Autorski tekst u američkom listu - Njujork Tajms: Predsjednik, fudbalski huligani i Kuća Užasa Podzemlja
Grupa Veljka Belivuka bila je Državni Projekat BIA
Bili su žrtve nerealnih očekivanja, neko ih je hranio zabludama
U subotu uveče početkom marta 2021. godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji uživo, sjedeći za dugačkim drvenim stolom, a uz njega su bili premijer i ministar unutrašnjih poslova zemlje. Vučić je rekao da ima važno saopštenje o hapšenju bande podzemlja odgovorne za višestruka ubistva.
Ministar unutrašnjih poslova upozorio je gledaoce da udalje svoju djecu od televizora. Na ekranu iza njega bljesne niz slika: odsječena glava, tijelo bez glave, torzo.
Vučić je govorio polako, često zastajkivajući i ozbiljno zureći u sto ispred sebe, blago pogrbljen. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu; za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni, rekao je.
Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji kao što je Srbija, gdje mnogi odrasli imaju bolna sjećanja na jugoslovenske ratove 1990-ih i njihova zvjerstva. Ali konferencija za novinare bila je samo početak kampanje jezivih otkrića.
U nedeljama nakon hapšenja u februaru, novi detalji su počeli da cure u štampu. Grupa je navodno namamila svoje žrtve u "kuću strave" u predgrađu Beograda, gdje su ih mučili, raskomadali, hranili kroz industrijsku mašinu za mljevenje mesa i ponekad bacali u Dunav.
Priča je očarala Srbe, i to ne samo zbog krvavih slika. Vođa bande bio je krupni fudbalski huligan i trgovac kokainom po imenu Veljko Belivuk, zvani Nevolja, već poznata ličnost u Beogradu. Ranije je bio optužen za ubistvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije proveo mnogo vremena u zatvoru.
Pričalo se da je u prijatnim odnosima sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi fotografisani su u društvu moćnih ljudi, među kojima je i predsjednikov sin Danilo Vučić.
Nakon konferencije za novinare, Belivuk je na sudskom ročištu iza zatvorenih vrata iznio svoju stranu priče. On je rekao da je njegova banda organizovana "za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića", navodi se u sudskim transkriptima.
On je opisao neke od zakulisnih poslova za koje je banda tvrdila da ih je uradila za vladu, poput zastrašivanja političkih rivala i sprečavanja navijača da skandiraju protiv Vučića na fudbalskim utakmicama - što je vrijedna usluga u zemlji u kojoj stadion može da napravi ili slomi predsjednika.
Belivuk je upozorio da će, ukoliko Vučić "nastavi postupak protiv mene", imati još mnogo toga da kaže.
Vučić je ljutito osporio bilo kakvu povezanost sa ubicama. Ali činilo se da je slučaj Belivuk shvatao lično, ponekad sugerišući da je to zavjera protiv njega. U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci nakon hapšenja, on je tvrdio da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili "ljudske ćevape" i slali ih Belivukovom šefu Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još na slobodi, Vučić je postavio izazov. "Pozivam ga da me ubije", rekao je. "Nemam problem sa tim, jer bolje je biti pretvoren u mleveno meso nego pustiti da ova kopilad vlada Srbijom".
Kako se suđenje približavalo, počele su da cure činjenice o dugogodišnjim vezama između bande i raznih članova Vučićeve administracije, za koje se čini da su je nadgledali, pomagali i štitili.
Belivuk je s vremena na vrijeme izgledao kao predsjednikov mračni blizanac, čovjek koji otjelotvoruje zločinačku stranu države koja je postajala sve autokratskija tokom protekle decenije. Vučić, koji je na mjestu predsjednika od 2017. i koji je vezan za vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi da svoju zemlju - i dalje među najsiromašnijim u Evropi - vodi ka većem prosperitetu i članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno, on je uništio mnoge demokratske institucije u Srbiji, a čini se da bande u mafijaškom stilu često djeluju nekažnjeno.
Afera Belivuk, drugim riječima, nije samo noirska priča o odsjecanju glava i kokainu. Gangsterizam koji je cvjetao pod Vučićem, zajedno sa periodičnim prijetnjama Srbije da "zaštiti" etničke Srbe u drugim djelovima regiona, mogao bi na kraju da razotkrije rješenje kojim je uspostavljen mir na Balkanu 1995.
Evropljani su toga veoma svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima svježe razloge da ih podijeli i odvrati. Kremlj ima dugu istoriju podrške srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnicima Slovenima i motiv više nego ikad - zahvaljujući ratu u Ukrajini - da izazove nevolje na Balkanu.
Ali rizici za Evropu su dublji od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije odjekuje onom njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokratije - koja već jača u djelovima kontinenta - predstavlja jednaku, možda zlokobniju prijetnju. Slučaj Belivuk otvorio je prozor u sumornu moguću budućnost, u kojoj Vučić iznutra podriva evropski projekat, gradeći državu u kojoj je demokratija fasada, a kriminalne bande se koriste za širenje straha. To bi bilo dovoljno uznemirujuće samo po sebi.
Takođe se dešava da je to ista taktika koju koriste ljudi koji su prije tri decenije uveli Balkan u katastrofalan rat.
U vrijeme kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici prošlog oktobra, već je stekao jezivu vrstu slavne ličnosti, a njegov uspon i pad zabilježen je u beskrajnoj seriji tabloidnih vijesti. Uveden je u prostoriju sa lisicama na rukama, u bijeloj polo majici i farmerkama. Lice mu je bilo meko i zaobljeno, skoro heruvimsko, sa velikim praznim očima. Uprkos svojoj veličini - on je krupan čovjek sa masivnim gornjim djelom torza - izgledao je čudno kao prevelika beba, kao da čitav život nasilja nije ostavio nikakav utisak na njega. On i još oko 30 optuženih, uglavnom krupnih muškaraca sa tetovažama i obrijanih glava, izgledali su neobično opušteno, cerekajući se i ćaskajući i dobacivajući jedni drugima nekoliko usputnih uvreda.
Možda su očekivali da će se ovo suđenje završiti onako kako je završila većina njihovih prethodnih, proceduralnim greškama, netačnim dokazima i prevremenim puštanjem na slobodu.
Nakon nekoliko formalnosti, tužilac je stao da pročita optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov poručnik udarili žrtvu "sekirom u vrat i odsekli mu glavu", dotični je zjevnuo i pogledao u plafon. Neki od njegovih kolega optuženih su zadrijemali.
Kada je Belivuk stao za govornicom, objema je rukama uhvatio govornicu i prešao pravo na stvar. Njegova banda je, kako je rekao, od početka bila državni projekat. Izrecitovao je neke od usluga koje je pružao, pa čak i opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao sa Vučićem u jednoj privatnoj kući u Beogradu, navodeći adresu i broj stana i ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je, "jer, kako je ŠEF rekao, da nas neko vidi ili snimi, ne bi bilo dobro za njega".
Vučić je odmah demantovao optužbe i čak ponudio da o njima razgovara sa istražiteljima i da se podvrgne testu na detektoru laži. Pravno gledano, nije vjerovatno da će patiti od suđenja. Nijedan visoki zvaničnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak i saslušano.
Važnost slučaja Belivuk leži na drugom mjestu. To je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči sa obiljem posrednih dokaza da je Vučić dozvolio da gangsteri postanu virtuelna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi prijatelji dobili od policije i ministarstva unutrašnjih poslova u protekloj deceniji uveliko je dokumentovana u sudskim svjedočenjima, presretnutim telefonskim razgovorima i fotografijama. Sugestija da je sve ovo moglo da se desi bez Vučićevog znanja izaziva smijeh u Beogradu.
