Zija Dizdarević protiv AVAZA
• Novinarke i novinari treba da računaju s tim da će morati sami voditi bitku u odbrani svog rada i obraza
Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hecegovine objavljen je u Službenim novinama tog entiteta 28. 11. 2002. godine. Pozivajući se na taj zakon, advokati Zijad H. Hadžimuratović i Ferida M. Hadžimuratović podnijeli su tužbe protiv novinskih kuća Avaz i Ljiljan, u junu 2003. godine u moje ime. Zbog gotovo identičnog povoda, sedam godina kasnije učinio je to, takođe, protiv NIK-a Avaz, odvjetnik Dražen Zubak. Nakon prve tužbe, Avaz je tužio mene.
Tadašnji federalni ombudsman za medije Mehmed Halilović je uočio da sam prvi novinar koji je koristio Zakon o zaštiti od klevete FBiH protiv medija. Bio je to presedan, što nikako nisam želio. Ni u snu mi ne bi palo na pamet da ću biti primoran da tužim novine. Bolno je to.
Važnost zakona
Zakon o zaštiti od klevete ima izuzetan značaj za komunikaciju u javnom prostoru i ulogu medija u tome. Ovim pravnim aktom željelo se doprinijeti demokratizaciji štićenjem prava na slobodu izražavanja, ali i zaštiti fizičkih i pravnih lica od neistina, uvreda i uznemiravanja iznesenih putem javne riječi.
Težnja je bila da se redakcije i novinari ohrabre u vršenju svoje zadaće kao demokratski korektiv. Zakonska zaštita povjerljivosti izvora za novinarski rad je snažan instrument u razotkrivanju negativnosti u vlasti i politici - do najtežih krivičnih dijela.
Zakon je dao poleta tzv. istraživačkom novinarstvu, javni RTV servisi, nezavisni mediji i novinari postali su autoriteti od kojih su zazirali politički moćnici. Građani su sticali uvid u stvarno stanje u vlasti i društvu, što je uticalo i na njihovo glasačko opredjeljivanje.
Zakon je, istodobno, upozoravao novinare i žurnalističke kuće na punu profesionalnost i najvišu etičnost u radu. Prvobitno su predmeti na temu klevete išli direktno na kantonalne sudove, a Vrhovni sud Federacije BiH donosio je pravomoćne presude u slučaju žalbe. Ti sudski procesi imali su prioritet. Vrijeme za podnošenje tužbe bilo je tri mjeseca od saznanja o povodu za pokretanje postupka. Kasnije je nadležnost u ovoj sferi spuštena na opštinski nivo.
Laži i orkestrirani nasrti
Bila je nedjelja prijepodne u prvoj polovini aprila 2003. godine. Otišao sam, kao obično, do mame Mirjane (rođena Reljković) na kafu. Nismo ni počeli uobičajene priče i ritual a mama reče: "Šta ovo, sine, pišu o tebi?". Zatečen, pitam o čemu se radi, mama mi pokaza Express od 10. aprila/travnja, broj 94., tabloidni magazin Avaza. Dnevni avaz kupujem redovno - treba mi kao izvor informacija kakvog god kvaliteta, namjere i pouzdanosti bile - a Express ne. Mati je zabrinuta, a ja ogorčen i kažem joj da je to pokušaj da me se oblati i ušutka.
U rubrici Teme s nadnaslovom Sarajevsko-beogradski poltroni i naslovom KOS-ova mreža protiv Avaza, uz ostalo, je rečenica: "Provjereni propagatori Miloševićevog režima kao što su Osmović (Mensur - op.a.), Adil Kulenović, Zija Dizdarević, potpuno su zaboravili šta su pisali osamdesetih i devedesetih godina i računaju da je kolektivno pamćenje sarajevskih novinara prestalo". Tekst je kukavički potpisan sa M.O.
