HOARE: Krajnji cilj rukovodstva Srbije i RS-a je dovršiti podjelu Bosne i Hercegovine i pripojiti RS Srbiji!
• Hoare: Vlast i dominacija Miloševićevske velikosrpske nacionalističke paradigme nad srpskim političkim klasama nikada nije slomljena! Hoare: Vlast i dominacija Miloševićevske velikosrpske nacionalističke paradigme nad srpskim političkim klasama nikada nije slomljena!
06 maj 2024 preporod-com Mirnes Kovač
Za Preporod je govorio dr. Marko Attila Hoare, profesor na Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose Univerziteta "Sarajevo School of Science and Technology" (SSST) u Sarajevu
Partizani, četnici i svojatanje antifašističkog naslijeđa
:: Poštovani profesore Hoare, svake godine početkom maja u Bosni i Hercegovini i širem regionu Zapadnog Balkana, dakle, u zemljama nastalim nakon raspada SFR Jugoslavije, pokrene se priča o antifašistima naspram onih koji su podržavali fašizam u Drugom svjetskom ratu. Vladajuća srpska nacionalistička grupacija političara i stranaka uglavnom veoma glasno ističe da je srpski narod bio prvi koji se pobunio protiv fašizma, te da je tradicija antifašizma duboko ukorijenjena u ovoj naciji, pozivajući se na slobodarski duh i otpor tokom Drugog svjetskog rata. Koliko su historijski tačne i održive ove tvrdnje?
Srpski nacionalisti od Miloševića i prije pokušavaju prisvojiti antifašističko naslijeđe koje s pravom pripada svim narodima Zapadnog Balkana. U stvarnosti, narodi svih balkanskih zemalja pod okupacijom sila Osovine bili su podijeljeni između antifašista s jedne i kvislinga i kolaboracionista s druge strane, pri čemu većina običnih ljudi nije bila čvrsto ideološki opredijeljena ni za jedan tabor. Oružana partizanska borba koja je izbila 1941. godine protiv osovinskih okupatora Jugoslavije bila je višenacionalna, a predvođena je višenacionalnom komunističkom partijom čije je središte bilo u Hrvatskoj, a čiji je vođa bio polu-Hrvat, polu-Slovenac Josip Broz Tito. Srbi su 1941. godine bili nesrazmjerno zastupljeni među partizanima, ali su činili samo mali udio ukupnog srpskog naroda. Srbonacionalistički četnici Draže Mihailovića gotovo su odmah počeli sarađivati s osovinskim okupatorima, dok se značajan dio srpske elite okupio oko nacističko-kvislinškog režima Milana Nedića. Do kraja 1943. godine, partizani su trijumfirali kao istinski multinacionalni pokret otpora u kojemu su nesrbi bili većina.
:: Imajući u vidu činjenice koje ste predstavili u svojoj knjizi Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni (Partizani i četnici, 1941-1943), koja je ranije objavljena na engleskom (Britanska akademija, 2007), a nedavno prevedena i štampana i na bosanskom jeziku (Dobra knjiga, 2023), kako biste odgovorili na ove teze, s obzirom na činjenicu da je Srbija kao država u potpunosti izjednačila partizanski i četnički pokret tokom posljednje dvije decenije. Koje su bile osnove za ovaj historijsko-pravni revizionizam i kakve su njegove posljedice?
Ideja da su dvije strane u građanskom ratu između Srba u Drugom svjetskom ratu, između 1941. i 1945. godine, dakle, četnici i partizani, bili "dva pokreta otpora" je jedan privlačan mit za srpske nacionaliste, jer igra na omiljenu nacionalističku temu nacije koja pati od unutarnjih podjela koje treba prevladati u interesu patriotskog jedinstva. U stvarnosti su partizani i četnici bili potpuno suprotni pokreti. U Srbiji su četnici bili nevoljko uvučeni od strane partizana u direktnu borbu s Nijemcima i gotovo odmah su pokušali preći na saradnju s okupatorima protiv partizana. U NDH su četnici bili spremni samo na borbu protiv ustaša, a ne protiv Italijana ili Nijemaca. Profilirali su se kao posebna struja suprotstavljena partizanima upravo nasuprot komunističkoj želji da se antiustaška borba proširi u antiokupatorsku borbu. Oni konkretno nisu željeli antifašističku borbu, već srpsko-nacionalističku borbu protiv hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog stanovništva općenito, za genocid i uspostavu Velike Srbije, i aktivno su sarađivali s okupatorima u ostvarenju tog cilja.
