjerao neki kompleks, nešto demonsko u njemu, a nepoznato mu (neuroza sudbine). Ako se ovaj postupak osmotri bez prizme srpskog nacionalno nesvjesnog, vidi se kao primjer nečojstva bez presedana. Probajte se staviti u kožu maloljetne djece, starih roditelja, žena, sestara, koji su na tri godine ostavljeni da se bez muške zaštite sami materijalno snalaze i sa iživljavanjem mržnje, bijesa i seksualnih strasti neprijateljskih vojnika izlaze na kraj. Zar se takav postupak uopšte može nazvati normalnim? Ne, ne može! On je prije znak bolesti, nego normalnosti, kukavičluka, nego hrabrosti, ali kada neurotičar čini ludost, na koju ga nagone kompleksi, on to racionalizuje, pa se tada prava ludost naziva veličanstvenim činom po uzoru na kosovski mit, u kome je unaprijed siguran poraz opravdan borbom za carstvo nebesko. Robovanje kosovskom mitu Srbe je samo u I svjetskom ratu koštalo preko milion mrtvih (procjene su različite ali je brojka od oko 1,250.000 najizvjesnija), među njima, prema nekim istoričarima, poginulo je oko 90% reprodukciono sposobnih muškaraca, a da su Srbi pristali 1915. g. na separatni mir na kraju rata bi prošli slično, jer stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon srpske nepromišljenosti, više je bilo posljedica realizacije planova zemalja pobjednica u I Svjetskom ratu nego rezultat srpskog stradanja, slično kao što je i komadanje SFRJ bilo planirano i podržano spolja."

U kompletu Njegoševih djela jedan tom je Ogledalo Srpsko. U njemu su narodne pjesme o borbi Crnogoraca s Turcima. Svojevrstan dodatak kosovskom ciklusu, osnovi kosovskog mita, koji će Gorskim vijencem biti krunisan. Zabadava je Vuk Karadžić savjetovao Srbe da pjesma nije istorija. Sadržaj nacionalno nesvjesnog kod Srba su pjesme o borbi s Turcima i legende. Za Srbe druge istorije nema. Zato Srbi ne mogu podnijeti moje knjige jer su im one ogledalo. Prinosim ga i vama, na kratko:

"U ovoj knjizi se ne bavim moralnom tragedijom koja je Srbe snašla (posebno) u XX vijeku (time se bavim u dvije knjige), a posebno je naše moralno posrnuće postalo vidljivo nakon pada komunističkog režima, kada su se oni koji su mu se nekoliko godina ranije kleli nahrlili da na najbeskrupulozniji način za sebe zgrabe što više od narodne imovine ili Alajbegove slame, čime su se pokazali vrlo slični srpskim velikašima nakon Dušanove smrti, među kojima je bio i pohlepni Lazar, eto naš svetitelj. Srbin se neće moći podići iz moralnog kala (blata) sve dotlen dok se na tronu srpskih svetitelja budu nalazili zločinci, pohlepnici i duhovno-moralne hulje, a Lazar je jedan od takvih. Naša Crkva, naša vjera je okamanjena, duhovno usahla i vrijeme je da shvatimo da je u toj činjenici osnovni uzrok našeg nemorala i doživljaja života kao besmisla, iz čega izvire i to da nam se i djeca drogiraju. (...)

Srbi u svom nacionalno nesvjesnom imaju autodestruktivne sadržaje. Ovo nije potrebno dokazivati, istorija svjedoči, već tražiti način kako da se sadržaji nacionalno nesvjesnog i podsvjesnog privedu u svijest, čime oni uskoro neće, samim tim, nestati, ali bi njihova autodestruktivnost mogla vremenom biti znatno umanjena, ako bi se sistematično na nacionalnom nivou činilo ono što će biti potrebno da se uradi da postojeća generacija osvijesti destruktivne sadržaje nacionalno nesvjesnog, a naredne generacije da budu u tom smislu zaštićene od "inficiranja". (Gusle nisam spomenuo, a ako ste na njih pomislili, uspješno me pratite).

Frojd i Jung su smatrali da potomci mogu i do hiljadu godina ispaštati za grijehe svojih predaka, čak i u onim slučajevima kada o njima ništa ne znaju, a od njih se mogu osloboditi jedino tako da ih osvijeste, privedu u svjesno. (Jung je prvi među naučnicima eksplicitno prihvatio indijska gledišta o karmi, reinkarnaciji i dharmi. Njegoš je ista gledišta, na pjesnički način, iznio u Luči, što je još jedan od znakova da je on bio prosvijetljen. Bez uzimanja u obzir spoznaje o karmi, a u kontekstu indijskog učenja o reinkarnaciji,nemoguće je valjano pojmiti istoriju svijeta, pa tako ni Srba). Od osvješćivanja nesvjesnih sadržaja nema čovjeku skoro ništa mučnije, to znam iskustveno. (U ezoterijskim učenjima to se naziva prolaskom kroz podzemni lavirint, neki hrišćanski mistici to zovu tamna noć duše, a u religijskim knjigama iskušenjima od strane Satane, čemu se Isus, prema predanju, u pustinji izlagao 40 dana).

Srbi uglavnom jako malo znaju o strašnim grijesima skoro svih vladara dinastije Nemanjića, a i onih drugih koji su Srbima vladali kasnije. Gnusne zločine - po hrišćanskom učenju smrtne grijehe, koje su oni, u borbi za vlast, činili nad svojim najbližima, kao npr. osljepljivanje sina, rasjecanje brata (Stevan Dečanski je to učinio Konstantinu) ili u borbi naređujući da mu brat bude udavljen u rječici, a predstavljajući to kao da se slučajno utopio - Crkva je u nekoliko slučajeva prekrila, ništa manje, nego proglašenjem zločinaca za svece. Zar nije žalosno da Crkva nikada u vezi te grozne nacionalne sramote nije došla na ideju da obavi pokajanje ili, savremeno rečeno, lustraciju. Da prizna grešku svojih prethodnika i uz izvinjenje narodu ispravi je, pa bezbožnike,a uz to i zločince, među kojima predvode kralj Milutin, Nemanja i Lazar, progna iz kruga svetitelja i smjesti ih tamo gdje im je mjesto: na smetljište duhovnosti, pošto oni s istinskom religioznošću ništa nisu ni imali. Namjenjujući novac, prikupljen nametima od naroda, svog i/ili tuđeg, za gradnju velelepnih (pokajnica) crkava i manastira, koje su projektovali i gradili majstori-stranci, nemoguće se iskupiti za svakojake zločine, posebno ne za one počinjene prema najbližima, niti je tako moguće postati religiozan. Naprotiv, to je očit znak nereligioznosti i pranja savjesti zbog bezbožništva. Srpski vladari nisu bili religiozni ni konfesionalno.

Jasno mi je da će ova konstatacija mnoge iznenaditi, jer je Crkva o Nemanji uspjela isplesti "neporočni" vijenca svetitelja, samo na osnovu njegovog zamonašivanja nakon abdikacije koja je njemu bila nametnuta. Naspram tog "neporočnog" vijenca svetitelja stavimo samo zrnce istorijskih činjenica: "Nemanjin sin i biograf, Stevan Prvovenčani, opisujući očevu mladost, kaže kako su ga starija braća zamrzela što je radio u svojoj zemlji sve na svoju ruku, ne savetujući se s njima. Nemanjin najstariji brat, čije je ime, izgleda, bilo Tihomir, s ostalom braćom uhvati Nemanju i baci ga u tamnicu. Iz tog zatvora Nemanja se naskoro nekako spaso, i odmah se spremao na osvetu. (...) Grčki car Manojlo protiv Nemanje šalje Tihomira. Nemanja dočeka protivnike na Kosovu, kod Pantina, i strašno ih potuče. Sam Tihomir zaglavi tom prilikom u nevelikoj reci Sitnici. (...) Nemanja je naročitu pažnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jačanju pravoslavlja. Protiv jeretika je upotrebio vrlo oštre mere: njihovom učitelju odrezao je jezik, a sledbenike je čak i spaljivao ili naterao u beg; imanja im je zaplenio a knjige spalio". (Vladimir Ćorović) Eto, ni bratoubistvo ni Nemanjini grozni zločini prema bogumilima Crkvi nisu smetali pri njegovom proglašenju za "svetitelja"!? Lakrdija od "svetosti", koja je sramotna za SPC i uvredljiva za razum!

Najveći broj današnjih crkvenih velikodostojnika nisu religiozni ljudi, već samo, u boljem slučaju, osobe koje običajno vjeruju u Boga. Ja sam religiozan čovjek, iako konfesionalno ne pripadam nijednoj crkvi (po čemu sam sličan Rusoou, pa i Isusu, koji takođe nisu pripadali nijednoj crkvi), i ogledalo sam u kome vjerujući vide sopstvenu bijedu, pa zato anatemišu moje knjige. Biti religiozan znači biti kreativan i originalan. Svi prosvjetljenici, koji su do svog postignuća stigli poukom i sistematičnim radom na sebi - jedini istinski religiozni ljudi - bili su kreativni i originalni. Oni su druge poučavali kako da postignu isto stanje duha, a ne da pukim vjerovanjem u Boga budu ovca kojoj treba čoban. Pravi učitelj (ili u indijskoj tradiciji guru - rastjerivač magle), a jedan od takvih bješe i Isus, nije pastir, niti onaj ko hoće da živi, najčešće vrlo luksuzno, od čuvanja svog stada, već neko ko samo upućuje i poučava učenike kako da postignu isto što je i on postigao, a to je: prosvjetljenje. Onaj ko danas slijedi, kao ovca u stadu zvonara, bilo koju religijsku konfesiju, on je samo religijski imitator, a u imitiranju nema i ne može ni biti ni kreativnosti ni originalnosti, pa znači ni istinske religioznosti. Biti religiozan nije isto što i vjerovati u Boga. Episkop Nikolaj na ovu temu poučno piše: "Dositej je pobožan, Njegoš religiozan. Religioznost je daleko širi pojam od pobožnosti, kao što je religija širi pojam od vere. Religioznih ljudi je daleko manje od verujućih"."

Pravoslavne sveštenike vrijeđa ono što kažem za SPC, a ne zapažaju ono što bi Srbima bilo ljekovito da primijete. Za ilustraciju evo sadržaja fusnote 17 u knjizi Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?:

"Kada se Njemačka ujedinila, to je bio znak da su zapadni saveznici, protivnici Njemaca u Drugom svjetskom ratu, Njemcima oprostili grijeh i dozvolili im da se poništi i posljednja politička sankcija izrečena im nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, potomke Hitlerovih simpatizera tek tada je teret Sjenke, onoga što se u njoj nakupilo nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, počeo da nepodnošljivo pritišće, a kad god je tako, čovjek pribjegava, što svjesno, što nesvjesno, projektovanju svoje Sjenke na nekog drugog. Srbi, najpožrtvovniji saveznik Saveznika u oba svjetska rata, bili su najpogodnije "projektorsko platno" za Njemce i radi oslobađanja od tereta sopstvenih zločina koje su počinili, ali i radi osvete Srbima i poniženja Francuza, u ratovima najvećih srpskih prijatelja. Srbi su bili pogodni za projektorsko platno zbog toga što su oni, učešćem u dva svjetska rata, a oba su poveli Njemci, stekli moralni imidž koji (do kraja XX v.) nije baštinio ni jedan drugi narod u svijetu. O ugledu Srba i prije Drugog svjetskog rata pokazuje i ovo što je u jednoj prigodi rekao Kemal Ataturk: "Srećan sam što primam predstavnike srpskog naroda, najhrabrijeg naroda na svetu, pred kojim bledi i slava Sparte".

Njemačka obavještajna služba, uz pomoć još nekih obavještajnih službi, obavila je sve što je bilo potrebno da se Srbe navuče na tanak led i da ih se u svijetu satanizuje toliko da oni Njemce "zguraju" s "trona" naroda koji je u XX v. počinio najgnusnije zločine. Njemcima je bilo posebno važno pokazati da se i Francuzi odriču prijateljstva sa Srbima, u koju svrhu je Žak Širak (predsjednik Francuske) 1995. g. izjavio: "Srbi su narod bez zakona i bez vere. To je narod razbojnika i terorista". Ovakva izjava je imala svrhu da opravda držanje Francuske pri rasturanju SFRJ i zbog takvog držanja smiri pokrenutu grižu savjesti kod Francuza koji su se još sjećali veikog prijateljstva između Srba i Francuza, koje bî iskovano na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu.

Jung je pisao da "niko nije u stanju da postane svestan Senke bez značajnog utroška moralne odlučnosti. Prilikom ovog ostvarenja reč je samo o tome da se prizna kako mračni aspekti ličnosti zaista postoje. Ovaj čin je neophodan uslov za svaku vrstu samospoznaje i zato po pravilu nailazi na značajan otpor (...) I dok se Senka uvidom i dobrom voljom može donekle asimilovati u svesnu ličnost, postoje, međutim, kako iskustvo pokazuje izvesne crte koje moralnoj kontroli pružaju tvrdoglav otpor i izgledaju kao da se na njih uopšte ne može uticati. Ovi otpori su po pravilu vezani za projekcije koje se kao takve ne prepoznaju i čija spoznaja znači moralni rezultat koji prevazilazi uobičajeni napor. Dok se crte, karakteristične za Senku, mogu bez prevelikog truda prepoznati kao osobine koje pripadaju ličnosti, u ovom slučaju i uvid i volja uzaludni su, zato što se, van svake moguće sumnje, čini da uzrok emociji leži u drugoj osobi. Bez obzira na to koliko neutralnom posmatraču može izgledati da se radi o projekcijama, slaba je nada da će to uvideti i sam subjekt (u kontekstu ove knjige Njemac, prim.: D.). On mora biti uveren da baca veoma dugu senku, da bi bio voljan da emocionalno naglašene projekcije odvoji od njihovog subjekta".

Njemci su ujedinjenjem veoma dugu sjenku bacili na Srbe, i uredili da slično učine i srpski saveznici iz svjestkih ratova, koji su se, uglavnom, prema Srbima tokom tih ratova ponašali poprilično nekorektno. Francuski akademik Žan Ditur (1996. g.) reče: "Srbi su zapravo najviše propatili, oni su narod koji je upoznao najviše tragedija u svojoj daljoj i bližoj istoriji, narod čije junaštvo, osjećaj časti jedva da izgledaju ovozemaljski. Zašto su Srbi odabrani kao narod kome su natovareni svi gresi, zašto su optuženi za najneoprostivije užase, iako su oni toga manje uradili nego drugi i, ako im se dogodilo da budu malo žešći, to je pre bilo usled sklonosti za očuvanjem ili radi legitimne odbrane nego iz nečovečnosti? Ali, primetio sam, ima ljudi kojima se pripisuje kao zločin što neće da umru. To je slučaj i sa Srbima: Turci su ih nabijali na kolac pokušavajući, nekoliko vekova, da ih okrenu Muhamedu i u tome nisu uspeli, Austrougarsko carstvo ih je sterilizovalo, ustaše masakrirale, bili su jeftino prodati komunizmu na konferenciji u Jalti, obezglavljeni od strane hrvatskog diktatora Tita, a oni su još uvek tu, opstajući u svom biću, nastavljajući da održavaju u životu tu neopipljivu i beskrajno dragocenu stvar kakva je nacionalna duša. Filozofi, intelektualci, profesionalni humanitarci, vlade, Ujedinjene nacije, sud u Hagu, svi pritiskaju Srbe, ubijaju ih ili klevetaju.

Pitamo, zašto su odabrani za žrtvenog jarca? Zbog nekih od onih tajnih razloga za kojima vrlina, ako je oprezna i pronicljiva, mora da traga sve dok ih, ako ne identifikuje, ono bar nasluti. Najočitiji od ovih razloga je taj što Srbi nisu po bontonu, odnosno nisu u skladu sa političkom modom. Oni imaju tri mane, prva je što se nalaze u situaciji seljaka koji brane svoju zemlju. To baš nimalo nije otmeno u očima svetskog mnjenja koje zahteva da se bore za ideje a ne za parče povrtnjaka ili za neku staru porušenu crkvu. Njihova druga mana je što su pravoslavci... Treća mana Srba, i verovatno ona koja se najteže može oprostiti, mada nikada nije bila pominjana, je blisko prijateljstvo koje su oni osećali prema Francuskoj, i koje im je Francuska, doskora, uzvraćala. Sa nama, Srbi su dobili rat iz 1941. godine, taj rat o kome se više ne govori, čiji se tragovi grozničavo brišu ili se iskrivljuju kako bi sporna slava za rađanje modernog sveta u potpunosti pripala ekumenskom puritanizmu". (Rađanje modernog sveta je stvaranje Novog svjetskog poretka, Globalizacije, koja neman u svoje čeljusti hoće ščepati sve narode na Zemlji).

Ratovima koji su se dogodili pri rasturanju SFRJ, režiranim i perfidno podržanim sa strane, tragovi Drugog svjetskog rata u glavama Evropljana i Amerikanaca prebrisani su stradanjima i krvlju Srba i Bošnjaka, a to stradanje, uz ekonomsko devastiranje i porobljavanje ovih prostora od strane multinacionalnog kapitala, bili su osnovni tajni razlozi za rasturanje SFRJ. Ovdje će biti govora o korjenima u psihama Srba i Bošnjaka - dvije nacije izrasle iz istog korjena i u čijim podsvjestima su sadržaji slični, a često samo kao u ogledalu, kada se desna strana vidi kao lijeva i obrnuto, o čemu vraćanje pravoslavlju Emira Kusturice dovoljno govori, ali ću pisati uglavnom o srpskim - koji su Globalistima omogućili da realizuju svoje gnusne planove. Jasno mi je da će ovo površan čitalac shvatiti kao da za sve tragično što se dogodilo Srbima njih optužujem. Ne, nije tako! Namjere i ujdurme Njemačke, a uz nju i ostalih koji joj se ne htjedoše zamjeriti, pri rasturanju SFRJ, jasne su i to ću ponekada pomenuti uzgred, a objašnjavaću šta je to Srbenagnalo da tada krenu kao "bos preko trnja" ili zašto su oni, nečim očito zaslijepljeni,sebi dozvolili da u sudbonosnom času po sebe pišaju uz vjetar, da umišljaju, slično kao i pred Kosovski boj, te Prvi i Drugi svjetski rat, da se mogu suprostaviti neuporedivo moćnijem od sebe, ali ovoga puta ispadoše i budalastiji i s većim gubitnicima nego ikada ranije. (Sadašnjim gubicima, pored nuklearnog otpada prosutog nad Srbijom, čime ona time postade najbogatija zemlja na svijetu, treba pribrojati i one žrtve koje je Srbija podnijela za stvaranje Kraljevine SHS i kasnije održavanje Jugoslavije. Ima li još ijedan narod koji je u svojoj istoriji učinio takvu i toliku promašenu investiciju?)."

Da bi prethodna dva izvoda bili pravilnije shvaćeni, dodajem objašnjenje iz iste knjige o osnovnoj srpskoj nacionalnoj bolesti:

"Kao i mitologije i književnost, medicina poznaje više vrsta neuroza. Dijagnoza se, svakako, uvijek utvrđuje za pojedinca, ali ako pretežan broj pripadnika nekog naroda podliježe istoj dijagnozi, koja je posljedica nacionalne duhovno-istorijske stvarnosti, onda se ta dijagnoza (bar uslovno) može dati i za taj narod, a u okviru njega, razumljivo, ima pripadnika koji su u manjoj mjeri od većine žrtve nacionalne pošasti. Srbi su, nažalost, eklatantan primjer naroda za koji se može dati dijagnoza: neuroza sudbine.

Stručnjaci neurozu sudbine definišu kao: "Pojavu niza 'slučajnih' nesrećnih događaja u životu nekog pojedinca, koji to doživljava kao svoj kobni usud. Baš kao da neka mračna viša sila upravlja životom takvog 'baksuznog' pojedinca njemu se neprestano dešavaju, uprkos njegovoj volji, gotovo iste žalosne i nesrećne pojave (...); dešavaju mu se iste kobne, promašene ljubavi, sklapa neuspele brakove, ponavlja mu se neočekivana izdaja bliskih prijatelja, itd. Neurozu sudbine Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavljanja upravo nesrećnih događaja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohističke težnje, odn. potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnjavanjem, mimo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila". (Žarko Trebješanin, Leksikon psihoanalize, 158 strana).

Govoreći o neurozi sudbine Frojd (kao da je Srbe posmatrao na kraju XX v.) veli: "Postoje ljudi koji u svom životu bez ispravke ponavljaju uvek iste reakcije na svoju štetu. Neke ljude kao da proganja neumitna sudbina, dok podrobnije ispitivanje otkriva da oni sami sebi kuju tu sudbinu i ne znajući za to".

Neznanje dolazi od toga što nisu svjesni da ih na to navode sadržaji iz nesvjesnog (ličnog, familijarnog i/ili nacionalnog). A ti sadržaji (kompleksi kojih nismo svjesni, udruženi sa čovjeku urođenom težnjom za moć, koja kod kompleksaša često poprima maligni vid ispoljavanja) na svjesno ponašanje utiču slično kao instinktivne potrebe na fiziologiju: gladan traži način da se zasiti, žedan da se napoji, erotski željan da se seksualno zadovolji. Onaj ko pati od kompleksa inferiornosti i nesvjesne sklonosti da bude kažnjen, svojim postupcima uletiće u situaciju u kojoj će te potrebe biti zadovoljene (što je i pervetovan način ispoljavanja potisnute težnje za moć), a on i ne pomišlja da to može biti po njega i na tragičan način, kao npr. kod Srba, ako dva svjetska rata sada i ne spomenemo, već samo ovo na kraju XX vijeka. Pri rasturanju SFRJ Miloševiću su nuđene (i od strane SAD-a) razne varijante, ali je on odbio sve one koje bi po Srbe bile povoljnije od rata. Kada je Rusija, nakon raspada SSSR-a, bila sasvim inferiorna, a NATO (pored Bliskog Istoka i muslimanskog svijeta) tražio još jedan poligon za demonstraciju svoje moći, Srbi su - uzdajući se (iluzorno, kao i uvijek) u rusku zaštitu, uprkos, ovoga puta, što je Milošević ranije dao podršku Jeljcinovim protivnicima - ponašali se tako kako su stratezi NATO-a mogli samo poželjeti.

Da jedna država, narod koji je bio samo šaka jada u brojnom, vojnom, materijalnom i u moralnom pogledu, uđe u sukob s najmoćnijom vojnom silom svijeta, i, razumljivo, doživi strašan poraz, s nekim posljedicama koje su nevidljive, nemoguće je objasniti kako se to moglo dogoditi, osim da su nesvjesni sadržaji htjeli svoje (iracionalno) zadovoljenje. Kada su ga dobili, onda oni koji su narod na tanak led naveli, svoj "poduhvat" su opravdavali svakojako, pa i time da Srbe proganja neumitna sudbina,jer eto nama jedinim moćnici uzimaju i srce od našeg državnog teritorija, što je istina! Ali, ako se bolje pogleda srpsko ponašanje prema "svom srcu" i susjedima uopšte, te svjetskim moćnicima, s jedne strane, i strategija stvaranja sopstvenog državnog teritorija, s druge strane, od srpskog oslobađanja od turskog ropstva do kraja XX vijeka, zapaziće se da je ono skoro stalno bilo pod znakom onoga što se definiše kao neuroza sudbine, a jedini, recimo, "zlatni period" za Srbe u to doba bio je onaj kada je njima vladao Stranac; onaj koji je znao da svoje usluge Zapadnom bloku naplati i "mađioničarskim trikovima" Srbima zadovoljava komplekse, nastale Dušanovom preranom smrću (te kosovskim porazom, nakon koga je volja za moć kod Srba zgurana u podsvjest, odakle se od tada ispoljava pervertirano), a istovremeno ustavnim i drugim rješenjima (npr. teritorijalnom odbranom) priprema teren za izvođenje Srba na Golgotu, što mnogi Srbi još nisu u stanju shvatiti.

Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo republika na samoopredjeljenje, umjesto ranijeg tog prava naroda, i time je Srbima poturena stupica, na koju su ukazivali neki profesori s Pravnog fakulteta u Beogradu, zbog čega su bili oštro sankcionisani. Pri rasturanju SFRJ srpski političari, kao mutavi, govorili su o pravu naroda na samoopredjeljenje, pravu kojega više de jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova komisija i iznenadila ih - glupane. (Kraljevinu SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve republike, već je Kraljevina Srbija svoju državnost prenijela na zajedničku državu s ostalim Južnim Slovenima, koji do tada, sem Crnogoraca, nisu imali državnost. Makedonija, kao stara Južna Srbija, nakon Drugog balkanskog rata pripala je Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Austrougarskom. Jugoslovenske republike su oformljene na II zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na kome su ogromnu većinu delegata činili Srbi - Titovim ublehama zasljepljeni. Apsurdno je bilo ustavnim izmjenama od 1974. g. omogućiti pravo na samoopredjeljenje republikama, tvorevinama koje nisu stvorile jedinstvenu državu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne države sem Srba, zbog čega je i došlo do građanskog rata, u kome su Srbi najveći gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i satanizovani).