Taj napis dobio je na težini jer sam mjesec dana ranije bio meta uvodnika sedmičnika Ljiljan i Walter s (dis)kvalifikacijama slične naravi. Walter je u međuvremenu ugašen, a uskoro će tako biti i sa Ljiljanom, kojeg je, kao i izdavačku kuću Avaz, tužila advokatska kancelarija Feride i Zijada Hadžimuratovića, koji je vodio ove slučajeve.
Sejo Omeragić, Ljiljanov uvodnik Prva linija (10-17. marta 2003.) potpuno je posvetio meni, tačnije Pojavi, kakvim me naziva u svom pisaniju, smatrajući to efektnim omalovažavajućim epitetom. Naslov uvodnika je Moralist trči počasni krug (asocijacija na crnohumorni film Maratonci trče počasni krug, čime me se želi neuko dovesti u "srpski" kontekst). Nema šta nema u toj bruci od uvodnika, navešću najvažnije:
Pojavu, koji i danas istim tempom žuri sarajevskim ulicama kao nekad u ratno vrijeme, kada su ga progonile prijateljske, nefundamentalističke granate (...) Pojava Dizdarević je jednostavno neuništiv progonitelj islamskih radikalista i klerikalaca (...) On mora zaključiti, s "Ljiljanom" ili bez "Ljiljana" da je svaki Bošnjak terorista po rođendanskom opredjeljenju.
Eto, ja sam mazohista koji je s radošću dočekivao "prijateljske" granate što su, uistinu, progonile i mene. A to da sam zaključivao da je svaki Bošnjak rođenjem terorista mogao je iskonstruisati samo neko kome je mržnja pri pisanju zamračila logiku.
Nakon nekih sedam godina ponovo smo moja porodica i ja na udaru. Dnevni avaz 13. 6. 2010. u antrfileu na 3. strani pod naslovom Za komuniste i mafiju jednaka meta, uz moju fotografiju (kao na potjernici), objavio je:
Zija Dizdarević, jedan od potomaka čuvene izdajničke porodice, (...) udarao na mladomuslimanski pokret 1983. godine ili na prve naznake pluralizma krajem osamdesetih (...).
Tekst su potpisali T. Lazović - I. Ćatić. Bio sam prinuđen da se i putem suda suprotstavim ovim opetovanim lažima i likvidatorskim klevetama, koje od mojih najbližih i mene čine metu. Tužbu je podnio odvjetnik Dražen Zubak.
Konfuzna odbrana
Tužbe smo podizali samo protiv izdavačkih kuća Avaz i Ljiljan, a ne protiv potpisnika tekstova i odgovornih urednika. Time smo željeli ukazati koga smatramo prvoodgovornim za netačne i huškačke napise i pokušati uticati da se teret presude, uključivši novčani aspekt, ne svali na kolegice i kolege, mada je i njihova odgovornost nesporna.
Zakonski uslov za podizanje tužbe je bila obaveza tužitelja da uputi demanti odgovarajućoj redakciji, a koja je bila dužna to objaviti.
Express nije objavio moj dopis u cjelini već reducirano s (nad)naslovom - Zija Dizdarević - Nisam Miloševićev propagator.
U ciničnom tekstiću piše:
Povodom teksta "Kos-ova mreža protiv Avaza!", u redakciju Expressa se javio Zija Dizdarević tvrdeći da nema argumenata kojima bi se moglo ustvrditi da je on "provjereni propagator Miloševićevog režima".
Prema tome, i dalje me se dovodi u vezu s Kontraobavještajnom službom negdašnje Jugoslovenske narodne armije (zločinima protiv "svojih naroda" osramoćene vojske), što je besmislica. Pri tom se navodi da ja tvrdim da nema argumenata da sam "provjereni propagator Miloševićevog režima". Dakle, ako ja tvrdim ne znači da je to tačno, čime se kleveta nastavlja. Naravno, nikad nisam napisao nijedan tekst u korist Miloševića, naprotiv.
U Avazovom odgovoru na tužbu poziva se i na saopćenje Udruženja građana "Mladi Muslimani" kao "argument" o mojoj orijentaciji: "servira klasičnu komunističku propaganda" i "...služi lažima i vrijeđanjima". Za Avaz "to je jedan od dokaza da je tužitelj u javnosti poznat kao novinar koji propagira ideologiju bivšeg komunističkog režima".