Privrženost srpskih političkih slojeva velikosrpskim ciljevima
:: Početkom dolazećeg maja najavljen je tzv. "Vaskršnji sabor" Srbije i bh. entiteta Republika srpska. Što ova inicijativa znači u kontekstu promicanja ideje "Srpskog svijeta" i koliko može biti opasna za budućnost ovih prostora. Jesu li EU i SAD svjesni kuda te politike mogu voditi?
Ovo je još jedan simboličan pokazatelj privrženosti rukovodstava Srbije i Republike srpske, te srpskih političkih slojeva općenito, velikosrpskim ciljevima. Njihov krajnji cilj je dovršiti podjelu Bosne i Hercegovine i pripojiti Rs Srbiji. Još nisu u poziciji da to postignu, s obzirom na prisutnost Zapadnog saveza na Zapadnom Balkanu, ali opasnost je da takvi simbolični koraci postupno stvaraju međunarodno prihvaćanje neizbježnosti ovakvog ishoda. Kako stvari sada stoje, Zapad neće prihvatiti takav ishod, međutim, to bi se u budućnosti moglo promijeniti. Naprimjer, ako Trump ponovno bude izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Rusija pobijedi Ukrajinu i NATO se raspadne.
:: Koliko je, zapravo, naslijeđe Miloševića i njegovih agresivnih hegemonističkih ratova iz 1990-ih danas prisutno među Srbima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i drugim dijelovima Balkana gdje žive kao manjine, poput Hrvatske? Neki autori upozoravaju na fenomen "gubitničkog fatalizma" kao općepoznatu pojavu u povijesti. Koliko toga ima u srpskom narodu. Čini se da su 1990-ih narodi bili dosta spremniji za ratove, a danas je ta energija puno prisutnija među političkim elitama?
Vlast i dominacija Miloševićevske velikosrpske nacionalističke paradigme nad srpskim političkim klasama nikada nije slomljena. Predsjednik Vučić nastavlja promovirati srpski povratak Kosova, obnovu srpske kontrole nad Crnom Gorom i državnost Republike srpske. Sva tri ova koncepta su zamišljena kao dio projektirane Velike Srbije, koja se trebaju ostvariti u idealnom scenariju srpskih nacionalista. Ako se ne mogu realizirati u kratkom roku, s obzirom na prisutnost Zapadnog saveza na Balkanu, politika Srbije ima za cilj ostaviti otvorena vrata toj mogućnosti nekom dugoročnom periodu. U međuvremenu, Vučić ima za cilj opstruirati ulazak Kosova u međunarodne organizacije, iskoristiti srpsku manjinu na Kosovu da spriječi njegovu konsolidaciju kao države, naprimjer, kroz sukob oko sjevernih općina, te kontrolirati Crnu Goru preko prosrpskih političara. Dodik ne skriva da nastavlja slijediti cilj Miloševića i Karadžića o podjeli Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj postoje istaknuti srpski nacionalistički glasovi među srpskom manjinom, poput Milorada Pupovca, koji se tvrdoglavo opiru priznavanju genocida u Srebrenici. Dejan Jović, koji je napisao genocidno-revizionističku knjigu o raspadu Jugoslavije, koja je odbacila genocid u Bosni i Hercegovini kao "privatnu osvetu" i žali zbog neuspjeha JNA da slomi Hrvatsku, te Milana Radanovića koji sistematski napada Memorijalni centar Srebrenica i brani ekstremno desno velikosrpsko naslijeđe Crne ruke.