Kosovo je proglasilo nezavisnost protupravno, ali će tu odluku biti nemoguće promijeniti, a kada bi i bila stornirana, Srbi time, sem mitmanske, ne bi ostvarili nikakvu drugu zadovoljštinu ili korist. Srbi vole da se podsjećaju na Nemanjin zavjet o jeziku, koji glasi: čiji je jezik na nekom teritoriju, toga je i teritorija, a na KiM na preko 90% teritorija čuje se isključivo albanski jezik. Prema tome Kosovo je gangrenozni dio Srbije, i, ako ga ona nije znala "amputirati" na vrijeme, uz geslo: spasi što se spasiti može, sada mora pristati na to da će drugi obaviti njegovu (obrnutu) amputaciju u cjelini, što su i prorekli Kremanski proroci.

(Vidite ovo. Velika Britanija je okupirala Foklandska ostrva krajem XIX v., koja su uz argentinsku obalu, ali Velika Britanija ima nad njima suverenitet, a i većina njihovog stanovništva su potomci doseljenih Engleza. Kada je ta ostrva Argentina pokušala pripojiti svojoj državnoj teritoriji 1982. g., Velika Britanija je munjevitim ratom, u kome je pobijedila, ostrva zadržala, ali je među prvima priznala nezavisnost Kosova, koji postupak Srbija nije mogla spriječiti ni vojno, jer su je njena prethodna glupa politika S. Miloševića i moćnici, kreatori Novog svjetskog poretka i NATO, svojom prethodnom ujdurmom onemogućili da to učini).

Jung je zapazio da je jedan germanski mit (o Votanu koji je Njemcima glavni mit) "psihološki kumovao nacionalsocijalizmu. U potpunom izokretanju cilja duhovnog razvoja nacionalsocijalizam je razorio autonomiju čoveka i uspostavio besmisleni totalitet države, a najbolji ljudi nacije radije propovedaju pouke i verske dogme nego da se ozbiljnije pozabave ljudskom dušom". Podsjeća li vas ovo na našu stvarnost od dolaska komunista na vlast (1945.), koji se, na svoj način, itekako znadoše pozabaviti ljudskom dušom - na njenu štetu - pa do preoblačenja SKJ, Memoranduma Srpske akademije nauka, rasturanja SFRJ, te sve do sada."

Ako ste pročitali da je još neko u ovolišno teksta jasno objasnio zbog čega je Srbe njihovo rukovodstvo s početka devedesetih godina uvelo u najveću katastrofu, molim vas obavijestite me o tome.

Jednom našem, dragom mi pjesniku R. P., poklonio sam jednu svoju knjigu. Naredne godine mi reče da je oduševljen njenim sadržajem i da ju je dao na čitanje jednom srpskom akademiku i da ga je taj pitao: "R., kako izgleda ovaj čovjek? Dok sam knjigu čitao spopadao me je strah, pa ne mogu shvatiti kako je on imao hrabrosti da ovo napiše". R. reče: "Odgovorih mu da imaš brkove ko Stanoje Glavaš i snagu Kraljevića Marka, a on reče da te baš tako i zamišljao. Nasmijah se i dodadoh da sam se šalio i opisah te kako te vidim: fizički u odnosu na mene krhkim a duhom nesalomivim, kakav je rijetko ko".

Da imam snagu Kraljevića Marka (iz legende) i upornost Don Kihota iz Servantesovog romana, pokazivao sam i prije rata, tokom njega i kasnije. Po povratku iz izbjeglištva (pokazujem se i kao junak i kao jurišnik na vjetrenjače) jer odbijam ponude da radim na (tokom rata osnovanom) Ekonomskom fakultetu na Palama i prijavljujem se za predratno radno mjesesto na Ekonomski fakultet u Sarajevo, što mi je Zakon o radu obezbjeđivao. Moj zahtjev odbijaju, kršeći mi zakonska prava, a vlasti Federacije BiH to tolerišu.

Da bih ikako mogao preživiti na dječija kolica postavljam stalak za svoje knjige i nudim ih gurajući kolica ulicom pored zgrade u kojoj sam nekad radio. Poznanici su se čudili šta činim i kako me nije sramota to raditi, a nekadašnje kolege su se pravili da me ne primjećuju. Bivši studenti su se sablažnjavali i mnogi sažaljevali profesora, koji je (1989.) u najobimnijoj javnoj anketi do tada od njih izabran (od preko 900 profesora) Sarajevskog univerziteta među četiri najpopularnija.

Jadnog dana bivši student mi kaže: "Profesore, Vi ste bili moj idol. Koliko tražite novca da to ne činite. Nuditi u Sarajevu knjigu iz joge je slično kao hladnjačom krmetine krenete da je prodate u Teheranu". Odgovorim mu da mi je to što kaže jasno, ali da ja time što činim, pored toga da bih preživio, manifestujem svoje dostojanstvo. Slegnuo je ramenima i otišao. Koji dan kasnije priđe mi, kupi od svake knjige po primjerak. Podsjetim ga na Konfucijevu izreku koja glasi, kada u zemlji vlada red, sramota je biti siromašan i običan čovjek, a kada je u zemlji haos, sramota je biti bogat i visoki službenik. On reče: "Idol ste mi idalje" i pokloni se.

Na "pokretnoj knjižari" pored Naše joge su još tri moje knjige. A Obrati se, dušo izgubljena - otvoreno pismo Radovanu Karadžiću iritirala je Sarajlije samim pominjanjem mrskog im imena, pa ne bi ni registrovali riječi: dušo izgubljena.

Najpoznatijoj uličnoj prodavačici novina ponudim knjižicu Obrati se, dušo izgubljena! - otvoreno pismo Radovanu Karadžiću da je prodaje. Nije prodala nijedan primjerak, a kasnije kada bih naišao ulicom s kolicima ona je uzvikivala prolaznicima: "Poklonite se našem Volteru!" Pitao sam je što to govori, a ona reče da je čitajući moju knjigu imala utisak kao da ju je Volter pisao. (Kasnije saznam da je radila u izdavačkom preduzeću Svjetlost i da ima objavljenu knjigu).

Kao što vidite, sklon sam kad govorim ili pišem o ma čemu da to bude bar unekoliko poučno. To sada nije u trendu, zato će ovaj tekst biti interesantan jedino onima koji teže samospoznaji, ka kojoj sam stvorio novi putokaz, u vidu metodologije.

Ajnštajn je imao pravo kad je rekao: "Čovjek koji smatra da mu je život besmislen nije samo nesretan već je jedva zreo da život živi". Dodaću, čovjek koji umišlja da mu je život smislen, a nije, život će proživiti besmisleno, viđeno to sa vidikovca bogomdanih nam mogućnosti.

Podosta ranije nego je Radovan Karadžić ušao u politiku, bio mi je kao neuropsihijatar jako interesantan "lik", posebno što sam ga poznavao od studentskih dana i kasnije posmatrao i u okviru njegove porodice. Pričao sam mu kako sam baveći se jogom uspio da osmislim život, ali on nije poimao kako je to moguće. Priznajem da nikad nisam dovoljno shvatio kako medicinski obrazovan čovjek o psihi, nije u stanju zapaziti komplekse u sebi i kad ga se na to navodi. Uz to i vidjeti koliko mu je život, posebno uz suprugu, onakvu kakva je - besmislen. On je u politici tražio kompenzaciju za nepostignuti smisao života u sebi samom; profesiji i porodici. Tako se Srbima u BiH nije moglo dogoditi ništa drugo nego ono što su doživili, jer su pošli za čovjekom, kako Ajnštajn reče, nije samo nesretan već je jedva zreo da život živi.

Da biste shvatili zbog čega mi je Radovan Karadžić još kao ljekar-psihijatar bio interesantan lik, preporučujem da pogledate gostovanje Dobrile Gajić Glišić u emisiji Goli život na tv Happy, od 12. 11. 2014. Ako vam ne bude interesantno sve, pogledajte od 1 sat i 20 minuta pa dalje, kad Dobrila govori kako se Radovan, tokom pregovora u Ženevi 1994., kockao novcem skupljanim (prinudno) od Srba u Švajcarskoj za Srbe u BiH i o ponašanju njegove žene. Dobrila će vam objasniti zašto mi je, kad god sam tokom rata na tv vidio Radovana i njegovu ženu, na um padola, čuste je, Geteova izreka: "Vuk u ovčijoj koži manje je opasan od ovce u bilo kojoj koži kad je uzimamo za nešto više no što jeste, naime ovca".

Nešto od mojih stavova o Radovanu imaćete priliku ovdje pročitati jer su oni, na svoj način, informacija i o meni, kao što je to i Šešeljevo praćenje me u ime SDB-a. Ovih dana, po preporuci, otslušah na YouTube šta o Radovanu i njegovim saradnicima govore Milošević i Mladić u razgovoru 11. 5. 1996. godine, tajno prisluškivanom. Preporučujem da to i vi čujete. Njihovim stavovima o Radovanu nisam iznenađen, ali jesam da su njih dvojica godinama prisno sarađivali s čovjekom kojeg nazivaju: idiotom, džukcom, monstrumom.

Jasno ali pristojno Radovanu pišem u knjžici Obrati se, dušo izgubljena!:

"Ti si, Radovane, vrlo specifičan bolesnik, a za izlječenje je osnovni uslov da shvatiš da si bolestan. Rečeno riječima Bore Stankovića, ti si bolestan od sebe samog. Bolestan si od neuravnoteženosti između svjesnih i nesvjesnih dijelova svoje psihe. Tvoj problem je danas odlika najvećeg broja ljudi, ali je on kod tebe, s obzirom na tvoje političko angažovanje, postao tragično vidljiv, ali, budimo bez zabluda, nije to bilo nimalo slučajno.

Ti si od svoje umne zasljepljenosti i harizmatičke pojave, uspio da o sebi stvoriš mistifikovan lik spasioca. (...)

Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali milion razloga, psihički faktor je bio presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima podsvjesnog, koji su se godinama tokom odumiranja komunističkog sistema komešali, a u određenom momentupotstaknuti nacionalističkom politikom, jače se pobunili i tražili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvatajući ih, bila raznesena centrifugalnim silama; bila se otrgla od samouređujućeg i centripetalnog središta, koje je u nesvjesnim dijelovima psihe. Jung takvu pojavu naziva napuhavanjem svijesti, koje se po njegovom mišljenju "može ublažiti samo najstrahovitijim društvenim katastrofama. Napuhana svijest uvijek je egocentrična i svjesna samo vlastite prisutnosti. Ona nije sposobna učiti iz prošlosti, poimati savremena događanja i donositi ispravne zaključke o budućnosti. Hipnotisana je samom sobom i s njom se ne može govoriti. Stoga je osuđena na katastrofe koje će je, ako je potrebno, usmrtiti. Na paradoksalan način napuhnuće je onesvješćenje svijesti". (Treba li pametnom još išta reći o tome zašto nam se desio rat?).

Iz činjenice onesvješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i kod naroda, proističu svi naši osnovni problemi. Ali kako da to bude shvaćeno, kada je svijest onesvješćena? Jedino osvješćenjem svijesti, i zato ti pišem ovo otvoreno pismo, svjestan da oni umni slijepci koji su bez moralnog integriteta neće moći shvatiti zašto sam ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je poprimilo razmjere epidemije, a potpirujući ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske gomile, ali od te boljke duše moramo se liječiti, a svakom, ko se tog mučnog procesa bude dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka - anateme. (...)

Gospodine Radovane, iako si psihijatar, tek onda kada bi ti dostigao bar najniži nivo ucjelovljenja svog bića ili prosvetljenja, ti bi mogao shvatiti u kakvom psihičkom stanju si prethodno bio, tj. u kakvom te zateklo ovo pismo, ali i šta si u svom umnom sljepilu, kompleksima i mitologijom uslovljenom, učinio; koliko si zla nanio ljudima u svom stanju sna, koje ti držaše za budno. Čak za toliko budno, da umisli da si ti neki Spasilac, koji će srpski narod u BiH, a izgleda ambicije su ti bile i šire, vodeći ga u prošlost, dovesti ili odvesti u nekakvu bajkovitu budućnost, u neku tkz. "obećanu zemlju", na primjer, slično kao što je Mojsije, izvodeći Jevreje iz Egipta, istovremeno ih oslobodio ropstva.

A ti i Slobodan Milošević ste od strane zapadnih obavještajnih stručnjaka za psihološki rat bili zapaženi, praćeni i podržavani u vašoj opsesiji da se domognete vlasti, jer su oni odlično bili procijenili da će im Srbe, a uzgred i Muslimane, najjednostavnije biti srediti preko vas, koji ste osobe s harizmatičkim darom, a psihički opterećeni upravo svim onim što je u srpskom čovjeku najgore i po njega samog. Oni su znali da ćete vi iste te osobine probuditi u određenom, kritičnom času i u većini svog naroda, koji će potom, vama dvojicom zaslijepljen, zanosno vam klicati, ne shvatajući, ne mogavši uopšte ni pojmiti, i kada mu se to direktno i otvoreno kaže, da ga vi vodite u takvu i toliku propast, u kakvu ga bez vas, bez vašeg vođstva, nikada i niko, ma koliko da bi taj bio moćan, ne bi mogao tako lako gurnuti."

Jedan diplomirani politolog, naš čovjek, u Kongresnoj biblioteci u Vašinktonu saznao je za moju knjižicu Obrati se, dušo izgubljena!. Pisao mi je da ima namjeru anlizirati živote adresata i adresantna. Moguće je da se to dogodi. Jedan čovjek, na internetu se predstavio kao Zagrebčanin, moje Otvoreno pismo Radovanu je prokomentarisao, navodim po sjećanju, da je Radovan slušao pametnijeg od sebe ne bi priredio toliko zlo ni narodu ni sebi.

Čovjek me nazva pametnijim, a ja sam se Radovanovim sljedbenicima doimao kao prava pravcata budala, a uz to i kao opasan po Radovanove uzvišene ciljeve.Kakvi su ti ciljevi zaista bili, valjda je to sada vidljivo i sljepcima, a, vjerovatno, će biti i njemu u martu 2016. godine.

U Otvorenom pismu Haškom tribunalu, povodom suđenja Radovanu Karadžiću (objavljeno na mom blogu, aprila 2012.), pored ostalog pišem:

"Ako ponovo pogledamo u Lašnalovu odbranu gospođe Lombardi moglo bi vam to biti od koristi. Lašnal, imajući u vidu koje životne okolnosti su gospođu Lombardi prisilile da učini strašanzločin prema svojoj djeci, sudijama reče: Sad sudite i recite: da li je ubica ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili se ubica nalazi van ovih sudskih svodova...?

Da, da, gospodo, Radovanove sudije, sudite i recite: da li je u lutkarskom pozorištu lutka, koju pokreću nevidljivi konci, zaslužna što svojim gegovima zasmijava publiku ili, da li je kriva ako se djeci predstava u kojoj je ona akter ne dopadne. Radovan je bio samo lutka u tragičnoj "lutkarskoj" predstavi vjersko-građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Režiseri, stvarni krivci - ubice - u toj predstavi su van svodova Tribunala. Oni su vas, tužioce i sudije, delegirali da u njihovo ime odigrate ulogu marioneta u maskenbalnoj predstavi, kako bi se svijetu pokazalo da je to što je, uglavnom njihovo zlodjelo, tobože, samo posljedica kavge u balkanskoj krčmi.

Gospodo, vama je poznato ko je Hakija Meholjić (prenosim iz knjige Srbi, oglednimo se!), komandir policije u Srebrenici 1995., o čemu ima tv svjedočanstvo, izjavio je da mu je Alija Izetbegović rekao: "Klinton traži da pustimo četnicima da pobiju 5.000 naših ljudi i tada će NATO bombardovati srpske vojne položaje". Meholjić je izjavio da je on odgovorio da to ne može dopustiti. Dakle, srebrenički masakr je dogovoren i Srbima poturen, pa kasnije proglašen genocidom, iako u njemu nije bilo ubijanja, u pravilu, osim onih koji su bili pripadnici vojske.

Pomenuti Hakija Meholjić je (2010. g.) na BHT1, govoreći o događanjima u Srebrenici u julu 1995. godine rekao da je Memorijalni centar u Potočarima (u kome se sahranjuju stradali Srebreničani) spomenik američke politike vođene prema BiH tokom rata.

Zar je potrebno biti posebno pametan pa se ne zapitati, zapravo ne moći se čudu isčuditi, zašto je Bil Klinton, predsjednik najmoćnije države na svijetu, došao na ratno stratište u Potočare, jedno malo mjesto u bosanskoj selendri, kada je u njemu bilo otvaranje Memorijalnog centra? Odgovor na ovo pitanje daje naša narodna poslovica: da se zločinac uvijek vrati na mjesto zločina.

Radovan Karadžić i Ratko Mladić jesu sukrivci, zato što su pristali da budu marionete u zločinu u Srebrenici, ali stvarne ubice Srebreničana i odgovorni za genocid - ako se zločin što je počinjen u Srebrenici može zaista imenovati genocidom - su Alija Izetbegović i Bil Klinton.

Evo glavnog pitanja: ako jedan stručnjak za psihu, neuropsihijatar, bude od strane svjetskih moćnika i njihovih tajnih službi, perfidno naveden i zaveden, da čini to za što ga se sada optužuje - u kom ponašanju su njegovi kompleksi imali znatnog udjela, na što su tajne službe računale od početka, kao na ono što će im biti najpouzdanije u ostvarenju njihovih ciljeva - bar je to sada očigledno, da se Radovanovo tadašnje ponašanje ne može ocijeniti kao normalno, pa da li se on onda može osuditi na zatvorsku kaznu ili bi jedino pravedna presuda bila: upućivanje na boravak u psihoterapeutskoj ustanovi radi ozdravljenja - do ozdravljenja ili do smrti?

Gospodo, ako vama nakon ovog pisma nije jasno da Radovan Karadžić, tokom rata u BiH, za svoje postupke, za koje ga optužnica tereti, nije odgovoran, jer ih je činio pod duplom prinudom: ličnih kompleksa i unakrsnih zahtjeva obavještajnih službi, dakle, pravno viđeno, on je bio neuračunljiv, i da ga iz tog razloga ne možete osuditi na zatvorsku kaznu, već jedino na obavezu liječenja. Ako ovoga niste svjesni, to znači da ni vi sada niste uračunljivi; radite ono čega niste samosvjesni ili, ako jeste, to činite pod pritiskom, slično kakav slučaj svojevremeno bješe s Radovanom.

Mislim da bi Radovan i njegovi sljedbenici prije i rađe pristali i na doživotnu robiju nego na obavezu njegovog liječenja u psihoterapeutskoj ustanovi, jer hipertrofirani ego sve može podnijeti lakše nego da mu se kaže i pokaže, kao što to učinih_,_ da njegovo psihičko stanje nije normalno."

Nakon jednog susreta s Radovanom u maju 1992. godine, nesmotreno sam izletio s izjavom da on nije normalan, a zaista mi se tokom zajedničkog ručka dojmio kao normalan i pravno viđeno - uračunljiv.

Zvaničnici su me progonili zbog političkih stavova, a potom ignorisali svi autoriteti, nakon objavljivanja knjige Naša joga i prosvjetljenje. Utjeha su mi mišljenja o mojim knjigama njihovih čitalaca, a i ove Geteove riječi: "Svaka velika ideja koja se poput jevanjđelja pojavi na svetu - postaje za zatucani sitničavi narod sablazan, a za površno obrazovane bezumlje". Moj metod naše joge je velika ideja, koja se poput jevanjđelja pojavila među Srbima, narodu kome je ona najpotrebnija, i u vrijeme kada bi ona raspolućenom čovjeku naše civilizacije mogla biti spasonosna, ali je ona za zatucane sveštenike sablazan, a za tobožnje "intelektualce", za površno obrazovane - bezumlje. Ovo nije znak da sebe smatram nečim višim nego što jesam - knjiga je korpus delikti mog duhovnog postignuća - nego da sebe ne cijenim manje nego što sam vrijedan.

Nekoliko tv voditelja me pozivalo da kod njih gostujem povodom te knjige. Nijedan od njih nije bio pripremljen za dostojan razgovor, pa sam se zbog toga često osjećao blesavo. Jedino se voditeljica emisije Inicijali na IN tv dobro snalazila tokom razgovora, iako smo ga vodili bez ikakve pripreme i u neadekvatnom ambijentu. Volio sam emisije uživo, jer sam znao da samo tako gledaoci mogu čuti i ono što bi u snimljenim emisijama bilo isječeno. Tri tv voditelja emisija uživo su smijenjena nakon mog gostovanja kod njih. Pred ulazak u studio BK televizije, voditelj emisije Biseri, Vanja Bulić mi se izvini što nije pročitao Našu jogu, knjigu radi koje me pozvao u emisiju, već jedino Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću i reče: "O događajima od početka devedesetih do sada nisam pročitao ništa jače". Upitam ga da li će to reći u studiju, a on odgovori: "Taman posla, pa da ostanem bez posla!". Čuvajući posao, dobar dio emisije vodio je, za njegov a i moj nivo, na nedostojan način. Ili, odustalo se (2000.) od objavljivanja najavljenog nastavaka jednog mog intervju za ugledni časopis Doktor, Sarajevo, zbog napada vehabija na kioske u kojima se još mogao naći časopis sa prvim dijelom intervjua i na moj stan, gdje su me lanci s unutarnje strana vrata i intervencija komšija spasili da im ne dopadnem šaka. Policija se na poziv komšija nije odazvala, a ja napad nisam ni prijavio, jer mi je bilo jasno da je policija očekivala da se to može dogoditi, jer za napad na kioske nikog nisu priveli.

Dvije godine po povratku u Sarajevo, nakon odlaska u penziju profesora kod koga sam bio asistent, prijavljujem se na raspisani konkurs i ne budem izabran. Tužim zbog toga i presuda, tek nakon dvije godine, glasi u moju korist. Sve naredne godine do penzionisanja dobivao sam platu, ali mi nije bilo dozvoljeno da radim. To sam teže podnosio nego svojevremeno praćenje od strane Udbe. Ipak mi je prije toga najteže bilo kad su me, dok sam tražio ostvarenje svojih zakonskih prava, vozali od vrata do vrata, kao da pitam gdje je vizavi, oni koji su kršili moja zakonska prava i time se na meni iživljavali, smatrajući da čim nisam bio u Sarajevu tokom, kako kažu agresije, onda sam ćetnik.

Ako saznate da sam apatrid u egzilu - a jesam - uz to i podstanar, odgovor (poopširan) zašto sam se nevoljno za to opredjelio nalazi se u knjizi koja čeka na objavljivanje. Ukratko, postupci konvertita i u FBiH i u RS koji su bili, kobajagi komunisti-ateisti, pa preko noći postali vjernici-nacionalšovinisti doživljavali su me kao ogledalo. Čim bi me ugledali, ukazao bi im se odraz njihovog moralno-idiotskog lica. Ogledalo su probali razbiti, a kad im to nije pošlo za rukom, postupili su kao i Haračlije Durmitora - natjerali su ogledalo da se skloni iz njihovog vidokruga.

To što sam u sedamdesetoj godini morao napustiti prostor na kome sam, sem izbjegličkog perioda, živio i neizmjerno volio, najveća mi je od svih kazni od duhovno-moralnih sljepaca.

Pred odlazak u egzil (2013.) na tv FACE rekao sam da bi BiH, viđeno kako je ustavno i zakonski ustrojena i uz to kakvi su joj vlastodršci, treblo preimenovati u Franknštajnija.

Po dolasku iz izbjeglištva (2000.) tavorio sam u opustošenom i devastiranom stanu u Sarajevu, koji sam dvije godine kasnije morao prodati, preživljavanja radi. Odlazim u vikendicu predratnih poznanika, jer je moja devastirana, nakon mog bijega u izbjeglištvo. I u opustošenom stanu i u vikendici pišem tekstove na razne teme. Rezultat te aktivnosti je:

- 2000. godine publikujem treće prošireno izdanje knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom - budite se! i knjižicu Obrati se, dušo izgubljena! - otvoreno pismo Kadovanu Karadžiću.

- 2001. godine objavljujem knjigu Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje i štampam drugo (ćirilično) izdanje knjižice Obrati se, dušo izgubljena! - otvoreno pismo Radovanu Karadžiću.

- 2002. godine štampam drugo izdanje knjige Naša joga i prosvjetljenje.

- 2003. godine objavljujem drugo znatno prošireno izdanje knjige Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje.

- 2004. godine štampam dopunjeno izdanje knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom - čudo nad čudima!

