Vladimir Putin

Željko Ivanković: Neofašizam ili neostaljinizam

Mitovi, laži, samoobmane, patetična viktimološka svijest

Politika laži, propagande i progona

• Rusija i njeni europski diktatorski trabanti, duboko utonuli u antizapadnjačku ksenofobiju, u biti su ustrašeni i fobični pred Zapadom, a u intenciji željni onoga što je taj Zapad dosegnuo

Ako čitate ili slušate o politici laži, ratnoj propagandi, sudskim procesima, progonima i ubojstvima neistomišljenika, ignoriranju nebrojenih smrti vlastitih vojnika, upotrebi Pravoslavne Crkve, o prijetnjama Poljskoj, možete s mnogo razloga povjerovati da se radi o Rusiji, Putinu i agresiji na Ukrajinu. I nećete pogriješiti.

A upravo sam spominjao opća mjesta iz doba Staljina, kako ih je vidio i opisao (usp. Arhipelag gulag, knj. III, str. 9-32, a stotine je takvih mjesta), veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin. I iznenadit ćete se kako se otada ništa nije promijenilo ili jedva malo toga.

Čovjek koji je napao susjednu zemlju, ne zove to ratom. I hajde što on to ne zove ratom, nego što je spreman zatvoriti, progoniti i ubiti svakoga tko rat zove ratom. Ruši gradove, u njima stambene objekte, bolnice, škole, vrtiće, vjerske objekte, kulturna dobra, a i dalje govori kako to nije rat. Kako bi se to zvalo u svijetu kojemu on pripada?

U civiliziranom svijetu se sve to zove rat, agresija, a ono što on proizvodi notorni je ratni zločin. A ljudi koji provode agresiju, napose oni na političkom i vojnom vrhu, naredbodavci i egzekutori, zločinci su, ma što o tome rekao ili ne rekao bilo koji sud.

On, diktator orijentalnog, staljinskog tipa u jednoj tipičnoj azijatskoj despociji, proganja tobožnje naciste u susjednoj zemlji. I, gle, pritom mu smetaju i oni koji dolaze braniti Ukrajinu, ili koji joj šalju oružje za obranu, a za rat (to nije rat!) protiv onih koje je do jučer zvao svojom braćom, dovodi plaćenike (što će mu kad nije rat?) iz islamskih zemalja.

I još se čudi što ga, pritom, ti isti Poljaci ili Ukrajinci (a i ogromna većina svijeta!) ne vole, što su svi glavom bez obzira pobjegli iz tog mrtvačkog ruskog zagrljaja. Što otuda bježe i njegovi najbliži, oni koji se zovu oligarsi, pa svi žive na Zapadu.

Da, i o tome također piše Solženjicin, a nesumnjivi je ruski patriot, čak bi se moglo reći ruski nacionalist, koliko god je nekoć, kao danas neki drugi pisci, intelektualci, tada nazivan izdajnikom.

Sam je sve to iskusio i skupo platio, kao i oni koji sad bježe od Putina na Zapad, oni koje je Putin strpao pod zemlju ili u zatvore, pa čak i jedan bivši svjetski šahovski prvak, koji je Putinov teror iskusio na vlastitoj koži, a onda ga je šahovski precizno analizirao.

Bit će da je istina najveći izdajnik diktatora i diktatura. Otuda neviđene cenzure, progoni, zakoni protiv medija i istine... Ubijanje novinara. Progon pisaca, umjetnika i njihovih djela. Pa neće valjda kagebeovac biti izdajnik? Naravno, on je caristički, staljinistički, diktatorski, omiljeni šef države!

Kad kušam razumjeti rusku, sovjetsku, orijentalno-azijatsku "pamet" koja slavi zločin i zločince, svejedno ruske ili one geografski nam malo bliže, one koji misle da im je ideološka sreća na Istoku, a sve što su dobili došlo im je sa Zapada i u Zapad gledaju kao ozebli u sunce, tada dakle, a to mi se često i sve češće događa, posegnem za, po značaju kapitalnom, a po opsegu velikom knjigom, koju ne prestajem hvaliti i na nju upućivati otkako sam je iščitao.

