Praljak lažima brani Mladena Naletilića
Zbog laži u Haagu, Praljak potencijalni optuženik
• Nakon svjedočenja u slučaju Naletilić, Praljak će vrlo teško zanijekati odgovornost za likvidaciju cijelog muslimanskog sela jer će svako njegovo pravdanje izgledati kao neistina deklariranog lašca
Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09
Nakon svjedočenja pred Međunarodnim sudom za ratne zločine Slobodan Praljak, jedan od bivših načelnika Glavnog stožera HVO-a, mogao bi biti optužen za krivokletstvo.
Haaškom je tužiteljstvu savršeno jasno da je, braneći optuženoga Mladena Naletilića zvanog Tuta, svjedok izrekao gomilu lako dokazivih laži.
Kako su izvijestili nizozemski dopisnici dnevnih listova, u svom prošlotjednom nastupu u haaškoj sudnici Praljak je, među ostalim, izjavio da Hrvatska vojska nikad nije ratovala u Bosni i Hercegovini, da Mladen Naletilić nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti i da je on osobno postao načelnik HVO-a mimo bilo kakva naloga Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane. Poput većine svjedoka koji brane haaške optuženike, Praljak se pred sudskim vijećem zakleo kako su hrvatske postrojbe u BiH djelovale posve autonomno, bez ikakve političke, organizacijske i financijske potpore u zagrebačkoj centrali HDZ-a.
Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda već je odavno prikupilo dokumente koji dokazuju suprotno: da je HVO upravo u Hercegovini funkcionirao kao izravna filijala Hrvatske vojske, da je Praljka za ratnu misiju u Hercegovini osobno izabrao Gojko Šušak i da su, štoviše, oktroirani vojskovođe bili jedan od razloga dramatičnog razlaza Mladena Naletilića, sadašnjeg haaškog optuženika, i pokojnog ministra obrane. Uvjeren da se vrhovni zapovjednici hrvatskih oružanih snaga u BiH moraju regrutirati iz same Hercegovine, Naletilić se protivio svim kadrovima koji su stizali iz Zagreba po Šuškovu i Tuđmanovu nalogu. A upravo je Praljak bio živi dokaz nekompetentnosti Šuškovih i Tuđmanovih vojno-političkih namjesnika.
Kako piše u jednom od HIS-ovih izvješća iz 1993.- danas, navodno, u posjedu haaškoga tužiteljstva - Praljak je faktički protjeran iz HVO-a. Nakon akcije u kojoj je poginuo velik broj pripadnika Kažnjeničke bojne, Naletilić ga je proglasio glavnim krivcem za smrt svojih vojnika jer su od Praljkovih izviđača i obavještajaca dobili pogrešne podatke o muslimanskim položajima. U pratnji probranih sljedbenika, raspoređenih u konvoju od tri džipa, Naletilić je dojurio u Posušje, gotovo provalio u Praljkov ured, izvukao pištolj i pred svitom prestravljenih svjedoka načelniku Glavnoga stožera HVO-a naredio da se smjesta evakuira iz Hercegovine. "Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!", vrištao je gnjevni Naletilić držeći cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici. Prizor je vjerojatno bio neobičan koliko i poučan za odmjeravanje njihovih političkih snaga: Praljak, grmalj od čovjeka, šćućurio se od straha pred trostruko sitnijom Naletilićevom figurom.
Čim se Naletilić udaljio iz Posušja, Praljak je telefonom izvijestio Šuška o drami u svom uredu. Šušak je obećao da će izgladiti njihove nesporazume. No višekratni pokušaji hrvatskog ministra obrane da umiri bijesnog Naletilića, u tom trenutku svog bliskog prijatelja, nisu donijeli željene rezultate. Strahujući od novih sukoba između Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi u Glavnom stožeru, u Zagrebu je odlučeno da se postavi novi šef HVO-a. Službeno razrješenje Praljak je dobio 8.studenoga 1993., dan uoči rušenja Staroga mosta u Mostaru. Ipak, poremećeni odnosi ostali su trajna tekovina Praljkova načelničkog mandata, koji je trajao nekoliko mjeseci. Naletilić je sve otvorenije zamjerao Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na "sedam sekretara SKOJ-a", odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše. Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli komunikaciju, pošto je Naletilić, protiveći se potpisivanju washingtonskog primirja, Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju. Praljku pak još godinama nije oproštena promašena akcija. Naletilić ga je i nadalje zvao "Titinim govedom", opisujući ga kao političkog konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama. Prijetio mu je likvidacijom kad god bi se sreli.