Konsolidiranje stečenog iz prethodnog genocida
:: Narodna skupština Republike srpske usvojila je u četvrtak, 18. aprila, izvještaj famozne "Međunarodne komisije za Srebrenicu", a nakon toga je održan veliki miting na Trgu Krajine u Banjoj Luci s kojeg smo čuli vrlo zabrinjavajuće poruke. Dodik je čak otišao i dalje objavljujući da Srbi "ne mogu živjeti s muslimanima, odnosno Bošnjacima koji nas uporno kleveću i nameću odgovornost tamo gdje je nema." Može li se ta izjava usporediti s Mussolinijevim, Pavelićevim i Hitlerovim fašističkim osudama Židova, Roma i Srba i što ovaj narativ može donijeti u stvarnosti?
Republika srpska je nastala velikosrpskom genocidnom agresijom na Bosnu i Hercegovinu koja je ličila na ustaški genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Međutim, za razliku od NDH i ustaškog genocida, genocid 1990-ih u Bosni i Hercegovini je bio uspješan, utoliko što je Republika srpska legitimirana Dejtonom koji je također trajno osakatio Bosnu i Hercegovinu kao državu. Dodik godinama otvoreno agitira za dovršetak podjele Bosne i Hercegovine kroz otcjepljenje Republike srpske. Ovdje se ne radi toliko o novom genocidu koliko o konsolidiranju stečenog prethodnog genocida iz 1990-ih godina.
Edukacija o antifašističkom naslijeđu
:: U vašoj knjizi "Muslimani u Drugom svjetskom ratu" fokusirali ste se na ulogu Bošnjaka u NOP-u i njegov ukupni uspjeh. Vrlo često je ova uloga bosanskih muslimana, kao autohtonog evropskog naroda, izložena ciljanim napadima, posebno od strane srpske propagandne mašinerije, i optužbama za kolaboraciju s nacistima. Koji je najbolji način borbe protiv takve medijske zloupotrebe i propagande?
Obrazovni sistem i mediji u Bosni i Hercegovini moraju educirati domaću bosanskohercegovačku i širu međunarodnu javnost o istinskom antifašističkom naslijeđu muslimana Bošnjaka, kao i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini, te o njihovoj ulozi u pobjedi nad fašističkim okupatorom u Drugom svjetskom ratu. Istovremeno, moraju i dalje plasirati činjenicu da, u onoj mjeri u kojoj su muslimani Bošnjaci imali svoje nacističke kvislinge i saradnike, to isto vrijedi i za Srbe i druge okupirane narode.
:: U jednom intervjuu prije deset godina rekli ste mi, između ostalog, da članstvo u Evropskoj uniji često pojačava šovinizam i netoleranciju. Nedavno je Bosna i Hercegovina dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora. Kako vidite taj proces i domaću bosansku političku scenu. Kakve su šanse da ovaj proces ima pozitivan i integrirajući učinak, a kolike da bude prilika za dodatnu dezintegraciju države Bosne i Hercegovine?
Ne vjerujem da će to nešto promijeniti. Malo je vjerojatno da će Bosna i Hercegovina u skoroj budućnosti dobiti pristup Evropskoj uniji. EU, SAD, Velika Britanija i OHR povremeno daju te manje, simbolične ustupke Bosni i Hercegovini kako bi umirili njezin narod i vođe. Oni su poput čovjeka koji jaše magarca tako što ispred magarca maše mrkvom na štapu, prema kojoj magarac ide, ali je nikad ne uspije dohvatiti. Isto tako, Zapad i OHR nemaju namjeru ikada dopustiti Bosni i Hercegovini da dođe do mrkve reintegracije, a članstvo u EU je daleko.
:: Upravo na tom fonu je i moje sljedeće pitanje. Postoje javni intelektualci koji tvrde da je ovaj sukob sjevernoatlantskih saveznika s Vučićem i Dodikom vještački. Koliko je ova tvrdnja održiva?