Prije nego što je Vučić bio predsjednik, bio je premijer, a prije deceniju je reorganizovao službe bezbjednosti Srbije. On sada ima skoro potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života. Od parlamenta preko sudova, policije i biznisa, Vučić se tretira sa laskavim poštovanjem; Srbi ga pokušavaju "preći" na sopstvenu odgovornost. Zapravo, hapšenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina koju Vučić nije kontrolisao.
Većina dokaza u slučaju dolazi od tima evropskih policijskih zvaničnika koji su slučajno naletjeli na njih. Proveli su dvije godine pokušavajući da dešifruju aplikaciju za razmjenu telefonskih poruka pod nazivom Sky-ECC, koja je bila omiljeno sredstvo trgovaca kokainom u kontejnerskim lukama Sjeverne Evrope. Kada su konačno provalili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog lanca kokaina. Sa najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtuelni Rosetta Stone za globalizovani svijet organizovanog kriminala, sa grafičkim porukama i fotografijama koje trepere eterom u vrtoglavom nizu jezika i dijalekata. "Kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla", rekao mi je jedan zvaničnik iz Europola, organa za sprovođenje zakona Evropske unije.
Sky nije bila prva aplikacija koju su organi za sprovođenje zakona optužili da služi narkobosovima. Ali to je bilo najpopularnije i najdrskije. Kompanija, koju je osnovao tehnološki preduzetnik iz Vankuvera 2010. godine, hvalila se da je njena četvoroslojna enkripcija neraskidiva; na kraju je zaradio stotine miliona dolara prije nego što su njegovi rukovodioci optuženi 2021.
Ispostavilo se da je veliki dio Sky dokaza sa Balkana, a posebno iz Srbije. Proslijeđivanje tih podataka bilo je "veoma osjetljivo", rekao mi je zvaničnik francuskog ministarstva unutrašnjih poslova, zbog zabrinutosti da bi mogli da procure.
Iako je srpska policija na kraju uhapsila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to učinili nevoljno. Nekoliko dana prije hapšenja, njemu i njegovom "potporučniku" dozvoljeno je da napuste zemlju i odu u susjednu Crnu Goru, još jedno čvorište za trgovinu drogom. Crnogorske vlasti su saopštile da su osujetile pokušaj njihovog ubistva; Crnogorski tužilac je lokalnim medijima rekao da iza zavjere stoje "određene bezbjednosne strukture" u Srbiji, koje su možda bile zamišljene da se izbjegne neurednost suđenja.
Tokom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski fudbalski huligani - i kriminalne grupe koje se preklapaju sa njima - bili su upleteni u nestabilnu etničku politiku u regionu i pomogli u podsticanju srpskih pobuna u drugim balkanskim zemljama. Neki od njih ispovjedaju lojalnost Rusiji. Neki Srbi su se pridružili paravojnoj Wagner grupi, koja ima sopstvenu istoriju angažovanja kriminalaca i postavlja video-snimke regrutovanja na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić zamjerio toj grupi, Srbija ostaje neka vrsta linije rasjeda između Rusije i Zapada. Sve to Vučića stavlja u poziciju izuzetne moći. U krizi, on bi mogao da odluči da li će se region Balkana smiriti ili će ponovo upasti u nasilje.
Najvidljiviji rizici danas su usredsređeni na Kosovo, zemlju na jugu Srbije koja je etnički albanska, ali ima džepove koji su većinski srpski, posebno na sjeveru. Lideri Srbije i dalje su duboko nezadovoljni otcijepljenjem Kosova od Srbije nakon jugoslovenskih ratova 1990-ih i odbijaju da priznaju njegovu nezavisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008. Scenario koji drži zapadnoevropske lidere budnima ide otprilike ovako: Vučić, pozivajući se na prijetnju srpskoj manjini, šalje trupe preko granice i aneksira sjever Kosova. Srbi u drugim djelovima regiona potom bježe iz svojih domova ili zahtjevaju dodatne promjene granica.
Ovo bi moglo značiti kraj Dejtonskog sporazuma, pakta koji je posredovao američki diplomata Ričard Holbruk, koji je okončao najgore borbe 1995. godine i ponovo iscrtao mapu bivše Jugoslavije. To bi moglo da izazove novi rat. Čak i bez nasilja, kolaps dejtonskog poretka ojačao bi politiku etničke solidarnosti i autokratije širom Balkana.
Drugi scenario podrazumijeva da Vučić prikriva svoje iredentističke namjere sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Ovaj scenario o trojanskom konju stekao je povjerenje dijelom zbog neliberalnog premijera Mađarske Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji je revnosno lobirao za prijem Srbije. Čini se da se nada da bi Vučić mogao da pomogne Mađarskoj, članici od 2004, da usmjeri evropski klub u više populističkom i manje demokratskom pravcu.
Iz svih ovih razloga, slučaj Belivuk je bio osjetljiv za novinare.
Rečeno mi je prije nego što sam došao u Srbiju da će moji pozivi biti praćeni, da će me pratiti, možda čak i zaustavljati i ispitivati. Srpski novinari koji su mi dali ova upozorenja i sami su bili rutinski maltretirani i prijetili im kako kriminalci, tako i B.I.A., srpska domaća obavještajna agencija.
Siva zona između države i mafije u Srbiji je realna. Takođe je okružena spoljnim zidovima glasina i paranoje koji otežavaju posao reporterima. Morao sam razgovarati sa desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod mutnim okolnostima. Većina njih nije imala pojma ko su ubice, ali su imali razrađene priče o korumpiranim zvaničnicima, narko-baronima, trgovinama oružjem i inkriminišućim fotografijama. Neki su angažovali privatne detektive. Svi su izgledali uvjereni da se istina namjerno krije od njih. Ipak, neki od ljudi sa kojima sam razgovarao su očigledno skrivali stvari od mene. Proveo sam sat vremena u razgovoru sa jednom udovicom čiji je muž bio među iskasapljenim tijelima na fotografijama koje su pratile optužnicu protiv Belivuka. Bila je visoka i strogog izgleda, sa dugom crnom kosom. Njena priča je bila potresna, ali kada sam počeo da pitam o kriminalnom porijeklu njenog muža - on je bio u zatvoru zbog uloge u ozloglašenoj bandi kradljivaca nakita na Balkanu - njeni odgovori su postali hladni i jednosložni. Imao sam osjećaj da bi mogla da mi ispriča mnogo zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta za posljedice saučesništva svog muža, a možda i za svoje.
Vučić nije odgovoran za ovu gomilu straha i endemskog kriminala. To je skoro dio scene na Balkanu, toliko da su samo ime regiona vijekovima koristili autsajderi kao neku vrstu stenografije za etničku mržnju i nasilje - "scena za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lak zločin", kako je napisao istoričar Mark Mazover. Ali Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. On je briljantno iskoristio problem srpske mafije, stvarajući okruženje u kojem mu zamagljena linija između organizovanog kriminala i države ide u prilog.
Nije slučajno da su i Vučić i Belivuk počeli da se bave fudbalskim navijačkim grupama. Možda više nego bilo gdje drugdje, fudbalski stadioni u Srbiji su mjesta za moć u njenom najsirovijem obliku, regrutacioni bazen za policajce i kriminalce. Stadioni su bili lopatica etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te burne emocije oblikovale su Vučića i njegove savremenike. Čak i danas, približavanje areni tokom noći utakmice može se osjećati kao ulazak u oluju sa munjama. Policajci su pored bulevara, a kako se približavate, tu su timovi militarizovane policije sa pancirima i štitovima. Obožavaoci ponekad pjevaju uvrede koje podsjećaju na one koje su korišćene tokom kampanja etničkog čišćenja 1990-ih. Timska lojalnost poprima gotovo religiozni intenzitet. Izvršni direktor Crvene zvezde Beograd, najpopularnijeg tima u Srbiji, slavno je rekao da Crvena zvezda "nije samo fudbalski tim, to je ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vere".