- 2010. godine objavljujem knjigu Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati?

Deset godina sam uzimao zalet za ovu knjigu. U njoj sam dijagnosticirao osnovnu srpsku bolest, na sramotu onih koji su to, s obzirom na svoju profesiju, trebalo da učine znatno ranije. Čitaste, dijagnoza je neuroza sudbine i predložio sam lijek za nacionalno ozdravljenje. Slično kao što je namjena metodologije naše joge da pojedinac shvati svoju samootuđenost i da se samospoznajom od nje liječi, tako je knjiga Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati? uputstvo za liječenje Srba od osnovne nacionalne boljke. Kad sam tu knjigu odnio u SANU, da im je poklonim i kad sam šefici biblioteke ponudio da potpiše da je poklon primljen, ona je zabezeknuto gledala u knjigu i slično kao majka Jugovića (u narodnoj pjesmi s rukom sina joj Damjana) okretala prevrtala s njome, pa izašla iz kancelarije, noseći knjigu u ruci. Oko pola sata čekam i pitam njene kolegice zar je potrebno toliko konsultacija da bi se knjigu takvog naslova primilo u instituciju koja čuva srpsku kulturnu i naučnu baštinu? Odgovora nije bilo. Kad šefica stigne, potpiše priznanicu. Postavim joj isto pitanje, a ona me zamoli da napustim prostoriju. Ako je naslov moje knjige toliko zblanuo šeficu biblioteke Srpske Akademije Nauka da je morala tražiti dozvolu da je primi kao poklon, onda nije za čuđenje što je niko od izdavača nije htio štampati.

U knjizi na jednoj stranici piše: Prozvane u ovoj knjizi: srpske akademike, naučnike, teologe, sveštenike i pisce, a i Vaše kolege iz drugih nacija pozivam ako neko od Vas bude imao utisak da osnovnu ideju i/ili ostale ideje i neke stavove, saopštene u ovoj knjizi, može dopuniti ili, pak, opovrgnuti, da to učinite knjigom.

Prošlo je već pet godina, a prozvani, slično kao što je u narodnoj pjesmi, svi junaci njemom zanjemiše i u crnu zemlju pogledaše. Njihov neodgovoran odnos prema sudbini naroda kome pripadaju, nagnao me da napišem knjigu Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati. Iako u njoj upućujem i manje obrazovanog Srbina kako da on shvati ponašanje Srba u XX vijeku i šta je osnovni uzrok takvog ponašanja, a koji nije nestao dolaskom XXI vijeka, osnovno mi je bilo da prozvanim poručim da su umni i duhovni sljepci. I da se konačno počnu liječiti od umnog i duhovnog sljepila, uz melem za koji im dajem recept.

Evo šta sam o pomenutoj gospodi napisao u Moralnoj zori:

"Nemoguće mi je dokazati vam da je to stanje koje vi imenujete budnim samo specifična, čovjeku imanentna, vrsta sna. Originalna Isusova, Muhamedova ili Budina (i njima sličnih prosvetljenika) poruka sastoji se, svaka na svoj način, jedino od savjeta kako da mi svoj budan san prekinemo, kako da se probudimo, prosvjetlimo. Jedan prosvjetljen duh, Njegoš, ovako je opisao naše stanje koje mi imenujemo budnim: "Snom je čovjek uspavan teškijem,/ u kom vidi strašna prividjenja,/ i jedva se opred'jelit može/ da mu biće u njima ne spada./ On pomisli da je neke pute/ od sna ovog oslobodio se;/ ah, njegove prevarne nadežde:/ on je tada sebe utopio/ u sna carstvo tvrđe i mračnije/ i na pozor strašni snoviđenja!"

U našoj bliskoj prošlosti mi smo nekoliko puta pomišljali da smo se od svog sna oslobodili, ali svaki put smo upadali u sve veću i veću zabludu o sebi ili parafrazirano: ah, naše prevarne nadežde, mi smo sebe samo utapali u sna carstvo tvrđe i mračnije i na pozor strašnih snoviđenja. U posljednje i grozno snoviđenje, u kome je srpski narod moralno posrnuo kao nikada ranije, ugurani smo, pored na to poziva od strane političara, i uz nagovor akademika i sveštenika (sic!). Oni su udruženo, tjerajući narod u ambis, vikom i ratnom larmom, sličnom kao što je prave čobani kada nagone stado na brvno, pokazali da politički, intelektualni i duhovni vrh srpskog naroda, u većini, spava snom teškijem, da robuje dubokim nacionalnim kompleksima, da je u kandžama kosovskog mita, slično koliko, ili čak i neuporedivo više, nego je to slučaj sa prosječnim Srbinom."

Dvije moje knjige u naslovu imaju riječ moral, a bez moralnog integriteta i težnje za duhovnim uzdizanjem cijelog života, čovjek nije znatno visočije na evolucionoj ljestvici od životinje, a često je i niže. Putem riječi mog duhovnog učitelja, Karla Gustava Junga, poručujem: "Ne pravi istoriju niko ko se ne usudi da izloži sopstvenu kožu time što će eksperiment, koji je upravo sam njegov život, izvesti do kraja i time svoj život proglasiti ne za nastavak nego za početak. Nastavljanje (misli se na biološku reprodukciju, prim. Ž. K.) je posao koji ispunjava već životinja, a početak je prerogativ čoveka, jedino što on može da pokaže kao nešto iznad životinjskog". Pod čovjekovim početkom Jung podrazumjeva da on krene putem duhovnog rasta i razvoja, koji je on nazvao put individuacije i za njega dao naučnu metodologiju.

Srbi sada primjećuju da se populacija smanjuje i stari, pa misle da je spas u nastavku, urađanju, a ne shvataju da je spas od nestanka jedino u preporađanju, duhovnom i moralnom.

U mom životnom djelu Jung i Njegoš su glavni vodiči. Ono što je Njegoš o čovjeku ispjevao, Jung je naučno dokazao. Ovo što je Jung saopštio gore navedenim, Njegoš je izrazio ovako: "Blago tome ko dovijek živi,/ Imao se rašta i roditi!" Dostignuti cilj individuacije, prosvjetljenje, daje osjećaj besmrtnosti duše i Njegoš je na to mislio pod dovijek živjeti. Bez uzimanja u obzir da sam postigao osjećaj besmrtnosti duše, moj život i moje knjige nemoguće je pravilno shvatiti, čak ni onima koji vjeruju da je Isus, žrtvujući se na krstu postigao iskupljenje hrišćana od grijeha.

Možda će neko nekad ustvrditi da sam i ja radi istog cilja, zbog kojeg je Isus razapet na Golgoti, preko četerdeset godina dobrovoljno ispaštao muke privezanosti na krst. Ispaštao sam i još ispaštam isusovske muke, ali nikog nisam iskupio od grijeha ni spasio, niti je to moguće učiniti. Spasio sam samo sebe!

Čovjek jedino može sâm sebe spasiti robovanja egu i tako se osloboditi! On tek potom drugome može pružiti pouku, putokaz do bogospoznaje, kako je to činio i Isus, a što sam i sâm uradio za ovovremenog čovjeka. Isus je čovjekovu samonesvjesnost, nesvjesnost mogućnosti prosvjetljenja, smatrao osnovnim čovjekovim grijehom i poučavao je kako postići samospoznaju, bogospoznaju. Gnostici su (ranohrišćanski pravac) jedini bili pravilno shvatili Isusovog nauk. Njih su ortodoksni hrišćani zatrli u IV vijeku, krvavim znacima. Gnostici su Isusa smatrali, slično kao i Budu u Indiji, samo za prosvjetljena čovjeka. Njegoš je prosvjetljenje postigao na samosvojan način, a Luča je veličanstveno vaskrsnuće gnoze, koja će s Jungom naučno, iz viševjekovnog podzemnog toka, izroniti kao vrutak, a u našoj jogi Njegoševo i Jungovo duhovno postignuće dobiće za druge praktičnu metodologiju.

Objašnjavajući zbog čega Jevanjđelje po Tomi, najizraslijeg Isusovog učenika, nije uvršteno u Novi zavjet, citirao sam pola V izreke: "Ako budete postili, navućićete greh na sebe; ako budete molili bićete prokleti; a ako dajete u milostinju učinićete zlo svom duhu". I XIII izreku: "Ako vam oni koji vas vode kažu: 'Pogledajte, Carstvo Božije je na nebu', tada će ptice nebeske da vas prestignu. Ako vam kažu da je u moru, onda će vas prestići ribe. A Carstvo Božije je u vama i oko vas! Ako ćete spoznati sebe, bićete spoznati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca. Ali ako ne poznajete sebe, tada ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo".

Gnostici su u Isusovom nauku samospoznaju smatrali suštinom. Samo spoznajući sebe čovjek može spoznati Istinu i spasiti se od ropstva egu, civilizacijskom centru u svom biću, ali ne postupcima, poštovanjem određenih pravila koja propisuje grupa ljudi. Samospoznatom nije potreban savjet šta je dobro a šta zlo, jer on to savršeno u sebi osjeća i ponaša se odgovorno da nikakvo zlo ne učini. Isus savjetovaše: "Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona".

Ako se ponašanje mene i Radovana Karadžića, pred rat i tokom rata u BiH, osmotri u duhu navedene Isusove izreke, pokazuje se koliki je blagoslov znati šta činimo i koliko je prokletstvo ne biti svjestan svojih postupaka. U Otvorenom pismu Radovanu pišem:

"Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u zabludi, koliko je ko kriv i slično, nikuda ne bi vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama pogleda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako uveo u jedan strašan rat u kome su oni gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a tako se i naša agonija produžila u nedogled, od strane glavnih (inostranih) mentora rata, za privremeno je Srbima data jedna Iluzija (moguće obećana ti još onda kada te se na rat podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za jedan neostvareni mozaik, pokazati neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu namjenu."

Kada sam ovo objavio 2000. godine mnogi su mi govorili da sam u zabludi, jer više nikad neće biti svađe među Srbima u BiH, a šta je ovo što se sad događa (početak 2016. godine).

Radovan se bio uortačio sa sveštenicima, što o njihovom, a i njegovom poimanju Hristovog nauka dovoljno govori.

U Pismu pišem: "Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću, pošto si je tražio u prostorima ljudskih obmana, iluzija i laži, ti si nabasao na sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom terenu, kao na gruntu 1/1. Ugledavši se, odmah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve - nakon rastakanja komunističke ideologije: ponovnog duhovnog zamlaćivanja naroda i njegovog materijalnog poharavanja, sa svrhom vašeg ličnog i grupnog koristoljublja - postići udruženo jednostavnije nego što bi vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu svrhu ste otpočeli da oponašate, trapavo i karikaturalno, one na koje ste projektovali svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka nedostojnim osjećanjem, opijali narod, tako kao da je ono neko božansko piće."

Razumljivo da oni, koji nisu bili suštinski shvatili Isusov nauk, a po uzoru na judaizam, stvarali novu crkvenu instituciju, nisu mogli dozvoliti da u Novi zavjet uđe Jevanjđelja po Tomi. Toma je Hristovu porku zapisao izvorno. Zato Tomino Jevanjđelje svjedoči da je Isus bio na duhovnoj pouci i u Indiji, jer to Jevanjđelje odiše mirisom dnjana joge. Kada su pravovjerni zatrli gnostike, nestalo je i Tomino Jevanjđelje i slučajno je pronađeno u ćupu u Egiptu, tek 1947. godine.

Čitaste da je Gete rekao da svaka velika ideja koja se poput jevanjđelja pojavi na svetu - postaje za zatucani sitničavi narod sablazan, a za površno obrazovane bezumlje.

I za one, koje se smatra za najobrazovanije, pojavljivanje metodologije naše joge bilo je ravno bezumlju, a za sveštenike - samlazan. I jedni i drugi o jogi, za koju je Jung rekao da je učenje koje se rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova, ne znaju ništa, ali drže da su pozvani da je smatraju sablaznim bezumljem, a njenog autora čovjekom kojeg treba (bar) anatemisati. Ni oni koji se predstavljaju za učitelje joge, o jogi zaista ne znaju koliko bi trebalo da znaju. Već ste čitali "joga je, pre svega, nezamisliva bez iskustva samadhija", prosvjetljenja, a niko od njih to iskustvo nema. Oni su popabirčili nešto o jogi, u smislu tjelesnih praksi, što skroz neukima može biti od koristi, ali oni o suštini, o cilju joge ništa ne znaju.

Kad sam pisao Našu jogu nisam znao za Belu Hamvaša, a kad sam (2002.) čitao njegovo djelo Scientia sakra (kod nas objavljeno 1999.), pomislio sam da mi niko neće vjerovati da nisam čitao Hamvaša ranije nego sam pisao svoju knjigu. Radi male ilustracije, izvolite: "Gnoza znači dnjana joga, odnosno sakralno saznanje, odnosno dnjana mokša - oslobođenje posredstvom saznanja. Osnova gnoze jeste da treba poći od saznanja onog što potpuno prosvjetljava čovekovu esenciju i tako je oslobađa. Greška koju je počinilo sveštenstvo u ranom hrišćanstvu jeste što je odbacilo umno prosvjetljenje (univerzalnu orjentaciju) kao silu koja formira bistvo i na njeno mesto stavilo delatnost s obrazloženjem da čovek svoje spasenje može da postigne isključivo svojim postupcima. Time je iskopčan prosvetljivački rad uma i tako je oklješten čovekov život, isključen je kritički intelekt i um nije stopljen sa hrišćanstvom".

Nedjelotvornost hrišćanstva je očita odavno, a razlog za to je zatiranje gnostika. (Bogumili su bili svojevrsni izdanak gnoze). U gornjem citatu obratite pažnju na: prosvjetljivački rad uma. To znači sviješću osvješćivati nesvjesne dijelove psihe, u koju mogućnost sam se uvjerio kada sam "dorastao" za meditaciju. Njegoš je na samosvojan način osvješćivao nesvjesno i tako doživio prosvjetljenje. On je osvješćivanje nesvjesnog, kad je to postigao, smatrao svetom čovjekovom dužnošću, pa je napisao: "da od svete odstupim dužnosti,/ mrake carstvo bi ostalo vječno./ Što se više tvorenijem pružam,/ sve se njino carstvo umanjuje;/ vrijeme će i k toj cjelji doći/ da se bezdne mračne osvijetle". (Cjelja je cilj). Niko prije mene nije napisao da je Njegoš opisao u Luči putovanje kroz nesvjesno, tačno onako kako se ono odvija u meditaciji.

Tačno je da što sviješću dublje ulazimo u nesvjesno, polje nesvjesnog se smanjuje a svjesnog povećava. A kad nas Arhetip Boga vakumski "usisa", tada se doživljava prosvjetljenje. Sveštenici i mnogi drugi, po zatucanosti njima slični, podšprduju se kad čuju da tvrdim da je Njegoš pjesnički opjevao ono što će Jung kasnije naučno otkriti i dokazati: postojanje nesvjesnog i mogućnost njegovog osvješćivanja sviješću. Oko sto pedeset godina kasnije potvrdio sam Njegoševo nadanje: vrijeme će i k toj cjelji doći/ da se bezdne mračne osvijetle. Osvjetlio sam bezdne mračne kod sebe i potom konstruisao metodologiju za druge, čime je proročanstvo Njegoševo a i Jungovo - da će Evropljanin stvoriti svoju jogu - ostvareno. Moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje najuspjeliji je panegirik, do sada, toj dvojici Velikih Prosvjetljenika.

Jug je pisao: "Evropljanin je obdaren da potpuno uguši svoju već osakaćenu prirodu i da od nje napravi poslušnog robota".

Pišem: "Naša joga treba da nam omogući postepeno konstruktivno pražnjenje napetosti u podsvjesnom do potpunog osvješćivanja tih sadržaja, čime se obezbjeđuje ponovna svjesna reintegracija psihe, odnosno kompletnog bića (kada je uključeno i tijelo). Međutim, znam mnoge, a u iste greške sam na kratko i sam upadao, koji i hatha jogu koriste da bi prigušili ili još dublje potisli sadržaje u podsvjesnom, iako je cilj joge da te sadržaje dovede do oslobađajućeg stanja, odnosno njihovog "spaljivanja". Mi, Zapadnjaci trebamo biti svjesni da su naša podsvjesna strašno preopterećena svim i svačim, svakakvim smećem i da je normalno da se mi u prvi mah, kada se natkučimo nad to "klupko zmija" koje palacaju jezicima, prepadmeno, čak vrlo uplašimo i brže bolje želimo od toga pobjeći, što je u krajnjem slučaju nemoguće, jer to je dio nas, u nama je to dio osakaćene prirode, zbog čega mi i jesmo raspolućeni.

Naša joga je partitura (metaforično se izražavam kako sam i najavio) najljepšeg "klavirskog koncerta" do sad kod nas (is)komponovanog. Prepisivao nisam, iako ne saopštavam ništa novo, samo mi je obaveza da prenesem kao cjelinu ono što su drugi dali u dijelovima. Sledeći uputstva, vi ćete od svog tijela trebati stvoriti klavir, a od psihe pijanistu, i kad se budete dovoljno uvježbali u muziciranju (meditaciji) jednom ćete iz sebe zaista i začuti zvuke najljepšeg, božantsvenog koncerta, komponovanog za svakog od nas, ali ga samo svira i čuje onaj ko je dostigao stanje prosvetljenja, ko je spoznao da je Sin Božiji i da su On i Otac mu jedno.

Možda pomišljate; alaj je ovaj vješt u frazama, možda čak do kraja knjige stigne i prestigne katoličkog sveštenika u njegovoj praznoj propovjedi (koja se slušaocima ne doima takvom). Čak ako i ima možda na prvi pogled neke sličnosti između mojih riječi i onih koje izgovaraju oni koji čovjeka žele k sebi privući obmanama, razlika je bitna u tome što vam oni obično tvrde da ćete neki rezultat ili spas postići preko njih ili uz njihovo posredstvo, dok je moja poruka; jedino vi sami sebi možete pomoći i spasiti se kroz vlastiti rad i napor,a meni će biti draže tvoje prosvetljenje nego da mi neprosvetljen, kao sljedbenik, svako veče pereš noge (bože me sačuvao od ovog drugog). Da ti jedino možeš sam sebi pomoći i tako se izbaviti iz životne patnje, opora je istina, a bilo šta drugačije rečeno je samo slatka laža. Zato što je Istina opora kao nedozrela oskoruša, a gorka kao čemerika, ali dok se taj okus ne isproba i na njega se ne navikne, do Istine se ne može ni stići, pošto se ona spoznaje jedino kroz iskustvo, to je razlog što vas kao pedagog pripremam da voljno i spremno prihvatite jaram kola koja morate prevući vrlo kaljavim putem dok stignete do prosvetljenja. Čak znam da ćete ga zbacivati i ponovo prihvatati bezbroj puta, kao što sam to oko stotinjak puta i sâm činio. Iako ovim neće biti negirana težina puta naše joge, ipak imajte u vidu da su moje konstatacije pod jakim uticajem pipanja, tumaranja i lutanja koja sam morao proživjeti dok sam put pronašao i markirao ga. Znam i to da će vam moja trasa često izgledati suviše zaobilazna, pa ćete se odlučiti na prečice. Iako sam markaciju postavljao prema nekim prosječnim mogućnostima, osnovni savjet je dok ste nevješti i dok prvi put savladavate neki uspon, držite se bespogovorno markacije i tada se na vas neće odnositi Jungova konstatacija o tome čime je Evropljanin obdaren."

Knjigu Naša joga i prosvjetljenuje htio sam pokloniti Radovanu Karadžiću početkom 2000. godine, ali nisam znao kako to izvesti bez loših posljedica po sebe. Zato sam se u ljeto te godine odlučio da lično pismo njemu, koje je trebalo biti uz knjigu, uz dodatak nekih izvoda iz mojih knjiga, objavim kao otvoreno. Evo još jednog izvoda iz tog Pisma:

"Gospodine Radovane, nadam se da si na osnovu posvete mojoj knjizi iz naše joge mogao pojmiti da ti ona može pomoći, da odlazeći u zvanični zatvor, jednu vrstu zatvora zamijeniš drugom, ali da u tom drugom, daleko prije nego u tom u kome si sada, možeš probuditi nadu u sebi u duhovnu slobodu, pa moguće i postići, u tom smislu, određeni rezultat. To bi u tvojoj nezgodi mogla biti i zgodna prilika za provjeru djelotvornosti mog metoda naše joge i u uslovima za koje nije (izvorno) namijenjen, ali vjerujem i tvrdim da i u njima može biti od velike koristi.

Kad u tom smislu učiniš odgovarajući korak, neki će se sjetiti ovih Njegoševih stihova: "Poklonika viđi siromaha/ kako plovi morem k svetilištu:/ gotovo je smrznut pobožnošću". Ali da bi ti mogao učiniti ono što je sada jedino razumno da uradiš, da se predaš i pođeš u Hag i tamo kažeš kako si bio na iracionalan cilj naveden, zaveden i potom nasamaren, a preko tebe i čitav narod u BiH, sjeti se i Njegoša i možda ti se dogodi da jednom nekom pripovjedaš da i uz moju pomoć ti se dogodi da: "U noć strašnom burom razječanu,/ sinu mene zraka pred očima/ i glas začuh kano glas angela:/ 'Ja sam duše tvoje pomračene/ zraka sjajna ognja besmrtnoga:/ mnom se sjećaš šta si izgubio;/ bada vi vatreni poete/ satvaraju i kliču boginje:/ ja jedina mrake pronicavam' "."

Prisjetite se kako je Radovan izgledao nakon hapšenja i njegove priče o postu i tihovanju. Mnogi su me tada pitali kakve su mi moći da 2000. g. citiram ono što će osam godina kasnije biti: Poklonika viđi siromaha/ kako plovi morem k svetilištu:/ gotovo je smrznut pobožnošću.

"Gospodine Radovane, u tebi se duhovna zraka zatamnila pod teretom tvog prenaduvanog ega. To ti onemogućava da shvatiš da si ti u politiku usrljao, ne zato da bi nešto korisno učinio za Srbe u BiH, već da bi zadovoljio ambicije svog ega da budeš vođa, da imaš vlast i uz njenu pomoć osjećaj da si neko i nešto. Ljudi, ili tačnije većina njih, s kojima si se bio okružio, u moralnom, a neki od njih i u intelektualnom smislu, bili su daleko ispod zadovoljavajućeg nivoa, ali ti to nisi bio u stanju da vidiš, jer osoba kao što si ti, jedino takve ljude podnosi u svojoj blizini. Pored mog pacifističkog pogleda na svijet, to je bio drugi od razloga što vam se ne htjedoh pridružiti - ni po koju cijenu. Nažalost i na najveću istorijsku sramotu srpskog naroda, svojom politikom, Njegoševim riječima rečeno: "Vi ste ljudsko ime unizili/ i zvanije pred Bogom čovjeka,/ jednačeć ga sa beslovesnošću", to jest, sa sobom takvima, kakvi ste većina vas.

Gospodo, vi ste potpuni duhovni slijepci. Dugoročno viđeno, skoro sve što ste činili i što sada radite ide u korist štete naroda koji ste predvodili. Vi ste drugima, a i svom narodu nanijeli toliko zla i uvalili ga u istorijski nazadluk, da je u tom narodu ikoliko sačuvana moralna iskra - a da vi svojom politikom niste rastjerali one koji vašu politiku nisu podržavali, te iskre bi bilo - vama bi sada prvo sudio sud srpskog naroda, pa bilo to i u entitetu u koji ste ga vi satjerali, najsličnije kao čobani stoku u tor, kada hoće da odvoje onu što je za prodaju (čitaj: za klanje). Vi, nacionalvođe-slijepci, razlučujući narod na svoj i tuđi, prepunili ste groblja, žive rastjerali i poharali, pa nas prodali Svijetu u bescijenje, na način koji nikada i nigdje ranije u svijetu nije viđen.

Odabrati rat uopšte, a bratoubilački posebno, kao način rješavanja bilo kakvih nesporazuma među državama, narodima, zajednicama ili etničkim grupama, pa i prilikom podjele ranije zajedničke države, zbog prevage dezintegracionih težnji kod nekih njenih nacija, znak je duševne bolesti i najvećeg moralnog posrnuća onih koji u rat pozivaju i institucionalno ljude nagone u ratne aktivnosti.

Sjetićeš se kada sam te, po spoljnjem izgledu, kao najbjedniji siromašak, na početku rata posjetio da te upitam zašto, s kojim ciljem si rat otpočeo i kako ćeš narod izvesti iz rata? Zašto se čini sa Sarajevom ono što se tada događalo gradu u kome smo mi proveli najljepše godine života? Ti si tom prilikom pun sebe, potpuno opijen ludilom veličine, (napuhane svijesti) samo bulaznio, nastojeći ostaviti utisak da na moja pitanja ne možeš iskreno odgovoriti, jer je takav odgovor tajna vojne strategije. Tada mi bi samo potvrđeno mišljenje da si ti marioneta koja će od srpskog naroda u BiH napraviti neviđenu budalu - i, tako i bi!