U ovoj igri na ideološku kartu tuženi nije svjestan da je u višestranačkom sistemu sasvim legalno zastupati i ideju komunizma (što nisam radio, nego kritikovao nacionalističke politike). Uz to, u napisu koji je predmet tužbe ovo saopćenje "Mladih Muslimana" nije ni spomenuto i samim tim irelevantno.
Tuženi su se pozvali na to da sam bio urednik "Komunista" pa sam, kao, morao objavljivati i članke u korist Slobodana Miloševića. To nije dokazano, pa ni svjedočenjem Abdulaha Čampare koji je bio sa mnom u Komunistu, a radio je u Avazu. Njegovo svjedočenje je izgubilo na vjerodostojnosti već samim tim što me zamjenjivao u mom odsustvu. Uz ostalo, ukazao sam na besmislenost te tvrdnje jer je Komunistu osnivač CKSKBiH, pa nije valjda da bi njegovi rukovodioci (primjerice Nijaz Duraković i Bogić Bogićević) dozvolili hvaljenje miloševićevske politike. A i nisu trebali jer ja nisam puštao takve napise.
Avaz još bezobzirnije postupa iznošenjem teških objeda u junu 2010. godine. Moj demanti s naslovom "Mračnjačke klevete" nisu objavili. Kada je riječ o "izdajničkoj porodici" bio sam prinuđen na predočavanje činjenica i u demantiju i u tužbi i pred sudom. Svih sedam braće Dizdarević, među kojima i moj otac Rešad, bili su tokom Drugog svjetskog rata aktivni antifašisti - partizani. Zija, Rešad, Nijaz i Nusret su nosioci Partizanske spomenice 1941. Ziju su ubile ustaše u Jasenovcu, Nusreta zaklali četnici u partizanskoj bolnici u Srednjem, Hasan je poginuo u borbi. Raif i Faik su u partizane otišli sa oko 16 godina.
Nijaz je bio vijećnik ZAVNOBiH-a, Rešad poslanik Skupštine SRBiH u vrijeme kada je izmjenama republičkog i federalnog ustava potvrđena državnost Bosne i Hercegovine, a Muslimani dobili status ravnopravan drugim narodima u SFRJ. Raif je bio i predsjednik Predsjedništva SRBiH. Pa jesu li braća Dizdarević izdajnička porodica ili su u temeljima bh. državnosti i ustavne afirmacije Muslimana (kasnije Bošnjaka)? Da li su mogli biti izdajice roditelji Selima (rođena Salihagić) i Šefkija, koji su umrli tokom tog rata, i sestre Šaćira, Mulija, Hatidža - sve tri mlađe od najmlađeg brata?
Odanost državi Bosni i Hercegovini i antifašističko opredjeljenje porodica kojoj pripadam je dokazala i tokom agresije na BiH, a i u poraću. Tokom agresije bio sam urednik i komentator u Radio Sarajevu (poslije Radio Bosne i Hercegovine) a od marta 1995. kolumnista Oslobođenja. To samo po sebi ruši tezu o meni kao izdajniku.
O suđenju grupi na čelu s Alijom Izetbegovićem i Mladim Muslimanima nisam napisao ni izgovorio ni riječi 1983. ili koju godinu kasnije. O njihovoj ideologiji i ponašanju tokom Drugog svjetskog rata sam kritički pisao kada nisu bili osuđenici već na vlasti. Mladi Muslimani, predvođeni Izetbegovićem, osnivačko su jezgro SDA.
Bilo je žalosno slušati svjedočenje Indire Ćatić (supotpisnice teksta koji je bio povod tužbi). Osim što nije mogla ništa dokazati, nije ni znala da sam ja 1983. i kasnije bio u Radio Sarajevu. U svojoj nemoći navela je da se moji komentari o suđenju 1983. mogu naći u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, a tamo nema tonskih zapisa. I na kraju je poentirala rečenicom da ima pravo na svoj stav. A sve same neistine i mržnja.