Sjajni James H. Billington napisao je knjigu koja je u nas prevedena kao "Ikona i sekira. Istorija ruske kulture, jedno tumačenje" (Rad, Beograd, 1988.). Odmah do nje su knjige vezane za "praksu" ikone i sjekire, za rusku političku izvedbu te ideologije, "ideologije Moskovije", svejedno je li pri tom riječ o A. Solženjicinu, A. Saharovu, A. Zinovjevu, R. Medvedevu, V. Bukovskom... ili suvremenim autorima S. Aleksijevič i Lj. Ulickoj. Iz njih najbolje razumijem ono što nam se događa, evo opet, sad već u dobrano poodmaklom XXI. stoljeću.

Te mi knjige pokazuju Rusiju (i njezine europske diktatorske trabante) kao u biti ustrašene i fobične pred Zapadom, a u intenciji željne onoga što je taj Zapad dosegnuo i frustrirane tim Zapadom. Autistične i duboko utonule u antizapadnjačku ksenofobiju.

- "Malo koji je problem Ruse više uznemiravao no priroda njihovog odnosa prema zapadu" - hvala Billingtonu za ovu poduku, kao i nastavak koji pomaže razumjeti i neke aktualne stvari: "Ruski odgovor na neizbežni izazov Zapadne Evrope bio je - gotovo shizofrenični - rascep, i ta podeljenost, u izvesnoj meri, traje sve do danas."

I opet sam, evidentno je, posegnuo za tim knjigama i prestrašio se koliko su znanstveni i literarni nalazi, a i jedni i drugi su stari više od pola stoljeća, do kojih su došli jednako živi i nepromijenjeni, možda različiti tek u sitnim izvedbenim varijacijama.

Aleksandr Solzhenitsyn - Vladimir Putin 2008. aug 05.
Aleksandr Solzhenitsyn - Vladimir Putin 2008. aug 05.

Kad čitate dijelove o Staljinovoj eri, vidite da se gotovo nimalo ne razlikuju od ovih iz Putinove ere. Nespremni za rat, kaže Solženjicin za Staljinovo vrijeme uoči napada Hitlerove Njemačke, a samoobmanjivo se šepurili. Što se pokazalo nakon mjesec dana Putinova rata u Ukrajini?

Druga, samoljubivo umišljena sila svijeta, u nemoći da šepurenje pretvori u vojni uspjeh, ruši gradove, ubija civile i još prijeti atomskim oružjem.

Treba li se čuditi što su Ukrajinci nakon svega, pa i šest milijuna mrtvih u pomoru od gladi (brojka je Solženjicinova!) kod Staljina, s radošću dočekali Nijemce, koji su im, nakon dvadeset godina strašnih progona, otvorili crkve i dopustili vjeru?

I tko je tu fašist ili neofašist? Tko staljinist ili neostaljinist? Onaj tko tvrdi da čisti Ukrajinu od fašista, a negira cijelom jednom narodu vjeru, naciju i državu? Onaj tko u svome okruženju provodi čistke? Tko nasilno preseljava ljude?

Staljinski progoni neistomišljenika i Putinova ubojstva, trovanja, zatvori, zakoni o zabrani nazivanja rata - ratom? Razlika je samo u tome što sad Europa vidi ono što između dvaju ratova nije vidjela, napose to vide zemlje koje su pobjegle od ruskog bratskog zagrljaja.

Zato im se prijeti? Prijeti se da bi Varšava mogla nestati u 30 sekundi? Prijeti joj se atomskom bombom, jer ne žele biti pod istim krovom s Rusijom? Zapravo pod čizmom koje su se jedva riješili? Nečuveno!

Kaže Solženjicin: "Nismo imali potrebe da išta razumevamo i definišemo. Odlučio Babajko da će tako biti i - gotova definicija. A mi samo klimamo, nama je sve jasno." Ovo piše o Staljinu, a mi vidimo da je i danas doslovce tako.

Nečuven odnos ignorancije prema vlastitim ljudima u ratu, pa otuda i sve te silne žrtve kojima se Rusija hvali, a koje je tobože (nerijetko i nevjerojatno uludo rasipala, vidjeti Solženjicina) dala na putu oslobađanja Europe od fašizma.

Kolike je Staljin goloruke slao na tenkove, tri vojnika je slao na jednu pušku, pucao je u leđa vlastitim vojnicima na Staljingradu... Pred rat je pobio toliko generala, da mu poslije nije imao tko voditi vojsku ili rat, ako se i to smije zvati ratom...