Unaprijed sam odbolovavao muke koje su me spopadale zbog tvog nepoimanja u šta se upuštaš i načina na koji te narod, preplavljen probuđenim kompleksima, prihvata, nemajući pojma gdje ćeš ga odvesti. Ti sada svojim odnosom prema Haškom tribunalu, ma kakvo da je zvanično srpsko mišljenje o njemu, kao da želiš pokazati da su karikaturalne medijske tvrdnje Zapada o Srbima poprilično tačne, iako je meni, koji te unekoliko poznajem, jasno da ti time u prvom redu ispoljavaš svoju dominantnu osobinu: "Ja sam u svemu što naumim u pravu!"

Moja knjiga o prosvetljenjumogla bi ti pomoći da shvatiš da je najveća sloboda biti slobodan od svog ega, ne biti njegov rob. Vjerovatno je najgore ne biti slobodan u uobičajenom smislu te riječi, a uz to ostati i rob sebe samog, svog prenaduvanog ega. Moj metod naše joge je kombinovan duhovnotjelesni put do slobode od prenaduvane svijesti ili iz okova ega, put do stanja meditativne svijesti. A kako u knjizi naglasih, na putu do čovjekovog usredištenja u sebi samom ili u praslici, arhetipu Boga u nesvjesnim dijelovima naše psihe, uz Njegoša, Jung - najveći dubinski psiholog što ga je svijet ikada imao - osnovni je tumač hijeroglifa na putokazima koji vode do tog najuzvišenijeg cilja."

U drugoj polovini XX vijeka govorilo se o drugom Isusovom dolasku 2000. godine. Ono što Isus simboliše, zaista se pojavilo tada, ali to još nije primjećeno, nije prepoznato.

Pisao sam, slično kako je Jovan Krstitelj najavljivao Hristov dolazak, tako i ja pisah da je Hrist ponovo među nama, ali da nije prepoznat.

Kad sam spremao za štampu knjigu Srbi, oglednimo se! - opstati ili nestati? učinio sam sledeći dodatak:

"Naknadno dodato. U 2009. godini je prvi put objavljena Jungova Crvena knjiga. Nemam je, ali mi je jedan prijatelj poslao, vidjećete iz kog razloga, izvod iz te knjige, u kome Jung vodi dijalog sa svojom Dušom. Duša mu najavljuje da ga čeka veliki posao i neda mu da spava, a veli.

"Dugo vremena si bio pretjerano nesvjestan. Sada moraš rasti na viši nivo svijesti.

Jung: Spreman sam. Šta je u pitanju? Govori.

Duša: Slušaj. Lako je prestati biti hrišćanin, ali šta poslije toga? Jer još mnogo toga slijedi. Sve čeka na tebe, a ti? Ti ćutiš i nema šta da kažeš. Ali trebao bi govoriti. Zašto si uopšte primio otkrovenje? Ne treba da ga kriješ. Opterećuješ se formom. Da li je forma važna u svjetlu otkrovenja?

Jung: Ti stvarno misliš da bih trebao objaviti ovo što sam napisao. To bi sigurno bio maler, a i ko bi to uopšte razumio?

Duša: Ne, slušaj! Ne bi trebao raskidati brak, mislim na brak sa mnom, nijedna me osoba ne bi trebala nadomjestiti. Želim da vladam sama.

Jung: Znači ti želiš da vladaš? Odakle ti pravo za takvu nadutost/pretpostavku?

Duša: Imam pravo jer služim tebe i tvoj poziv. Mogla bih i reći da si ti na prvom mjestu, ali iznad svega, tvoj poziv dolazi prvi.

Jung: Ali šta je moj poziv?

Duša: Nova religija i njeno objavljivanje.

Jung: O Bože, kako da to uradim?

Duša: Ne budi na kraj srca. Ti to najbolje znaš. Ne postoji niko ko to može izraziti bolje od tebe."

A evo razloga zbog koga sam citirao dio iz dobivenog izvoda iz Jungove Crvene knjige, koju su nasljednici odlučili da sada objave, iako je Jung u zavještanju napisao da to bude tek 2050. godine. U knjizi Naša joga i prosvjetljenje pišem:

"Tako proizilazi da je naša joga samo hatha jogom utemeljen Jungov proces individuacije, kako bi ga tako uspješnije kod sebe mogli pokrenuti i bezbjedno do cilja voditi i oni kojima Stvoritelj nije podario moć da do samoostvarenja mogu stići bez uključivanja i tijela u takav postupak (ili bez stručne pomoći samoostvarenog analitičkog psihoterapeuta). Pošto su takvi ljudi u ogromnoj većini u odnosu na one malobrojne srećnike, kojima rad na tijelu ili tuđa pomoć nisu neophodni (što ne znači da svakome neće, bar po zdravlje, biti korisno bavljenje hatha jogom), to je _naša joga_samo objavljivanje za šire krugove Jungove naučne metodologije pomoću koje se savremeni čovjek sâm može spasiti od duhovne bijede, prepoznati Božiji lik u sebi, odnosno svoju sličnost s Bogom, samoostvariti se ili prosvjetliti se.

Dakle, ovovremeni spasilac, svojevrstan "mesija", kojeg savremeni čovjek očekuje da se pojavi 2000. godine odavno je među nama, ali ga mi ne prepoznajemo kao takvog. To je Karl Gustav Jung, tvorac analitičke psihologije, naučnog metoda do samoostvarenja putem volje, znanja i meditacije.

Naša joga je samo uz pomoć hatha joge oživotvorenje Jungovog učenja na način koji je savremenom čovjeku razumljiv, prihvatljiv i bez posrednika primjenljiv. Tako se naša joga može smatrati lansirnom rampom s koje se Jungovo otkriće - koje je do sada među nestručnjacima samo vrlo malobrojnim poznato, a od još malobrojnijih je spoznato, pa zato za njih - lansira u svjetsku orbitu. (...)

Izgleda kao da mora biti da čovjek ni u jedno doba u okviru zapadnog dijela svijeta nije u stanju da na vrijeme prepozna svog spasioca. Isus je prije dvije hiljade godina otkrio svijetu put ljubavi, kao put do čovjekovog usredištenja u liku Boga u sebi, i na tom učenju je nastalo hrišćanstvo, za koje je Jung rekao, da je visoko razvijena religija koja zahtijeva i visokorazvijenu psihu da bi mogla da razvije svoja blagoslovena dejstva, a Jung nam donosi metod volje i znanja, koji vodi (samo drugačijim putem) do istog cilja na koji upućuje i Isusovo učenje.

Kao što sam rekao, mi smo nepismeni kada je riječ o putevima do izbavljenja ili spasenja od patnje i grijeha, odnosno neucjelovljenja. Samo ilustracije radi evo kratkog isječka, opisanog Jungovim riječima, iz postupka koji vas očekuje na stepenu meditacije, kada za nju budete spremni. "Mržnja i ljubav; strah i bogopoštovanje, stupaju na scenu međusobnog sukobljavanja i podižu ga na nivo drame. Ono što je bilo jedino 'izloženo' našim čulima i umu postaje i 'odigrano'. Sve ljudske odlike stavljene su na probu i čovek stupa u boj celim svojim bićem. Tek tada on može da postane celovit i tek tada može da se 'rodi Bog', to jest, da stupi u ljudsku stvarnost i spoji s čovekom preko 'čovečijeg' obličja. Putem ovog čina ucelovljenja čoveka - to jest, njegov ego - unutra zamenjuje 'Bog', dok sa spoljašnje strane Bog postaje čovek, u skladu s Isusovim rečima: 'Ko vidi mene, vidje oca'" (...). Ovo je teološkim riječima Jungov opis ulaska u cilj individuacije (ili naše joge) i događanje prosvetljenja." (Kraj dodatog)

Koliko znam prvi sam spoznao da nam je Jung ostavio osnovu za religiju prosvjetljenja, savremenom čovjeku jedino primjerenu, a koji tip religije je suština i Isususovog učenja, što dokazuje Tomino Jevanjđelje. Jungovu osnovu sam hatha jogom samo dogradio, što je za savremenog urbanog čovjeka, po opšte zdravlje neophodno. Međutim, Jungovim riječima rečeno, po mene je to bio maler, jer moje postignuće oni koji su to trebali shvatiti, uopšte nisu pojmili.

A bez poimanja Jungove spoznaje o kolektivno nesvjesnom i u njemu arhetipova (otisaka u vidu praslika) nemoguće je shvatiti kako su ljudi formirali i usvojili pojam Boga.

Jung je pisao: "Ukoliko govorimo o "Bogu" kao o "arhetipu" ništa ne kazujemo o Njegovoj pravoj prirodi već jedino obznanjujemo da "Bog" već zauzima mesto u onom delu naše psihe koji postoji pre svesti i da Njega s toga ne možemo da smatramo izmišljotinom svesti. Niti ga time udaljujemo ili odbacujemo, već ga približavamo mogućnosti da bude doživljen. Ova poslednja okolnost besumnje nije nebitna, jer bi se ono što se ne može razumjeti lako moglo da pretpostavi kako ne postoji. Ova pretpostavka je toliko primamljiva, da u mom pokušaju da objasnim nesvesnu psihu, takozvani vernici ne vide ništa osim ateizma. Ili, ako ne ateizma onda gnosticizma - sve drugo osim, sačuvaj Bože, psihičke realnosti kao što je nesvesno".

Jung je, stvarajući postupak osvješćivanja nesvjesnog, koji je nazvao procesom individuacije, doživljajno iskusio Arhetip Boga u nesvjesnom i potom je posredno dokazivao da taj arhetip postoji u nesvjesnom i da on u nama agregira religiozno osjećanje, za koje je on dao sinonim: nagon samoostvarenja. Tek kad čovjek osvijesti, iskustveno doživi, postojanje Arhetipa Boga u sebi, on se prosvijetli ili samoostvari. Potom on spoznaje i kakva je istinska religioznost. Ako prosvjetljenik počne da i druge upućuje u spoznaju koju je ostvario, tada otpočinje proces stvaranja nove religije,što nakon njega nastavljaju da čine neprosvjetljeni, kako je u pravilu bilo. Tada se spoznaja prosvjetljenika stavlja u temelje nove religijske institucije i nauk prosvjetljenika se okamenjuje, postaje teoideologija,a svaka ideologija je obmana, kojom se služe "lažni proroci" i varalice. Npr., Marks je bio veleuman čovjek - jedina mana mu je bila što nije poznavao iskonsku ljudsku prirodu - ali kad su oni koji su bili opsjednuti voljom za moć, stvorili marksizam, oni su pomoću te ideologije žedne prevodili preko vode.

Rekoh, da niko nakon mene ne bi mogao da od mog postignuća prosvjetljenja stvara nešto slično religijskoj instituciji ili sekti, pismeno ostavljam uputstvo za individualan rad na duhovnom razvoju i rastu do samospoznaje, pa moguće i do njenog najvišeg nivoa: prosvjetljenja. Ne smatram svoju knjigu "svetim slovom" i metod naše joge ostavljam otvorenim za dopunjavanje u skladu sa narednim naučnim dostignućima.

Prije rata u BiH, dok je knjiga bila u rukopisu (koji je tokom rata nestao) bio sam uspostavio kontakte s jednim profesorom Medicinskog fakulteta u Sarajevu, koji se bavio istraživanjem uticaja psihičkih faktora na opšte zdravlje. Dakle, riječ je o psihosomatskim oboljenjima i njihovom liječenju. Rekao sam mu od kojih sve bolesti sam bolovao prije nego sam se počeo baviti hatha jogom i da bih želio da budem pregledan na institutu, koji je on vodio. Prijedlog je prihvaćen. U nekoliko dana demonstrirao sam mogućnost svjesnog uticaja na rad srca i na disanje, na peristaltiku, na opuštanje mišića i slično. Prije demonstriranja i sat nakon toga uzimana mi je krv za anlizu. Direktor Instituta je bio oduševljen i o mojoj ideji da se istraživanja o djelotvornosti bavljenja jogom nastave, uz uključenje stručnjaka iz mnogih oblasti medicine, razgovarao je i s dekanom Medicinskog fakulteta. On se složio da se formira tim koji bi pratio mogućnosti svjesnog uticaja na fiziološke procese pomoću hatha joge. Uskoro se dogodio rat. (Tokom rata pomenuti dekan me pozvao u Foču, gdje je osnovao medicinski fakultet i tri dana držao sam predavanja za studente i profesore o zdravstvenim efektima bavljenja hatha jogom, uz demonstraciju seanse hatha joge po Rišikeš seriji. Dogovarali smo se da nakon rata realizujemo predratne ideje, ali je on, nažalost, uskoro umro, a ja tada nisam znao ni gdje sam).

U knjizi sam napisao da imam ideju za osnivanjem jednog instituta na kome bi stručnjaci iz raznih oblasti medicine ispitivali djelotvornost metoda naše joge kod onih koji bi, baveći se jogom po metodu naše joge, bili praćeni od strane instituta. Pozvao sam onoga ko ima finansijske mogućnosti i voljan je tu ideju podržati da mi se javi. Prošlo je petnaest godina od objavljivanja knjige, do sada se niko nije javio. Niko, s pristojnom ponudom, nije pokazao ni zainteresovanost za otkup autorskih prava za objavljivanje mojih knjiga.

Knjigu završavam ovako:

"Dragi čitaoče/učeniče, odavde dalje pa do sebe samog, do svog centra, do središta svog bića, do Sopstva ili arhetipa Boga u sebi, treba da sâm nastaviš putovanje. Na tom tvom putu moje dobre želje, svo moje Biće uz tebe će biti, a kad god ti bude teško, vrlo teško, sjeti se kako sam više puta isticao da je isto tako bilo i meni, ali izdržao sam (iako me niko nije ni razumjevao, a o bodrenju da i ne govorim) i sada sam srećan prvenstveno zahvaljujući tome što nekada znadoh podnijeti iskušenja....

Ako upravo sada imaš utisak, ili ćeš ga kasnije steći, da bi ti jednom mogao napisati bolje knjigu iz joge od ove, otpočinji odmah pripreme za to. Moj blagoslov, koji ti upravo za nju dajem, biće ti od pomoći da poduhvat i ostvariš. Ili ako misliš da bi za tebe bilo najbolje, bolje od bilo čega drugog, da se posvetiš daljnjem usavršavanju mog metoda do ucjelovljenja ili prosvetljenja, tada me potraži, možda mi postaneš učenik-nasljednik. Ali znaj da samo onaj kome je Proviđenje namijenilo u vidu osnovne duhovne potrebe da drugima bude od koristi na njihovom putu do sebe, može biti nastavljač, u nekom smislu direktan duhovni nasljednik novog, zapadnom čovjeku primjerenog, metoda reintegracije raspršenog čovjekovog bića, pomoću koga bi se moglo realizovati staro, za nas moguće spasonosno, ranije pominjano drevno vjerovanje da kada, kao što to baš sada jeste slučaj, "svet zapadne u krizu i imanentni nered prevagne - javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost"."

Indijska tradicija tvrdi da tamo gdje je bolest da je u blizini i lijek, treba ga samo pronaći i upotrijebiti. To je potvrđeno time što tamo gdje ima zmija otrovnica ima i trava u kojoj je protuotrov ujedu otrovnice. Slično tome, na prostoru SFRJ, na šta sam dugo prije nego je to drugima postalo vidljivo, ukazivao na psihološku bolest samoigubljenosti i poltronstva, i Proviđenje mi je "došapnulo" da pripremam lijek za tu bolest. A šta se dogodilo? Kada se bolest, svakom iole razumnom, vidljivo ispoljila i lijek, koji sam ranije pripremao pojavio, oboljeli, a nesvjesni da su zaraženi bolešću - po Frojdovom: ludilo niko ne primjećuje ako i sâm u njemu učestvuje - lijek su proglasili otrovom. Sljepci, ačkosum!

Osvjestiti arhetipove, posebno Arhetip Smisla i Boga, najveće je duhovno postignuće. Kad se to postigne osoba spoznaje šta je religioznost zaista. Takva osoba jedino može druge poučavati duhovnosti i religioznosti. Ako na mom blogu: durmitara.blogspot.com pročitate tekstove o religijama (prepoznaćete ih), mnogo od onog što vam o vjerovanju sad nije jasno - postaće.

Teško je pojmiti šta su arhetipovi. Najkraće, oni su duhovni korelati, pandani instinkata. S njima se rađamo. Oni su u onom dijelu psihe koji je Jung otkrio i nazvao kolektivno nesvjesno. (Kolektivno znači opšteljudsko i nezavisno je od lično nesvjesnog, u kome su, automatizmom potiskivanja, neprijatni sadržaji koji su prošli kroz svjesno, ali je potom sjećanje na njih nestalo). Arhetipova nismo svjesni sve dok ih određenim metodom ne osvjestimo. Pojedini ljudi mogu intuitivno nazirati da u njima ima nešto posebno, čega nisu svjesni. To su arhetipovi. Centralni arhetip Jung je nazvao arhetipom Boga. Čitaste da je on govorio da se time ne potvrđuje postojanje Boga, u onom smislu kako o Bogu govore religije objave, jer je arhetip (svaki) samo otisak određene predstave u kolektivno nesvjesnom, koji teži da dobije svoj sadržaj. Kad odrastanjem u otisak bude unesen adekvatan sadržaj, to je sretno po čovjeka i njegovu okolinu, a kada je sadržaj neadekvatan, to je nesreća i za čovjeka i okolinu. (Sjetite se samo Hitlera i katastrofe koju je on priredio drugima i Njemcima. To se dogodilo zbog dospjevanja u arhetip Boga kod Hitlera neadekvatnog sadržaja, čime je on, dočepavši se vlasti, inficirao i druge).

Jung je naglašavao da je arhetipu Boga, Sopstvu, normalno namijenjeno da u njemu bude akivna svijetla strana, ali da, kao mogućnost, postoji i tamna strana. Prvu mogućnost religije nazivaju Bogom, što je pandan dobru, a drugu Satanom, što je simbol zla. U čovjeku se tokom odrastanja i duhovnog razvoja arhetip Boga "oblikuje" i može da oscilira između svijetle i tamne strane sve do postignuća višeg duhovnog nivoa, a prosvjetljenjem se ustabiljuje u svijetloj.

Njegoš je Jungovu konstataciju o arhetipu Boga i njegovoj svijetloj strani i dobru, kao i o Satani, tamnoj strani i zlu, opjevao izražavajući odnos božanske i đavoljske strane u nama, kao i to kako otkloniti "đavola" iz sebe. Bog pita arhanđela Gavrila: "Čudo mi je - svemogući reče / vojvodama neba sveštenoga - / đe mi u dvor s vama nije došâ / drug vam činom jednaki, Satana, /.../ 'Svjetilniče, pravdom okrunjeni! / - Gavril reče ocu prevječnome - / Satana je, naš drug blistatelni, / na svojemu ostao prestolu, / među svoje velike polkove (odrede) / njihan horom besmrtne ljubovi". Đavolju stranu u sebi, što je sjena aphetipa Boga u nama (Sopstva) ne možemo otkloniti (unjihati) strahom od Boga, već jedino buđenjem osjećaja besmrtne bratske (agape) ljubavi.

Dijalog između Boga i arhanđela Gavrila u Njegoševoj Luči, izražava istovremeno i veliku tajnu i najvišu Istinu, do koje se stiže jedino samospoznajom i prosvjetljenjem, a to je: da se Satana ili Đavo u nama umiruje i privoljava na saradnju, pri ispoljavanju božanskog dijela našeg bića, jedino ako ga prihvatimo i pustimo mu da ostane na svome prestolu, tamo gdje mu je mjesto, ali njihan horom besmrtne ljubavi. Istina izrečena božanstveno!

Evo izvoda, na ovu temu, iz još jedne moje knjige:

"Jung je tvrdio da arhetip Boga u čovjekovom nesvjesnom ima svoju sjenku, koju religije zovu Satanom ili Đavolom, pa da, i radi boljeg uvida u Njegoševo postignuće, čujemo razgovor Sjenke arhetipa Boga (Satane) s arhanđelom Mihailom, onako kako ga je Njegoš "čuo":

"Proštenija ne ište Satana;/ blagorodna moja namjerenja/ nebo čuje, a znaće mirovi!/ Grka su mi sva blaženstva neba/ dok postignem moje namjerenje/ i pravilo drugo biću dadem;/ ne poznajem ime svemoguće,/ s kojijem mi toliko grozite./ Rad čega je vaš vladalac gordi/ mene od sna budio vječnoga/ i družinu moju blagorodnu,/ kad nam krune samodržavija/ stavit nije na glave mislio? (...) Što se gordi neprijatelj diči/ da je tobož mene satvorio/ i svijetle moje legione, -/ tajni slučaj naš je otac bio;/ navlaštito nas je satvorio/ da pravilo biću sačinimo/ da gordosti metnemo granicu,/ da s gordijem vlacem nebesnijem/ dijelimo vladu i mogućstvo,/ da imamo svi jednaka prava. (...) Na opširne nebesne ravnine/ ištem vladu da podijelimo/ i nebesa pala vozdignemo,/ prvi zakon da prirodi damo,/ nek se svaki sa vrhovnom vlašću/ na svom nebu gordi i veliča!" (Ovdje je znak za fusnotu. Evo je):

Ovdje, vidjeste, Sotona ili Sjenka arhetipa Boga, govori arhetipu Boga, kojeg simboliše arhanđel: tajni slučaj naš je otac bio;/ navlaštito nas je satvorio/ da pravilo biću sačinimo. Jedno od pravila je da nema svjetlosti bez tame i na suncu sve ima sjenku. Prosvjetljenik spoznaje i Sjenku arhetipa Boga, koju je nemoguće eliminisati, a sigurno ne onako kako to religije objave milenijima savjetuju ljude da izvedu. Ali bez uspjeha, i milenijski neuspjeh ih ne pouči da je to neizvodivo; da je zid tvrđi od glave.

Religije su postale nedjelotvorne, pored ostalog, zato što čovjeka upućuju da životinjski i opšteljudski dio sebe potiskuje, da ih tlači i negira, i pravi se kao da ti dijelovi u nama i ne postoje. Čovjek svim dijelovima svog bića mora priznati egzistenciju, uvažiti ih i potom u odgovarajućem postupku dovesti ih do sklada. Postupajući potpuno suprotno od ovoga, hrišćanstvo, od svih religija ponajviše, upravo je, nastojeći negirati čovjekove nagone: životinju u nama i ego želje, naš opšteljudski dio, što ono imenuje Đavolom u čovjeku, čovjeka lažima gurnulo u zagrljaj njegovog đavolskog dijela.

Njegoševo prihvatanje čovjekove dihotomije, kao realnosti od koje je nemoguće pobjeći, osim izmirenjem u sebi imanentnih nam suprotnosti tu dvojnost prevazići, Jung će kasnije naučno dokazati i potvrditi kao jedini čovjekov pravi put do sebe sama, onakvog kakve nam je Stvoritelj (potencijalne) mogućnosti u tom smislu dao, a to je da živimo u oba svijeta i zemaljskom i nebeskom, a što od Njegoša upravo čuste, prekrasno izrečeno.".

Kada me neko upita vjerujem li u Boga?, odgovaram: ne vjerujem! Onaj ko je pitao, ostane zabezeknut, a ja dodam: vjeruje se u ono o čemu smo nešto čuli, ali što nismo ni vidjeli, ni opipali, ni osjetili. A kad čovjek osjeti nevidljivo, on potom nema potrebu da u to vjeruje, jer nevidljivo osjeća u svom biću slično kao što osjeća dijelove svoga tijela. U izreci II u Tominom Jevanjđelju Isus govori učenicima: "Daću vam ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, ni ruka dodirnula, i ono što se još ni uzdiglo nije u srcu čovjekovom".

Na šta je Isus mislio u ovoj izreci može shvatiti samo onaj ko je u svom kolektivno nesvjesnom osvijestio arhetip Boga, jer se prosvjetljenjem taj arhetip iz nesvjesnog uzdiže u srce i osjećamo ga kao dio sebe. Srce je simbol centra osjećajne funkcije. Sveštenici a i teolozi, ovo znam iskustveno, prosvjetljenika smatraju nereligioznim, zato što nijedan prosvjetljenik ne može biti vjerujući čovjek. Onaj ko ima spoznaju, iskustveno postignutu, njemu nije potrebno vjerovanje. O Bogu u sebi, slično kao i o orgazmu u seksualnom činu, niko ne može steći predstavu nikako drugačije nego kroz iskustvo. Rasterećenje od napetosti naboja seksualne energije može se, na kratko, postići i masturbacijom. Ali masturbarot, koji u seksu nije iskusio ekstatično jedinstvo sa drugom osobom - orgazam - ne može nikako pojmiti kakav je doživljaj orgazam. Niko o ijednom sportu ne može znati ništa, čitajući o njemu u knjigama ili gledajući druge dok se njime bave. Ko hoće osjetiti zadovoljstvo u plivanju mora ući u vodu i naučiti tu vještinu, a ushićenje koje se doživljava vozeći se na skijama, moguće je iskusiti samo na snijegu. Slično tome, o Bogu se ne može znati ništa iz knjiga, o čemu ćete to uskoro čuti od Tolstoja.

