Jusuf Prazina Juka

General Jusuf Prazina Juka - Feljton Dana 4/4

Osuđen na smrt

3. januara 1994. njegovo tijelo nađeno je u blatnjavom kanalu pored autoputa u Belgiji, blizu njemačke granice. Dva puta je bio pogođen u lice izbliza, a njegovi tjelohranitelji nestali. Bilo mu je 30 godina. Juka je iskoristio svojih 15 minuta slave: dan kasnije izdato je nervozno priopćenje o njegovoj smrti – bio je samo sitni kriminalac, zaboravilo se da su ga zvali komandantom i generalom… i da je pomagao da Sarajevo bude spašeno…

Objavljeno: 21. feb 2013

Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Ko ga je ubio?

U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama: no, kome je to pošlo za rukom?

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao:
– “Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupave tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.”

Meci, auto, nestanak Vijest o Jukinoj smrti i tada i kasnije izazivala je izmiješane emocije, ali i fabrikovala različite verzije. Ona najvažnija nastala je u Liegeu, gdje su s Jukom i njegovom porodicom bili i momci koje je iz Sarajeva, preko Igmana i Mostara, vodio sa sobom: Juka se, naime, nakon hercegovačke krvave epizode u Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, skrasio nekoliko mjeseci u jednoj vili u Promajni, na jadranskoj obali. Ostalo je zabilježeno da je Juka bio bez pištolja – hrvatske vlasti su mu zabranile da bude naoružan. Bio je ogorčen i rezigniran i postoje svjedočenja kako se podmićivanjem i prijetnjama uspio izboriti za odlazak ka Sloveniji, a kasnije i dalje.

Osam dana mala karavana je putovala: Juka, njegova supruga Žaklina i mala kćerkica, sestra Vasvija, njen muž i troje djece, dva nećaka, nekoliko boraca i dvije prijateljice sredili su u Austriji i Njemačkoj tranzitne vize i do septembra je cijela ekipa našla dom u Liegeu, dobivši od belgijskih vlasti dozvolu za ulaz kao raseljene osobe. Juka je smjestio njih dvadesetak u malu kuću u Rue du Pontu, kvartu koji je vrvio od doseljenika iz Turske i Magreba. Živio je sa Žaklinom i kćerkicom nedaleko odatle.

Dane je provodio po kafićima jugoslavenskih emigranata, uvijek u pratnji četvorice tjelohranitelja: ponašao se manje-više pristojno. Postoji priča o tuči u Cafeu “Sarajevo”, ali i potvrde da je bio iznimno oprezan pred belgijskim vlastima. Novac je bio ozbiljan problem: s vremena na vrijeme nestao bi preko njemačke granice, da “prikupi priloge” – ekipi koju je poveo sa sobom bio je i skrbnik i zaštitnik, pa ipak, dokazi su sugerirali da su upravo oni prvoosumnjičeni.

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: “Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je.” Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani “Šljivo” i bistrou “Paradis”. No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji – dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. “Veza je očita”, izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu. “Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo.”

Lov na ubice preselio se u Njemačku i povezivan je sa švercerskim kanalima oružja: saznalo se da su u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru sugovornici raspravljali o planu da ubiju Juku. Iseljenici su nudili svoje varijante Jukine smrti: “Svi su ga se bojali: ako ste se trkali s njim, morali ste ga pustiti da pobijedi ili se bojati za vlastiti život. Bio je bolestan”, ustvrdio je jedan od njih. Drugi je pak operirao ciframa ubijenih Bošnjaka u Mostaru i novinarima izjavio: “Šuškalo se o masakrima u kojima su njegovi pobili i do 700 ljudi. Mislim da je ubijen zbog pokolja, i da su to zato uradili njegovi tjelohranitelji. Niko od ljudi koji su bili s Jukom nije mogao zaboraviti šta su činili.”

Šta je Mesić rekao Tuđmanu

Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja “državne politike” jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: “Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju – neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje. Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…”

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje “članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića”, iz afere “pauk” isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o “nedjelima” uhapšenih – Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je “Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je mrtav”. Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su – po Matićevoj verziji – bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Bosanske verzije

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja – jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea.

Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: “Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena.”

Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti.

Čak i iz groba.

Kraj.

feljton:

izvor: bhdani.com-t26219