Presude umjesto polemike
Ovi slučajevi govore da Avazove novine i Ljiljan ne poštuju osnovne postulate zanata: predočavanje provjerenih činjenica, argumentiranje tvrdnji, citiranje tekstova koji su tema napisa, uvažavanje osobe ili osoba o kojima je riječ, spremnost na polemiku.
U drugoj tužbi sam naveo da je očito povod onakvom ataku Dnevnog avaza na moju porodicu i mene analiza koju sam objavio u Oslobođenju "Toranj u magli", dan prije reakcije Dnevnog avaza (DA), mada se to ne spominje u njihovom napisu. U DA su pomislili da bi im moglo u procesu pomoći reagovanje na taj tekst, pa se Sanja Vlaisavljević u tom listu, 13 dana poslije, osvrnula na moju analizu napisom "Magla iz tornja prešla u grad".
Nakon prve tužbe u Avazu su se potrudili i našli moje kolumne i analize u kojima ih kritikujem. Pa su podigli tužbu protiv mene po Zakonu o zaštiti od klevete. Vrhovni sud FBiH odbacio je tužbe kao neblagovremene.
Sudovi su moje tužbe protiv Avaza ocijenili valjanim. Vrhovni sud FBiH (28. 04. 2005.) presudio je da mi se po osnovu naknade neimovinske štete isplati 5.000 KM (umjesto 8.000 koliko je odredio Kantonalni sud Sarajevo), s tim da svaka strana snosi svoje troškove postupka(!?).
Općinski sud u Sarajevu (16. 11. 2012) donio je presudu kojom mi je Avaz dužan isplatiti 2.600 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. I ovaj put svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odvjetnik Zubak je procijenio da se ne isplati ići u žalbeni postupak, već vansudskom nagodbom završiti proces. Tako je i bilo, a presuđena suma mi je isplaćena.
Pravomoćnom i izvršnom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (24. 9. 2003.) Ljiljan mi je bio dužan isplatiti 5.000 KM sa zateznom kamatom i snositi moje troškove parničnog postupka. Ali, ta izdavačka kuća je prestala s radom i sklonila sve što bi moglo biti prodano da bi se isplata izvršila.
Šta je iz novinarskog ugla karakteristično za sve ove slučajeve? Prvo, nisu konkretno navedeni povodi za te vehementne napade. Nema pozivanja na napise i ono što u njima piše a koji su poticaj tim ekstremnim reakcijama. Time nema i nuđenja protuargumenata i obaranja tvrdnji i stavova iznesenih u tekstovima. Drugo, logikom prethodnog, u obračun (i) sa mnom ide se s nastojanjem da me se obezvrijedi kao novinara i ocrni kao ličnost lažnim optužbama bez ijednog valjanog dokaza. Treće, očito je da iza tih nastojanja stoje političko-(para)obavještajno-(pseudo)novinarske konstrukcije i sprege s uticajem koji se širi kroz više medija. Četvrto, sa stanovišta odnosa među novinarima intrigantan je ovaj dio iz Expresa: "...i računaju da je kolektivno pamćenje sarajevskih novinara prestalo." Ta insinuacija, osim što teži trijaži i konfrontaciji u našoj branši, sugeriše da postoji krug novinara koji je na raspolaganju novim političko-medijskim moćnicima sa "podacima" o "onima iz onog vremena".
Sve do danas mi se spočitava to što sam dvije godine (proljeće 1988. - proljeće 1990.) bio glavni i odgovorni urednik Komunista - izdanje za BiH. Prihvatio sam tu ponudu kao dvostruki izazov. Prvo, želio sam se okušati u novinama. Drugo, važnije, težnja mi je bila da list njeguje kritičku riječ i kada je riječ o stanju u Savezu komunista, istraživački novinarski postupak, otvorenost prema različitim mišljenjima. Bio je to period navještavanja uvođenja višestranačkog sistema, a to su učinili komunisti. U to vrijeme bio sam član Centralnog komiteta BiH (oko pola godine) i glasao za višestranačje.