I prije prosvjetljenja volio sam da se družim sa sveštenicima i kada bi ih pitao o Bogu, uvijek sam bio jako razočaran. Imao sam utisak da se oni pretvaraju i predstavljaju se kao da o njemu znaju ono što je meni nepoznato, ali sam u ono što sam od njih slušao - sumnjao. Podsjećali su me na vršnjake u adolescentnom periodu, koji su nama bez seksualnog iskustva, hvaleći se, pričali kakav je to doživljaj. Mi, bez iskustva, smo im čas vjerovali, čas sumnjali da govore istinu, a kada sam doživio "radost" seksa, tada sam shvatio da su nas drkažije, lažući, obmanjivali.

Nakon prosvjetljenja pitao sam ugledne teologe i sveštenike, kao da ne znam, kako da shvatim u Isusovoj Besjedi na Gori: "Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko". Bulaznili su i trabunili, slično kako to o Božiću i Vaskrsu čujemo u poslanicama. Onda bih im objasnio da kad je Vuk prevodio Novi zavjet pojam ego nije bio "uobličen", pa je on umjesto pojma ega upotrijebio duh, što je neadekvatno. (Čudno je da i savremeni prevodioci čine istu grešku). Isus je govorio da veću šansu imaju da u carstvo Božije, do oboženja, stignu oni kod kojih je ego manji. Isto je izrazio i rekavši da će prije kanila proći kroz iglene uši, nego bogati ući u carstvo Božije. (Pravilno bi bilo prevesti, umjesto bogati: imućni, jer bogat je onaj ko je više spoznao Boga u sebi, a ne onaj koji ima veći imetak. Druga pogreška je što je slovoslagar, greškom umjesto slova n stavio m. Kanila je debelo uže kojim su se brodovi privezivali za dok). Što je čovjek imućniji, to je njegov ego veći, a do bogospoznaje se stiže tek nakon "rasprsnuća" ega, njegovog transcendiranja_,_ što je neopisivo mučan doživljaj, o čemu sveštenici pojma nemaju. Naprotiv, njihov ego se, kod većine, tokom "službe Bogu" tovi kao halapljivo krme.

Sveštenici me mrze i o meni pričaju kao o najvećoj Sotoni koja se ikad pojavila u srpskom narodu. Zašto? Zato što sam izjavio da oni o Bogu i Isusu samo blebeću. Napisao sam i to da oni vjernike nisu u stanju poučiti kako da iskuse nebesnu ljubav, jer su sâmi masturbatori. Za tu tvrdnju iznio sam neoborive dokaze. Razumljivo za "porotu" dostojnu njene uloge. Pošto, za sada, takve porote nema, ostaću kao okrivljen i na ignoranciju i progon osuđen, bez dokaza.

Najčudnije mi je kako se sveštenici ne stide pričati, kada govore o onom što su prvi hrišćanski teolozi simbolično uzeli za osnov dogmi, kao da je riječ o stvarnom događanju. Povodom njihovog takvog ponašanja pišem: "Kada čujem neke vladike, a i sve njih o božićnim i vaskršnjim poslanicama, pomislim, bože, kada ove ne bi štitila mantija, i uz to vjekovno zaluđivanje naroda teoideologijom, njih bi rodbina, dobronamjerni poznanici, komšije ili neka državna institucija priveli tamo gdje se liječe ljudi koji pokazuju da s njihovim mentalnim zdravljem nije sve onako kako bi trebalo biti."

Možda se i vama doima skandaloznim ovo što pročitaste (istrgnuto iz konteksta), ali ovim nisam uradio ništa loše, slično kako to nije učinilo ni dijete, u Andersonovoj bajci Carevo novo ruho. (Da bi shvatili o čemu je riječ trebalo bi da pročitate tu bajku). Ukratko, cara, sklonog modiranju, prevaranti su obmanuli da će mu istkati posebno odijelo, koje će vidjeti samo oni koji su pametni, i car tu vijest razglasi i objavi dan kad će se podanicima pokazati u novom ruhu. Prevaranti su cara pred podanike izveli golog, a podanici, da ne bi pokazali da nisu pametni, hvalili su carevo novo ruho. Jedan dječak, kojeg je otac poveo da vidi cara u novom ruhu, uzviknuo je: car je go! Kad je riječ o hrišćanstvu, pa i našoj Crkvi, nisam učinio ništa loše, kao ni dijete - simbol neiskvarenosti - već sam samo rekao da nas sveštenici obmanjuju slično kako su varalice obmanule cara, a podanici - poltroni - se pretvarali da ne vide da je car go.

O pretvaranju čovjeka naše civilizacije, Herman Hese je rekao sve što bi se u vezi toga imalo reći: "Čovek je lukovica sastavljena od stotinu ljuski, tkanina od mnogih niti. To su tačno znali i shvatili stari azijski narodi, i izumili su tačnu tehniku joge, metodologiju za raskrinkavanje zablude o čoveku. Vesela je i mnogostruka igra čovečanstva: Indusi su se hiljadama godina trudili da razotkriju zabludu, a Zapad je uložio isto toliko truda da je podupre i osnaži".

Govoriti o Isusu, onako kako čine sveštenici, znak je podržavanja dvomilenijske zablude zapadnog čovjeka o sebi samom. Jung je svoj život posvetio spoznavanju te zablude i o postignuću njenog razotkrivanja dao pouku, ali zabluda se i nakon njega - održava.

A najveća rugoba, sasvim u duhu bajke Carevo novo ruho, je kad se bivši komunisti-ateisti predstavljaju za vjernike. Kad su ostali bez jedne ideologije, oni su pojurili, k'o prase u surutku, povampirenoj teoideologiji, i da ne bi ispalo da nisu umni, oni hvale golu laž kao "divno novo carevo ruho".

Dositej Obradović, odbjegli kaluđer, kasnije ministar prosvete Srbije, prije dva vijeka je izbacio vjeronauku iz škole, a bivši komunisti-ateisti su je ponovo uveli. Ačkosum!

Osvrćući se na to i naziv predmeta vjeronauka, u Spoznaji pišem: "Dati ovakav naziv predmetu, u okviru koga nema ni zrnceta nauke, a i ne može ga biti, jer su nauka i religijska dogma nespojive, ne razlikuje se ništa od, samo za primjer uzmimo, da neko na fizičkom planu pokuša da u bure upakuje vatru i vodu, što je neizvodljivo, jer u buretu bi bila samo voda, ali on na bure stavi etiketu koja upućuje na spoj nespojivih elemenata, pa bure iznese na pijacu da ga prodaje kao proizvod sa svojevrsnim, ranije nepoznatim, sadržajem. Gdje bi se našla budala da takav "proizvod" kupi, ali učenicima se Vjeronauka, voljom njihovih roditelja, nameće; njih se tako mentalno siluje i duhovno obogaljuje, jer im se gura pod nos kao svet miris, miris truleži, sipa u izvor njihovog mladog životaduhovni otrov, koji će kasnije biti glavna prepreka da se upute ka istinskoj duhovnosti.

Za sadržaj postojećeg predmeta, ali mimo školskih klupa, sada pod apsurdnim imenom Vjeronauka, odgovarajući naziv bi mogao biti vjeronauk, ali vjeronauka - nikako. Riječ vjeronauk, i kao pojam, ukazivao bi na pouku u oblasti vjere, a vjeronauka ne znači ništa, do što svjedoči da su taj naziv kreirali ili nedovoljno inteligentni ili nevjerujući ljudi, ili jedni i drugi skupa, što je najvjerovatnije, pa zato i njegov naziv toliko na njih sliči."

Ali u državi (mislim na Srbiju) gdje njen predsjenik (Tomislav Nikolić) kaže da srpski seljak jednog vola školuje da bude desni a drugog lijevi, sve je moguće. Još nisam saznao gdje je ta škola za školovanje volova_._Znamda su neki neškolovani - koji ne razlikuju pojam obučavati od pojma školovati - kupovali fakultetske, magistarske i doktorske diplome, misleći da će njima prikriti da su neobrazovani i neotesani.

Po oslobođenju Srba od ropstva Turcima, prvi knjaz Miloš Obrenović, nije bio pismen, ali je bio pametan i mudar. Dva vijeka kasnije Srbi za predsjednika imaju čovjeka koji je, za ovo doba, nepismen, ali nažalost nije ni pametan, ni mudar. Na taj položaj je doveden podrškom mu srpskih neprijatelja i Srba njemu sličnih. On je, kao predsjednik Srbije, najveća nacionalna sramota Srba nakon oslobođenja od ropstva Turcima.

To što imamo sada da, sem rijetkih izuzetaka, Srbe skoro u svemu predvode ljudi, koje u prvom redu u moralnom smislu možemo nazvati šljamom, rezultat je sijanja takvog sjemena u Titovom režimu. Ne prešućujem da se osjećam posramljeno što sam pripadnik naroda, koji je u tobožnjoj titoističkoj slobodi upao u perfidno smišljen vid ropstva. Kako, objasniće Jung:

"Psihu ne ometa samo prirodni poredak, već ona, kada izgubi ravnotežu, razara i sopstvene tvorevine. Zbog toga brižljivo uzimanje u obzir psihičkih faktora ima značaja za uspostavljanje ravnoteže ne samo u individui već i u zajednici, inače lako nadvladaju destruktivne tendencije. Kao što je atomska bomba do sada nedostižno sredstvo masovnog fizičkog uništenja, tako i pogrešno usmereni razvitak psihe vodi u masovno psihičko pustošenje."

Od svih nacija u SFRJ Crnogorci i Srbi su bili najpodložniji titoističkom pogrešnom usmjeravanju psihe i zbog toga su se, nakon njega, našli masovno psihički opustošeni; zbunjeni i samoizgubljeni. Titotisti su "ukinuli" Boga, a na Njegovo upražnjeno mjesto postavili su Tita, dok je Crkvu zamijenila Partija. Nakon pada titoističkog režima jedan pjesnik, Srbin pjeva: "Naš se narod uveliko pita, ko će nama zameniti Tita"?

Pišem. "U času najveće zbunjenosti našeg naroda - a čovjek je u strahu i kad se osjeti bespomoćno sklon da se sjeti Boga, pa je bacio pogled prema sveštenicima - koji su narodu doviknuli, čime su zabludjele političare samo podržali: naprijed u prošlost. Sveštenicima je od srca vrlo daleka (a nevažno je šta u vezi toga pričaju) Tolstojeva spoznaja: "Poznati Boga moguće je samo u sebi. Dok ga ne nađeš u sebi, nećeš ga naći nigde. Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi"."

Pišem (u Srbi, oglednimo se!): "Ja sam shvatio, još kao student, da to što je činio Titov sistem da je usmjereno, na dugi rok, protiv individue, protiv pojedinca, koji neće da bude ovca u stadu, a kasnije mi je postalo jasno kako Tito, uz pomoć pera, draža, milentija, koča itd. (srpskih poltrona uz Tita), Srbe vuče za nos, kako ih žedne prevodi preko vode i zbog toga sam se trudio da drugima otvorim oči. Ali avaj! Oni što su spavali i buncali o samoupravljanju, udruženom radu, o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti, ako bi uspio da ih imalo razbudim, oni bi me ljutito ošamarili. Jedan od takvih je bio i Vojislav Šešelj, sada oličenje čovjeka koji je postao žrtva mitmanije. (U knjizi je ovdje znak za fusnotu, a u njoj piše):

Kada nedavno (bilo je to 2009. ili 2010.) čuh izjavu Aleksandra Vučića da je od početka znao da je Šešelj lažov, rekoh: Srbijo, teško tebi!, sve dotlen dok budeš imala ikoliko povjerenja u Vučića i Nikolića, sada lidere Srpske napredne stranke. Nikolić je godinama o Šešelju govorio u superlativima. Oni su Šešelju skoro dvadeset godina zanosili muda na okukakama, i tom sramnom aktivnošću se ponosili, a sada, kobajagi, izašli su iz političkog puberteta i izigravaju osobe koje imaju muda Marka Kraljevića. (Istorijski, a ne mitski, njima to sasvim pristaje. Marko Kraljević je bio turski vazal, vrlo slično kao što su oni donedavno bili Šešeljevi vazali)."

(Tema magistarskog rada Vojislava Šešelja je Marksistički koncept naoružanog naroda, koji je objavljen, navodim po sjećanju, kao Uloga Titove ličnosti u koncipiranju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Na jednom obaveznom predavanju na Fakultetu, dok je fanatizovani oficir (Srbin) govorio o konceptu naoružanog naroda, protestno sam ga prekinuo i rekao mu: "Ne mogu više slušati gluposti koje govorite. Ko će nas da napadne? Niko! A taj koncept će dovesti do toga da ćemo se mi međusobno jednom počet kokati". I izašao iz sale. Sutradan je na Fakultetu i u gradu bilo stanje uzbune i pripreman je postupak moje suspenzije. U isto vrijeme Šešelj je prozelitnim tekstovima o marksizmu i Titovom sistemu jurišao uz stpenice univerzitetske karijere, a i mene špijunirao za Službu Državne Bezbjednosti. Kasnije mu se dogodilo da se okliznuo i "upao" u zatvor, s presudom zbog "lažnog predstavljanja").

Nastavak o školskom predmetu vjeronauka je: "Škole i školski planovi učenike treba da upućuju u opšte i stručno svjetovno znanje, a u okviru toga može da bude i pouka o religijama, ali sadašnja Vjeronauka ne spada u školsko obrazovanje i religijske institucije takvu vrstu pouke, za one učenike čiji roditelji žele da im djeca takvu pouku dobiju, neka organizuju u bogomoljama, tamo gdje bi takvoj pouci jedino bilo mjesto. Kod nas se i država i škola ponovo moraju sekularizovati, ali ni to neće biti sigurna garancija da će uskoro dejstvo virusa religijske mržnje na ovim prostorima biti uklonjeno."

Sveštenici zloupotrebljavaju čovjekovu istinsku potrebu da vjeruje u nešto bezvremeno i bezgranično, a ta potreba se ispoljava kroz religiozno osjećanje. Sveštenici prvo sami ne znaju kako da zadovolje to osjećanje kod sebe, pa kako onda da oni pouče drugog. Nikako! Zato se koriste obmanjivanjem, radi zadovoljenja svojih kratofilnih i pohlepnih želja i potreba.

Citirao sam istinu o religijama Oldusa Hakslija, da "bar u nekoj meri, kolektivno ponašanje jedne nacije test je religije koja preovlađuje u njoj, kojim možemo legitimno suditi o doktrinarnoj valjanosti te religije i njenoj praktičnoj efikasnosti u pomoći jedinkama da napreduju ka cilju ljudskog postojanja".

Istorija Srba, nakon oslobođenja od turskog ropstva pa do sada, najtačniji je pokazatelj nedjelotvornosti naše religije. Meni je žao sveštenika, jer ne mogu zamisliti jadniji život nego onog čovjeka koji je svjestan da je lažan, a takav je radi udobnog života. Lažova mi je žao, ali mi je žalije onih koje se obmanjuje.

Zbog toga sam morao da napišem ono što bi za sudbinu Srba bilo najkorisnije, bez obzira što sam time na sebe navukao mržnju i jed svih onih koji, zamajavanjem Srba, zadovoljavaju svoje kratofilne potrebe, nedostojne čovjeka, kao božanskog bića. Sjetite se Junga, da onaj ko krene stazom do prosvjetljenja, imaće sve autoritete protiv sebe - intelektualne, moralne i religiozne.

Postići prosvjetljenje, u okolnostima i na način kako je to meni pošlo za rukom, takav je doživljaj, da je prosvjetljenom nakon toga sasvim svejedno da li će fizički egzistirati ili ne. Znam da je to teško shvatiti neprosvjetljenom, zato što se on imanentno plaši smrti, a prosvjetljeni ima osjećaj besmrtnosti svoje duše i to mu daje slobodu da kaže i ono čega se drugi plaše.

Koliko znam niko do sada nije učinio vispreniji osvrt na Kur'an nego ja u Spoznaji najdublje tajne. Samo za ilustraciju:

"Posvjetljenik, a i neki produhovljeni um, u stanju je zapaziti u Kur'anu šta dolazi od Poslanika, ili, ko želi, može i tako: od Allaha, a šta je dodato i ađustirano za potrebe religije kao institucije. U vezi s tim domišljati vlastoljubivi um to, u ime Allaha, za pokorne i zastrašene sroči ovako: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni koji su glavnina knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one koji su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah" (III/7).

Duhovno pismen čitalac u Kur'anu će lako zapaziti koliko je on svakojako skrpljen, čak i začuđujuće nevješto, i koliko je kojekako plagiran, a ovaj ajet pokazuje da ga je pisao onaj ko o prosvjetljenju, Objavi, nije imao nikakvu predstavu, jer on tumačenje manje jasnih ajeta ne dopušta ni Poslaniku, njihovom autoru."

Koliko znam, do sada nijedan islamski teolog, bar ne iz BiH, nije napisao panegirik 35-om ajetu Sure XXIV - Svjetlost, kako sam to ja učinio_._ To je najvrjedniji ajet u Kur'anu, jedan od manje jasnih, koji poima samo prosvjetljeni,a pokazuje da je Muhamed, iako je imao skromnu duhovnu pouku, prosvjetljenje postigao i nebeskom svjetlošću bio obasjan. Pri čitanju Kur'ana, među jasnim ajetima, pronaći taj, je slično kao da imate zadatak da u plastu sijena nađete iglu.

Bez obzira što su mi sarajevski vehabiti pokušali, odvaljivanjem vrata, ući u stan, a da su ušli ko zna kako bi sa mnomm bilo, nakon toga sam u Spoznaji... napisao: "Korisno bi bilo i po islam i po svijet, posebno imajući u vidu doprinos islama duhovnoj baštini svijeta, iz Kur'ana skloniti ono što s istinskim vjerovanjem u Boga nema niti je ikada imalo ikakve veze, što je u njega uneseno kada je Poslanikova Objava ađustirana radi lakšeg upravljanja necivilizovanim mnogobožačkim arapskim plemenima."

Oni koji nisu u stanju da shvate poruku mojih knjiga, one im se doimaju kao futurističke, a drugim kao zastarjele. Insistirati da je individua osnov države i društva i da će država i društvo biti takvi kakva je većina individua, u dobu ljudske gomile, stada, doima se zastarjelo. Društvo možemo posmatrati slično kao tim u nekom sportu. Kvalitet tima je rezultanta kvaliteta trenera i pojedinaca koji ga sačinjavaju. Neki misle da društvo može skladno funkcionisati, iako su pojedinci u njemu i odnos "trenera" prema njima, u skladu s izrekom: da su kao rogovi u vreći.

Pišem: "U dobu nauke ili nakon Frojda, Adlera i Junga (trozvježđa dubinske psihologije), da bi spoznaja religijske istine na ovovremen način bila uspješna potrebno je izmiriti vjekovni antagonizam koji u našoj civilizaciji postoji između religije, filozofije i nauke. Zbog tog antagonizma, tri osnovne oblasti čovjekovog duha, mi i jesmo, i kada se smatramo vjerujućim ljudima, obezduhovljeni. Sjetite se koje visine duhovne uzvišenosti nam ostavi grčka civilizacija, koju je stvaralo kroz nekoliko vjekova oko 35.000 ljudi, koliko je prosječno Atina tada imala slobodnih građana, čije duše su bile prožete mitološkim likovima, a šta postiže, ili nepostiže, u istom smislu naša civilizacija kroz hiljadu godina, u kojoj je dominantna monoteistička religija. Duhovne tekovine grčke civilizacije preživjele su pokoravanje Atine od strane varvara, a šta je ono što je originalna duhovna tekovina naše civilizacije, što će preživjeti njen kraj?"

Toga, vjerovatno, neće biti mnogo. Krivica je u tome što je čovjek naše civilizacije samootuđen. U Našoj jogi ima poglavlje (Samo)otuđenje - naš javeći problem, u kome o tome problemu jasno pišem. Hrišćani imitiraju religioznost i zbog toga je, kako reče Haksli, beskorisno u praktičnoj efikasnosti u pomoći jedinkama da napreduju ka cilju ljudskog postojanja. Prije četerdeset godina sam napisao da kako mi po ostacima Akropolja možemo znati o visokom duhovnom nivou njegovih graditelja, da će vjerovatno neko po ruševinama Manhentnema moći zaključivati o duhovnoj samoizgubljenosti njegovih graditelja.

Kad Srbi-pravoslavci čitaju moje knjige oni primjećuju samo da imam kritički osvrt na SPC i srpsku mitmaniju, Bošnjacima-muslimanima smeta kritički osvrt na Kur'an, a Hrvatima-katolicima kad pročitaju da Vatikan smatram najvećim religijskim čudovištem ikad nastalim.

Osjećam tužno žaljenje, što će neki drugi narod/i, prije Srba, shvatiti duhovnu svjetlost koju je Srbima dao Srbin, a oni se prema njemu (meni) odnosiše slično kao jevrejski fariseji prema Isusu. Potrebno je samo da im naredni pokušaj mog ubistva uspije i onda bi "bratstvo" između izabranog i nebeskog naroda bilo još čvršće.

Jungova spoznaja o postojanju u kolektivno nesvjesnom arhetipa Boga i moje potvrđivanje te Jungove spoznaje, iskustvenim doživljajem, naučno je potvrđeno na Kalifornijskom univerzitetu 1997. godine. Profesor Ramačardan (da li je slučajno da je porjeklom Indijac!?) rukovodio je timom koji je otkrio na sljepoočnim režnjevima mozga somatski centar arhetipa Boga. Nazvan je božijom tačkom. Njegovo postojanje potvrđeno je i eksperimentalno na preko 900 osoba nad kojima je eksperiment primijenjen, tako da su im elektronski stimulisavani sljepoočni režnjevi mozga, gdje je božija tačka. Dok je stimulacija trajala svaka osoba je imala iskustvo transcedentnog doživljaja, vrlo slično kakvo se postiže meditacijom, ali se takvo iskustvo kasnije, bez iste stimulacije, nije moglo voljno ponoviti, a što se u naprednom nivou meditacije redovno događa.

Pretpostavljam da je otkriće somatske osnove Arhetipa Boga ponukalo Jungove nasljednike da se ne pridržavaju njegovog zavještanja o objavljivanju Crvene knjige tek 2050. g_._ Hvala im!

U intervju za časopis Doktor Sarajevo (6/2000., objavljen samo prvi dio), na pitanje:

"Da li ste knjigu pisali ovako zanimljivo s namjerom da bi tako privukli što veći broj ljudi da se upoznaju s vašim metodom?

Dio odgovora: Iako se uopšte ni najmanje nisam trudio da to tako bude, ali od prve do posljednje stranice knjige moj jezik i stil, kada ih sada osmotrim, doimaju mi se slično kao razigrani zaljubljeni plesački par u Labudovom jezeru Čajkovskog. Ako ću nastaviti metaforično, onda, dok oni neumorno plešu njihovim pokretima ritam daje zvuk velikog simfonijskog orkestra, u kome su solisti i izvođači najveći majstori svojih instrumenata od svih što ih je svijet ikada vidio, a u mojoj knjizi oni su na istoj pozornici: počev od drevnih ršija, a među njima Patanjđali je kao najpoznatiji, te Krišne, Bude, Lao cea, Bodidarme, Sokrata, Seneke, Isusa, Muhameda, do Oša - da spomenem samo najpoznatije - ali uz njih su još mnogi pjesnici i romanopisci, te filozofi i naučnici, a ipak ni jednog disonantnog tona, jer uz dirigentsku palicu Karla Gustava Junga, čitalac se može prepustiti i uživati u vječnoj muzici koju ovaj orkestar izvodi u vidu poeme čovjekovom svebiću. Mocart je zvuk iste muzike imenovao čarobnom frulom. Naša joga je duhovnotjelesna čarobna frula".

Iako slučajno, objavljivanjem Jungove Crvene knjige, moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje - teorija i metodologija duhovnotjelesnog samousavršavanja, kao da je dobila i Jungov potpis.

