Tuđman je s Perkovićem imao izravan odnos i o tome se s drugima nije mnogo konzultirao
• Josip Perković razgovarao je s autoricom knjige prije svog izručenja Njemačkoj i suđenja za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića
Bližili su se prvi demokratski izbori u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina. Na njima su se trebali birati predstavnici triju vijeća od kojih je bio sastavljen Sabor SR Hrvatske: Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Prvi krug održavao se 22. i 23. travnja 1990. godine. S jedne strane bile su nove stranke, poput HDZ-a i HSS-a te stranaka okupljenih u Koaliciji narodnog sporazuma koju su činili HSLS Dražena Budiše, SDSH Antuna Vujića, HKDS Ivana Cesara, HDS braće Veselica i nestranačke osobe poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. S druge strane bila je nekadašnja partija koja je nastupala pod imenom Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalistička stranka Hrvatske (SSH).
Već nakon prvog kruga bilo je jasno da je najjača stranka postao HDZ. Nakon prvog kruga osvojili su 104 od ukupno 131 zastupničkog mjesta. U drugom krugu, koji se održavao 6. i 7. svibnja, osvojili su 205 mjesta od ukupno 356.
***
Odmah nakon prvog kruga počele su pripreme za preuzimanje vlasti. Perica Jurić kaže da je Tuđman bio svjestan da mora sačuvati strukturu upravne, policijske i vojničke službe koliko je to moguće i staviti ih u funkciju nove vlasti:
- "Naša je politika bila da nećemo rušiti nego graditi, da se nikome ništa loše neće dogoditi, da ćemo nastojati zaštititi ljude i preuzeti njihovo znanje. Jer školovani kadar ne stvara se preko noći. Kad je završio prvi krug izbora, Josip Manolić mi je rekao da idem razgovarati s ljudima u policiji i prenijeti im naša razmišljanja kako bi se mogli prilagoditi. I kao njihov budući nadređeni, zamjenik ministra unutarnjih poslova, došao sam i rekao tim ljudima da su oni vrijednost ove zemlje. Rekao sam im: 'Svi ostajete raditi, nema Hrvatska drugih policajaca.' To je bila politika koja je spojila Tuđmana i Perkovića. I svi su znali, uključujući i toga gospodina (Josipa Perkovića, op. a.), da ostaju, ali uvjet je bio da se trgnu i prilagode toj tranziciji iz komunističkog u demokratski režim. Oni su to slušali s više ili manje povjerenja ili nepovjerenja, ali ta je politika na kraju dobila borbu za nezavisnost zemlje i ta je politika, ako hoćete, dobila rat."
Perica Jurić kaže da je to bilo vrijeme okupljanja ljudi oko Franje Tuđmana, ali za određene poslove nije bilo lako pronaći adekvatne ljude niti one koji su se bili spremni žrtvovati. No smatra da je Tuđman angažirao najbolje ljude i da je imao dobre naočale za njihovu procjenu u tako kratko vrijeme kad je trebalo provesti tranziciju i prilagoditi sustave. U obavještajnoj službi to je značilo da se mora povući i cijela agenturna mreža, da im se moraju dati nove upute i sadržaji.
O tome kakva je atmosfera vladala u službi uoči promjene vlasti svjedoči Marko Melčić, tada predsjednik partijskog komiteta u zagrebačkom Trnju i jedno vrijeme predsjednik partijskog komiteta cijele zagrebačke organizacije. On se sjeća kako je bio pozvan na sastanak u republičko sjedište Službe državne sigurnosti, na uglu Savske i Vukovarske ulice, onamo gdje se i danas nalazi zgrada SOA-e. Njegov kolega Ivek Magdalenić, predsjednik partijskog komiteta Općine Centar, bio je pozvan u sjedište gradske Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7. Melčić kaže:
- "Oni su od političkog rukovodstva htjeli čuti što ih čeka. Svima je bilo jasno što se sprema, da će biti promjena vlasti."
Kad je Melčić došao u zgradu sjedišta SDS-a u Savskoj, prvo ga je primio republički sekretar unutrašnjih poslova Vilim Mulc.