Mrtvi fudbalski navijači gledaju sa oslikanih murala širom Beograda, pored ploča, statua i drugih spomenika koji svjedoče o njihovom statusu svojevrsnog vok populia. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 1990-ih, a huligani su bili ti koji su dali mišić u pokretu da se deceniju kasnije sruši nacionalistički moćnik Slobodan Milošević. Od tada srpski političari strahuju od stadiona i pokušavaju da zadrže huligane na svojoj strani.
Razgovarati sa srpskim huliganima nije lako. Neki su opasni. Većina onih koje sam sreo bili su prećutni i oprezni, bez sumnje djelimično zbog slučaja Belivuk. Poslije dvije nedelje potrage, srpski kolega mi je pomogao da pronađem ono što sam tražio: čovjeka koji je odrastao uz Vučića na stadionu i koji je htio i mogao da priča o zajedničkom porijeklu. On je bio 46-godišnjak koji sebe još uvijek naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko ulazi u tuče.
Upoznali smo se u baru daleko od njegovog komšiluka, tako da ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uslovom da ga ne identifikujem, pa ću ga zvati B., njegov prvi inicijal. Ima kompaktno tijelo i obrijanu glavu, a dok je pričao pogled mu je bio toliko direktan i neustrašiv da sam imao osjećaj da me napada. Sjeli smo i naručili pivo. Govorio je brzo na engleskom, povremeno prelazio na srpski kada nije mogao da pronađe pravu riječ.
B. mi je rekao da je stadion bio rijetka zona slobode i anonimnosti u strogo kontrolisanoj jugoslovenskoj komunističkoj državi. To je takođe bilo mjesto gdje ste, do kasnih 1980-ih, mogli da vidite kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli da formiraju bande i donose bejzbol palice na utakmice, majmuneći članove uličnih bandi u američkom filmu "Ratnici" iz 1979. Stariji huligani su rekli B. i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji podržavaju drugi glavni beogradski tim, Partizan, i izazovu ih na tuče "da vide ko je hrabar, a ko nije". Takvi "izazovi" još uvijek postoje, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad inicirani moraju da "iskrvare" drugog člana da bi se uzdigli u redove prije nego što im se daju "misije". To može uključivati činjenje zločina ili samo prebijanje određenog rivala.
Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su mladi nacionalisti, rekao je B., uključujući i Vučića. Među povicima je bilo "Srbija, a ne Jugoslavija". Poslije utakmice 1988. godine, rekao je B., on i njegova grupa su čuli za sukob između Srba i Albanaca. Oni su poslije utakmice otišli "u lov" na Albance u Beogradu, nadajući se da će razbiti neke prodavnice i naučiti Albance lekciju. Završili su u uličnoj tuči. U tome je bio i predsjednik Vučić", rekao je B. "I moram da vam kažem da mi se sada ne sviđa, ali bio je hrabar, hrabar u borbi. (Vučićevi portparoli nisu odgovarali na ponovljene zahtjeve za komentar.)
Vučić je rekao da je bio na tribinama tokom legendarne fudbalske tuče 1990. koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a ubrzo je preraslo u metež koji je zahvatio cijeli stadion. Navijači sa obje strane su očigledno bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu, spremno za bacanje. Decenijama kasnije, srpski mediji objavili su mutne fotografije utakmice na kojoj se u masi vidi mršav mladić, identifikovan kao Vučić.
Do 1990. godine nasilje je izmaklo kontroli. Bilo je na hiljade mladih vandala koji su tražili nevolje, a, rekao je B., neko je morao "da smiri tu grupu, jer ih se Slobodan Milošević plašio".
Dakle, Milošević, koji je u to vrijeme bio predsjednik Jugoslavije, odabrao je vođu huliganima.
Ovo je bio prvi put da je politički lider ušao u takav odnos i to je bio presedan koji će Vučić kasnije slijediti. Miloševićev čovjek se zvao Arkan. Imao je dječačko lice sa krhkim osmijehom koji je prikrivao sklonost ka nasilnom bijesu.
Nešto na njemu izazivalo je poštovanje. Arkan je bio slavna ličnost srpskog podzemlja, koji je stekao ime nizom smjelih pljački banaka i bjekstava iz zatvora širom Evrope 1970-ih i 80-ih. Postao je jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca naredne decenije.
Fotografije njegove paravojne grupe, Tigrovi, pomogle su da se zapadno mišljenje odlučno okrene protiv Srbije. Na jednoj od njih vidi se kako srpski milicionar udara nogom u glavu umiruće Bosanke.
Ako je fudbalski stadion oblikovao Vučićev karakter, on je u ratu učio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991. godine, školovao se kod krajnje desničarskog srpskog političara po imenu Vojislav Šešelj. Te iste godine su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju nezavisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji su razbili Jugoslaviju u državu. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je korisna folija za Miloševića, koji je mogao da ga ukaže kao dokaz da su neki Srbi čak ekstremniji od njega.
Šešeljeva Radikalna stranka regrutovala je miliciju koja je postala ozloglašena po divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpske civile. Šešelj je jednom rekao da će njegovi ljudi koristiti zarđale kašike da vade oči svojim neprijateljima, iako je kasnije tvrdio da je to bio crni humor. Sud Ujedinjenih nacija za ratne zločine u Hagu ga je na kraju optužio i osudio za zločine protiv čovječnosti.
Vučić je bio entuzijastičan pobornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. 1995. godine, nekoliko dana nakon masakra oko 8.000 bosanskih Muslimana oko Srebrenice, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: "Ako nas bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana". U decenijama od tada, Vučić se nikada nije u potpunosti izvinio za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. On je neke osuđene ratne zločince tretirao kao heroje po izlasku iz zatvora u inostranstvu.
1998. godine Vučić je postao ministar informisanja pod Miloševićem, što je bila njegova prva pozicija stvarne moći. On je predsjedavao značajnim gušenjem štampe, nametajući ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritikovale vladu. Bio je to početak preokupacije medijima koji će pomoći da se definiše Vučićeva politička karijera.
Ali ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli da ukrote štampu, oni su gubili kontrolu nad stadionom. Mnogi fudbalski huligani su se borili u ratovima, a kada su se vratili kući, "osećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta", rekao mi je Ivan Đorđević, antropolog sa Etnografskog instituta u Beogradu, koji je napisao svoju disertaciju o fudbalu i nacionalizmu na Balkanu.
B., moj huliganski kontakt, kaže to isto, samo malo drugačije - na stadionu je "došla nova generacija, a njih je baš bilo briga za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu muzičku zvezdu Cecu", rekao je on. Odlučili su da im je dosta i Miloševića, koji je Srbiju doveo do ekonomske propasti i statusa provincije u Evropi. Na stadionima su navijači skandirali "Ubij se, Slobodane!" Huligani su se povezali sa političkom opozicijom i počeli da služe kao neformalno obezbjeđenje tokom protesta.