Metod do samospoznaje i prosvjetljenja, koji nazvah naša joga, konstruisah od onog što je najvrjednije u duhovnoj baštini čovječanstva - joga je temelj te baštine - i savremenih naučnih dostignuća u oblasti dubinske psihologije, a to iskustveno amalgirah, što metodu daje posebnu vrijednost. Ko želi o metodu naše joge i o meni saznati više, znatiželju će zadovoljiti čitajući moje knjige. One su negativ fotografije mene i moje duše. Pisao sam ih pouke radi za onoga ko teži da bude upućen kako da samospoznajom otkrije najveću tajnu, za koju je Njegoš, kad ju je spoznao, napisao: tajna čojku čovjek je najviša. Uzalud ćete moje knjige tražiti u knjižarama. Jedni knjižari su me potkradali, drugi baš pokrali, a neki ih ne žele imati kod sebe. Potkradali su me i varali, kao neiskusna izdavačkoj aktivnosti, i štampari. Ako neko posumnja u istinitost ovih riječi, što bi rekao Sokrat, moje siromaštvo mi je svjedok da govorim istinu.

Moguće je, kako sam i nagovjestio, da vam je neobično ovoliko dokaza oko osnovne informacije o meni - ostvarenom prosvjetljenju. Zatucanim teoideologijom, ne bi bilo dovoljno i mnogo više dokaza, jer nedokazivim, dokazi ne znače ništa, naspram njihovih zabluda.

Neki ljudi dožive spontano prosvjetljenje i u pravilu ne znaju šta im se dogodilo. Poznavao sam dva takva čovjeka. Bili su nepismeni i stariji i nisu se poznavali. Pitali su me o promjeni koju su imali. Rekao sam im da im je to dar od Boga. Oba su rekli da oni ne vjeruju u Boga, a onda su dodavali, u onog o kome govore sveštenici. Jung kaže da je spontano prosvjetljenje u odnosu na ono sistematičnom obukom postignuto, slično kao plod divlje u odnosu na kultivisanu voćku.

Pišem: "Njegoš je postigao prosvjetljenje zahvaljujući i tome što mu je Sima Milutinović Sarajlija bio učitelj. Zapažanje o Siminom prosvjetljenju Njegoš iznosi posvećujući mu Luču. Za ilustraciju: "Da, svagda mi dragi nastavniče,/ srpski pjevče nebom osijani", što znači: prosvjetljeni, do kog stanja duha je Sarajlija, vjerovatno, bio stigao spontano, što je među pjesnicima ponekada slučaj.

Njegoš, koji je hristolikost postigao na zadivljujući način, Lučom mikrokozma obavio je opijelo pravovjernom hrišćanstvu, religiji kojoj je u jednoj maloj državici stajao na čelu, i vaskrsnuo izvorni Isusov nauk, onaj o kome svjedoče gnostici. (Da je u crkvi, prisutnima razumljivo, izgovorio nešto od suštine što je stihovima izrazio u Luči, Njegoš bi bio likvidiran, ili bi u crkvi došlo do šizme. Pošto je toga bio svjestan, On je svoju spoznaju najdublje tajne tako uvio da je vješto upakovanu prepoznaju samo oni koji će je i sâmi u sebi spoznati. To sam uspio, dugoročno viđeno, na nacionalnu korist i sreću, a na trenutno zgražavanje Crkve). (...)

A zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti imaju potrebu da "ispravljaju krivu Drinu"? Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe. U pravilu oni time sebi priređuju samo neprijatnosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo Andrić, "u tome što ne mogu da odole iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglavnom znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još manje da to čuju od drugih. - Oni se trude da budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo neophodno da neko među ljudima sve to kaže, ali je utoliko manje zavidna sudbina onoga koji je to morao da učini"."

Tačno da je nezavidna sudbina onoga koji je to morao da učini. Spoznaju koju sam postigao prosvjetljenjem nisam mogao da ne saopštim, pa bilo to i posthumo, kako sam, u predratnim okolnostima namjeravao da bude. Zbog toga sam bio kažnjen i podvrgnut okrutnom iskušenju da propali rukopis pišem ponovo u jadnim i bijednim uslovima. Da nisam sâm objavio knjigu Naša joga i prosvjetljenje i drugi njen rukopis bi, vjerovatno, ostao neobjavljen, što bih doživio slično kao da sam učinio veliki zločin i svom narodu i drugima. (Nakon bijega iz izbjegličkog skrovišta ostao mi je rukopis pisan pisaćom mašinom, a knjiga je već bila u računaru, koji sam ponio sa sobom. Naredne godine kada sam kroz prozorče ušao u podrum, u gomili stvari zbačenih iz sobice na spratu, prvo sam među knjigama tražio rukopis. Nisam ga našao, a pausi već objavljene knjige namjerno su bili poliveni gustim sokom od šipurka, koji sam bio pripremio za zimu. Fotografiju kutije sa upropaštenim pausima objavio sam kasnije).

Pišem u Srbi, oglednimo se!:

"Ošo veli da je "jedna stvar znati, a sasvim druga verovati. Milioni veruju u Boga, a neki drugi milioni u komunističkim zemljama ne veruju. I jedni i drugi su u istom čabru, jer ni oni koji veruju, ni oni koji ne veruju, ne znaju. Znanje iziskuje veliki napor, veliko traganje. Verovanje ili neverovanje je vrlo jeftino; ne morate ništa da radite. Oni su pozajmljeni. 'Šta vi znate? - vi što živite u svojoj gomili, što se gojite, što zadobijate poštovanje, što sledite svoje vlastite sledbenike. Znate li da prosvetljeni čovek mora da nauči da gradi planine' - planine svesti, Mont Evereste svesti, vrhove koji sežu do zvezda".

Upravo ovako! Moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje je Mont Everest u pouci kako da čovjek naše civilizacije dostigne samospoznaju i prosvjetljenje.

"Jedna od najvažnijih stvari je da čovek napravi razliku između verovanja, znanja i saznavanja. Verovanje je najjeftinije, ali je i znanje jeftino i lako; saznavanje je skupo, rizično, traži hrabrost. Znanje može da se kupi. Postoje posebna tržišta znanja - univerziteti, koledži. Saznavanje ne možete naći nigdje sem u sebi"."

Ova posljednja Ošova konstatacija, da saznavanje ne možete naći nigdje sem u sebi je i osnovna poruka mojih knjiga. Nadam se da se neće obistiniti predviđanja nekih čitaoca mojih knjiga da će trebati dvijestotine godina da se Naša joga i prosvjetljenje čita i razumeva na pravi način ili da će knjiga Moralna zora rudi nad Durmitorom biti čitanija nakon pedeset godina nego što je sada, kako to misli jedan moj kolega s Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Za nju on mi reče: "Knjiga - čudo! Pročitao sam je pet puta i vjerovatno ću još. Kad god, pritisnut primitivizmom klonem, tvoja Moralna zora me vrati k sebi i osvježi".

On je dokučio suštinu poruke u knjizi saopštene i zato se toliko puta vraća njoj, iako on ne poznaje ni jednu osobu kojima su upućena moja otvorena pisma ili se one u knjizi uzgred pominju. Neko je rekao: "Knjigu koju ne pročitate više od jedanput, nije vrijedilo ni da čitate".

Moje knjige nekim ljudima, prema njihovim izjavama, nakon što ih pročitaju, znače slično kao da su sreli čovjeka koji im je postao prijatelj, a to su oni čitaoci koji preferiraju knjige koje imaju didaktičku namjenu. Svaka moja knjiga je za proučavanje. Onaj ko bilo koju pročita samo jednom, neće dovoljno shvatiti.

Znam da slučajni čitalac ovog teksta neće imati utisak da je to tako. Biće to zbog toga što nisam znao kako da mu "uzmem mjeru". Hoću reći, da je ovaj tekst sličan nekom konfekcijskom odjevnom predmetu, a moje knjige sam namjenjivao čitaocu slično kao što krojač za mušteriju šije odijelo po mjeri. Drugo, ogromna je razlika kada bilo šta, pa i pisanje nekog teksta, činimo iz potrebe da na papir "izračimo" dio neke spoznaje, a sasvim drugačije kada treba da nešto napišemo jer se za to osjećamo obavezni. Od kad sam uništio doktorat, koji sam pisao kao obavezu, a kasnije drugi napisao po svojoj volji, jasno mi je da sam čovjek koji ne može pod osjećajem obaveze nešto učiniti kako "Bog zapovijeda". Vjerovatno je tako i ovom prilikom.

Ovim što napisah, nisam zadovoljan. Većini čitalaca, pretpostavljam, dojmiću se kao čudak. umišljenik i slično. A kako tako ne bi bilo, kad sam "ovca" koja se izdvojila iz stada i odavno ne učestvujem u ludoj trci uobičajenog načina života.

U Šestoj izreci Jevanjđelja po Tomi Isus učenicima objasni kakvo je carstvo Božije, zapravo šta je prosvjetljenje: "Carstvo Božije je kao pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih je skrenula s puta, i to baš ona najbolja. Pastir ostavi svih devedeset i devet ovaca, i poče da traži onu jednu sve dok je ne nađe. Izmorivši se, reče joj: 'Volim te više od svih ostalih'". (Ovo ima i u Jevanjđelju po Mateju: 18/12,13, nešto lošije zapisano ili prevedeno).

Prosvjetljenici svi, pa i ja, govorimo: mi za prosvjetljenje možemo samo obaviti odgovarajuće pripreme, ali ono se ne može voljno postići, već se događa, slično kao što žena, prirodno, nakon devet mjeseci trudnoće, na svijet donosi novorođenče. I biološki pa i duhovno (psihološki) rađaju se nedonoščad, s tom razlikom da je za biološku nedonoščad smišljen inkubator, a duhovna nedonoščad, tjerana unutarnjom prisilom, spas traže kod nekih utješitelja.

Sveštenici, i hrišćanski i islamski, su utješitelji, koji nedonošče ne mogu, jer ne znaju, kako uputiti da postane "zrela odrasla osoba". Oni kao i vođe i pripadnici svakojakih sekti i "duhovni učitelji" (lažni proroci, Isus), tješeći druge istovremeno tješe i sebe. Ali oni nisu svjesni svoje duhovne impotentnosti, jer se imitator (glumac) identifikuje sa likom koji odigrava.

Od kad je Svijet postao veliko selo i vjere, to jest vjernici, se izmiješali, na prosvjetljenike se čine modifikovani pritisci i "razapinjanje" se čini manje okrutno od onog koje je obavljeno na Golgoti. Na primjer, Ošu, Velikom Prosvjetljeniku, od Bude najvećem kojim nas je darovala Indija, bio je zabranjen boravak u državama zapadno od Indije. Nakon višegodišnjag boravka na Zapadu, morao je bježati i skrasiti se u rodnoj Indiji (u Puni, gdje je i umro 1990. g.).

Daleko od toga da se poredim s Ošom, ali ima sličnosti u odnosu vlasti prema Ošu i meni. On se morao vratiti u domovinu, a ja sam morao napustiti otadžbinu i postati aptrid (čovjek bez domovine). U Antičkoj Atini najstroža kazna je bila izgnanstvo iz države. I smatrana je težom i od smrtne. Imali su pravo, što sam shvatio kada sam se smjestio u gradu gdje me poznavalo tek desetak osoba, ali i tu me sačekao jedan od krakova poznate mi hobotnice, SPC. Čim bi se sa svojim knjigama, s "knjižarom" na dječijim kolicima, pojavio na ulici, uskoro bi mi prišli oni koji su instruisani i plaćeni da me prisile da se sklonim. Zbog toga sam prestao da se pojavljujem, i ovdje se osjećam kao da sam u svojevrsnom kućnom pritvoru. Zar to nije nastavak privezanosti za krst - do izdahnuća? Jeste! Ali ne marim zbog toga, jer sam osjećaj besmrtnosti duše postigao prosvjetljenjem. Kad hrišćanski sveštenici govore da je Isus, nakon smrti na krstu, te kasnije "oživljavanjem", vaskrsnućem, pobjedio smrt, oni samo trabune. Za ovu priliku neću navoditi kako o tome pišem u knjigama, ali sveštenici o Isusu zaista samo bulazne.

Na kraju da kažem: tokom ovozemaljskog života samospoznati se, prosvjetliti, osmisliti život, najveće je moguće postignuće, ali i najteže. Kada ga postignemo, tada skupa sa Andreom Židom možemo uzviknuti: "Kakav me to zanos pobednika, uzdiže Tebi bliže Bože, jadan li je čovek koji misli da samo na ljude osloniti se može"!

Sad mi je sedamdeset treća godina života. Prvi dio života protekao mi je u traganju za onim što nisam ni znao šta je to što tražim, ali sam slutio da ima nešto što je čovjeku namjenjeno da postigne, a što je više od onog što postižu ljudi koji su bili oko mene. Zbunjivao sam pitanjima o smislu čovjekovog postojanja sve oko sebe, posebno sveštenike, nastavnike i profesore, a i dolazio u sukob sa svim autoritetima. Taj period traganja za onim što nisam ni znao šta je, kasnije ću pročitati kod Ive Andrića, kao da je posmatrao mene kad je zapisao: "Tražeći ono što mi treba, a što ni sâm ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka, i video sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakog ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim. - Ostaćeš potpuno sam i neće ti biti potrebno da umreš!"

Dok sam tragao za nepoznatim, osjećao sam da me kontakti s ljudima, kad sam u razgovoru pokretao temu o duhovnosti, pustoše. Zato sam se okretao knjigama. U njima sam nalazio kockice za mozaik koji je nesvjesni dio moje psihe imao potrebu da stvori. Jung takav životni postupak naziva proces individuacije, a Vladeta Jerotić oboženjem.

Da bih drugima olakšao da i oni kod sebe pokrenu i samostalno vode i nadziru proces individuacije, nakon prosvjetljenja, javila mi se želja da za njih napišem knjigu. Ta želja je bila jaka, skoro kao neki od fizioloških nagona, a mene je morila sumnja, s obzirom na probleme koje sam tada imao s vlašću, hoću li to moći uraditi, a bez ozbiljnih posljedica po sebe. Onda sam došao na ideju da knjigu pišem, a da ona bude objavljena postumno.

Nesretne životne okolnosti (rat u BiH) učinile su da je taj rukopis nestao. Bez njega sam iskusio navedeno Andrićevo, ostaćeš potpuno sam i neće ti biti potrebno da umreš. Bez tog rukopisa, a u tragediji koja nas je zadesila, osjetio sam se zaista potpuno sam; osamljen, ali ne i usamljen. Prosvjetljenik, pošto je osvjestio arhetip Boga, ne može osjetiti usamljenost ni u kakvim životnik neprilikama. Može se osjetiti nemoćno, slično kao tokom elementare nepogode, pred naletom ludila u koje upadne većina ljudi oko njega, naročito u vjersko-građanskom ratu, kakav je bio u BiH. Ko takvo stanje ne doživi kao agoniju i ne distancira se od gomile, rulje, stada, već se poludjelim pridruži, taj nije normalan, a ne onaj koji, kao jedini, ostaje po strani i kojeg gomila,rulja vidi kao nenormalna.

Tokom rata u BiH, pa kasnije i u izbjeglištvu, s uma mi nije silazila ova indijska priča. Naime, u jednom selu bila dva prosvjetljenika i družili se. Ispod sela tokom monsunskih kiša pojavi se izvor i neko rekne ko se napije vode s tog zamućenog izvora postaće pametniji. (Zamućeni izvor simboliše neku psihičku epidemiju, ludilu sličnu. Kod nas je to bila epidemija nacional-šovinizma). Ko god ode i napije se vode s izvora, on prosvjetljenicima izgleda nenormalno, ali red je bio dugačak, a jedino prosvjetljenici nisu išli da tu vodu piju. Nakon nekog vremena, seljani na njih dvojicu počnu činiti toliki pritisak, tjerajući ih da se i oni napiju vode s novog izvora, jer su se oni onima koji su vodu pili doimali kao nepametni. Jedan prosvjetljenik kaže: "Nema nam druge nego da odemo i mi postanemo kao i oni. Ovako ćemo kao različiti teško preživjeti". Drugi mu odgovori da je bolje da bježe iz sela i žive negdje drugdje. Tako i učine. I ja sam postupio slično, bježeći u izbjeglištvo, ali su i tamo smatrali da nisam normalan, kad kao školovan živim u bijednim uslovima, a odbijam da pođem u Beograd i ponovo budem profesor na fakultetu.

Sve što sam od sedamnaeste do pedesete godine mukotrpnim trudom stekao u materijalnom i u statusnom smislu (univerzitetski profesor sa dva asistenta, stan u jednoj od najelitnijih zgrada u Sarajevu, stečen zamjenom uz doplatu, u njemu biblioteka od oko 8.000 knjiga, dvije vikendice, sportski konj), za dva mjeseca je nestalo, a uz to i neobjavljeni rukopisi.

U tako jadnom stanju prisiljavaju me novoustoličene vlasti, kao Karadžićevog drugara, da preuzmem mjesto ministra. Pritisak odbijam, pretvaram se da sam pomjerio pameću i da bih preživio, dok ne strugnuh u izbjeglištvo, komšijama pomažem oko sječe šume, izvoza đubreta na livade i njive, cijepam im drva, a za vojnu radnu obavezu prihvatam da timarim i izjahujem policijske konje. Ovo je, i da nisam izigravao ludaka, svakome bilo dovoljno da zaključi da sam poludio.

U izbjeglištvo sam pobjegao da bih ostao živ. Iako mi se javljala ideja da je moguće da životno djelo ponovo napišem, uglavnom sam to krio, a i sâm je doživljavao kao maštanje, više nego kao realnu mogućnost, s obzirom na neprilike u kojima sam bio. Nakon dvije godine neuspješnih pokušaja da se oslobodim od nerealne ideje, da mogu knjigu ponovo napisati, snašao sam se za jednu staru pisaću mašinu i paket pelir papira. Kao ljubitelj knjiga, uz nekoliko najdraži mi knjiga koje su bile u vikendici, nekako sam bio skupio još pedesetak knjiga i na početku ljeta 1995. godine, u zgradi bez struje, otpočeo ponovo pisati knjigu, da bih ostavio svjedočanstvo o mogućnosti prosvjetljenja i metodologiju za to postignuće. Kad bi prsti, nakon obavljenje seanse joge, skupljanja drva po šumi, prersjecanja ih i ostalih potrebnih poslova u neimaštini, počeli da tipkaju po mašini, u meni se pojavljivala energija za koju sam mislio da je rat zauvijek zatro. Svaki dan pisao sam bar dvanest stranica, a često i do dvadeset.

Kad sam imao napisanih oko tristo strana, što je bilo oko jedne četvrtine kasnije dovršenog rukopisa, stigne mi kolega (S. K.), za koga sam saznao da je dekan na jednom privatnom fakultetu u Beogradu, s ponudom da dođem kod njega i preuzmem jednu katedru, a da me čeka namješten stan i plata "o... ho". Sedam dana me ubjeđivao i nisam pristao na ponudu, obrazlažući da mi je važnije nastaviti pisati knjigu, i u ovako bijednim uslovima (oko 20 kg manje od normalne tjelesne težine) nego to što mi on nudi. Pošto je on boravio u hotelu, kasnije ću saznati, osoblje je moglo čuti razgovor između mog kolege i njegove supruge, koji je ličio na prepirku. On je govorio da ne može poći u Beograd bez mog pristanka, jer je vlasniku dao obećanje da će me dovesti. A ako na ponudu ne pristanem, to će biti dokaz da sam pomjerio pameću i da me bar treba smjestiti na psihijatrijsku kliniku. Supruga je držala moju stranu i, zahvaljujući njoj, postigli smo dogovor, a ja sam nastavio pisati knjigu.

Ko ne poznaje Žabljačane, kojima bi, ako imaju i visok status u tom mjestu, bilo draže preselit se u Beograd, pa tamo bili šta, štabilo, ne može pojmiti šta se kasnije o meni pričalo na Žabljaku. 'Imao ponudu da u Beogradu bude profesor fakulteta, pa odbio i po šumi skuplja ogranke da bi se zimi mogao grijati'. Na ulici su se neki ljudi sklanjali od mene, misleći da ih, kao lud, mogu napasti, da bi im nešto što nose oteo, jer su znali kako bijedno živim.

A onda u oktobru 1999. godine, na Beogradskom sajmu knjiga, pojavim se na doniranom mi štandu sa knjigama Naša joga i prosvjetljenje i Moralna zora rudi nad Drumitorom (drugo izdanje, zbog kojeg ću mjesec dana kasnije biti protjeran). Uz to u izlozima knjižara u Knez Mihajlovoj ulici i na sajtu Narodne bibliblioteke Hrvatske (Sic!) pojavi se Naša joga i prosvjetljenje, koja dominira prostorom gdje je izložena, odnosno predstavljena. "Kosmički internet" se pobrine da u hronici sa Sajma, Žabljačani na tv vide razgovor sa mnom, i zabezeknuti sutradan pitaju jedan drugog: 'jesi li vidio, Joga bio na televiziji, a progone ga iz mrjestilišta. Pokazali neku veliku knjigu koju je napisao u mrestilištu prije onih pisama'.

Moj život je protekao, u prvom dijelu u velikoj patnji, dok ne spoznadoh sebe. Tada a i kasnije, svi autoriteti su bili protiv mene, a i zasljepljeni ljudi kojima su ti autoriteti manipulisali. Ono što je u prvom redu najžalosnije po srpsko-crnogorski narod je što i nakon što objavih knjigu Naša joga i prosvjetljenje - s kakvom, ni sličnom, ne može se pohvaliti nijedan narod zapadno od Indije - idalje sam za zvaničnike i uz njih za takozvanu intelektuialnu elitu slično što i za bramane u Indiji čovjek iz kaste nedodirljivih. (Nedostojan ikakvog kontakta s njima).

Teolozi monoteističkih religija molitve, koji su stvorili predstave raja i pakla, te ustvrdili da duše pokojnika, nakon tjelesne smrti, odlaze u njih, zavisno od toga kako su oni tokom života poštovali vjerska pravila, primjer je najvećeg mogućeg podcjenjivanja i vrijeđanja Boga.

Bog nije glup kao što oni jesu, ali: "Bez budalah tupoga pogleda,/ bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?/ Svemogućstvo svetom tajnom šapti/ samo duši plamena poete", reče Njegoš.

Kako kad, a nekad plameni poeta za Njegoša je prosvjetljenik, koji shvata da: "Sve divote neba i nebesah,/ sve što cvjeta lučom sveštenijem,/ mirovi li al' umovi bili,/ sve prelesti smrtne i besmrtne -/ što je skupa ovo svekoliko/ do opštega oca poezija".

Prosvjetljenik spoznaje da život, bez obzira što je duša stavljena "u okove blatne tjelesine" (Njegoš) može biti poezija, ako znamo da pjesmu ispjevamo, a ako ne znamo to nam je kazna koju sami sebi izričemo.

Nije Bog glup kako su ga teolozi predstavili. On nam je ostavio mogućnost samopuke i našoj slobodnoj volji sve prepustio. A teolozi su raj i pakao za duše nakon smrti smislili da bi ljude držali u strahu, jer se čovjekom koji se boji, najlakše vlada i koristi ga se za svoje ego i kratofilne želje.

Uzgred rečeno, raspad Jugoslavije je, uz ostalo, izveden da bi se multinacionalne kompanije lako dočepale naših privrednih resursa i tržišta, a uz to oborila se cijena rada i radnike se dovelo na prosjački štap. I ja, kao penzioner, ličim na prosjaka, iako sam svojevremeno bio imućan i smislio sam definiciju inflacije, najvispreniju od svih poznatih. Ona glasi: 'inflacija je perfidan način ispoljavanja arhaične čovjekove težnje da drugi radi za njega. Iako se ispoljava kao ekonomski problem, po svojoj suštini ona je prvenstveno moralno pitanje'. Kad se nekog dovede u situaciju da radi za drugog, to se zove eksploatacija. Sada se na globalnom planu koriste svakojaki načini eksploatacije, a i ratovima se prvo obrađuje teren, sije "sjeme", a klasje ubiraju plodovi. Mi smo žrtve psihološko-medijske manipulacije i najbeskrupuloznijeg načina eksploatacije - u ime ljudskih prava i demokratije, koja je kod nas, izvinite na izrazu, ali tako je: sranje kroz gusto granje.

Ovog časa (spontanost mi je najmilija) dođoh na ideju da napišem i ovo: sveštenici vjerske aktivnosti obavljaju u ime Boga, a za svoj račun, a političari u ime domokratije i radi zadovoljenja pohlepe.

Indusi su spoznajom o reinkarnaciji i karmi zadužili cijeli Svijet, a Svijet sada ispašta na razne načine zato što tu spoznaju nije pojmio. Slično kao što se đacima, koji jedan razred škole nisu uspješno završili, omogućava da ga ponove, tako je nama naš Stvoritelj omogućio da iz života u život duhovno se uzdižemo do prosvjetljenja. Na kom dostignutom duhovnom nivou umremo u jednom životu, potencijalno ćemo se u narednoj reinkarnaciji roditi na tom duhovnom nivou, a da li ćemo duhovno napredovati u novom životu, zavisiće isključivo od naše intuitivne mogućnosti da prepoznamo šta nam je činiti.