- "To je bilo onako kurtoazno", kaže Melčić. "Onda su me vodili kroz te hodnike. Jako se dobro sjećam jer je to jedna jeziva zgradurina, hodnici nemaju prozore nego samo uske otvore visoko gore blizu stropa. Znači, vi ne možete gledati van i vas izvana nitko ne može vidjeti. Uglavnom, vodili su me po tim labirintima i doveli do jedne dosta velike kinodvorane, dvorane za sastanke, u koju je moglo stati 200, 300 ljudi. Unutra su bile debele fotelje, govornica, baš poput nekadašnjih kinodvorana. Posjeli su me gore na govornicu kao gosta, a u oči su mi bili upereni reflektori tako da su oni mene vidjeli, a ja njih nisam, osim onih koji su bili u prvom redu. U prvom redu su sjedili Josip Perković i njihov šef partije, zaboravio sam kako se zvao."
U to je vrijeme svaka radna organizacija još imala svoju partijsku organizaciju, i tvornice i banke i sudovi, iako su poslije pri pokušaju liberalizacije raspustili partijske organizacije u sudu, tužilaštvu i policiji. Ministarstvo unutarnjih poslova imalo je 14 osnovnih organizacija. Melčić se sjeća:
- "Počasna organizacija broj 1 bila je Udba. Ostalo su bili obični policajci i oni nisu imali pristup ovom sastanku. Na tom predavanju nisam im rekao ništa posebno. Objasnio sam da ćemo dobiti novi parlamentarni sustav i da je moguće da će, ako mi padnemo s vlasti, nova vlast formirati razne istražne komisije. Ja sam očekivao da ćemo izgubiti izbore, naravno, čak smo i namjerno išli na to, posebno Račan, ali sam smatrao da ćemo biti jaka opozicijska stranka i da ćemo u toj situaciji kao sljednici SKH biti izloženi kritici i napadima za sve stvari koje su udbaši napravili. Međutim, život se sasvim drukčije razvijao, kao što znate, ovi su prešli na stranu Franje i nitko ih nije dirao. Neke Srbe su pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba - naša sudba, uredno je postala državotvorna."
Nakon tog predavanja u sjedištu SDS-a Melčić je s pet, šest šefova tajne službe otišao na piće. Zapamtio je samo da su među njima bili Josip Perković i Franjo Vugrinec.
- "Perković je na mene ostavio jako dobar dojam, bio je vrhunski profesionalac, pristojan čovjek. Pitao sam ga koliko oni uopće još imaju ljudi u Hrvatskoj, a on mi je odgovorio da ih je oko 200 i nešto. Nisam mogao vjerovati da imaju tako malo ljudi, a on meni kaže: 'Kao prvo, ne treba nam više, kao drugo, nemamo love. Ali imamo i neke vanjske suradnike.' Tako da zapravo za neke ljude za koje sam mislio da su udbaši, ispostavilo se da nisu, kako bi se reklo, položili prijemni."
Perković je u medijskim istupima tvrdio da je 90 posto službe podupiralo demokratske promjene i procese i bilo ih spremno zaštititi. Tvrdi da je na tranziciji počeo raditi već nekoliko tjedana prije izbora i služba se zapravo i prije službene primopredaje vlasti već stavila na raspolaganje novom vodstvu. O tome je očito postojao izvjesni dogovor između bivše komunističke vlasti i buduće nove vlasti na čelu s Tuđmanom. O tome svjedoči i Mate Meštrović u svojoj knjizi "U vrtlogu hrvatske politike, Kazivanje Peri Zlataru"m gdje je otkrio da mu je Dušan Bilandžić povjerio kako je upravo on, u ime vodstva Saveza komunista Hrvatske, utanačio predizborni džentlemenski dogovor s Franjom Tuđmanom. Meštrović kaže:
- "Komunisti su se obvezali da će neutralizirati svoje najtvrđe članove koji budu željeli silom i oružjem spriječiti HDZ da preuzme vlast ako je bude osvojio na budućim demokratskim izborima. Tuđman je, pak, zauzvrat obećao da, pobijedi li, Hrvatska demokratska zajednica neće progoniti komuniste sveteći im se zbog dugogodišnjih progona. Svoju je riječ i održao..."