Veliki trenutak nastupio je 5. oktobra 2000. godine, kada su jednonedeljni ulični protesti kulminirali upadom u Skupštinu Srbije, a prednjačili su huligani. Milošević je podnio ostavku sledeće noći, a Srbi su nakratko bili oduševljeni. U znak priznanja uloge koju su odigrali u njegovom svrgavanju, nekim huliganima je pobjednička koalicija Demokratske opozicije očistila krivične dosijee. "Ništa u policiji, ništa na sudovima", rekao je B. "Slobodni smo. Mi smo kao anđeli. Čist list." Euforija je ubrzo izblijedila. Ekonomija Srbije je bila olupina, a Evropska unija nije namjeravala da spase zemlju na koju se gleda kao na jazbinu nepokajanih ratnih zločinaca.
Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti oko sopstvene političke budućnosti. Godinama kasnije, dao je čudan intervju koji nagovještava njegovo osjećanje bijesa i osujećene ambicije. "Sedeo sam kod kuće i video to kao tragediju za srpski narod", rekao je on. "Onda sam izašao napolje, neki narkomani su me napali, pa sam morao da ih pobedim." Obojicu ih je pretukao i nokautirao, rekao je. Ali nekako su ovi misteriozni napadači ustali i ponovo navalili na njega, a on ih je pretukao po drugi put. "Vratio sam se kući", rekao je Vučić, "i znao sam, naravno, da je Srbija u godinama kolapsa i razaranja.
Vijekovima je nacionalni identitet Srbije oblikovan osjećanjem gubitka i povrijeđenog ponosa.
Srbija je došla pod otomansku vlast nedugo poslije legendarne bitke 1389. godine, datuma koji vidite sprejom oslikanog na zidovima širom zemlje. Nije u potpunosti povratila svoju nezavisnost skoro 500 godina.
Ta osjećanja su se ponovo probudila tokom 1990-ih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci složenog građanskog rata. Oni su takođe duboko negodovali zbog NATO bombardovanja koju je predvodila Amerika 1999. godine koja je protjerala srpsku vojsku sa Kosova nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubistvo. To protjerivanje je omogućilo da Kosovo, koje se nekada smatralo srpskim srcem, postane nezavisno, što je još jedan udarac za Srbe.
Vučić i njegova Radikalna stranka postali su nosioci nagomilane nesreće u svojoj zemlji. Vučić je 2007. predvodio grupu demonstranata u znak podrške Ratku Mladiću, vojnom komandantu koji su ponekad nazivali i Kasapinom Balkana. Godinu dana kasnije, kada je ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić uhapšen, Vučić je ponovo bio na ulicama.
Ali vjetar se mijenjao. Istraživanja javnog mnjenja su 2008. pokazala da većina članova Vučićeve stranke želi ulazak Srbije u Evropsku uniju.
Vučić je pomogao osnivanje novog bloka, Srpske napredne stranke. Kritičari su je ismijavali kao istu staru zabavu sa drugačijim izgledom. Ipak, četiri godine nakon osnivanja, Vučićeva koalicija je osvojila veći broj mjesta u parlamentu. Njegova stranka je spretno igrala usred srpske politike, obećavajući prosperitet, čistiju vladu i EU članstvo čak i kada je udovoljavalo bijesu desnice zbog Kosova i drugim uočenim nepravdama.
Vučić je bio suviše mlad da bi postao premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Takođe je dobio nadležnost nad svim djelovima službi bezbjednosti. Zamijenio je glavne šefove odjeljenja lojalistima.
Vučić je ubrzo počeo da se stilizuje kao borac protiv korupcije. Naredio je niz brutalnih hapšenja, a mediji su ga prozvali "srpskim Eliotom Nesom". Iako su neki bili legitimne mete, više od 100 uhapšenih bili su zvaničnici Demokratske stranke koja je upravo svrgnuta na izborima. Kritičari su osudili ovaj potez kao politički obračun. Ali kampanja protiv korupcije bila je popularna u javnosti, a posebno u članstvu Napredne stranke, koja je bila usmjerena na starije i manje obrazovane Srbe. Rejting stranke je skočio. Ljudi su htjeli nekoga da okrive, a Vučić im je to dao.
Među kriminalcima kojima se Vučić ponosno hvalio da ih je strpao iza rešetaka bio je i Darko Šarić, najmoćniji narko bos na Balkanu. Šarić, "kralj kokaina", vodio je globalnu mrežu krijumčarenja i optužen je u odsustvu nakon višegodišnje istrage koja je uključivala američku Upravu za borbu protiv droga. Vučić, koji je upravo pobjedio na parlamentarnim izborima 2014. i koji je trebalo da postane novi premijer zemlje, nazvao je hapšenje trijumfom za sprovođenje zakona u Srbiji. Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji, imao je drugačiju perspektivu. Glavni sudija u predmetu mi je rekao da je Šarića na sudu pitao zašto je odlučio da se preda. Šarić je, podsjetio je sudija, odgovorio da se osjeća sigurnije u Srbiji pod novom vladom koju vodi Vučić.
Kao i Vučića, Belivuka je oblikovao rat u Bosni, iako je bio previše mlad da bi igrao bilo kakvu ulogu u njemu. Jednog jutra u kasnu zimu 1995. godine, kada je rat bio na vrhuncu, eksplozija je odjeknula u porodičnoj kući Belivuk u Beogradu, ubivši troje. Forenzički inspektor na licu mjesta toga dana bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, već veteran na svom poslu. Kada sam ga sreo u Beogradu, bio je penzioner od 63 godine, rumenog lica, prorijeđene sijede kose i grubog ponašanja. Donio je požutjele isječke iz novina o eksploziji, zajedno sa svojim polaroidnim fotografijama sa mjesta zločina.
Belivukov otac, pričao mi je Ristić, bio je veteran koji je nosio oružje kući iz rata; držao je dvije granate u kuhinjskoj fioci. Bio je depresivan, i nakon svađe sa suprugom, otišao je i aktivirao obje granate, očigledno namjeravajući samo da se ubije. Supruga i svekrva su mu bile kolateralna šteta. Nakon toga, devetogodišnji Belivuk je "morao da prođe kroz hodnik, pored leševa, do komšijske kuće", rekao je Ristić. (Jedine vidljive povrede koje je imao su posjekotine.) Ristić mi je rekao da je to neobičan slučaj, ali samo zato što se otac ubio sa dvije granate. "Obično su koristili samo jednu", rekao je.
Belivuk je odrastao i postao izbacivač po beogradskim noćnim klubovima, stekavši list pun sitnih zločina. Početkom 2000-ih, Srbija se borila sa toksičnim nasljeđem Miloševića, koji je osnažio kriminalnu klasu kao sredstvo za izbjegavanje ratnih sankcija koje su izrečene srpskoj privredi. Na vrhu, mafijaši su u dosluhu sa šefovima obavještajnih službi zemlje da bi zaštitili svoj novčani tok. Bili su toliko moćni da su 2003. ubili reformskog premijera zemlje Zorana Đinđića, koji je prijetio obračunom. Na dnu su bili nasilnici poput Belivuka, pješaci u rastućoj trgovini kokainom.
Belivuk bi možda ostao mali nasilnik da se njegov život nije ukrstio sa usponom Aleksandra Vučića. Otprilike 2012, dok je Vučić preuzimao kontrolu nad bezbjednosnim agencijama u zemlji, nova grupa huligana pojavila se na beogradskom stadionu Partizana, a Belivuk je zamoljen da se pridruži. Većina fudbalskih lojalnosti u Srbiji je doživotna, ali vođe nove grupe uglavnom su činili ljudi koji ranije nisu bili povezani sa Partizanom. Naziv grupe, Janjičari, bio je lukavo priznanje ove činjenice: janjičari su bili elitna otomanska vojna sila sastavljena uglavnom od dječaka odvedenih iz njihovih hrišćanskih porodica i oblikovanih u nemilosrdne ubice za osmansku državu. Tamo gdje su raniji huligani imali neformalnu i slučajnu podršku policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove grupe sa državom bile su direktne i političke. Ime njenog prvog vođe kasnije će se pojaviti u rukom pisanim bilješkama službenika za sprovođenje zakona uz oznaku "državni projekat", u dokazima koje su otkrili srpski istraživački novinari.
