Dosad neobjavljeni detalji i svjedočenja o ratnom putu Jusufa Prazine
Šta se zbivalo u Hercegovini?
Šta je Juka poslao Adnanu Solakoviću?
Kako danas o Juki govori Zoran Čegar?
Objavljeno: 21. feb 2013
CBS (Canadian Broadcast Corporation) je decembra 1992. godine emitirala prilog sa Igmana koji su u to vrijeme preuzele televizijske mreže diljem planete: Jusuf Juka Prazina reporteru BBC-a objašnjava kako je potrošio sve pare da bi kupio oružje za akciju koju priprema. Riječ je o deblokadi Sarajeva, za koju Juka kaže da je pitanje dana jer on želi da ona bude poklon Sarajlijama za Božić.
Dok se iza sugovornika vide borci obučeni u majice sa velikim JUKA na prsima, novinar skeptično iznosi osobnu prognozu da za takav naum naprosto nema dovoljno oružja.
Da bi priča bila potpuna, nedostaje joj nekoliko važnih detalja: novac o kojem Prazina govori zarađen je na crnoj sarajevskoj berzi i to opet prodajom oružja. U opsjednutom gradu, po Jukinom naređenju, o čijem se izvršenju brinula njegova sestra i logističar Vasvija, borci imaju zadatak da se riješe dugih cijevi i ostalog naoružanja i da izađu na Igman, za svojim komandantom?! "Počeo je da izvlači ljude. I mene je zvao bezbroj puta. U tom periodu bilo mi je najnezgodnije. Iako sam imao podršku i Korpusa i Cace rahmetli, i Ćele jednog i Ćele drugog (Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, op. aut.), ipak nisam uspio hvatati one njegove sljedbenike što su s njim odrasli. Izvlačio ih je preko piste, a meni je najvažnije bilo da ostane puška, da se imamo čime braniti", sjeća se tog perioda Adnan Solaković, nekadašnji Jukin zamjenik pa potom nasljednik na čelnoj poziciji u brigadi, danas brigadir, komandant Centra za borbene simulacije u Žunovnici Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.
Svako je htio biti njegov prijatelj
Solaković je, kao i Juka, u rat ušao sa Zelenim beretkama, a na mjesto zamjenika komandanta Brigade za specijalne namjene Glavnog štaba ARBiH imenovan je u paketu sa svojim pretpostavljenim 12. jula 1992. godine, naredbom Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH. Iako je već tada najveći dio domaćih medija Juku slavio kao neprikosnovenog heroja odbrane Sarajeva, strani reporteri nisu propuštali da istaknu i njegovu crnu stranu: The Times je iz pera Rogera Boyesa donio reportažu o tajnovitim paravojnicima koji drže nade grada, dok je Blaine Harden iz Washington Posta bio još precizniji: Jukini vukovi šuljaju se Sarajevom u potrazi za Srbima i robom bez nadzora. U tekstu, u kojem govori o krađi 20.000 pari patika yugo-sport koje tih dana Sarajevom nose isključivo vukovi, Harden piše i o Jukinim postratnim ambicijama: "Nakon rata, Prazina kaže da želi napustiti detektivski biznis i postati uzgajivač pasa. Već ima 20 čistokrvnih štenaca, koji laju naokolo po njegovom štabu-obdaništu. Psi djeluju uhranjeno, a opsada Sarajeva ulazi u šesti mjesec."
Terence Sheridan - iz The Plain Dealera - sarajevsku pjesmu vukova ovako opisuje: "Kad bi mu se auto dopao, prosto bi ga uzeo - oteo u ime vlade. Ako ste, bez obzira na nacionalnost, izbjegavali regrutaciju, ili pak bili drčan Srbin, moglo je loše poći po vas. Tad bi vas, sa zastrašujućom zlobom, mogao ščepati za kosu i lupati vam glavu o kola, iznova i iznova, sve vrijeme se cereći u kamere koje su ga ropski svukud slijedile. Svako je htio biti Jukin prijatelj. Jedna Srpkinja u Beogradu, izbjeglica, dobro se sjeća Juke. Njen uticajni muž pobjegao je iz Sarajeva ostavivši 97.000 maraka, a Juka je i nju i novac odvukao u svoj štab u Skerlićevoj ulici. Prebrojao je novac i rekao da ima 40.000 maraka. Ispravila ga je. 'Ne', rekao je, polako špartajući onih 97.000, 'ima samo 40.000.' Zadovoljno se nacerio, a ona se brzo predomislila. Samo 40.000, složila se pristavši da primi potvrdu umjesto njih. Rekao joj je da izađe, ali da ne ide kući; prisvojio je njen veoma fin stan - u ime vlade. Bilo je jedan po ponoći. Bojala se poći, ali rekla mu je da mora: kod kuće ima psa, simpatičnog irskog setera, za kog se mora pobrinuti. Juka je pogledao i nasmiješio se, iskrenim osmijehom, zatim rekao jednom od svojih ljudi: 'Ova luda kuja je kao ja. Voli cuke. Vodi je kući.'"
