Špijunska karijera bila mu je jadna, a najviše se plaši jedne stvari... Ima i nekih "tajnih veza" s Milanovićem
Tek je izašla, a nova biografija Vladimira Putina iz pera Philipa Shorta pravi je hit. "Putin: His Life and Times" otkriva samo nekoliko dosad nepoznatih priča iz života aktualnoga šefa Kremlja, no zato, kao cjelina, u pravo vrijeme prilično efektno demistificira lik i djelo bivšeg KGB-ova špijuna, kao i njegova karakterna svojstva.
Ljušteći ih od naslaga propagande i komparirajući lakirani Putinov javni portret s činjenicama iz njegova stvarnog života, autor je ostvario san svakog dobrog biografa i literarnog psihologa: umjesto političke ikone, svijetu je na pladnju ponudio čovjeka od krvi i mesa punog kompleksa. Koji se, po obrascu manje-više svih agresivaca, jako plaši koječega, a najviše istine o svojoj ranjivosti.
Vladimir Putin ima pomno birani repertoar priča koje voli pričati o svom životu. Omiljena mu je ona o svojoj fakinskoj mladosti i odrastanju u surovoj četvrti poslijeratnog Lenjingrada (danas Sankt Peterburga), gdje je naganjao štakore i ulazio u ulične tučnjave.
- "Bio sam huligan", često se Vladimir Vladimirovič hvali svojim mladenačkim mačizmom, baš poput jednog svog hrvatskog kolege koji mu je neobično naklon. Tu je, kao druga poveznica, i klasična postkomunistička priča o tome kako ga je majka dala tajno krstiti protivno željama njegova oca, predanog člana partije. Draga je Putinu i osobna ispovijed o čvrstoći koju mu je pružilo treniranje džuda (Zoran Milanović slično priča o boksu u svom formativnom životu).
Putin je kao tinejdžer želio biti pilot. Pretplatio se na zrakoplovni časopis i namjerio se sanjati o namještenju u Institutu za civilno zrakoplovstvo u Lenjingradu. Da se realizirao pod okriljem Aeroflota, danas bi život u Ukrajini i Rusiji sasvim sigurno izgledao drugačije, no on je kroz sovjetsku špijunsku seriju "Štit i mač" navodno naknadno zavolio svijet agenata i represivnog aparata, te se Putinov fokus prebacio na sigurnosne službe.
- "Najviše me frapiralo kako je napor jednog čovjeka mogao postići ono što cijele vojske nisu mogle", objasnio je svoja nagnuća sovjetskoj "Udbi" u intervjuu uoči prvih predsjedničkih izbora 2000. Usprkos jeftinim floskulama, jasno je da ga je KGB-u privukao tamošnji milje sirove i gotovo neograničene moći.
Mnoštvo je knjiga koje prikazuju pojedinosti o tome kako je tekao Putinov život: od krajnje bijede u djetinjstvu do godina u obavještajnoj službi, a zatim i političke karijere koja će ga odvesti do Kremlja, odakle vlada Rusijom (što kao predsjednik što kao premijer) već preduge 22 godine.
No, razumijevanje svjetonazora i onoga što pokreće ruskog predsjednika postali su najvažniji elementi u Putinovoj strukturi ličnosti otkako je napao Ukrajinu. Short je svojom knjigom upravo na ovom planu napravio odličan posao, odbacujući gotovo sve servirane klišeje o tobožnjim odlikama ruskog vođe.
Među najpopularnijim tezama o Putinu je ona kako je on strateg i vizionar koji planira svoje poteze desetljećima unaprijed. Short je empirijski dokazao upravo suprotno: da je Putin pragmatični makijevelist nemilosrdno usredotočen tek na svoje neposredne ciljeve. Dobar je u iskorištavanju svojih prilika, no i iznimno vješt u manipulacijama odanošću i u sirovom, gotovo razbojničkom, korištenju moći u ogromnoj ruskoj birokraciji.
Umjesto željene slike o sebi u stilu ruskog Jamesa Bonda, Putin je zapravo siv i neugledan birokrat koji uvijek djeluje iz drugog plana. I kao špijun je bio angažiran na zapravo jako dosadnom i monotonom poslu, u kojemu je karijera uglavnom ovisila o udvorništvu i iskazima lojalnosti višerangiranim funkcionerima, a ne o nekakvim opasnim i tajnim operacijama iz špijunskih serija.
- "Uvijek je volio ostati u pozadini i promatrati druge, umjesto da sam bude u središtu pozornosti", piše Short. Bio je discipliniran, pragmatičan i sposoban koncentrirati svoju energiju na trenutne prioritete. Išlo mu je na ruku i što je odgojen da prikriva svoje emocije. Vrijeme koje je Putin proveo u KGB-u je naknadno posve mitologizirano, no realnost njegove karijere je bila zapravo prilično otužna.
Najviši čin u KGB-u kojega je dosegao bio je pukovnik, a jedina inozemna dužnost mu je bila u nezahtjevnom istočnonjemačkom Dresdenu, među lojalnim sovjetskim saveznicima. Vrhunski špijunski operativci Moskve u to su vrijeme djelovali u metropolama zapadnoga svijeta, u New Yorku, Washingtonu, Londonu, Parizu...Da nije bilo raspada SSSR-a koji ga je prilično istraumatizirao i uplašio, te je bezglavo bježao iz Dresdena s perilicom rublja u gepeku, Putin bi vjerojatno i okončao špijunsku karijeru u sličnom tonu nezamjetne ispodprosječnosti.
Mada "udbaši" ne zaslužuju respekt čak ni kad su vrhunski.
