Ovo je trenutak koji je napravio Putina: velika priča o tome kako je ruskog predsjednika oblikovala špijunska prošlost i KGB, a naročito jedna burna noć 1989.
Putinova opsesija obnovom nekadašnje sovjetske moći mnogim je psihoanalitičarima itekako logična: kao bivši KGB-ovac formatiran u vremenu Hladnog rata, 70-godišnji šef Ruske Federacije uglavnom rezonira u mentalnim obrascima usvojenima u mladosti. Svatko tko danas želi razumjeti Vladimira Putina morao bi znati priču o njemu kao agentu KGB-a, a naročito o traumatičnim događajima koje je proživio jedne noći koncem osamdesetih u istočnoj Njemačkoj.
Za početak valja znati da Putin nije bio nikakva KGB-ova špijunska "krema". Mada ga se takvim često predstavlja, najelitniji i najsposobniji sovjetski špijuni djelovali su po New Yorku, Washingtonu, Londonu i drugim ključnim centrima zapadnoga svijeta. Za razliku od njih, on je u strateški prilično nebitnom Dresdenu bio obični moskovski nadzornik istočnonjemačkog Stasija, tajne policije tadašnjega šefa DDR-a Ericha Honeckera.
Stasi je bio "veći katolik od moskovskoga Pape", zloglasan po totalnom nadzoru običnih građana od kojih su mnogi bili i prisiljeni kao doušnici špijunirati jedni druge. Putin je, kao KGB-ov supervizor, od istočnonjemačkih agenata vjerojatno tek preuzimao izvješća i svisoka kontrolirao jesu li dovoljno surovi, sumnjičavi i revni u obračunu s kritičarima komunizma. Prije nekoliko godina, 2018., u arhivima Stasija pronađena je propusnica KGB-ova bojnika Putina pomoću koje je ulazio u objekte istočnonjemačke tajne službe. Kad je dospio u DDR 1985., Putin je imao 33 godine. U Dresdenu su mu rođene dvije kćeri i većinu svoga vremena tamo uglavnom je proveo razmjerno ugodno, bezopasno igrajući "džepni bilijar".
Osjećaj sigurnosti i moći, međutim, srušio mu se u prah i pepeo u samo nekoliko tjedana nakon što je pao Berlinski zid. Petoga prosinca 1989. gomile njemačkih prosvjednika jurišaju na sjedište Stasija u Dresdenu tražeći osvetu, kažnjavanje represivaca i demokraciju. Mala grupa demonstranata u jednome trenutku odlučuje krenuti i preko ceste, do kuće u kojoj se nalazi sjedište KGB-a.
"Čuvar je s kapije odmah pobjegao u kuću", prisjetio se kasnije jedan iz skupine, Nijemac Siegfried Dannath. No, nedugo zatim iz kuće je izašao jedan maleni, ali jako uznemireni časnik. Rekao je prosvjednicima da ne se pokušavaju nasilno probiti u imanje, jer su on i suborci naoružani i ovlašteni upotrijebiti oružje. To je uvjerilo grupu da se povuče, ali časnik KGB-a je znao da bi se napad mogao ponoviti pa je, ispričao je kasnije, zvao obližnji stožer tenkovske jedinice Crvene armije da im pošalje zaštitu. Odgovor koji je dobio bio je šok koji mu je promijenio život. "Ne možemo ništa učiniti bez naređenja iz Moskve", odgovorio je glas iz stožera. - A Moskva šuti.
Fraza "Moskva šuti" od tada progoni malenog čovjeka. O ovome je događaju svojedobno za britanski BBC Chris Bowlby napravio dokumentarni film "Trenutak koji je napravio Putina". Prkosan, a posve bespomoćan pred revolucionarnim događajima 1989., u međuvremenu je Putin sam postao "Moskva", odnosno predsjednik Ruske Federacije. Osjećaj straha i nemoći iz Dresdena nikad ga, međutim, više nije posve napustio, smatraju njegovi biografi. Tjeskoba zbog krhkosti političkih sustava i elita te iskustvo kako ih ljudi lako mogu svrgnuti naučilo ga je lekcijama koje nikad nije zaboravio. Dalo mu je i ideje za izgradnju agresivnog modela vlasti koja uvijek mora demonstrirati moć, a i oblikovalo ambicije prema efikasnim represivnim mrežama i osobnome bogatstvu.
Putin se navodno želio pridružiti KGB-u još kao tinejdžer, inspiriran popularnim sovjetskim pričama o bahatosti agenata tajnih službi u kojima bi, kako je kasnije rekonstruirao, "jedan čovjek mogao postići ono što cijele vojske nisu mogle". No, veći dio njegove špijunske karijere u Dresdenu nije bio ni blizu lecarreovskom poimanju toga posla. Uglavnom je pisao šefovima Stasija tražeći tehničku pomoć oko instalacija prislušnih uređaja ili doušničkih telefona, radio bilješke o dosadnim sovjetsko-istočnonjemačkim društvenim događajima i odrađivao slične protokole.