Belivuk i njegov novi šef - kolega huligan po imenu Aleksandar Stanković, poznat kao Nemi - ubrzo su počeli blisko da sarađuju sa svojim pokroviteljima u ministarstvu unutrašnjih poslova. Veza je razotkrivena u seriji fotografija i razmjenama poruka koji su se pojavili u tužbi godinama kasnije. U jednoj od razmjena, Belivuk je naglasio svoju vjernost, a zvaničnik ministarstva unutrašnjih poslova mu je uzvratio poruku: "Ona zna. Gazda zna. Veliki šef zna".
U porukama nema detalja o kome je riječ, ali ministru je neposredno pretpostavljena bila žena. Vučić je tada bio premijer i šef bezbjednosti.
Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su Janjičari pomogli da se izvede drsko rušenje u centru Beograda koje je otvorilo mjesto za projekat na obali koji je jedan od Vučićevih saveznika posredovao sa liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, u kojem su desetine maskiranih ljudi buldožerima uništili ulicu punu zgrada koje su bile na putu realizaciji projekta, ostaje neriješen.
Zanimljivo je da su Janjičari takođe pomogli da se obezbjedi bezbjednost parade ponosa za Vučića. To je bilo malo neuobičajeno za huligane, blistavo homofobičnu gomilu koja je ovu priliku pretvarala u krvavi metež u prošlim godinama. Ali Vučić je očigledno osjećao da nasilje postaje prepreka za prijavu Srbije za članstvo u EU. Prema riječima B., koji nije bio prisutan, Vučić je organizovao sastanak iza zatvorenih vrata sa grupom vođa huligana, podigavši debeo paket predmeta i obećavši im da će sve prethodne krivične prijave protiv njih biti obustavljene ako zadrže mir tokom događaja parade ponosa.
Parade su poslije toga tekle glatko.
Nisam mogao da potvrdim da je Vučić ikada održao takav sastanak. (Vučić rijetko daje intervjue stranim medijima, a njegovi portparoli nisu odgovorili na moje zahtjeve za intervju.) Ali Stankoviću, Belivukovom šefu, čini se da su njegovi slučajevi suspendovani. Kada je postao vođa bande, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posjedovanja oružja. U narednim godinama, kazna je odlagana desetak puta na lažnim medicinskim tvrdnjama, koristeći ljekarske formulare za koje se kasnije ispostavilo da su falsifikovani, prema dokumentima koje je pronašao beogradski nedeljnik Vreme.
Ubrzo potom, Vučić je u intervjuu upitan da li planira da preduzme nešto u vezi sa porastom huliganskog nasilja. On je odgovorio da nema ovlašćenja da to učini, jer ne postoji "opšti društveni konsenzus" o tom pitanju. Bio je to suštinski Vučić: dijelom zvižduk, dijelom provokacija i ubrzo zaboravljen usred stalnog vrtloga pravih i izmišljenih kriza u Srbiji.
Kako je konsolidovao vlast, Vučić je postepeno preoblikovao Srbiju u autokratiju. Neprofitna organizacija Freedom House je 2019. godine snizila ocjenu Srbije u svojoj godišnjoj procjeni demokratija sa slobodnih na djelimično slobodne, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija i izbore prepune maltretiranja i mita. Ipak, zahtjev Srbije za ulazak u EU bezbrižno se kotrljao, kao da birokrate u Briselu nisu primjetile da Vučić ide u pogrešnom pravcu.
Jedna važna poluga moći za Vučića su mediji. On je iskoristio državnu telekomunikacionu kompaniju da kupi lokalne TV stanice, a njegovi saveznici vode trijadu medijskih organizacija koje besramno prate liniju Napredne stranke i daju dovoljno vremena i samom Vučiću. To uključuje TV mrežu pod nazivom Pink koja je specijalizovana za blistave talk emisije i rijaliti TV.
Najbesramniji je Informer, skandalozni dnevni list.
Početkom 2017. Vučić je najavio da će se kandidovati za predsjednika. Kampanja koja je uslijedila bila je puna optužbi za zastrašivanje birača, a neki javni službenici su rekli da su bili pod pritiskom da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvještaju Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. U medijskom izvještavanju dominirali su organi stranke, koji su blatili Vučićeve rivale. Dobio je 120 puta veću pokrivenost od dva vodeća opoziciona kandidata zajedno, prema Birodi, nezavisnoj istraživačkoj grupi.
Vučić je dobio predsjedničku funkciju sa značajnom razlikom. Pošto je njegova partija dominirala parlamentom, on je sada kontrolisao svaku granu vlasti i mogao je da izabere svog nasljednika za premijera, što je donijelo poređenja sa Putinom, koji je 2008. postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku fotelju kako bi obezbjedio fatamorganu demokratskog poretka u Rusiji. Tokom Vučićeve inauguracije, huligani, među kojima i pripadnik janjičara, pomogli su da se demonstranti razbiju i uklone. Vučićev stil upravljanja postajao je sve otvorenije autoritarniji, sa ulizičnim javnim ispoljavanjem lojalnosti od strane njegovih saveznika.
Istovremeno, Vučić je postao otvoreniji u udvaranju autoritarnim liderima Rusije, Mađarske i Kine. Uprkos svim ovim znacima klizanja, evropski lideri su nastavili da ga srdačno pozdravljaju, ulažući investicije i ne dajući nikakve naznake da će aplikacije Srbije za EU bila u bilo kakvoj opasnosti. (EU je 2020. donirala Srbiji oko 300 miliona evra i činila je 62 odsto srpske trgovine.) Razlog nije bio tajna: status Kosova je još uvek neriješen. Evropljani su polagali nade u Vučića da će nadgledati nagodbu. "On je veoma moćan, neko ko može da ispuni stvari ako želi", rekao mi je jedan njemački diplomata. "On bi mogao biti taj koji će ostvariti značajan napredak na Kosovu.
Vučić je slao umirujuće signale Evropljanima, ali je imao i druge poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. (Ovaj prkosan jezik dijeli sa Putinom, koji je više puta potvrdio svoje protivljenje nezavisnosti Kosova.) Ove poruke često prenosi Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova, koji se redovno žali da su etnički Srbi u drugim balkanskim zemljama maltretirani. Vulin i drugi nacionalisti odbacuju nagovještaje da je njihov pravi cilj Velika Srbija - isti san koji je pomogao da se Balkan uvede u rat 1991. godine.
Bande imaju svoju ulogu u ovim političkim šaradama. Sjeverno Kosovo, sa pretežno srpskim stanovništvom, nominalno je pod kontrolom nacionalne vlade u Prištini. U stvarnosti, dominiraju organizovane kriminalne grupe koje se naširoko vide kao saveznici Vučićeve stranke i koje je Ministarstvo finansija SAD optužilo za zavjeru sa srpskim bezbjednosnim zvaničnicima u švercu. To Vučiću daje važnu polugu da podigne ili smanji regionalne tenzije. Ali kao državno oruđe, mafijaši mogu biti nepouzdani.