Vrata političkog uspona otključalo mu je zbližavanje s prvim izabranim gradonačelnikom Lenjingrada Anatolijem Sobčakom (vjerojatno po nalogu KGB-a). Kao Sobčakov zamjenik, Putin je stekao reputaciju discipline, lojalnosti i odbijanja mita, što će mu dobro služiti u godinama kasnije. Jednako važno, počeo je graditi i mrežu suradnika od povjerenja, poput budućega premijera i predsjednika u jednom mandatu Dmitrija Medvedeva, koji je prvi put radio s Putinom kao pravni savjetnik u Lenjingradu.
Igor Sečin, bivši časnik GRU-a (vojne obavještajne službe), bio je najprije Putinov osobni tajnik, da bi kasnije postao predsjednik najveće naftne kompanije, Rosnjefta. Nimalo slučajno, obojica su, zajedno s drugima iz Putinova najužeg kruga, stekli golema osobna bogatstva tijekom njegove vladavine.
Kad je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin pozvao Putina u Moskvu i izabrao ga za svog nasljednika 1999. godine, na Putina nije pala karta zbog njegovog blistavog intelekta ili (nepostojeće) karizme. Naprotiv, Jeljcin i njegovi savjetnici vidjeli su u Putinu pouzdanog mediokriteta koji neće izdati ostarjelog predsjednika ili krenuti u lov na bogatstvo njegove obitelji.
U zadnjem su bili u pravu: Putinov prvi čin na dužnosti bio je potpisivanje dekreta kojim je Jeljcinu darovan imunitet od kaznenoga progona. Na vlast je došao, moglo bi se reći, čistim trgovačkim dogovorom.
Osim vještine u izgradnji suradničkih mreža i stjecanju moći, jedan od Putinovih najvećih talenata tijekom karijere bila je njegova sposobnost da fingira vrline koje drugi trenutno trebaju. On je majstor osobnog dizajna u zadanome trenutku. Nadređenima u Lenjingradu i Moskvi činio se marljivim i odanim, iako je, barem tijekom prvih godina, vjerojatno još uvijek izvještavao obavještajne službe. Kad je u lipnju 2001. upoznao Georgea W. Busha, šarmirao ga je pričom o tome kako je njegov krsni križ "čudesno spašen iz plamena" tijekom požara, što je pridonijelo uvjerenju ne baš pametnog američkog predsjednika da je u očima ruskog vođe ulovio "osjećaj njegove duše".
Putin se ne jednom pohvalio kako sebe smatra "stručnjakom za odnose s ljudima". Danas bi na majice sa svojim likom i slovom "Z" mogao štampati i prigodne poruke: "PR-ovac, a ne zločinac".
Sposobnost mijenjanja formata svoje osobnosti plasirao je itekako masovno za domaće političke potrebe. Prijestupe iz djetinjstva je forsirao kako bi se povezao s glasačima izvan velikih urbanih središta i glumio da zna što znači živjeti teškim životom. Pozirao je na fotografijama golog torza dok jaše na konju i zaranjao u ledene rijeke u Sibiru kako bi, nasuprot Jeljcinu sklonom piću, sebe dizajnirao kao snažnog čovjeka od akcije.
Da je odstupio nakon prva dva svoja mandata 2008. godine, kada su cijene nafte cvjetale, rusko gospodarstvo raslo, a zemlja vraćala ugled u svijetu, bio bi zapamćen kao jedan od najmodernijih ruskih čelnika u povijesti. Umjesto toga, ušao je u antiustavnu kombinatoriku neograničenog produljenja svoje vlasti, rotirao se s Medvedevom na funkcijama, cijelu državu podredio svojim hirovima.
U Shortovoj biografiji nema "žutih" pikanterija iz Putinova ljubavnog i obiteljskog života. Izgleda da ih je namjerno izbjegao, no to nimalo ne smeta predano nijansiranom i uravnoteženom portretu čovjeka koji kroz neograničenu vlast evoluira od osobnog sivila, ispodprosječnosti i neupečatljivosti do ordinarnog globalnog nasilnika i mitomana.
Putinov biograf pritom je jako kritičan i prema postupcima zapadnih čelnika kojima pridaje značajnu ulogu u gomilanju ogorčenosti u nepametnoj glavi šefa Kremlja, čiji su gubitnički kompleksi iz Hladnog rata očito toliki da ne posjeduje ni minimalni kapacitet podnijeti nove udarce svom egu.
Ništa od toga ga, međutim, ni u jednom trenutku ne eskulpira od barbarstva počinjenog nad Ukrajinom. Odluka da progna milijune, ubije desetke tisuća nedužnih, mlade Ruse pošalje u smrt i stavi pod hipoteku budućnost cijele Rusije, bila je samo i isključivo njegova.
Otvoreno se pozivajući na imperijalista Petra Velikog, despota iz dalekog 18. stoljeća, Putin je svjesno iskoračio na otvoreni put tiranije kakvu je moderni svijet odavno prezreo. Svi slični monstrumi su kroz povijest dobro razumjeli ljudsku prirodu i nemilosrdno su je uprezali u svoj osobni interes: zastrašivanjima, prijetnjama, torturama, masovnim uništenjima. No, civilizacija ih je odavno odbacila kao poželjne i časne vladare, obrazovani i razumni ljudi danas ih više ne žele ni najgorim dušmanima.
Putin je plošna historijska karikatura čija sva snaga leži u topuzu: on je obična bešćutna nakaza iz stare Njegoševe pjesmarice o nečovještvu.
Objavljeno: 04. sep 2022 | slobodnadalmacija-hr Davor Krile