Solaković, pak, ne da reći da je bilo šta ukradeno: on ulogu svog nekadašnjeg komandanta vidi drugačijom.
Istina, zamjera mu što nije koristio kabinet koji su imali u Predsjedništvu, "četiri-pet soba od predsjednika", jer vjeruje da bi, da je tako bilo, drugačije završili. Sam mu je, kaže, barem hiljadu puta rekao da ide u Predsjedništvo - "da bude uz Sefera, Jovu i Šibera, jer otamo vjetar puše, a oni će ratovati". No, Juka nije pristajao: zato su ga i teško ranjenog vozili u akcije. Na optužbe za krađe, Solaković ovako odgovara: "Šta je pokradeno? U Kur'anu lijepo piše šta je ratni plijen. Je li ukradeno ako ti svoga borca nahraniš? Žalosno je reći: ovaj narod koji smo mi branili nije nam donio da jedemo. A morali smo nahraniti ljude. Odakle nama vozila? Mi smo ih uzimali i, htio - ne htio, morao si se nekome zamjeriti. Ja imam sve potvrde i mi stojimo iza tih potvrda i naših potpisa. Ja sam potpisivao auta. Nisam uzimao zlato, stanove ni živote. Ni Juka to nije radio. Možda jeste neko drugi: trebalo je kontrolisati 2.500 ljudi. Haram je da nam neko zamjeri ako smo pogriješili prema nekome. A što se tiče njegovog patriotizma, tu se nema šta reći, sve dok nije otišao iz Sarajeva."
A kad je Juka otišao, Solaković je zadužio 2.600 vojnika i 1.700 cijevi. O vremenima borbe za svaku pušku ne voli govoriti, ne voli se ni sjećati tih detalja: definitivno se, kaže, razišao s Jukom kada ga je Tuta postavio za komandanta specijalnih jedinica Herceg-Bosne. Tada mu je Juka poslao faks o postavljenju koji su potpisali Slobodan Praljak i Mladen Naletilić Tuta. Identičan primjerak poslao mu je i u ruke, po kuriru preko piste. Razišli su se radiovezom. Adnanu Solakoviću ostale su uspomene na zajedničke akcije iz prvih ratnih dana, na Jukinu neiscrpnu energiju i nagli temperament, zahvaljujući kojem baš niko nije znao kako će ga komandant dočekati, te brojne anegdote iz neprospavanih noći kada se Juka pjesmom borio protiv četnika:
- "Imao je teku: uzme je, lista i pjeva sve jednu po jednu pjesmu preko stanice. Četnici njemu Cecu i Vesnu Zmijanac, on njima Zaima Imamovića i Safeta Isovića."
Kaseta teško optužuje
Svog je komandanta Solaković iz milošte zvao Dobermenom, a ovaj njega Nosonjom. Njihov specifičan smisao za šalu jednom je prilikom zgranuo i Christian Amanpoure, zvijezdu CNN-a. "Meni je najdraže bilo da dođem i legnem pored njega. On je imao one fiksatore, ubi me njima, guramo se, ali na kraju zaspimo. I tako nas je jednom zatekla Christian Amanpoure", sjeća se Solaković i ne krije da je volio Juku. Ko nije u to vrijeme, pita. "Lider se rađa, on se ne pravi. A Juka je bio lider: umio je povući masu, imao je tu hemiju. Ljudi su ga voljeli, zaklinjali se u njega, ne treba lagati: svi su se oko njega skupljali."