Prvi znak prave nevolje u odnosima Vučićeve administracije sa huliganima pojavio se u noći 13. oktobra 2016. Belivuk je upravo izašao iz beogradske teretane zajedno sa svojim šefom Stankovićem, kada je tim atentatora projurio u crnom audiju i otvorio vatru iz kalašnjikova. Dok se Belivuk savijao iza automobila, naoružani napadači su odjurili, ostavljajući Stankovića mrtvog. Ubrzo je na mjestu zločina došlo mnogo policije, navodi se u detaljno dokumentovanoj priči objavljenoj prošle jeseni u Vremenu. Jedan od policajaca je u telefonskom pozivu sa šefom viknuo: "Ko je Belivuk?" i kada je umjesto šefa odgovorio Belivuk, oficir je rekao, očigledno misleći na svog pretpostavljenog: "Rekla vam je da se vratite u skrovište". Banda je imala novog vođu.
Ubistvo je možda bilo povezano sa Stankovićevom ulogom kao "državnog projekta". Prema pisanju Vremena, Stanković, koji se vozio u blindiranom audiju sa policijskim radiem, dobijao je pošiljke kokaina po nižim cijenama od ostalih gangstera, a oni su bili ljuti. Ali šira lekcija ubistva Stankovića bila je da se banda Belivuk uplela u sve nasilniji rat među narko-klanovima u regionu. Trgovina kokainom bila je profitabilnija nego ikad, a latinoamerički karteli su okrenuli pogled ka rastućem evropskom tržištu. Iako veliki dio evropskog kokaina stiže preko kontejnerskih luka u sjevernoj Evropi, balkanska ruta je postajala sve važnija, a veliki dio je bio fokusiran na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije.
Crna Gora je mala - ima nešto više od 600.000 stanovnika - ali ima određene karakteristike koje je čine pogodnom za trgovinu, uključujući dugu obalu Jadrana. Kao i Sicilija, ona je siromašna i u njoj dominiraju klanovi sa reputacijom bezakonja. I ima istoriju krijumčarenja, prakse koju je podsticala vlada tokom građanskih ratova 1990-ih.
Rat bandi počeo je nakon pada Darka Šarića, narko-bosa čije je hapšenje Vučić najavio. Šarić je izgradio bazu za narkotike u Kotoru, prelijepom srednjovjekovnom lučkom gradu na crnogorskom primorju koji je pod zaštitom UNESCO. Grupa kotorskih trgovaca naslijedila je njegov plašt, a zatim se podijelila u rivalske klanove zbog pošiljke od 200 kilograma kokaina. Rat se brzo pretvorio u smrtonosan, a u Srbiji i Crnoj Gori su se počeli često dešavati atentati. Zaraćeni klanovi, Kavački i Škaljarski, izgradili su veze sa policijskim i obavještajnim agencijama širom Balkana, koje su bile uvučene u nasilje.
Stankovićevo ubistvo je u Beogradu viđeno kao znak da rat klanova izmiče kontroli. Ujutro nakon Stankovićeve smrti, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović održao je konferenciju za novinare na kojoj je saopštio da je dosta: vrijeme je za obračun sa mafijom. Kako se to desilo, stvari su postale mnogo gore.
Jedno od prvih Belivukovih akcija kao šefa bilo je da promjeni ime svoje bande u "Principi". U intervjuu jednom beogradskom nedeljniku - jedinom za koji se zna da je dao - rekao je da je to zato što je djelovao "iz principa". Nije rekao koji su to principi.
Ime je nosilo još jednu prećutnu asocijaciju: Gavrilo Princip, nacionalista bosanskih Srba koji je započeo Prvi svjetski rat ubivši nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koji se još uvijek smatra herojem među Srbima zbog svog hrabrog stava protiv Austrougarske imperije...
Belivuk je dospio do većih naslova nekoliko mjeseci kasnije, kada su on i njegov potporučnik Marko Miljković, poznatiji kao Kasapin, optuženi da su ubili čovjeka u centru Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke vještine koji je radio kao obezbjeđenje u beogradskom noćnom klubu na jednom od splavova na obali rijeke.
Predsjednik Vučić je na svojoj omiljenoj televiziji Pink objasnio da je ovaj čovjek bio na meti "jer je sprečio neke od Belivukovih i Miljkovićevih ljudi da preuzmu splavove. Kad dođete u bunker na stadionu, dobijete gram droge za 50 evra, pa se to širi po Srbiji, prodaju ga na splavu za 70. Ta cena samo raste. I zato je ovaj čovek ubijen".
Čuvši to, Belivuk je lako mogao da zamisli da je njegova državna podrška presahla. Umjesto toga, ponovo se potvrdio poznati obrazac. DNK dokazi koji impliciraju na Belivuka misteriozno su nestali, a on i njegov zamjenik su obojica oslobođeni (iako su odslužili zatvorsku kaznu prije presude).
Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bilo je pojavljivanje gosta na tribinama: Danila Vučića, najstarijeg sina predsjednika. Fotografije Danila sa rukama oko članova bande Belivuk pojavile su se u beogradskim nezavisnim medijima, što je navelo predsjednika da optuži novinare da su nepravedno gađali njegovu porodicu. Vučić je više puta rekao da je njegov sin, koji radi u vinoteci, privatnik bez službene funkcije. Ali čini se da Danilo igra dvosmislenu političku ulogu. On je prije dvije godine javno dočekao srpskog ratnog zločinca nakon što je odležao kaznu u Hrvatskoj i, prema pisanju srpskih medija, uručio mu 30.000 dolara u gotovini, zajedno sa ključevima od beogradskog stana i automobila. Porijeklo ove velikodušnosti nije objašnjeno. (Vučićevi portparoli nisu odgovorili na zahtjeve za komentar).
Danilo je takođe fotografisan kako stoji sa liderom "Narodne patrole", ekstremno desničarske nacionalističke grupe koja organizuje antiimigrantske proteste i od nedavno prijeti da će preći granicu u odbranu etničkih Srba koji žive na Kosovu.
Belivuk i njegova banda su do 2019. godine na stadionu Partizana osnovali bunker gdje su mučili žrtve i skladištili drogu i oružje. Imali su na umu veće stvari od fudbala: Rat između dvije crnogorske kokainske frakcije je poremetio organizovani kriminal širom regiona. "Najznačajnije organizovane kriminalne grupe odlučile su da se pridruže jednoj od ove dve rivalske kriminalne grupe", zaključak je srpskog obavještajnog dokumenta, citiranog u istrazi Međunarodnog konzorcijuma o organizovanom kriminalu i korupciji, u maju 2020.
Rat klanova nisu vodili samo kriminalci. Pojedine srpske i crnogorske policijske i obavještajne službe stale su na stranu Kavačkog klana, prema informacijama iz izvještaja (Policija u obje zemlje negira bilo kakvu povezanost sa bandama). Atentati su počeli na ulicama Beograda i Podgorice, ali su se ubrzo proširili na Španiju, Austriju, Njemačku, Holandiju i Grčku. Nekoliko balkanskih reportera koji su pratili rat klanova rekli su mi da je trenutni broj leševa više od 70.
Banda Belivuka postajala je sve vidljivija van granica Srbije. Španska obalska straža je 2019. godine zaplijenila 800 kilograma kokaina na brodu koji je dolazio iz Južne Amerike. Droga je vrijedila 50 miliona evra. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu direktno povezani sa bandom Belivuk, mnogi paketi kokaina nosili su lik Gavrila Principa, potpis te bande.
Nema sumnje da su Belivuk i njegova banda u zatvoru jer je Europol razbio kod na Sky-ECC, razotkrivši inkriminišuće poruke i fotografije grupe. Ostaje nejasno šta su srpske vlasti znale i šta su namjeravale da urade povodom toga. Zvaničnici Europola sa kojima sam se sreo u Hagu bili su oprezni u pogledu toga kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi sa podacima Sky.