O tome kako je Služba vrlo rano počela raditi za novu vlast svjedoči jedan detalj. U Zagrebu je 5. svibnja 1990. prvi put održano natjecanje za Pjesmu Eurovizije, i to zahvaljujući pobjedi zadarske grupe Riva 1989. u švicarskom gradu Lausanni. Na koncertu se pojavio i Hrvoje Šarinić koji je prije toga poslao pismo Franji Tuđmanu u kojem mu je ponudio svoje usluge i stavio mu se na raspolaganje. Dunja Ujević o tome piše:
- "Još dok je koncert trajao ljudima iz Službe državne sigurnosti rečeno je da se tu u Lisinskom pojavio izvjesni Hrvoje Šarinić o kojemu nitko ništa ne zna. Dan im je nalog da ga obavještajno provjere. Obavještajci su obavili provjeru i dali podatke na uvid Tuđmanu, Manoliću i Boljkovcu."
Taj detalj potvrđuje da je Služba na čelu s Perkovićem još prije drugog kruga izbora radila za novu vlast. Neizravno je to potvrdio i sam Josip Perković kad je u intervjuu Večernjem listu na pitanje kada je hrvatsko političko vodstvo shvatilo da će biti rata odgovorio sljedeće:
- "Još dok je bila Jugoslavija, Tuđman me je pitao kako gledam na zbivanja na području Jugoslavije. Rekao sam mu da se situacija grubo razvija, agresivno, da je oružani sukob neminovan. Taj smo razgovor vodili početkom 1990. Nakon toga me upitao što nam je činiti. Odgovorio sam: 'Predsjedniče, nemamo mi tu izbora, morat ćemo se braniti.' Tako je bilo i ja sam protivnik priča i teza kako Tuđman tada nije vjerovao da će doći do rata zato što je vjerovao Veljku Kadijeviću."
Time je Perković želio dati do znanja da je osobno komunicirao s Franjom Tuđmanom i prije prvih višestranačkih izbora jer navodi da se taj njihov razgovor odvijao početkom 1990.
Nakon pobjede HDZ-a na izborima, Tuđman je Perkoviću i službeno potvrdio mandat šefa Službe državne sigurnosti, odnosno podtajnika za obavještajnu sigurnost.
- "Josip Perković naš je čovjek u tajnoj službi. Na njega treba računati", navodno je Tuđman tada rekao svojim suradnicima. Josip Manolić o tome kaže:
- "Tuđman je s Perkovićem imao izravan odnos i o njegovu ostanku na čelu tajne službe nije se sa mnom konzultirao."
Perica Jurić također je primijetio da je Tuđman s Perkovićem imao bliskiji odnos nego s ostalim djelatnicima tajnih službi. On je bio prisutan kad su pripadnici tajne službe pregledavali Tuđmanovu vilu u Nazorovoj 59 kako bi je očistili od ozvučenja, a kad je Tuđman nakon toga pripadnike tajne službe počastio viskijem, Jurić je primijetio da odnos Tuđmana i Perkovića "nije od jučer".
Jedan drugi bliski Tuđmanov suradnik i obiteljski prijatelj, međutim, kaže da može garantirati da Josip Perković od 1990. do Tuđmanove smrti nikad nije bio s predsjednikom u društvu, osim na službenom prijemu, te da nikad od Tuđmana ili njegove supruge Ankice nije čuo da bi Perković imao veze s njim otprije, kao na primjer ni sa slučajem putovnice iz 1987.
Riječ je o kontradiktornim svjedočenjima, pa oni koji vjeruju da su Tuđman i Perković vrlo rano uspostavili bliske odnose postavljaju pitanje zašto ljudi iz Tuđmanova kruga plasiraju takve teze, odnosno negiraju bilo kakvu povezanost Tuđmana s Perkovićem. Perica Jurić, koji je Perkoviću bio nadređen, tvrdi, dapače, da je Perković imao izravne veze i s Tuđmanom i s njegovim bliskim suradnicima.
