Šaćir Filandra 24 sep 2023
Javno propitivanje muslimanskog imena za bošnjački narod otvara se osamdesetih godina prošlog stoljeća, tačnije sredinom 1987. godine, i to sa puke margine, kroz rubriku Tribina čitalaca Oslobođenja. Taj pionirski korak pripadao je Halidu Čauševiću, dok se u emigraciji Adil Zulfikarpašić sve vrijeme zalagao za bošnjačku nominaciju.
Socijalizmu i Jugoslaviji još se nije nazirao kraj, samo na prvi pogled, budući je velikosrpski nacionalizam već bio formatiran. Uzavrele polemičke strasti između Beograda i Zagreba tih godina rijetki Bošnjaci koriste, ne da se brane od otvorenog beogradskog osporavanja subjektiviteta njihova naroda, budući je to i danas jalov posao, već da skrenu pažnju na sebe, da kažu da su u nadolazećim događanjima i oni i njihova domovina Bosna, Tu.
Bosanska paradigma
Željena ili moguća, ali u svakom slučaju nova i drugačija pozicija bosanskih muslimana i Bosne u nadolazećem raspadu Jugoslavije, bila je određujući činilac otvaranja prostora za zahtijevani povratak starog narodnog imena.
Povijesno iskustvo danas govori da se kategorija musliman vezivala za Jugoslaviju kao državni oblik, kao što se kategorija Bošnjak vezuje za samostalnu i nezavisnu bosanskohercegovačku državu. Odnosno, rastakanje Jugoslavije te dolazak jedne nove, bosanske paradigme, bili su rodno tlo bošnjaštva.
To je društveno-historijski okvir koji mu je omogućio ponovnu pojavu na društvenoj pozornici i iz čijeg ga je horizonta nužno i procjenjivati. U tom smislu pojam bošnjaštva devedesetih godina prošlog stoljeća bio je nerazdvojiv od bosanskohercegovačke državne samosvijesti.
Stoga je bošnjačko pitanje par godina prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo i državno pitanje - svaki govor o bošnjaštvu posredno je bio govor o Bosni - a ne samo etničko, odnosno nacionalno muslimansko pitanje.
Zašto smo mi Bošnjaci
Kada je na Bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. odlučeno da se narodu vrati njegovo povijesno i tradicionalno ime Bošnjaci, nedoumice oko značenja tog termina nisu nestale, bar još za neke.
Inače, sam čin usvajanja Deklaracije o narodnom imenu, čije se autorstvo pripisuje Muhamedu Filipoviću, bio je aklamativan, izvršen u svečarskoj i krajnje emotivnoj atmosferi. Nije bilo diskusije, pitanja, osporavanja, štaviše, budući su na dnevnom redu Sabora bila važnija politička pitanja, ovom aktu renominacije nije ni pridavana posebna pažnja, izvršen je na marginama Sabora, osobno svjedočim tome. Desio se onako, rekli bismo usputno, budući je bilo samorazumljivo da se u tom vremenu Bošnjaci vraćaju sebi, svojoj domovini i državi pa i svojoj nominacijskoj tradiciji.
Nedoumice koje spominjem ticale su se pitanja jesu li termini "Musliman" i "Bošnjak" sinonimi? Nisu! I pored toga što se i danas uveliko ova dva etnonima poistovjećuju, smatraju dvama različitim nazivima za isti narodni entitet, ova dva termina imaju sasvim različite konotativne vrijednosti.
Čin renominacije značio je veliki povijesni iskorak muslimanskog naroda, njegov otklon od religijskog i kulturnog definiranja prema političkom. S bošnjačkim terminom izvršio se političko-nacionalni preobražaj prijašnjeg sadržaja pojma muslimanstva.
Država - najvažnija bošnjačka nacionalna institucija
Sada se opseg pojma proširio na državu, jezik i domovinu, dok se sadržaj pojma nacionalizirao, politizirao i laicizirao. S bošnjaštvom kategorija države, a ne religije, postaje odlučujući činilac nacionalnog identiteta naroda, a u unutaretničkoj dimenziji identiteta naglašenije se iskazuje granica prema Srbima i Hrvatima. Sažetije rečeno, sa "bošnjaštvom" bosanskohercegovačka država postaje najvažnija bošnjačka nacionalna institucija, baš kao što je sa "muslimanskom" nominacijom to bila njihova Islamska zajednica. To proširenje značenja i sadržaja pojma od religije i kulture prema državi i politici čini bit bošnjaštva.