Kao što vidimo sunce na vedrom danu, tako je meni jasno, da sam reinkarnacija nekog ko je u prethodnom životu bio stigao do praga prosvjetljenja, ali ga nije uspio prekoračiti. Zbog njegovog neoduženog karmičkog duga, teret tog bremena je meni bio natovaren. Nisam to kao mlad znao, ali sam ga nemušto osjećao i kasnije sam to spoznao - prosvjetljenjem.

Šta se sve spoznaje prosvjetljenjem, pišem u Našoj jogi i prosvjetljenju, a dođoh na ideju da ovdje saopštim nešto o čemu fratri i kaluđeri (kojima kanon nameće celibat) samo trabune. Naime, jednog ljeta samovao sam 89 dana u rodnom selu i preko dana boravio na podiju sklepanom ispod vrbe iznad Neretve, gdje sam praktikovao jogu i čitao knjige, a povremeno vozio Neretvom (ponekada čak do Konjica) kajak. Za čitav taj period praktikovao sam jogijske vježbe za transformaciju seksualne energije u duhovnu i nijednom nisam ejakulirao_._ Nakon dolaska u Sarajevo, oko dvije sedmice bio sam isključio sve komunikacije sa spoljnim svijetom. Čak sam i djevojku bio obmanuo, telefonskim pozivom iz sela, da neću stići u grad. Odlazio sam samo do prodavnice, a intezivno sam praktikovao jogu i meditaciju. I jednog dana, dogodilo se ono što sam tražio, a što nisam ni znao šta je - dogodilo se prosvjetljenje. Taj doživljaj opisujem u knjizi, a ovdje ću ponoviti; da potom duže od dva mjeseca nisam mogao ni na koji način dobiti erekciju, iako sam ranije imao izuzetno izraženu seksualnu energiju. Moja tadašnja djevojka, jako zgodna i lijepa (bila i na razglednicama jednog primorskog grada), inače jako pohotna - bilo da je lonac našao poklopac - ništa nije mogla da učini. "On" od sebe nije davao nikakav znak života. Bilo je čudno i meni, a posebno njoj, pa je razglasila, na veliku radost mojih zavidnih kolega, da sam baveći se jogom postao totalno impotentan. Da bi vi shvatili šta je bilo u pitanju, riječ dajem Isusu: "Ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi uškopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili carstva nebeskog radi. Ko može primiti neka primi". (Mt 19/12)

Nikad nijedan sveštenik i teolog mi ovo nisu znali objasniti, a pitao sam ih nakon prosvjetljenja. Riječ je o onome što je Jung nazvao libidom, univerzalnom energijom u nama, koja se ispoljava u svojim varijantama. Čitao sam a potom i spoznao da čovjek, uz ostale jogijske prakse, može transformacijom seksualnu energiju usmjeriti u tokove duhovnog rasta i razvoja. Isus reče, da ko ovo može primiti neka primi. Bez iskustvenog doživljaja, ovo niko ne može pojmiti. Seksualna energije se može, ako znamo, transformisati u druge vidove, pa i u duhovnu, ali se to ne događa kada je potiskujemo, što probaju, ali bezuspješno, oni kojima kanon nameće celibat. Meni niko za devet godina samovanja zbog rata i u izbjeglištvu nije nametao celibat, a samo sam dva puta uz prisustvo osobe koja je sa mnom htjela seksualni kontakt imao ejakulaciju. Bez znanja o transformaciji seksualne energije u radnu i duhovnu, nikad ponovo ne bih napisao nestali rukopis, u kome ima obimno poglavlje Seksualnost i bavljenje našom jogom. Pored ostalog, u njemu sam zbacio anatemu sa seksualnosti, koju su joj nametnuli oni koji nisu bili u stanju pojmiti šta je Isus rekao ovim riječima "ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili carstva nebeskog radi". Isus je mislio na one koji su obukom stekli umjeće transformacije seksualne energije u duhovnu, a teolozi su, nemajući pojma o tome, uveli celibat. Oni i time misle da su mudriji od Boga i podcjenjuju ga, lažno sebe precjenjujući, da mogu postići nemoguće. Nema normalne osobe, do oko bar pedesete godine života, koja može bez jogijskih praksi ili nekih drugih metoda, "sama sebe uškopili carstva nebeskog radi". Ona se može pretvarati da je postigla da nadmudri Boga, ali joj niko iole razuman u to ne može povjerovati, jer nam lično iskustvo svjedoči da je to nemoguće.

Tako su katolički sveštenici, s kardinalima i papom i pravoslavni kaluđeri s vladikama i patrijarsima, najveći grešnici, ali ne što krijući praktikuju seks, često na razvratniji način nego drugi, već što lažu da život provode u celibatu.

Nikad neću prestat čuditi se kako stado od oko jedne i po milijarde ljudi ima patološku potrebu da vjeruje u laž i lažovima!?Da nije tako ne bi sesada (2016.) u svijetu vodilo preko 80 lokalnih i regionalnih ratova, a od toga ih je 50 s religijskim predznakom.

U času prosvjetljenja čovjekovo biće se precentrirava iz ega u Sopstvo, arhetip Boga, i dok je čovjek ukotvljen u Siostvu, on je kao da je na devetom nebu. Nema ni snova i dok spava svjestan je da spava. Kad sam prvi put izašao na ulicu, imao sam osjećaj da mi noge ne dotiču tlo. Iako sam glavom znao da noge dotiču tlo, pišem, ipak sam glavu zakretao da se vizuelno u to uvjerim. Kasnije ću pročitati da je jedan kineski prosvjetljenik učenicima, na pitanje da im predstavi doživljaj prosvjetljenja, rekao: sve je isto, samo pola metra iznad zemlje. Da, čovjek tada osjeća čudesnu tjelesnu lakoću i kad sjedi i kad ide.

Oni prosvjetljenici koji ostanu ukotvljeni u Sopstvu, arhetipu Boga, oni sliče Isusu i Budi, a koji se nakon prosvjetljenja "kreću" skalom, osom Ego - Sopstvo, što je podrobno objasnio Jungov učenik Erih Nojman, oni se (nekako) uklapaju u svjetovni život. Jedan takav sjajan primjer je Njegoš. Pišem da je: "Jednom na primjedbu da je pjesmu tu i tu napisao kao čovjek, a ne kao visoko crkveno lice, Njegoš je odgovorio: "Lakše je biti vladika no čovjek! I ako sam u jednom od toga dvoga valjastiji, više marim da po mojoj smrti svjet žali čovjeka nego vladiku"." Nije rekao Crnogorci, nego svijet. Prosvjetljenik se, znam, osjeća čovjekom Svijeta.

Za vječnost, On, moj drug blistatelni, je na svojemu ostao prestolu, među svoje velike polkove (odrede) njihan horom besmrtne ljubavi - koju osjećam i dok ovo pišem.

Pozdravljam Vas ovim Isusovim riječima, namjenjenim učenicima dok je nosio krst na Golgotu: "Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam: ne dajem vam ga kao štom svijet daje, već da se ne plaši srce vaše, i da se ne boji.... Imajte radost moju ispunjenu u sebi. (Jv 14/27 i 17/13).

Religije, sveštenici, plaše ljude da su rođeni grešni i time ih obezhrabruju da tragaju za svojom stazom u duhovnom sazvježđu. Zatucani sveštenici su Njegoša postuhmno htjeli razvladičiti. Od izgledne bruke, Crkvu je spasio vladika Nikolaj Velimirović, knjigom Religija Njegoševa. Citiram sebe: "Kako u knjizi o prosvetljenju pišem, episkop Nikolaj Velimirović bio je stigao do samog praga luče u Njegoševoj Luči, no, vjerovatno, zbog toga što je pripadao crkvenoj hijerarhiji (uprkos čak i činjenici da je "naročito uranjao u sveštene i filosofske knjige Indije"), nije prag prekoračio. On ističe da "Njegoš veruje samo ono što hoće i može i 'ne trpi regule' sa strane, kao što ih ne trpe ni gore, u kojima je rođen. On je sam regulator svoje vere"."

Dakle, Njegoš je bio baš ono što sam knjigom Naša joga i prosvjetljenje namijenio njenim čitaocima, a vi odlučite da li će ona to biti i Vam. Bio je sam sebi istovremeno vjernik, svoj sveštenik i hram u kome je Boga tražio, i našao ga je!

Sjetite se Tolstoja: "Poznati Boga moguće je samo u sebi. Dok ga ne nađeš u sebi, nećeš ga naći nigde. Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi". Ruska Crkva je 1901. izopštila Tolstoja, a odluka ni do sada nije povučena. Zabludnici ne mogu priznati grešku i pokajati se.

Velika je lakrdija što je Amfilohije Njegoša proglasio za sveca. On nije svjestan da je time Njegošu-prosvjetljeniku učinio uvredu. Oprosti mu Bože, jer nije znao šta čini!

Da ne bih doživio da me SPC izopšćuje, sâm sebe sam izopštio iz pripadnosti pravoslavlju, gdje sam pričislen (upisan) kad sam imao svega koji mjesec. Taj postupak sam saopštio u popisnom listu (1991.), gdje, u rubrici vjeroispovijest, je upisano: bogumil. Kopiju tog lista pribavio sam kasnije. Srećom direktor Statističkog zavoda BiH (2001. g.) bio je poznanik mi, i objavio sam ga u Spoznaji najdublje tajne.

Na zadnjoj korici te knjige napisao sam: "Reći nešto ukratko o ovoj knjizi, što bi bilo prikladno za zadnju koricu, nemoguće je. Treba je pročitati i potom proučavati. Ona je bez presedana u svjetskoj duhovnoj literaturi i čudesna je, a upoćuje na ono što je čovjeku od pamtivjeka bilo najčudesnije: kako se spoznati i ostvariti prosvjetljenje, nirvanu, samadhi, satori ili samostvarenje. Njeno objavljivanje, onima kojima je namijenjena, moglo bi biti događaj od kopernikanskog značaja, a za obmanjivače svih vrsta i boja biće takođe događaj, a kakav, e..., to će se tek čuti."

Čulo se na nekoliko načina, a pomenuću samo ovaj. Klero-nacionalisti iz Istočnog Sarajeva su putem interneta pozvali sebi slične da kad me sretnu (a dali su podatke o lokaciji boravka i kretanju): "Pod noge ga i gazite dok ne izdahne!" Zbog toga sam bježao iz BiH na neko vrijeme. Kad bi me tamo gdje sam bio na ulici sreli poznanici isčuđavali su se kako smijem ulicom ići sâm i, brže bolje, su, kobajagi zbog žurbe, mimoilazili me. Jedan od njih, kolega mi sa studija, kad sam ga sreo i predložio mu da negdje sjednemo, rekao je: "Ne! Ne želim da metak namjenjen tebi pogodi mene".

Iako nisam gord, a znam da se nekima takvim doimam, vrlo sam ponosan na sebe, posebno što nikad nisam osjetio ni trunku paranoidnosti, iako sam ponekad kod nekih i prije rata i kasnije primjećivao nelagodu da budu viđeni u mom društvu. Nikom nisam zbog toga zamjerao. Ni onima koji su pozivani na informativni razgovor da bi rekli o čemu razgovaramo, ni onima koji su se plašili da i oni ne budu pozvani.

Kada sam došao da boravim u iznajmljenoj vikendici na Crepoljskom lokalni lovočuvar mi svrati. Imao sam utisak da je došao da mi nešto saopšti, ali je on pričom kružio kao kiša oko Kragujevca. Kad se "raskravio" reče: "Predlažem Vam da odmah odavde idete. Mene su pitali koliko tražim da Vas, kao slučajno, ubijem i da će biti sređeno da samo kratko budem u istražnom zatvoru i pušten na slobodu. Rekao sam im nipošto. Ali naći će oni nekoga ko će pristati". Ovo je bilo, u mom iskustvu, drugi put da se nudi novac za moju likvidaciju, ali je ponuda u oba slučaja bila odbijena. Ni ovo, ni pitanje načelnika opštine: "Kako se ne plašite da ćete zvršiti na grani?" nije me uplašilo i ostao sam tu još 11 godina. A znao sam šta znači završiti na grani, jer sam na Durmitoru jedva izbjegao da budem uhvaćen i obješen na omoru, mojim konopom, koji mi je služio pri dovlačenju drva iz šume, a bio je ukraden koji dan prije pokušaja hvatanja. Ko ga je ukrao, saznao sam narednog proljeća kad sam tražio gljive, jer sam ga našao u šumi odakle sam ubicama uspio pobjeći. Kad ga nisu mogli upotrijebiti - bacili su ga.

Ovo o sebi jedvah napisa. Koliko mi je mrsko pisati o sebi, zbog osjećaja da niko neće povjerovati da je to istinito, najbolji pokazatelj je ovo. Kad sam se vratio iz izbjeglištva, mršav kao grana, i mjesecima se hranio uglavnom crnim hljebom i čajem, a samo ponekada i uz komadić sira, jedan izdavač, koji me podobro poznavao ponudi mi da napišem autobiografiju. Za autorski honorar mi nuđaše unaprijed 10.000.- KM. Ne pristadoh. On mi reče da ne može shvatiti zašto ponudu odbijam. Odgovorih mu, da o sebi, viđeno suštinski, u duhovnom a ne u faktografskom smislu, ne mogu napisati ni 10% od onoga što već sadrži moja knjiga Naša joga i prosvjetljenje. On je tu knjigu ranije bio kupio od mene, a kasnije je uzeo još nekoliko primjeraka da poklanja poznanicima. Vjerovatno ju je bio bar pregledao, a rekao je da su se svi koji su je čitali o njoj izjašnjavaju kao o nevjerovatnoj knjizi. Znam da je kasnije saznao, kako je za nju Aleksandar Ljiljak, direktor Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, govorio da je nobelovska. Aco je to i u mom prisustvu, u nekoliko navrata izgovorio pred poznatim bh. književnicima.

Možda ću napisati faktografsku autobiografiju, samo iz razloga da nakon mene neko ne bi mogao pisati o meni ono što je saznao iz druge ruke. Inače, moje knjige su moja duhovna biografija, a ona je bitna. Fakta su nekima interesantna, ali ona ne mogu reći mnogo o onome što je u dubini. Ni Njegoš, čak i da je htio napisati autobiografiju i da je duže poživio, nikad ne bi mogao u autobiografiji saopštiti o sebi više nego što je to učinio Lučom. Ali Luču, tu Božansku pjesmu ni sveštenici ne shvatiše.

Njegoš testament započinje (obraćanjem Bogu): "Blagodarim ti, Gospode, što si me ti udostojio dići na jednu iz visiona tvog svijeta i blagovoljeo napojiti me lučama tvoje svjetlosti, tvog čudesnog sunca; blagodarim ti, Gospode, jer ti si me nad milionima uznio i duhom i tijelom".

U Srbi, oglednimo se! pišem i osvrćem se na stavove vladike Nikolaja u knjizi Religija Njegoševa.

"Episkop Nikolaj piše: "Vera Njegoševa jeste vera u svetlost, njegov moral sastoji se u ljubavi prema svetlosti, njegova genijalnost u svetlosnom entuzijazmu. Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratustri. Zaratustra je živeo dvadeset godina u pustinji pre nego je postao obasjan. Njegoš je živeo svega trideset i devet godina, i svih trideset i devet u pustinji. To je razlika, i izgleda sva, izuzev onih razlika koje je razvitak čovečanstva u toku nekoliko hiljada godina sobom doneo. No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog tajnovidca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugodišnjim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti".

Episkop Nikolaj konstatuje da je Njegoš "video svetlost Boga, koja je drugima bila nedostupna; on je osećao sebe blizu ove svetlosti". Evo primjera kako i najumniji sveštenik ne može prekoračiti okove kanona koji mu je naturen. Njegoš u testamentu zahvaljuje Tvorcu što se udostojio dići ga na jednu iz visiona svog svijeta i blagovoljeo napojiti ga lučama svoje svjetlosti, svog čudesnog sunca, što jasno pokazuje da se On osjećao prosvjetljenim, slično kao i Isus. Međutim, sveštenik prihvata da je Njegoš "video svetlost Boga, koja je drugima bila nedostupna", pa dodaje "on je osećao sebe blizu ove svetlosti". Njegoš veli da je bio napojen lučama božije svjetlosti, njegovog čudesnog sunca, a rijetko uman srpski teolog može prihvatiti tek toliko da je Njegoš "osećao" da je blizu božije svetlosti. Primjer šta čini dogma, kako priječi iskru da bljesne!

Žalim što episkop Nikolaj svoj, zaista ogroman potencijal, nije stavio u službu zvaničnog inaugurisanja Religije Njegoševeveć je, nažalost, svoj potencijal protraćio.

Pišem da nam je Njegoš Lučom ostavio projekat za rekonstrukciju našeg duhovnog, duhovno zapuštenog hrama, i zlatnu kupolu za njega rekonstruisanog. Duhovni metod koji nazivam naša joga, imenujem još i religija prosvjetljenja ili individuala religija. A to je upravo to za što sam osnovu našao i u Luči.

Nikolaj priznaje "Njegoš je vrlo sličan velikom persijskom vero-osnivaču Zaratustri.... No da je Njegoš živeo u vreme Zaratustre, oni bi obojica bili apostoli jedne i iste vere; a da je se Zaratustra rodio slučajno pod Lovćenom, on bi prvi postao učenik cetinjskog tajnovidca. No vreme ih je podelilo svojim gigantskim, hiljadugodišnjim koracima, i oni se nigde više ne dodiruju do u hramu Boga svetlosti".

Šta je Nikolaj ovim riječima rekao? Priznao je da nam je Njegoš ostavio osnovu za religiju prosvjetljenja.

Pišem u kontekstu Isusovog odgovora učenicima na pitanje kakvo je carstvo Božije. Sjećate se, kao pastir koji je imao stotinu ovaca a jedna skrenula s puta. "Episkop Nikolaj Velimirović imao je potencijal da se izdvoji od stada (svešteničkog), a da je tako učinio, da je postao prvim apostolom Religije Njegoševe, "Carstvo Božije", Bog bi ga tražio dok ga ne bi našao i rekao bi mu: volim te više od svih ostalih; onih koji o meni samo trabune, a tako čine zato što me nisu spoznali. Ti si me spoznao zahvaljujući tome što si s njihovog puta skrenuo i zato ću "pričislit te u vječno blaženstvo"."

Navešću uskoro još izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! - opastati ili nestati? da biste potpunije pojmili u čemu je veliki srpski problem, a uzgred saznali dodatno o meni.

Laž, koja izvorište ima u kosovkom mitu, najsudbonosnija je kôb Srba. Bez "radioaktivnog" zračenja laži iz tog mita Tito ne bi mogao stvoriti svoju "vavilonsku kulu", koja se nakon njega srušila kao i svaka kula od karata. (Kula od karata simbol je nečega sagrađenog na lažnoj, iluzornoj osnovi). U gradnji Titove kule Srbi i Crnogorci su bili majstori i argeti, a pripadnici ostalih nacija u SFRJ su, kao statisti, gledali svoja posla i čudili se srpskim zabludama. A tokom mog dvadesetogodišnjeg disidenstva moji glavni progonitelji bili su Srbi u službi državne bezbjednosti i špijuni koji su me uhodili za tu službu.

U doktorskoj disertaciji pišem (1980.) "Platon je tvrdio da istina zauzima prvo mjesto među svim dobrima". Mihailo Marković veli: "Istina je ljudsko saznanje koje relativno adekvatno odgovara objektivnoj stvarnosti". S ovim mišljenjima o pojmu istine takođe se slažem, ali smatram da tek onda kada je čovjek prevladao sopstveno otuđenje, on ima izglede da spozna istinu. Tražeći rješenja problema, on stiže do nje ili postaje svujestan koliko je ona daleko. U svakom slučaju on razumije smisao i dubinu Emersonovih riječi da "ako po istini živimo, istinito ćemo sve videti". Erih From je najradikalniji savremeni kritičar otuđenja, koji je ujedno mnogo učinio da ga se prevaziđe, a on veli: "Laž je moguća samo u stanju otuđenosti, u kojem se stvarnost ne doživljava (sem kao misao). U stanju otvorenosti prema stvarnosti (koje postoji u probuđenosti) nemoguće je lagati, jer bi se laž rasplinula od siline punog iskustvenog doživljaja.... Pretvoriti nesvesno u svest znači živeti po istini. Hegel, takođe, veli: "Mi smo, dakle, sa samosvešću ušli u carstvo koje predstavlja postojbinu istine"."

Probajte zamisliti kako su na ovakve i slične stavove reagovali oni, koji za Froma i Hegela jedva da su čuli, a koji su mi, na temu doktorske disertacije Obračun i raspodjela finansijskog rezultata u uslovima inflacije, trebalo da daju pozitivnu ocjenu. Ovakvi stavovi su bili samo podloga za konstatataciju da je čitav ondašnji sistem zasnovan na lažnoj osnovi i da se održava na infuziji i korupciji_._ Biti član Partije obezbjeđivalo je privilegije i podrazumjevalo perfidno učešće u korupciji. Kako onda, tako i sada!

Izvod iz Srbi,oglednimo se!: "Veliki srpski pjesnik i rodoljub, Jovan Dučić (u Blago cara Radovana) piše: "Čovečanstvo zove herojima samo one velike duhove koji su umrli za najviši smisao o dobru, a to je ideja za koju se bore njegovi sunarodnici. Ovo je najčešće ideal o otadžbini i veri. Naš heroj Lazar je jedan od najvećih i najlepših izgrađenih heroja čovečanstva, zato jer se borio za taj dvostruki ideal koji je on zvao nebeskim carstvom.... Naš heroj Lazar je postao ideal narodnog heroja tek onda kada ga je pesnik opevao prema ovakvom idealu. Inače, istorijski, knez Lazar je bio samo svirepi čovek feudalnog doba, sebični gospodar, neumitni vladar. Pobedivši vojvodu Nikolu Altomanovića, svog velikog protivnika, oteo mu je Užice, a njega je oslepeo. Ali docnije, žrtvujući svoj život i svoju državu na Kosovu za nebesko carstvo, postao je herojem za ideale narodne, najpopularnijim vladarom istorije, i, najzad, postao je svetac". Dučić je objasnio da "postoji razlika između ideala i fikcije, za koje ljudi umiru često sa istom lakoćom. Ideal, to je jedno saznanje o najvišoj istini; a fikcija, to je samo pusta mašta. Ka idealu se ide pameću i naukom, a ka fikciji se ide strašću i perverzijom". Lazar, onakav kakav je stvarno bio, nije se mogao boriti ni za kakav ideal. Njemu je bilo stalo jedino do vlasti, i to zemaljske. Za nju se Lazar, kao za fikciju, borio na Kosovu. Ali kako je Jung zapazio, klatno se kreće od jedne krajnosti do druge. Stvarno, Lazar je bio perverzno opsjednut vlašću, pa je, ravnoteže radi, pjesnik mu pripisao suprotne odlike, koje on nije imao. Iz te laži, laži bez presedana u istoriji narodnih mitova, izvire korijen srpskog usuda, od Kosovskog boja do danas.

U kosovskom mitu je mnogo, mnogo laži. Nije bilo izdaje Vuka Brankovića, a legenda o Milošu Obiliću takođe je dijelom lažna. (Ovo je prvi put da neko upućuje u pravcu istine o Miloševom podvigu, koji je bio herojski, ali, pošto je bio usmjeren i u korist Bajazitovu, zahvaljujući tome, bio je realizovan).

Miloš Obilić je u ubistvu cara Murata imao sličnu ulogu kao islamske kamikaze pri rušenju nebodera u Njujorku 2001. g. Samo naivan čovjek može povjerovati u verziju iz legende da carevi tjelohranitelji nisu otkrili nož skriven u Miloševoj čizmi. (Kod muslimana je i sada običaj da se u sobe ne ulazi obuven). Bajazit je, na neki način, znao šta Miloš sprema i carevim tjelohraniteljima je dao instrukciju kako da se prema Milošu odnose i tako mu omoguće da nož pronese, slično kao što su američki obavještajci znali da će biti izveden napad na blizankinje, ali su se pravili da to ne znaju, kako bi time pribavili razlog za kasnije napade SAD-a na Irak i Avganistan. Bajazit je boj na Kosovu iskoristio da se domogne vlasti, tako što će se istovremeno otarasiti i oca i brata Jakuba (kojeg je dao objesiti pod optužbom da je spremao izdaju). Miloš Obilić se žrtvovao, s najuzvišenijom namjerom, ali nije sigurno da li je on rasporio Murata ili neki od Muratovih tjelohranitelja. Zna se samo da je Bajazit u "bijesu" naredio da oni svi budu odmah pogubljeni. U turskim arhivima o Kosovskom boju ima malo podataka. Bajazit nije dopustio da ostane pismeni trag o onome što je on tada režirao tokom kosovskog boja. Lazar je u boju prošao kako nije očekivao, a pjesnik je krivicu zbog Lazarevih zabluda svalio na Vuka Brankovića, dok je Lazara uzdigao do zvijezda, na osnovu čega će kod srba nastati kosovski mit, koji je satkan na laži i veličanju uzaludne smrti.