OHR i Dodik imaju rutinu "dobar policajac, loš policajac", pri čemu Dodik redovito prijeti raspadom Bosne i Hercegovine, a OHR i njegovi zapadni pokrovitelji se tada predstavljaju kao jedina sila koja ga sprečava. To nije zavjera, ali je u biti igra. Dodik je osnažen Dejtonskim ustavnim poretkom koji podržavaju OHR i Zapad. Ponekad on pomiče granice ovog poretka, a OHR i Zapad prave predstavu da ga obuzdavaju, ali oni učinkovito rade zajedno kako bi Bosna i Hercegovina ostala osakaćena. Sve dok se Republika srpska suzdržava od izravne, formalne secesije, bit će joj dopušteno zauvijek uživati većinu atributa državnosti i spriječiti reintegraciju Bosne i Hercegovine. Dakle, Dodik, Schmidt i ostali imaju svoje uloge. Pravi test će doći ako i kada jednog dana Dodik ili njegov nasljednik ipak pokuša formalno proglasiti nezavisnost RS-a, što se može dogoditi kada međunarodna konstelacija snaga bude bila povoljnija za to. Naprimjer, ako Trump ponovno bude izabran za predsjednika SAD-a, a Putin pobijedi u Ukrajini.
Svijet je u situaciji sličnoj Evropi iz kasnih 1930-ih
:: Na kraju, osvrnimo se na sukobe u Evropi, uglavnom tu mislim na agresiju Rusije na Ukrajinu, koja prema nekim historičarima nikada nije završila i da "još uvijek živimo trpeći posljedice Velikog rata" (Margaret MacMillan). Posljednjih godinu dana sukob na Bliskom istoku se sve više zahuktava. Što vam ti sukobi govore kao historičaru? Neki autori tvrde da je svijet zapravo već u trećem svjetskom ratu, ali da se on vodi na drugačiji način, prvenstveno kroz posredničke (proxy) ratove?
Činilo se da se uspon pravednijeg međunarodnog poretka, temeljenog na spremnosti liberalno-demokratskog svijeta, u biti, Zapada, da intervenira kako bi spriječio genocid i masakre, odvijao s događajima poput međunarodnih intervencija na Kosovu i Istočnom Timoru 1999. godine. Potom, usvajanjem "Odgovornosti za zaštitu" na Svjetskom samitu 2005. godine, kao i intervencija 2011. da se zaštite Libijci od Gadafija. Međutim, uvijek su postojala ograničenja za ovaj poredak koji je bio u začetku, posebno nespremnost Zapada da obuzda Rusiju i Izrael. U posljednjoj deceniji ili nešto više, taj poredak je u padu, a o čemu svjedoči izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije i američkog prepuštanja Afganistana Talibanima, potom, neuspjeh Zapada da zaustavi agresiju Rusije na Ukrajinu, te trenutni izraelski pokolj Palestinaca u Gazi. U međuvremenu, dok se čini da su pozitivne snage na Zapadu u padu, Kina, koja uopće ne mari za ljudska prava, pojavljuje se kao nova supersila koja će izazvati Sjedinjene Američke Države. Ustvari, rusko-kineska osovina dovodi u pitanje poredak predvođen Zapadom i postoji vrlo velika vjerovatnoća kineskog napada na Tajvan ili narednih djela ruske agresije. Doista se nalazimo u situaciji sličnoj Evropi iz kasnih 1930-ih, kada su autoritarne sile bile sve agresivnije, a demokratski Zapad izgledao slab u suočavanju s njihovim izazovom. Opasnost da ova kombinacija proizvede novi svjetski rat vrlo je stvarna.
:: Rezolucija o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a ponovno je u središte stavila pitanje suočavanja s prošlošću na području Balkana, posebno u Srbiji? Imajući u vidu povijesne posljedice, kako bi to moglo utjecati na buduće odnose u regiji Balkana, a posebno na njegov tzv. "evropski put"?
Kakav god bio ishod ove rezolucije, ona neće utjecati na buduće odnose na Balkanu niti na "evropski put" regije. Takvo rješenje može imati samo simboličnu vrijednost.
Objavljeno: 06 maj 2024 | preporod-com | Mirnes Kovač