S pameću je, da ju je bilo, Rusija mogla proći i s upola manje žrtava. S pameću je, da ju je bilo, Putin mogao...

A danas? Neki je dan Komsomolskaja pravda, moskovski tabloid povezan s Kremljom, objavio da je u invaziji na Ukrajinu, u manje od mjesec dana, poginuo 9.861 ruski vojnik, a da ih je ozlijeđeno 16.153. Tabloid se za objavljene podatke pozvao na rusko ministarstvo obrane iako se takvi podaci kriju. Naravno, odmah je to i obrisano, jer u Ukrajini se, pobogu, ne ratuje i ne gine.

Slično je i s cenzurom u Bjelorusiji s čijeg se tla ne napada Ukrajina.

Slično je bilo i sa Srbijom, koja nije vodila ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, nije prognala s Kosova milijun ljudi, a onda je, zamislite, došao zločesti NATO?!

Pa, još neki dan je u Srbiji objavljivano da je Ukrajina napala Rusiju. A kako tek o drugim stvarima lažu, kad im ni rusko priznanje da u Ukrajini sprovode "vojnu akciju", nije dovoljno da vide tko je tu kome u kuću ušao...

Dakle, u Ukrajini se ne vodi rat, a gdje se ne vodi rat, tu se i ne gube avioni, helikopteri, tenkovi... Tu se i ne gine, zar ne? A što s onda s tolikim izginulima? Pa o njima se može čitati tek s višegodišnjom odgodom (cenzura za odmah - ne dopušta!), ali koga to tada zanima.

Ipak, tko želi, može čitati kod Svetlane Aleksijevič. Je li vam sad jasno zašto je bjeloruska književna nobelovka izdajnica domovine? Jer je pisala o lažima i nebrizi za ljude, svejedno je li to bilo u Černobilu, Afganistanu, Čečeniji... Ili, sad, Ukrajini?! Provjerite: "Černobiljska molitva", "Limeni dečaci", "Poslednji svedoci"...

Lako je. Kao što je lako i provjeriti što se promijenilo od progona Solženjicina ili Pasternaka do današnjih Aleksijevičke ili Ulicke? Kontinuitet Staljin-Brežnjev-Putin... samo potvrđuje živost azijatske despocije na istočnim rubovima Europe sa svim njezinim krvavim posljedicama.

I na sve to, premda je ratovao protiv Nijemaca, Solženjicin će reći: "Nijemci su protiv Hitlera imali barem zavjeru generala, a Rusi protiv Staljina ništa." Slično je i danas kad Zapad kalkulira o mogućoj zavjeri protiv Putina.

Pa, gdje je ta Rusija, gdje su te slobodarske nacije koje ju podržavaju. Treba ih dobro zapamtiti. Sjeverna Koreja, Bjelorusija, Srbija... Zašto bi one o tome mislile kad kod njih "misliti, osećati, patiti i razumevati predstavlja jedno te isto", kaže Billington. Nigdje kritičke misli ni o sebi ni o drugome. Mitovi, laži, samoobmane, patetična viktimološka svijest...

Gdje je tu etika odgovornosti? Ili, što je njima milijun ljudi za neku ideju žrtvovati? Najvažnije je da ne ginu njihova djeca. Djeca i ljubavnice su im, kao i vile, jahte, devizne štednje na Zapadu. Mrskom, trulom Zapadu, zar ne?

Jedna bi srpska autorica, s razlogom, takvo ponašanje Rusije, Bjelorusije, Srbije, okarakterizirala ideološkom ortodoksijom, inercijom konzervativizma i antimodernizma, a primitivnost, društvenu zaostalost, neodraslost, rusofiliju i strah od modernizacije, suvremenom religijom iza koje stoji nacionalno-ideološko pravoslavlje. Tužno. Žalosno. Tragično. A XXI je stoljeće.

I što je još tragičnije srpski su izdavači izdali i Billingtona, i Solženjicina, i Aleksijevičku, i Ulicku, pa i Josea Saramaga, još jednog književnog nobelovca, koji im govori o "Slepilu". Čita li to tko? A bio bi, konačno, red. I ne samo čitati, nego koješta od toga i naučiti.

Objavljeno: 25. mar 2022 | autograf-hr Željko Ivanković