Vojislav Boki Kostić je borbu za fikciju, što je srpska opsesija ovako (lijepo) izrazio: "Srbi imaju uopšte visoko mišljenje o sebi, od nebeskog naroda... . Srbi su jednu negativnu osobinu - inat - proglasili za nacionalnu vrlinu. Uvek protiv celog sveta".

Šta mislite da Srbi one koji su upropašćivali Srbe, boreći se za fikciju, stave na Stub srama (u sred Beograda). Ako bi takav stub bio podignut, na njemu vidim na središnjem mjestu Lazara, a do njega Nikolu Pašića i Aleksandra Karađorđevića, paporednjih Slobodana Miloševića, jednog Anonimnog Poltrona, kojibi simbolizovao Srbe koji su se Titu i ostalim diktatorima uvlačili u dupe i još mjesta za neke, navedenima slične. Ovim prijedlogom bi se pružila prilika onim _Srbima_koji se žele liječiti od neuroze sudbine da bar imaju priliku simbolično ih popljuvati, ako već ne možemo da ih zaboravimo, da ih se otarasimo. No, mi ćemo, vjerovatno, i nakon ove knjige nastaviti da ih veličamo. Lazara da slavimo kao svetitelja, Aleksandra kao spasioca, iako bi mu prije odgovarao epitet grobara, što zaslužuje i Slobodan Milošević.

Ako vam je ovo bilo šokantno pročitati, razmislite i shvatićete, nadam se, zašto bolujemo od neuroze sudbine, zašto nam se i nakon oslobađanja od turskog ropstva dogodi Golgota u XX vijeku, kao ni jednom drugom narodu Evrope. Kosovski mit, čije srce sačinjava laž o vlastoljubcu, kojeg je težnja za ličnom vlašću bila toliko zaslijepila da nije mogao ni najelementarnije da zapazi dugoročne interese naroda kojeg je predvodio, nakon urote protiv N. Altomanovića, onoga koji bi to neuporedivo činio bolje od njega.

Zar se nije Srbima slično dogodilo pred kraj XX vijeka, kada je, zbog nezajažljivog vlastoljublja, partijskom urotom ovovremeni Lazar onemogućio (pa likvidirao) sposobnijeg od sebe, a naš "Lazar" nas izveo na ovovremeno Kosovo, te onda naš poraz opravdavao svjetskom urotom protiv Srba. Sklonost Srba racionalizacijama (lažima) izvire iz kosovskog mita. Lazar je bio moralna nakaza (vlastoljubac) i kratkovid za dugoročne srpske interese, slično kao i Milošević, ali je kosovski mit o njemu iskovao lik svetitelja. Kada se mit utemelji na lažnoj osnovi, onda on djeluje na pokolenja pervetovano. Zato Srbi imaju potrebu da se drugima pokazuju kao najpravdoljubiviji (Bože pravde!...), što je kompenzacija za svjesnost o stvarnoj, ukorjenjenoj nemoralnosti."

Iz sledećeg izvoda može se zapaziti kako laž kosovskog mita oblikuje srpske sveštenike i vladike:

"Konzervativni elementi u SPC, uz zadrte nacionaliste, već godinama vrše svakojake pritiske na mene. Dok ovo pišem pod najžešćim sam do sada zamahom njihove "sablje". Nadam se da mi glava neće biti otsječena, bar dok objavim ovu knjigu.

U ovoj knjizi sam objasnio da je prosvjetljenje duhovno ostvarenje, čijim postignućem se čovjek iz onog što drži da je, a to znači iz ega, opštecivilizacijskog centra ljudskog bića, spontano precentrira ili, drugačije rečeno, ukotvi u Sopstvo(što je istočnjački pojam) ili u Arhetip Boga, kako jeJung imenovao isto. (U prethodnoj rečenici postoji nelogičnost. Kad kažemo postignuće podrazumijeva se da je ono ostvareno voljom, dok spontanost podrazumijeva događaj ili doživljaj koji se zbio bez voljnog napora. Rijetki dožive spontano prosvjetljenje, a da nisu, u tom smislu, činili nikakve pripreme niti čak o tome išta znali. Jung je takvo prosvjetljenje uporedio sa plodom divlje voćke u odnosu na plod pitome, oko koje se čovjek mora starati. Međutim, i prosvjetljenje koje se postiže kao rezultat dugog i sistematičnog rada na sebi samom događa se spontano. Voljno se obavljaju samo pripreme, slično kao što voćku pazimo kako njena priroda to zahtijeva, ali plod sa voćke, a da je ukusan, možemo ubrati tek onda kada je on dozrio. A ako sjedimo ispod voćke on nam može pasti i u krilo kada njegova težina ili vjetar izazovu njegov "spontani" pad).

Episkop Nikolaj fanatično je uzdizao Pavlovo hrišćanstvo, pa pravoslavlje i svetosavlje, dok je s omalovažavanjem govorio o svim drugim religijama svijeta, a o gnosticima posebno. Kada sam o tome čitao, tada mi se njegovo pero, koje mi se koju deceniju ranije učinilo kao dijamantsko, doimalo kao potamnjelo bakarno. Već ste čitali da je Jung fanatičnost smatrao kao nesvjestan napor da se od sebe samog prikrije ono što je potisnuto u nesvjesno. Na osnovu nekih Nikolajevih tekstova može se steći utisak da je on zaista bio veliki fanatik. Jesam li u pravu ili ne, prosuđujte svojom glavom. Pretpostavljam da ste tu moć imali i od ranije, a da ste ovom knjigom samo stekli dodatnu kondiciju.

"Lazar, najslavniji čovek pod tim imenom u istoriji sveta, ne spotače se o mravinjak turske sile i ne izgubi iz vida planinu Božije sile, nego se odluči da sa svojim narodom primi od ljudi sve udarce da bi od Boga primio sve nagrade". (Citati pod ovim navodnicima su iz Iznad Istoka i Zapada Nikolaja Velimirovića).

Bože, kako jedan uman čovjek, kova vladike Nikolaja, mogaše, i to u XX vijeku, izgovoriti ovakvu budalaštinu? Vidite šta čine dogma i mitmanija! One i oštroumnom toliko otupe um da on onda ovako bulazni i to namjenjuje neukom narodu, da bi ga ovakvim obmanama "poučio" i u jedinoj "pravoj vjeri" učvrstio_._ Da li ste se ikada zapitali zašto Sbri ni na koji način ne slave cara Dušana, koji je Srbiju učinio najmoćnijom državom na Balkanu, a toliko veličaju i slave Lazara, čak ga i za sveca proglasiše. Tu moralnu nakazu, koja je svojom pohlepnošću za carstvom zemaljskim, Dušanovu Srbiju bacila u preko četiristogodišnje tursko ropstvo. Razmislite zašto Srbi slave svoje Grobare?

Da li ste ikada išta lijepo čuli o namjesniku Pavlu Karađorđeviću, najobrazovanijem i najumnijem srpskom vladaru? Niste! Zašto? Zato što nije bio opsjednut mitmanijom već obdaren mudrošću, a kako da Srbin takvog uklopi u svoj guslarski folklor?

"Turci su bili predstavnici Istoka na Balkanu, dok su oni vladali Balkanom, a poturice predstavljaju Istok posle odlaska Turaka. Sa tim lakomim i nasilnim Istokom, sa muhamedanizmom, koji je jevrejsko-hrišćanska jetres, ne može se pravoslavni Balkan istovetovati. Balkan mora stajati iznad takvog Istoka....

No čim su se oslobodili Istoka, Srbi su pali u ropstvo Zapada.... I knez Miloš i Ljubica, pa čak i Vučić, uviđali su opasnost od 'nemačkara' (Austrijanaca, prim.: D) ali im nisu mogli odoleti. Vikali su i pretili, ali probijenu branu nisu mogli učvrstiti. Knez Aleksandar je podlegao uticaju Zapada bezvoljno i malodušno; knez Mihailo dragovoljno, a kralj Milan svim srcem i dušom.

Turci su predali knez Mihailu ključeve od gradova, a on je počeo predavati ključeve srpske duhovne samostalnosti Zapadu. Posljednji Obrenovići i Karađorđevići tu su predaju dovršili. I te ključeve Zapad još drži u svojim rukama i caruje nad Srbijom.

Ko se bunio protiv te dragovoljne predaje Zapadu? Crkva pravoslavna sa seljačkim narodom svojim. Kroz ceo devetnaesti vek sveštenici srpski vikali su i pisali: 'Truli Zapad! Truli Zapad! Branimo se od trulog Zapada!'

Čast neka je sveštenstvu srpskom. Čast seljačkom narodu srpskom! Sram na bezglavu gopodu srpsku! Sram i na one vladare srpske, koji u ime Zapada prezreše i Srpsku svetosavsku crkvu i srpski seljački narod. Kako su radili onako su i prošli. Njihov kraj posvedočava gnjev Božji i gnjev Svetog Save na njima. Čitajte i slušajte o strašnom skončanju srpskih vladara posle Kneza Miloša i užasavajte se od gnjeva Gospodnjeg.

Mnogo su pretrpeli srpski sveštenici i srpski seljaci zbog svog odlučnog stava protiv jeretičkog Zapada. Sveštenici su ismevani kao 'rusofili' i 'nazadnjaci', a srpski seljaci kao 'neprosvećena masa', kao 'glupi seljaci'. I to ne toliko od onih 'nemačkara', od onih kalaisanih Srba iz Austrije, koliko od šumadijskih sinova školovanih na Zapadu. Oni su predstavljali besnu kliku i bezbožnu hordu agenata zapadne 'kulture', 'prosvećenosti', 'progresa'. Nove poturice, još opasnije od starih poturica....

Pravoslavni narodi uopšte, koji su između Istoka i Zapada, a Balkan naročito, mora se uzdići iznad lažnog mira Istoka i jezivog nemira Zapada.... Balkan mora biti ispunjen mirom koji prevazilazi razum ljudski, mirom koji je Hristos dao svojim apostolima.... Pet stotina godina grcao je pravoslavni Balkan u ropstvu i nije očajavao. Kada je u slobodi obrisao zamagljene oči od suza i pogledao na Istok i po Zapadu, video je očajanje na obe strane: na Istoku očajni mir a na Zapadu očajan nemir. Zdrav čovek našao se između dva bolesnika. Da li će se Balkan zaraziti od jednog ili od drugog očajnika, ili će ustati da doda lekove i posluži obojicu na njihovoj bolesničkoj postelji, to je zagonetka pred njim. Mi se molimo Hristu Bogu za Balkan, da se uzdigne iznad očajnog mira Istoka i očajnog nemira Zapada; iznad demonijačke filosofije Istoka i demonijačke nauke Zapada....

Ne sme se Balkan kolebati između Istoka i Zapada, tj. između islamskog nebeskog ali čuvstvenog raja i materijalističkog zemaljskog raja zapadnih naroda.

Balkan nije ni Istok ni Zapad, niti je između Istoka i Zapada. Nego je Balkan iznad Istoka i Zapada. Jer Balkan vidovito vidi i proviđa, da je mučenje istočnjaka mučenje za smrt i da je mučenje zapadnjaka mučenje za smrt....

Balkan mora stati između svih nečistih rajeva Istoka i Zapada; i mora znati za prečisti raj Hristov, koji nije ni orgijanje ni očajanje. Samo tako hrišćanska Srbija može imati apostolski zadatak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju.

Da bi tako sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira, na vek veka. Amin!"

Ovo navedoh samo kao mrvicu iz "velikog vladičinog hljeba" što ga on nuđaše Srbima da bi im utolio duhovnu glad.

Dok ispisivah gore navedene Vladikine riječi sjetih se da po nekada kada čujem neke vladike, a i sve njih o božićnim i vaskršnjim poslanicama, pomislim, bože, kada ove ne bi štitila mantija, i uz to vjekovno zaluđivanje naroda teoideologijom, njih bi rodbina, dobronamjerni poznanici, komšije ili neka državna institucija priveli tamo gdje se liječe ljudi koji pokazuju da s njihovim mentalnim zdravljem nije sve onako kako bi trebalo biti.

Jedan dio naroda na njihovo blebetanje o Isusu sasvim je oguglao, a novopečeni vjernici, nakon kraha komunističke ideologije imali su potrebu za "novim" vidom zasluđivanja. Ne znam šta reći o duhovnom postignuću čovjeka koji vjerovaše, onda kada to reče, da je čitav Istok i cijeli Zapad bolestan, a samo Balkan zdrav i, tobože, vidovito vidi i proviđa. Sada je očito koliko smo mi na Balkanu zdravi, tj. duhovno bolesni, a i kako smo "proviđeli"!

(Ne postoji profesija u kojoj ima više neurotičara nego u svešteničkoj kojoj se Kanonom nameće celibat. Ne mogavši poštovati pravila celibata, sveštenici postaju lažne osobe, a kao kompenzaciju za svoje suštinski lažno biće oni retorikom nastoje prikriti činjenicu: da su svjesni svog položaja i promašenosti u životu. Pričaju o carstvu nebeskom, a svjesni su da lažu i da su bijedni).

Uzmimo šta biste vi rekli o duševnom zdravlju svog brata ili oca koji bi rekli da hrišćanska Srbija može imati apostolski zadatak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju. I da bi tako sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira?

Znam! Rekli biste da s njima u mentalnom smislu nije sve kako bi trebalo da jeste, ali kada to kaže najumniji srpski vladika svoga doba, onda se to uzima kao bogzna kako velika mudrost."

Nadam se da vam je sada poprilično jasno zašto me neki u SPC anatemišu. To je zbog mog nastojanja da im pomognem da progledaju, da se oglednu u ogledalu koje im prinosim. Oni za sveca proglasiše čovjeka koji je zagovarao nemoguće, iluziju: da bi sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira. Naspram onoga ko je mogao napisati ovo i kao takav biti proglašen za sveca, onome ko kaže da je ovo sumanuta ideja, ostaje jedino da prihvati da će od odlučitelja o svetiteljstvu episkopa Nikolaja biti imenovan kao sotona, kako i bi. I taj žig, znam, imaću na sebi do kraja života.

Moja krivica je što sam spoznao i imao hrabrostida objelodanim, davno kao svoj stav, a tuđim riječima: "laž je moguća samo u stanju otuđenosti, u kojem se stvarnost ne doživljava (sem kao misao). U stanju otvorenosti prema stvarnosti (koje postoji u probuđenosti) nemoguće je lagati, jer bi se laž rasplinula od siline punog iskustvenog doživljaja.... Pretvoriti nesvesno u svest znači živeti po istini".

U knjigama objašnjavam šta je to biti istinit. Najkraće rečeno, znači izgraditi čvrst moralni integritet, koji se stiče jedino ako je čovjek individua i slobodan, ako nije pripadnik gomile, stada. A koliko smo moralni provjerava se samo u najtežim ne/prilikama. Nekad imati stav o nečemu, za koji kasnije sami uvidimo, najčešće na osnovu dodatnih informacija, da nije bio tačan, istinit, ne znači da smo zbog toga neistiniti. Neistiniti smo onda kada činimo nešto, a znamo da to nije u skladu sa kosmičkim, univerzalnim zakonom karme, karmanom. Kant bi rekao sa "zvjezdanim nebom iznad nas i moralnim zakonom u nama".

Kako izgleda kad je pojedinac u saglasnosti sa kosmičkim zakonom i moralnim načelima, bilo je vidljivo tokom spektakularne odbrane moje doktorske disertacije (pred prepunim amfiteatrom i uz ozvučenje), nakon mnogih svakojakih opstruktivnih prethodnih ujdurmi i zavrzlama, a i tokom samog dana odbrane, jedan profesor beogradskog univerziteta o meni je govorio ushićeno i rekao da nikada neće shvatiti: "Kako ova primitivna sredina nije uspjela slomiti kičmu ovom mladom briljantnom intelektualcu..." Tada ga je jedan član komisije čepao na nogu nogom, a on je uzviknuo: "S., ne čepaj me! Kad bi znao šta mi je sve nuđeno da odbijem ovaj doktorat, a na to nisam pristao, bilo bi ti jasno zašto sam ovako egzaltiran".

Pretpostavljam da ste vi, koji ovo čitate, svesni sveopše laži, svakojakih prevara i manipulacija. Nažalost, mnogo je ljudi koji nemaju hrabrosti ili neće da se suprostave moćnicima, kako to ja činjah svojevremeno, pa evo i sve do sada. Dođe mi da kažem: sreća vaša! Bio sam od mladih dana optimista i kao asistentu na univerzitetu jedan profesor, kad sam mu prigovorio da mi se čini da postaje pesimista u pogledu mogućnosti uticaja intelektualaca na društveni sistem, napisao je na salveti u restoranu: optimista + iskustvo = pesimista. Ovo me ponuka da napišem, po uzoru na pjesmu Branka Radičevića Kad mlidija umreti sledeće: O knjige moje, jadna siročadi, djeco moja jedina. S neba svukoh dugu i njome vas ogrnuh, nakiti sjajnijem zvjezdama i obasjah sunčanim lučama..., a sada u traljama otac vas ostavlja!

Laž, laž koja se prihvata kao stvarnost, ne samo kod nas već u čitavoj Zapadnoj civilizaciji, doprinijeće krahu naše civilizacije. Pomasovljeni i obezduhovljeni čovjek, koji nema individualnost, čemu je posebno kumovalo pojava televizije i kasnije ostalih sredstava masovnih komunikacija i manipulacija, izgubio je elementarno dostojanstvo. Zbog toga je moj duševni bol neizreciv! Ni nepokornost vlastodršcima, svjetovnim i crkvenim, ne može da ga ublaži. Naprotiv, s vremena na vrijeme ga i uvećava.

Čitao sam da je čest slučaj u Indiji kada čovjek postigne prosvjetljenje, on počini samoubistvo. Čitao sam i objašnjenje za takav postupak, kao i za onaj kad prosvjetljeni ostaje da živi samo zato da bi pomagao drugima da se probude. Postići prosvjetljenje je slično kao kad planinar stigne na najviši vrh visoke planine, koji mu je bio glavni cilj, ali on kad na taj vrh stigne, na njemu ne može ostati, zato se vraća u dolinu. Prosvjetljeniku, nakon iskustva "vidikovca sa najvišeg vrha" - kako reče Njegoš: "Ko na brdo, ak' i mâlo, stoji/ Više vidi no onaj pod brdom:/ Ja poviše nešto od vas vidim, -/ To je sreća dala al' nesreća" - kasnije je život u "maglovitoj" dolini muka. Podnosi ga samo zato da bi drugima govorio o latentnim duhovnim mogućnostima. Na ovom našem prostoru, za mene to nije bila obična, već ober muka.

Pišem da je Proviđenje Njegoša, koji je kao mlad doživio prosvjetljenje, preranom smrću spasilo od patnji u okovima "blatne tjelesine". A On je i odlukom da mu grob bude na vrhu Lovćena pokazao da mu je život nakon prosvjetljenja u dolini bio muka, pa je htio da barem njegove kosti vječno budu na vrhu.

Evo jednog izvoda iz Moralne zore u kome je riječ o mojoj knjizi Naša joga i prosvjetljenje i o Njegošu:

"(S obzirom na nizak duhovni, pa bogami i civilizacijski nivo naroda kome pripadam, svjestan sam na kakvo zapušteno tlo će pasti sjeme koje sijem, ali me Njegoš Lučom obavezuje na ovo što činim; i kome je stalo do toga da udiše miris najmirisnijeg duhovnog cvijeta neka se sam pobrine da sjeme u najdubljim slojevima njegovog bića bude imalo najelementarnije uslove za klijanje i razvoj i taj će jednom, a u najduhovnijem kontekstu, vidjeti da "imao se rašta i roditi").

Moguće da su vam ovi izvodi iz moje druge vrlo obimne, sistematične i poučne knjige neinteresantni, ali bez nje ne bi bilo ni ove, a uzimam ih zato što bi vam oni mogli biti poučni. Njihovo navođenje ovdje imaće smisla ukoliko oni bar jednom čitaocu otškrinu prozorske kapke njegove mračne sobe, odnosno uma, i kroz njih uđe bar malo svjetlosti kojom nas obasjava Veliki Prosvetljenik sa Cetinja i(simbolično) s Lovćena.

Vjerovatno nije slučajno, već je to sudbinski bilo namijenjeno, da u ovo vrijeme i za sadašnju generaciju naš Stvoritelj na Durmitor postavi ogledalo ili, savremenije rečeno relej, a to je sada knjiga Naša joga i prosvetljenje, pomoću kojega svjetlost Njegoševe poruke, slično kao preko satelita televizijska slika, postaje dostupna, čitaj: razumljivija, prvo ljudima koji govore jezik kojim je govorio i naš Veliki Prosvetljenik, a uskoro će to, prevođenjem knjige na strane jezike, postati i ljudima u mnogim dijelovima svijeta. Naša duhovna riznica je vrlo obogaćena, ostaje samo da dorastemo da bi to bili u stanju shvatiti.

Knjigom Naša joga i prosvetljenje jednom će se srpsko-crnogorska kultura ponositi pred svijetom, ali samo ne znam kada će to biti, jer u njoj saopšten metod Svijetu je potreban isto koliko i nama, a on će ga vjerovatno prihvatiti prije nego mi. Leguru (u metodu naše joge izlivenu) dobio sam i od jednog elementa koji je produkt evropske (ili, uže viđeno, germanske) kulture, ali ga ona na vrijeme ne prepoznade kao upotrebljiv za namijenjenu mu svrhu od njegovog tvorca - Junga - i ta knjiga je jedino što mi sada imamo i možemo pokazati Svijetu, a da on shvati kako je u jednoj oblasti duha, naš duh dosegao visine koje njihov tek pokušava da dokuči. Nažalost, naši učeni i moćni ljudi potpuno su ignorisali moj pokušaj da im kažem o čemu je tu riječ. Znatno kulturnijim i srećnijim narodima, nego što smo to mi (nesrećni), rijetko se događa jednom u hiljadu godina da u njemu bude stvoreno djelo koje u kritičnim i sudbonosnim trenucima, kada prevagne opšta duhovna smušenost, pokazuje spasonosni pravac. Neprijatno mi je što će buduća pokoljenja moći pročitati kako su me totalno nepismeni ljudi, uz dosluh sa onima iz vlasti, radi osvete zbog slobodoumnosti iskazane za opštu korist_,_ izbacili - nigdje - iz zgrade u koju sam se u nevolji bio sklonio da bi napisao knjigu koja će budućim generacijama značiti zvijezdu vodilju u mraku ljudskog postojanja. Ali i ovo je jedan žalostan pokazatelj o nama kao narodu, o našem krajnje jadnom duhovnom stanju i o tome kakvi nas ljudi vode. (...)

Tugo srpsko-crnogorska, vidim da "ad na mene sa prokletstvom riče,/ sva mu gledan gadna pozorišta;/ al' na sudbu vikati ne smijem/ - nadežda mi voljom tvorca blista! ", kao i kod Njegoša i svakog prosvjetljenika, bez obzira na svjetovne okolnosti.

Inače da nije tako, zar bih bio u stanju ovako zdravorazumski pisati i tako pokušati Srbima otvoriti oči, tj. prinijeti im ogledalo. Moje ranije objavljene knjige pokazuju da sam za to bio kvalifikovan, a i pozvan od, da tako kažem, onoga što zovemo Višom Silom."

Zato što me pozvala da u njeno ime ljudima prenesem univerzalnu poruku i podsjetim ih i na prethodne mi drugove blistateljne, Ona me čuvala i od zatvora u Titovom režimu, kasnije od šest pokušaja ubitstva, pa iako sam (1999. g.) biser svoj pokazao svinjama, koje su me zbog toga grebale i zubima grizle, ipak ostadoh živ. A ovog časa kao da Višu Silu čujem da mi govori: 'Zasvirao si, i sad sviralu za pojas zadjeni. Onaj ko je imao volje i strpljenja da ovo pročita, shvatiće da mu nudiš isto što je Isus obećao svojim učenicima, a pričalo se da će se Isus pojaviti ponovo 2000. godine, i pojavi se zaista! Iako si već naveo šta je to, ponovi, pa ako on bude htio, ima priliku da dobije: ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, ni ruka dodirnula, i ono što se još ni uzdiglo nije u srcu čovjekovom'.

Vidite, Viša Sila je milostiva i prema vama. Ko zna koliko bih vas još gnjavio da mi Ona ne reče: 'Dosta'!

P. S.

Izvinjavam se zbog gramatičkih i štamparskih grešaka! Poznato je da je autor najlošiji lektor i korektor.

Objavljeno: 01. dec 2021 | durmitara-com