Zvanično, presretnuti razgovori su predati nakon hapšenja Belivuka i ti presretnuti razgovori su bili osnova optužnice. Ali izgleda da je Europol (ili jedan od njegovih partnera) dojavio Srbima nekoliko mjeseci ranije. To je rekao i bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović, koji je naveo da je hapšenje omogućeno zbog Sky-a. A u oktobru 2020. Vučić je, tokom neugledne izjave o nasilju bandi, rekao da je nedeljama slušao o jezivim zločinima, a zatim je zagonetno dodao: "I ne dozvolite da nam ceo grad priča o tome kako je neko nekome odsekao glavu preko Skype-a. "
Taj komentar je privukao pažnju Stevana Dojčinovića, jednog od najistaknutijih srpskih istraživačkih novinara. Dojčinović je osnivač Mreže za izvještavanje o kriminalu i korupciji i od 2016. piše o bandi Belivuk i njenim vezama sa državom. Bio je meta mnogih prijetnji i napada u Vučićevim medijima, koji su ga etiketirali kao između ostalog, teroristu, špijuna, mafijaša, narkomana, izdajnika i sado-mazohistu. Dojčinović je mali čovjek osjetljivog, lisičjeg lica i prstena na nosu. On i njegovo osoblje rade u beogradskoj kancelariji koja je toliko mala i puna dokumenata da je ulazak u nju kao ulazak u pretrpani orman. Dojčinović mi je rekao da vjeruje da je Vučićev komentar o odsjecanju glava (očigledno je pobrkao Sky sa Skajpom) možda posljednje upozorenje bandi. "Banda Belivuka je bila korisna državi, ali je izmakla kontroli, postajala suviše nasilna", rekao je Dojčinović. "Takođe su bili posmatrani spolja, Evropljani su obavestili srpsku policiju o presretanjama Sky-a.
Ako je Dojčinović u pravu, srpske vlasti još u oktobru 2020. godine nisu odlučile šta da urade sa Belivukom i njegovom bandom. Definitivno su bili zabrinuti, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela da prati bandu početkom avgusta, šest mjeseci prije hapšenja. Ali izgleda da nisu bili dovoljno zabrinuti da spriječe bandu da muči i ubija ljude.
Zahvaljujući Sky-ECC porukama koje je otkrio Europol, sada imamo zastrašujuće precizan zapis o tome šta se dogodilo nekim od muškaraca koji su počeli da nestaju u Beogradu 2019. Banda Belivuk razvila je rutinu ubistava i usavršila je, sa desetinama pratilaca koji igraju različite uloge. Ponekad su iskušavali žrtvu poslovima sa drogom ili oružjem; u jednom slučaju su prevarili rivala da povjeruje da je saradnik zarobio Belivuka i da bi sada mogao da ga ubije. Sky tekstualne poruke često pružaju trag zločina iz minuta u minut.
Jedan od muškaraca na koje su ciljali bio je 33-godišnji rivalski vođa huligana po imenu Goran Veličković. Bio je istaknuta, omiljena ličnost na stadionu Partizana. Bio je oženjen svojom djevojkom iz djetinjstva i imao je dvoje male djece i posao kod svog rođaka koji je popravljao prozore. Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivne grudi, a na njegovoj desnoj podlaktici je vidljiva tetovaža koja kaže "TheYoung Boys", naziv njegove grupe navijača.
Veličković je znao sve o stadionu i njegovim rivalstvima. Ono što ga je mučilo, rekla mi je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije. "Ono što nas je jako zabrinulo je to što je policija bila tu da pruži pomoć suparničkim grupama", rekla je Jelena. "Ako ste deo takve grupe, to vam daje nezamislivu moć. A ako ste protiv te grupe, ne možete se zaštititi."
Početkom avgusta 2020. Goran je izašao da se sastane sa prijateljem i više se nije vratio. Proći će mjeseci prije nego što Jelena sa sigurnošću sazna šta se dogodilo. Tek kada je vidjela Sky dokaze iz optužnice, shvatila je: Gorana je iz Beograda namamio čovjek kome je vjerovao, na zemljani put pored napuštenog žitnog polja. Grupa Belivuka ga je uhvatila u zasjedu, vezala i odvezla u svoju klanicu, dok je Jelena hranila bebe i spremala večeru za svog muža.
Banda je pripremila komoru za mučenje u skrivenoj prostoriji u koju se ulazilo preko garaže. Tu su bile lisice i kaiševi, zajedno sa sječivima, vrućim peglama i radnom odjećom za jednokratnu upotrebu. Mašina za mljevenje mesa stajala je na jednom kraju. Prije svakog ubistva, članovi bande su postavljali svježe plastične folije na pod i zidove.
Prema optužnici, Gorana su uveli u sobu i ispitivali, primoravajući ga da otključa telefon i pregleda svoje kontakte. Kliještima su mu čupali nokte, tukli ga i dokrajčili tako što su mu sjekirom odrubili glavu. Goranu su nožem urezali uvredu na leđa, snimili nekoliko fotografija i poslali ih kontaktima na njegov telefon. Jedna fotografija je išla sa tekstom: "Vidiš dušo? Meksiko usred Beograda."
Vođe bande, otkrivaju presretnuti slučajevi Sky, često su uživali u mučenju. Prilikom još jednog ubistva nekoliko nedelja kasnije, Belivuk i njegova desna ruka su se javili na svoje Sky telefone iz Crne Gore (gdje su vršili još tri ubistva) kako bi ohrabrili svoje sljedbenike u Beogradu da daju "102 odsto sebe" mučenju najnovije žrtve. Transkripti sa Sky-a pokazuju da su tražili da se telefon stavi blizu žrtve kako bi mogli da ga opsuju i da mu kažu da planiraju da ubiju njegovog oca i brata i "sve što ste ikada poznavali i voleli". Kasnije je Belivuk ponovo poslao poruku, tražeći od jednog od svojih podređenih da opširno opiše torturu i "ne preskači te sočne detalje za mene".
Nakon što je svaka žrtva bila mrtva, muškarci su slijedili isti ritual. Sjekirama i noževima su tijelo sjekli na komade, pa ih hranili kroz mašinu za mljevenje mesa, skupljajući ostatke u vreće koje su prevrtali u Dunav. Zapalili su torbe, zajedno sa svom odjećom i stvarima žrtve. Uništili su i okrvavljenu plastičnu foliju i očistili mašinu za mljevenje mesa kiselinom i izbjeljivačem. Ali to nije bio kraj. U skoro svakom slučaju, kažu tužioci, slali su poruke članovima porodice žrtve, često se pretvarajući da su oni, i nalazili načine da izvuku novac, drogu i automobile.
Jelena Veličković mi je rekla da joj je sve do dana kada je saznala šta se desilo njenom mužu - videvši fotografije njegovog unakaženog tijela u jednoj srpskoj TV emisiji - bilo teško da povjeruje da je Belivuk odgovoran.
"Bio je skoro prijatelj", rekla je. "Srela sam ga mnogo puta na stadionu. Moj muž takođe." Godinama ranije, kada je svoje prvo dijete vodila na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. I, po srpskom običaju, čak joj je dao novac za bebu, poklon od 50 evra. "Bio je fin u to vreme", rekla je. "Nikad nisam mogla da zamislim da bi čovek koji nam je dao poklone za naše dete, da bi taj momak mogao da ubije mog muža.
Jelena je mala žena velikih, tamnih očiju, okruglih crta lica i rezignirane melanholije. Tetovaže joj prekrivaju ruke, uključujući i nedavnu na kojoj na srpskom piše: "Bol koji osećam danas biće moja moć sutra."