U MUP-u su se ubrzo protiv Perkovića stvorile razne struje, a nije, čini se, imao ni naklonost Josipa Manolića. Evo kako je odnos između Manolića i Perkovića opisao Perica Jurić:
- "Manolić je čovjek s velikim iskustvom i znanjem, osoba koja čvrsto stoji na zemlji, bez iluzija i koja ima moralni habitus. On je mnogo bolje gledao i procjenjivao ljude, njihove ambicije i tadašnju situaciju i sigurno je bio bolje informiran i upućen od bilo koga drugoga. To znači da je on poštovao Perkovićev položaj, ali ga je držao na distanci i nije htio razgovarati s njim bez njegova šefa Josipa Boljkovca jer bi time rušio sustav. A Perković je htio prijeći preko Boljkovca i direktno komunicirati s Manolićem. Da bi Perković komunicirao direktno s Manolićem, trebao je, dakle, dvojicu ljudi u zapovjednom lancu ignorirati, a Manolić to nije želio."
S obzirom na to da Manolić nije vjerovao Perkoviću, dao je Juriću zadatak da ga na neki način drži pod paskom.
No Josip Boljkovac, koji je bio nadređen i Juriću i Perkoviću, nije imao previše povjerenja u Jurića. Kad je imenovan ministrom, Boljkovac je želio kraj sebe imati nestranačke, ali stručne ljude, a u tome je imao i potporu Stjepana Mesića, pa je mjesto svog zamjenika ponudio karlovačkom pravniku Zdravku Bartovčaku koji je nakon 1971. bio kolateralna žrtva čistki izazvanih hrvatskim proljećem.
On je smatrao da nije kompetentan za tu dužnost pa je odbio i poslije je postao javni pravobranitelj, a potom i sudac Ustavnog suda. Druga osoba kojoj je Boljkovac ponudio mjesto svog zamjenika bio je odvjetnik Slobodan Budak koji je u vrijeme hrvatskog proljeća bio republički tužitelj, ali i on ga je odbio. Zbog toga je bio prisiljen prihvatiti da mu za zamjenika bude postavljen Perica Jurić, koji je bio Manolićev kadar. U svojoj knjizi "Istina mora izaći van" Boljkovac je Pericu Jurića opisao kao mladića koji je potjecao iz jedne emigrantske obitelji i do prvih demokratskih izbora živio u Francuskoj, a na njegove poglede na hrvatsku i jugoslavensku stvarnost znatno je utjecala činjenica da mu je tast ubijen u jednom tipičnom udbaškom atentatu protiv hrvatskih emigranata. Boljkovac kaže:
- "Jurić kao osoba nije bio loš, no u policijski se posao nije pretjerano razumio. U osnovi je prihvaćao moj ministarski autoritet, ali mu je realni doseg bilo odrađivanje stranačkih zadataka."
Iz tog razloga je razumljivo da se, između Jurića i Perkovića, Boljkovac vjerojatno više uzdao u Josipa Perkovića jer je on bio pravi policijski profesionalac, iako ni njemu nije previše vjerovao s obzirom na njegov obavještajni background. No Boljkovac u svojoj knjizi Perkovića spominje u samo nekoliko navrata, vezano uz neke konkretne akcije, a to nije dovoljno za rekonstrukciju njihova odnosa i Perkovićeve uloge.
Nešto više o njihovu odnosu, ali u kontekstu nabave prvih kontingenata oružja za naoružavanje Hrvatske, rekao je sam Josip Perković. Konkretno, Perković je bio i jedan od sudionika tajnog sastanka na kojem se u prosincu 1990. razgovaralo o strategiji slamanja srpske pobune u Kninu. Sastanak je sazvao predsjednik Tuđman, a prisustvovali su mu ministar obrane Martin Špegelj i četvorica njegovih suradnika, među kojima i general Biondić, ali i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i njegova dva pomoćnika Josip Perković i Perica Jurić. Predsjednik je od Špegelja htio čuti kako on kao vojnik može upotrijebiti policiju za slamanje pobune u Kninu.