Tek ih je Haag učinio saveznicima. Pred Međunarodnim kaznenim sudom Naletilić je optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka već više od godinu dana vodi istraga za masakr u Stupnom Dolu. Zato o Naletilićevoj obrani umnogome ovisi i Praljkova haaška sudbina: povjeruju li haaški suci da je HVO doista funkcionirao kao samostalna vojska, iz sadašnjih i budućih optužnica briše se definicija međunarodnog sukoba u BiH, a time se ujedno pobijaju i sve inkriminacije koje proizlaze iz teških povreda međunarodnog ratnog prava. Utoliko je logično da zbog opasnosti od vlastite optužnice Praljak poriče postojanje svake spone između hercegovačkih postrojbi HVO-a i HDZ-ove reprezentacije u Zagrebu. Nelogična je jedino strategija Naletilićeve obrane koja inzistira na istoj tezi, premda je umiješanost Hrvatske u bosanskohercegovački rat dokazana i potvrđena u svim dosadašnjim haaškim procesima. Uostalom, gotovo sve zapovijedi o kretanju HV-a po bosanskohercegovačkom teritoriju objavljene su u knjizi Janka Bobetka.
Prema tome, Praljkove laži u haaškoj sudnici nisu samo uzaludne nego možda i pogubne. Iako je Praljkova haaškapredstava, kao primjer junačkoga dvoboja s haaškim tužiteljstvom, nesumnjivo impresionirala HDZ-ovu desnicu u Hercegovini, za samog svjedoka takav nastup mogao bi ispasti dvostruko nezgodan: nije riječ samo o krivokletstvu nego i ootežavajućim okolnostima u potencijalnom kaznenom progonu za Stupni Do. Nakon svjedočenja u "slučaju Naletilić", Praljak će vrlo teško zanijekati odgovornost za likvidaciju cijelog muslimanskog sela, jer će svako njegovo pravdanje zvučati kao neistina deklariranog lašca.
To je zanimljivija bila Praljkova reakcija na transkripte njegovih razgovora s Franjom Tuđmanom što su mu tijekom svjedočenja gurnuti pod nos. Iz njih se vidi da je dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a preuzeo u dogovoru s HDZ-ovim državnim vrhom. Praljak nije porekao njihovu autentičnost, ali je ustvrdio kako oni ne dokazuju da je od Tuđmana i Šuška primao instrukcije za vojne operacije u BiH. Sudsko vijeće će, pogađamo, imati drukčije mišljenje o njihovoj dokaznoj snazi.
Prema Nacionalovim saznanjima, već odavno se ne isplati pobijati tvrdnju haaškog tužiteljstva da je projekt etnički čiste hrvatske državice Herceg Bosne skrojen u Zagrebu i da su svi njeni politički i vojni prvaci izabrani u Tuđmanovoj predsjedničkoj rezidenciji na Pantovčaku. Haaški istražitelji prikupili su i obilje dokumenata i obilje svjedoka da je Hrvatska, po uzoru na Srbiju, sudjelovala u komadanju susjedne države. Dokazna građa ne sastoji se samo od transkripata Tuđmanovih razgovora sa suradnicima, savjetnicima, generalima i hercegbosanskim političarima, nego i niza vojnih izvješća koji su kolali između BiH i Hrvatske između 1992. i 1995. Štoviše, haaški tužitelji ne raspolažu samo vojnom dokumentacijom nego i stotinama "civilnih" uplatnica na iznos od 40 tisuća HRD-a. Toliku su kaznu morali plaćati vojni obveznici u Republici Hrvatskoj koji su 1993. mobilizirani za tzv. obranu hrvatskih teritorija u BiH, ali su odbili ratovati u tuđoj državi. Haaško tužiteljstvo razobličilo je i sve trikove kojima je kamuflirana hrvatska vojna nazočnost u Bosni i Hercegovini: i kako su postrojbe HV-a sudjelovale u vojnim akcijama zamaskirane oznakama HVO-a i kako su poginuli vojnici lažnim smrtovnicama prikazivani kao žrtve ratnih okršaja na hrvatskom tlu. Jedino se nije moglo prikriti da novac za njihove plaće pritječe iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Podsjećamo, bivši premijer Nikica Valentić javno je izjavio da rat u BiH Hrvatsku košta tri milijuna DEM dnevno.