Jelenin advokat, koji je sjedao sa nama, rekao mi je da vjeruje da Belivuk i njegovi ljudi nisu rođena čudovišta. Vlada je bila potrebna da se to dogodi. "Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja", rekla je ona. "Imao je iluzije veličine. On i njegovi prijatelji i sami su postali žrtve. Neko ih je hranio zabludama."
U dvije godine od kada je uhapšena grupa Belivuk, Vučić je više puta rekao da je slučaj označio odlučujući raskid sa prošlošću. "Očistićemo državne institucije od svih njihovih saradnika", izjavio je on na prvoj konferenciji za novinare nakon hapšenja. Kasnije je grupi novinara rekao:
Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i barova neće morati da brinu da će neko doći i želeti da ih reketira, a onda se plaše da to prijave policiji jer ne znaju da li je neko u policiji dobro povezan sa ovim ubicama.
Bila je to poruka sračunata da se dopadne Srbima koji su uznemireni onim što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je bio usmjeren i na Evropsku uniju, koja Srbiju neće primiti u klub dok se ozbiljnije ne pozabavi vladavinom prava.
Bilo je više razloga za sumnju u predsjednikovo obećanje. Slične stvari je govorio i u prošlosti, a Belivuk je u Srbiji viđen kao posljednji u dugoj seriji korisnih siledžija, zamijenljivih kao i Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je to što se srpske vlasti i dalje druže sa dilerima droge i bandama. Jedan od senzacionalnijih nedavnih primjera bilo je otkriće velike farme marihuane 30 milja izvan Beograda koju su, prema tužiocima, štitili policajci i vojni službenici. Čini se da je farma, dizajnirana da proizvodi visoko koncentrisane oblike kanabisa, najveća u Evropi.
A Vučićev odnos sa odmetnicima prevazilazi Srbiju. Godine 2018, kosovski biznismen kojeg Ministarstvo finansija SAD optužuje za veliku trgovinu drogom i oružjem optužen je za ubistvo tamošnjeg političara. Vučić je stao u odbranu nazivajući ga "čovekom koji brani srpski narod i ognjišta severnog Kosova". Paradoksalno, Vučićev uticaj na sjeveru Kosova je dio razloga zašto ga Evropska unija vidi kao vrijednog partnera. Tu moć je demonstrirao krajem prošle godine tokom granične krize koja je nakratko prijetila da preraste u otvoreni sukob.
Konfrontacija se zahuktala, možda ne slučajno, tokom samita Evropske unije u decembru na kojem je Vučić ponovo potvrdio svoje odbijanje da učestvuje u sankcijama EU Rusiji. Etnički Srbi na sjeveru Kosova zabarikadirali su puteve, blokirajući kretanje kosovskih vlasti. Demonstranti su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući pripadnike Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja ima veze sa ruskom paravojnom grupom Wagner. Beograd je poslao svoje trupe na granicu, prijeteći da će upasti i braniti Srbe na Kosovu. Vučić je tada održao sastanak sa grupom kosovskih Srba i kriza je prestala.
Nepotrebno je reći da su granični sukobi privukli pažnju Evropske unije. Sredinom marta, lideri Srbije i Kosova provizorno su se složili sa planom za normalizaciju odnosa koji sponzoriše EU, ali je Vučić odbio da se pismeno obaveže na bilo šta.
Prije skoro deceniju, američki naučnik i analitičar po imenu Danijel Serwer pomogao je da se organizuje Vučićevo prvo javno pojavljivanje u Vašingtonu. On je radio na Balkanu 1990-ih i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korjenima. Ali bio je razočaran rezultatima drugih srpskih političkih lidera. Rekao mi je da Vučić nije obećavao ništa o Kosovu, ali je rekao da će se približiti Evropskoj uniji. Serwer je Vučića smatrao inteligentnim i ozbiljnim. Postojala je nada, rekao mi je, da bi Vučić mogao da bude figura "Niksona u Kini", sposobna da dovede konzervativnu bazu svoje stranke do potpunijeg pomirenja sa susjedima Srbije.
Serwer mi je rekao da se njegov odnos prema Vučiću iz korijena promijenio. "Vučić je sada smrtno ozbiljan po pitanju 'srpskog sveta'", rekao je on. Te riječi, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, prenose ideju da Srbija ima pravo da dominira zemljama na kojima žive etnički Srbi, uključujući i nekoliko susjednih zemalja. "Imao je priliku da se preseli u proEU smjer, a on je odlučio da to ne čini." Serwer je spekulisao da kada bi Vučić zaključio reforme potrebne za ulazak u EU, to bi oslabilo njegovu vlast ili bi ga možda čak dovelo u zatvor. To se dogodilo i bivšem premijeru Hrvatske Ivi Sanaderu, koji je vodio većinu priprema svoje zemlje za pristupanje, da bi bio uhapšen i zatvoren pod optužbom za korupciju (i danas je u zatvoru). Sanaderova sudbina postala je opomena za balkanske buduće reformatore.
Sjedinjene Države i EU su nastavili da opslužuju Vučića, fokusirajući svoju politiku na ekonomski rast i uglavnom ignorišući njegov neoliberalizam. Trampova administracija je djelovala posebno naklonjeno Vučiću, otvoreno stala na njegovu stranu u regionalnom tarifnom sporu i iznudila kolaps popularne vlade na Kosovu. Tramp je poslao abrazivnog specijalnog izaslanika u region, Ričarda Grenela, koji je, činilo se, bio naklonjen posredstvu u "sporazumu vijeka" između Srbije i Kosova kako bi poboljšao Trampove izglede na predsjedničkim izborima 2020. (To se nije dogodilo.)
Serwer i brojni drugi balkanski eksperti kažu da SAD i Evropska unija propuštaju priliku da gurnu Vučića u demokratskijem pravcu. "Imamo više uticaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje na zemlji", rekao mi je Kurt Basuener, naučnik koji je opširno pisao o Balkanu:
A mi svoju politiku gradimo na Vučiću i ljudima poput njega. Kada bi Vučić znao da rizikuje da izgubi veliki dio svoje zapadne finansijske i diplomatske podrške, rekao je Basuener, njegova bi računica mogla da se promjeni o svim vrstama stvari, uključujući i njegovu naviku da mazi kriminalce i huligane. Ideja da Srbija može da "uravnoteži" Zapad i Rusiju je u velikoj mjeri fatamorgana, rekao je Basuener. Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se bori da obnovi sopstvenu razbijenu vojsku, ima malo toga da ponudi običnim Srbima.
Jednog popodneva u Beogradu, proveo sam sat vremena u razgovoru sa Borisom Tadićem, koji je bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Rekao mi je da je organizovani kriminal postao toliko moćan u Srbiji da je teško znati ko je glavni. Dok je bio na vlasti, rekao je, bio je začuđen kada je otkrio da kriminalne bande "imaju bolju opremu i tehnologiju od naše policije". Kokainski karteli su postali toliko unosni da su mogli korumpirati svakoga. Tadić je rekao da se uspješno borio protiv mafije. Vučić je, kako je rekao, "pomogao da se kriminalci dovedu na vlast" vjerujući da može da ih kontroliše. Bila je to opasna kocka: "Kakav je konačni ishod vaše moći ako huliganima i kriminalcima rušite temelje društva?" pita se Tadić.
Tadić je s nelagodom bacio pogled oko nas na dvorište hotela i pitao "Ko vodi ovu državu?", nakon čega je dodao da "možda pored nas sede neki Belivukovi saputnici".
Objavljeno: 04. maj 2023 | pobjeda-me Vladimir Živojinović, Robert F. Worth
Njujork Tajms o vezama Vučića i Belivuka: Predsjednik, fudbalski huligani i "Kuća užasa":