POST SCRIPTUM
Procjenjuje se da je 27.000 bivših komunista pristupilo HDZ-u prije ožujka 1990.
U studenome 2011. godine u Zagrebu je u organizaciji časopisa Politička misao održan znanstveni politološki skup na temu "Hrvatska i Jugoslavija 1961-1971, hrvatsko i jugoslavensko proljeće", na kojem se raspravljalo i o hrvatskoj tranziciji 1990. godine. Među sudionicima je bio i prof. dr. sc. Ivan Padjen s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, koji je govorio na temu "Vjera u narod bez vlasti i vlasništva: Crkvena šutnja 1961-1971. i glasnost 1990.", što je u veljači 2013. godine i objavio u časopisu Politička misao. U tom radu napisao je i sljedeće:
Republika Hrvatska imala je prema popisu stanovništva 1991., u vrijeme između prvih višestranačkih izbora i osamostaljenja kao države po međunarodnom pravu, ukupno 4.784.265 stanovnika, od toga, s obzirom na vjersku pripadnost, 3.678.787, tj. 76,6% katolika (od toga 12.003 grkokatolika), 432.141, tj. 11,1% pravoslavaca, 6,6% stanovnika druge vjerske pripadnosti, 3,9% onih koji nisu vjernici i 1,8% onih koji se nisu vjerski izjasnili. U to vrijeme u najvećem dijelu istočne i srednje Europe pod komunističkom vlašću naglo se mijenja odnos njezinih pripadnika i pripadnika crkava. U SSSR-u i većini istočnoeuropskih zemalja pod vlašću Komunističke partije socijalističku revoluciju skončali su članovi Partije, raspodijeljeni u više novoosnovanih političkih stranaka. Štoviše, u Rusiji 1992. organizacija Komunističke partije je, protivno zakonu, ponovno uspostavljena u KGB-u; on je u to vrijeme imao u St. Peterburgu najveću moć. To zbivanje u skladu je s predviđanjem neposredno nakon Staljinove smrti da se promjena socijalističkog sustava može dogoditi samo iz njega samog, o čemu, na primjer, piše 1953. godine Isaak Deutscher u svojoj knjizi "Rusija protiv Staljina", te u skladu i s razvojem sve do pred sam pad Berlinskog zida koji je navodio na isti zaključak.
U Hrvatskoj su, kao i u drugim republikama u Jugoslaviji, 1990. vlast preuzeli komunisti u novim organizacijama pod nekomunističkim nazivima. Većinu članova prvog sastava Hrvatskog sabora izabranog na prvim višestranačkim izborima 1990. činili su raniji članovi Saveza komunista Hrvatske (SKH). Dvadeset šest od 30 članova vlade nacionalnog jedinstva 1991.-1992. činili su nekadašnji članovi SKH. Između kraja 1989. i lipnja 1990. broj članova SKH pao je s 298.000 na 46.000, a procjenjuje se da je 27.000 bivših komunista pristupilo Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) prije ožujka 1990., a ukupno u cijeloj 1990. 70.000. Tako je komunistička tajna policija ostala uglavnom ista i služila istog gospodara... N. N., raniji ministar unutrašnjih poslova, u razgovoru s desetak pravnika i novinara nakon skupa o ustavnim promjenama u svibnju 2010., na upit koliko je službenika državne sigurnosti prešlo raditi Franji Tuđmanu odgovorio je: "Kako prešlo? Svi su ostali, zajedno sa svojim doušničkim mrežama." Uzme li se u obzir da je nakon prvih višestranačkih izbora u vladajućem sloju bilo, kao dio svehrvatskog pomirenja, više istaknutih pripadnika nekadašnje krajnje hrvatske emigracije, može se zaključiti da je i značajan dio njih pripadao spomenutim mrežama.
Politička misao, Vol. 49 No. 4 veljača 2013.
Objavljeno: 28. apr 2022 | nacional-hr