Ukratko, slijedeći tragove novca, nafte, oružja, novinskih osmrtnica i medijske izvještaje, haaški tužitelji identificirali su sve postrojbe HV-a koje su ratovale u Bosni i Hercegovini, zajedno s velikim fragmentima tzv. paralelnih linija podzemnih komunikacija između HVO-a i tadašnjih političkih vladara u Republici Hrvatskoj. Čak je i Nacional svojedobno objavio dokumente koji svjedoče o hrvatskoj invaziji na tuđi teritorij. Bila su to vojna izvješća o ratnom putu 175. brigade HV-a koja je 1994. poslana u Uskoplje kao vojna potpora upravo Naletilićevoj Kažnjeničkoj bojni. Zbog aljkavosti administracije, postrojba čak nije dosljedno zamaskirana u službenoj korespondenciji između zagrebačkog i hercegbosanskog ministarstva obrane, pa se ponegdje navodi kao 175. brigada HV-a a ponegdje kao 175. brigada HVO-a.
Otkrivši logiku te dvostrukosti u stavu HDZ-ove politike prema BiH, haaški istražitelji shvatili su i vrlo značajnu činjenicu koja je Naletilića zapravo i dovela u Haag: istina, on nije imao službeno imenovanje zapovjednika Kažnjeničke bojne koja je bila zadužena za stvaranje etnički čiste Herceg Bosne, ali to ne znači da nije odgovoran za njene operacije. Zna se da je zapovjednu titulu, kao počast, nosio Ivan Andabak. No, prema saznanjima haaških tužitelja, Andabak je služio kao paravan za odluke što ih je Naletilić do 1994., na vrhuncu hrvatsko-muslimanskog sukoba, donosio u dogovoru sa Šuškom, ministrom obrane Republike Hrvatske. Od 1994., kad su prekinuli izravnu komunikaciju, poruke između Zagreba i Širokog Brijega prenosio je Ljubo Ćesić zvani Rojs, koji je vlastitim likom i djelom uprizorio teritorijalnu, financijsku i vojnu uniju Hrvatske i Hercegovine: u istom trenutku bio je upravitelj poduzeća HVO-a u Posušju i zapovjednik inženjerije Hrvatske vojske u Zagrebu.
Potkraj prošle godine tužiteljstvo Haaškog suda došlo je u posjed dokumenta iz listopada 1993. koji dokazuje da je masakr u Stupnom Dolu izrijekom naredio Slobodan Praljak, tadašnji načelnik Glavnog stožera HVO-a. Praljkova zapovijed za "čišćenje" Stupnog Dola, muslimanskog sela nedaleko od Vareša, sastojala se, navodno, od jedne rečenice koja je faksom stigla u tzv. Izdvojeno zapovjedno područje u Kiseljaku. Za nju su znala samo četvorica, uključujući Ivicu Rajića, zapovjednika Druge operativne grupe Srednja Bosna koji je, izvršavajući Praljkov nalog, predvodio pripadnike "Apostola" i "Maturica" koji su u Stupnom Dolu 23. listopada 1993. likvidirali 25 muslimanskih civila.
Zločin u Stupnom Dolu bio je uvod u definitivnu podjelu tog dijela Bosne koji je, prema tajnim planovima trojice predsjednika - Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića i Slobodana Miloševića - valjalo prepustiti budućoj, etnički čistoj muslimanskoj državici. Nakon likvidacije toga sela muslimanske snage započele su snažno bombardiranje Vareša, dok su lokalni aktivisti HDZ-ove radikalne desnice organizirali egzodus Hrvata preko tzv. srpskog teritorija, prepustivši grad Muslimanima. Jer nakon Stupnog Dola bilo kakvo hrvatsko-muslimansko savezništvo u tom dijelu BiH više nije bilo moguće.
U Haagu je protiv Ivice Rajića još 1996. podignuta optužnica za ratni zločin. Kako je, međutim, optuženik uživao zaštitu Mladena Naletilića, hrvatskih obavještajnih službi i HDZ-ove političke elite, Rajić je nestao čim je za njim raspisana haaška tjeralica. I danas je u bijegu.
Objavljeno: 09. apr 2002 | arhiva-nacional-hr Jasna Babić