Putinova tadašnja supruga Ljudmila kasnije se prisjetila da je obiteljski život u DDR-u bio ugodan i da se jako razlikovao od života u SSSR-u. "Ulice su bile čiste. Prali bi nam prozore jednom tjedno", ispričala je u intervjuu objavljenom 2000. godine. Putinovi su u DDR-u živjeli u posebnoj zgradi za stambene potrebe obitelji iz KGB-a i Stasija. Ljudmila Putin je Nijemcima već tada zavidjela na činjenici da "službenici državne sigurnosti DDR-a dobivaju veće plaće od naših momaka". Istočna Njemačka uživala je koncem 80-ih viši životni standard od Sovjetskog Saveza, a bivši kolega iz KGB-a, Vladimir Usoltsev, opisivao je tadašnjega Putina kako provodi sate listajući zapadnjačke kataloge s odjećom, kako bi držao korak s modom i trendovima. Također je jako volio uživati i u lokalnome njemačkom pivu, marke Radeberger. Putinu se sviđao i model komunističke vlasti u DDR-u koji je nominalno dopuštao postojanje više stranaka, no pod praktičnom i čvrstom kontrolom vrhovne partije. Mnogi su uvjereni da je kasnije obnovio neku vrstu takve "Istočne Njemačke" pod svojom vlašću u Ruskoj Federaciji.
Sav taj idiličan i miran život se, međutim, raspao kao paučina ujesen 1989. Čvrsti i stabilni svijet KGB-a i Stasija pretvorio se preko noći u pakao. Gomila im se približavala s osvetničkim porivima, a Putin se nadao da će visoki sovjetski časnici, ljudi s kojima se redovito družio, poslati tenkove. No, Moskva je pod Mihailom Gorbačovim "šutjela". Tenkovi Crvene armije nisu palili motore. Nitko nije ni prstom maknuo da ih zaštiti. Putin i kolege iz KGB-a su mahnito i u panici spaljivali dokumente o svom obavještajnom radu. "Toliko smo stvari spalili da je peć pukla", prisjećao se kasnije.
Kad je zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl stigao u Dresden, održao je govor zbog kojega je ponovno ujedinjenje Njemačke izgledalo neizbježno, a Istočna Njemačka osuđena na propast. Kohl je hvalio Gorbačova, čovjeka u Moskvi koji je odbio poslati tenkove. Propast Istočne Njemačke u sljedećim tjednima označila je veliki prekid u životu Vladimira Vladimiroviča i njegove obitelji: zemlja u kojoj su živjeli ugodnije nego u SSSR-u i koja je skoro postala njihov dom, prestajala je postojati. Jedan od Putinovih ključnih kontakata iz Stasija, general bojnik Horst Boehm, bio je javno ponižen tijekom demonstracija i početkom 1990. počinio je samoubojstvo. Putin se uskoro sa suprugom i djecom, i 20 godina starom perilicom rublja u gepeku automobila, vraća u rodni Lenjingrad. Služio je svojoj zemlji, koje više nema, punih pet godina u drugoj zemlji, koje također više nema.
Putin je u godinama koje su uslijedile shvatio da je u DDR-u stekao puno vrjedniju imovinu od rabljene perilice. U Dresdenu je bio dio mreže pojedinaca koji su možda izgubili svoje sovjetske uloge, ali su bili u dobroj poziciji da osobno i politički napreduju u novoj Rusiji. Sa svojim prijateljima i kolegama iz KGB-a s vremenom je postao nova elita, a zajedno su postali i vlasnici Rusije. Sergej Čemezov, godinama na čelu ruske agencije za izvoz oružja, sad vodi državni program podrške tehnologiji. Nikolaj Tokarev danas je čelnik državne tvrtke za naftovode, Transnjefta. Bivši časnik Stasija Matthias Warnig, za kojega se vjeruje da je bio u Dresdenu kad i Putin - danas je, kakve li koincidencije, generalni direktor Sjevernog Toka 2, rusko-njemačkog plinovoda. I Putinov neformalni Politbiro čine sami bivši KGB-ovci: tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev; ravnatelj Federalne službe sigurnosti Aleksandar Bortnikov (završio Akademiju Dzerdzinski), šef Vanjske obavještajne službe (SVR-a) Sergej Nariškin...
Putinovi biografi i neformalni psihoanalitičari vjeruju da su događaji u Ukrajini 2014., kao što je bila pobuna na kijevskome trgu Majdan, snažno oživjeli njegova sjećanja na svojedobnu dresdensku noć iz prosinca 1989. godine. Ukrajinske težnje za slobodom i putem prema zapadu u Putinovoj su glavi u godinama za nama razgorjele duboko zakopane stare strahove. Maleni je čovjek, u svojoj krajnje privatnoj paranoji, nedavno odlučio tamo poslati brojne svoje tenkove kako bi, s odmakom od 33 godine, možda ispravio Gorbačovljeve navodne greške.
Moskva više ne šuti. Nažalost, danas govori jezikom boli, patnje i smrti tisuća, pa i milijuna, posve nevinih.
Objavljeno: 17. mar 2022 | slobodnadalmacija-hr Davor Krile