Kao osnove bošnjačkog identiteta danas moguće je navesti sljedeće stavove: Bošnjaci vide Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu i zasebnu historijsku, kulturnu i političku domovinu; smatraju se Bošnjacima slavenskog porijekla i uvjereni su da ne pripadaju nijednoj drugoj etničkoj grupi, što ranije nije bio slučaj; dijele uvjerenje o političkim i teritorijalnim vezama sa stanovnicima srednjovjekovne Bosne; prihvataju Bosnu i Hercegovinu kao multietničku državu i smatraju i vjeruju da je to poželjno; Bošnjaci su nacija koja prihvata da njihova domovina ne treba i ne može biti uređena na ekskluzivističkom principu nacije - države; prihvataju doprinose bosanskome i bošnjačkome identitetu nastalom prolazom Bosne kroz različite epohe; u svom identitetu prihvataju islamsku, predislamsku i neislamsku kulturnu komponentu.
Prelaz sa muslimanske na bošnjačku nominaciju rezultat je dugog trajanja i povijesnog razvoja bošnjačkog naroda i bosanske države, ali i sretne povijesne kontingencije, tako da je na Bošnjačkom saboru taj čin samo formaliziran.
Muslimansko ime za bošnjački narod, koje je i moglo nastati samo u nemuslimanskoj sredini kako je lucidno zapazio Alija Isaković, tim je društvenim razvojem nadiđeno i prevaziđeno.
Vezivanje uz zemlju
Kako je novo ime primljeno od nebošnjačkih naroda u Bosni, uputno se zapitati? Prije s podozrenjem, već s oduševljenjem. Novo bošnjačko ime nije imalo nikakve imperijalne, asimilatorske, fundacionističke i prema Bosni paternalističke namjere.
Njegova deviza nije bila Bosna Bošnjacima, već sloboda Bošnjacima i pravo na život Bošnjacima.
A te dvije vrijednosti su im upravo tih ratnih godina od susjeda bile osporavane.
Te najteže ratne godine bošnjačke humanitarne, vojne, političke i teritorijalne pozicije bile su tragično loše, narod se borio za goli opstanak u opkoljenom Sarajevu bez struje, grijanja i vode.
U takvoj poziciji, kada su bili stjerani na petinu državne teritorije, iluzorno je govoriti o namjerama porobljavanja ili asimiliranja drugog.
Promjena imena naroda značila je njegovo jače vezivanje za zemlju koja se tada, kao i stoljećima ranije branila i državu koja se gradila, i ništa više.
Prof. dr. Šaćir Filandra je rođen 1961. godine u Crnićima, Stolac. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za filozofiju i sociologiju 1985. godine. Doktorirao je iz oblasti savremena politička filozofija.
Izabran je u zvanje redovnog profesora 2008. godine. Predaje nastavne discipline: Politička filozofija, Sociologija jezika, Politike identiteta i Socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bio je gostujući predavač na Odsjeku za historiju / političke nauke na Yale univerzitetu u SAD-u 1999/2000. godine te pomoćnik predavača na Otvorenom univerzitetu, Institut za jugoistočno-evropske studije, Budimpešta, 1997. godine. Autor je knjiga Bošnjaci nakon socijalizma (o bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu), Bošnjačka politika u XX stoljeću te Bošnjaci i Moderna, a nosilac je koautorstva za knjigu Bošnjačka ideja(sa Enesom Karićem) te autor preko četrdeset naučnih i stručnih radova.
Bio je glavni i odgovorni urednik Izdavačkog preduzeća "Sejtarija" u Sarajevu od 1994. do 2010. godine, a u periodu od 1988. do 1990. glavni i odgovorni urednik časopisa za kulturu "Lica" u Sarajevu. Funkciju predsjednika Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" obnašao je od 2001. godine do 2009. godine. Participirao je u radu više domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, kongresa i simpozija, kao i u realizaciji više naučnoistraživačkih projekata.
Njegova knjiga Bošnjačka politika u XX stoljeću osvojila je nagradu i priznanje lista "Dnevni avaz" te je proglašena kulturnim događajem 1999. godine.
Objavljeno: 24 sep 2023 | radiosarajevo-ba