Saradnici u listu su bili i oni što nisu u SKBiH. Primjerice, Dario Džamonja je imao kolumnu o TV programu i sa političkim akcentima. Jedino je u bh. Komunistu objavljen ženski akt (umjetnička fotografija nage žene u konopcima), a koji je odgovarao tematskom sadržaju broja. Promijenio sam i format, pa ste mogli vidjeti Komunist u zadnjem džepu farmerki mladića.
Od 1990. godine nisam član nijedne stranke.
Poruke i pouke
Vratimo se osnovnoj temi. S vremenom je došlo do devalvacije demokratskog značaja Zakona o zaštiti od klevete, zbog negativnih kretanja u politici i devijacija u pravosuđu. Poratni politički, pravni i moralni strmoglav počeo je 2006. godine s odbijanjem amandmana na Ustav BiH, tzv. Aprilskog paketa. Amerikanci - kao kreatori Dejtonskog sporazuma kojeg su ovim željeli korigovati - rezignirali su nakon ovog odbijanja. Evropska unija nikad nije dokazala da je zainteresovana za konsolidaciju bh. države, normalizaciju unutarnjih odnosa i međunarodnu integraciju BiH kao neuporedivo najveće žrtve krvavog raspada SFRJ.
U takvoj konstelaciji, pod izlikom zaštite interesa "svojih" naroda, političari održavaju etno-religijske tenzije, privatizuju područja gdje dominiraju njihove stranke, razvijaju korupcionaško-klijentelističko-nepotističku infrastrukturu vladanja budžetima, javnim preduzećima i ustanovama, privrednim i društvenim resursima i ljudima.
Najuticajnije stranke su dobrim dijelom ovladale bitnim polugama vladanja - pravosuđem, javnim RTV servisima i drugim medijima. Raznovrsnim podmićivanjem, zastrašivanjem i korištenjem entitetskih zakona o kleveti nastoje onemoćati istraživačko novinarstvo i utemeljenu kritičku riječ.
U međuvremenu je opala i podrška međunarodnih aktera nezavisnom novinarstvu i profesionalnoj edukaciji. U posljednje vrijeme stranci se reaktiviraju na ta dva bitna područja. Moje iskustvo se može činiti i bezazlenim spram onog što doživljavaju kolegice i kolege, sve ozbiljnije, posljednjih godina. Od seksističkog uznemiravanja i atakiranja, preko ideoloških i nacionalističkih (dis)kvalifikacija, do morbidnih poruka članovima porodice i prijetnji smrću. Novinarke i novinari izloženi tim monstruoznim pritiscima moraju braniti i profesiju i lični dignitet i supruge i djecu i sebe. U toj odbrani treba koristiti sva sredstva, primjerena zanatu, čovječnosti i zakonitosti.
Sve tri sudske bitke vodio sam ne tražeći podršku u Oslobođenju. A niko od odgovornih u redakciji i firmi nije ni upitao šta se to zbiva, a kamoli ponudio pomoć. Isto je i sa udruženjem novinara čiji sam član bio. Niti sam tražio pomoć niti mi se iko obratio od onih koji su mu na čelu ili članovi - kolegice i kolege.
Dakle, novinarke i novinari treba da računaju s tim da će morati sami voditi bitku u odbrani svog rada i obraza. I treba se boriti. Time se borite i za sebe i za svoje najbliže, a i za dignitet profesije i za sve kolegice i kolege, makar oni ne shvatali to ili jednostavno bježali od "vaših" problema, čuvajući svoju poziciju ma kakva bila.
Naravno, ne treba ignorisati udruženja novinara ili druga koja djeluju i na medijskom području na liniji ljudskih prava, građanskih sloboda i demokratije. Naprotiv, treba im se obraćati i tražiti njihov angažman. I radi sebe i radi profesije kojoj pripadamo i radi tih udruženja i radi onih kojima smo jedino odgovorni - ljudima.
Objavljeno: 12. avg 2019 | media-ba Zija Dizdarević