Ovakvu Solakovićevu tvrdnju može ilustrirati i podatak da je i četiri godine nakon rata, u anketi jedne ovdašnje lokalne radiostanice, mišljenje Sarajlija o Juki Prazini bilo nepodijeljeno: proglašen je za jednog od dvojice najvećih junaka odbrane grada.
No, Juka u Sarajevu i Juka u Mostaru su dvije potpuno različite priče. Kada je 9. maja 1993. godine HVO krenuo u veliki napad na Mostar, svjedoci tvrde kako je upravo Juka Prazina učestvovao u progonima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, iz ulica Matije Gupca, sa Podhuma, Strelčevine, Avenije... Ista svjedočenja Prazini pripisuju upadanje u kuće, maltretiranje ljudi, otimanje zlata, silovanja...
I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada... Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana... U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet... Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni"...
Zauzimanje Vranice
Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.
- "Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj '93, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta '93, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.
Iz Jukinog intervjua Slobodnoj Dalmaciji
Za deset dana oslobađam Sarajevo
• Marta 1993. godine Jusuf Juka Prazina je o svom prelasku u HVO razgovarao sa novinarima Slobodne Dalmacije. Dani prenose dijelove teksta Vese Vegara i Ante Šuljka
Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj"...
Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.
Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci" ili Jukini Vukovi. No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima - Mustafom Hajrulahovićem Talijanom ili Seferom - posebno Seferom Halilovićem, kojeg je jednom prilikom dobro izbatinao...
Deblokada može biti obavljena brzo i uspješno
U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki - nesporazumi - koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.
U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto.
:: Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.
- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.
Ubit će mi ljude
:: Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?
- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga januara zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.
:: Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?
- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.
:: Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.
- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.
Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...
:: Koliko Vam je tih dana poginulo ljudi?
- Prema mojim podacima, imao sam četiri ili pet mrtvih. Međutim, spremaju mi se ubiti još neke ljude koji se nalaze u zarobljeništvu. Spremaju mi se ubiti Nuhića, Dundu... ljude koji su bili cijelo vrijeme uz mene i koji su mirni, odani, pravi borci.
:: Imate li ikakvih informacija o ljudima koji su u logoru?
- Njih oko 150 nalazi se u silosu u Tarčinu, u teškim uvjetima, čak su se porazbolijevali. Jedu iza četnika, neopranim žlicama i iz neopranih tanjura. Spavali su na podu, ali sada su im ubacili neke pokrivače i madrace. Neće ih pustiti natrag u Sarajevo niti igdje drugdje da ne bi istina izašla na vidjelo. Međutim, ostali moji ljudi su ovdje pa oni mogu potvrditi sve ovo što govorim.
Prejak je Sefer
:: Tko je u biti Sefer Halilović? Tko stoji iza njega? Jer, bez obzira na sve što je o njemu proteklih mjeseci izrečeno, a i što je on sam kazao, još uvijek je čelni čovjek bosanskohercegovačke armije?
- Drže ga Ganić i Mahmutćehajić. On je tako ukopan na tom mjestu. To je sandžačka linija. Ta sandžačka linija, po meni, traži rezervnu državu. Zna se da Sandžak u Srbiji kad-tad pada. Znači, njima sada odgovara jedino ovdje, da sebi u Bosni i Hercegovini naprave rezervnu državu gdje bi sve položaje popunili svojim ljudima, a već su ih dobro popunili. U Predsjedništvu, u Vladi, u općinama... svagdje guraju svoje ljude. Još malo im se otima policija. Kažem malo, jer su već počeli i tamo gurati svoje ljude. Još malo im fali pa da to bude kraj priče. Oni su sve obitelji povukli u Sarajevo, stanove i radnje pouzimali, anarhija živa. Po meni, ako im se dozvoli da oni nastave tako, bit će rata između Hrvata i Muslimana. Četnici će promatrati, pa će se na kraju i oni uključiti i to će onda biti do istrebljenja. To ti je ta igra, "zakuhavanje" Sefera između Muslimana i Hrvata. Da što više "zakuha", da se to istrijebi, da olakša svojim prijateljima četnicima posao.
:: Zašto ga predsjednik Izetbegović ne smijeni?
- Izetbegović mi je jednom rekao da može da smijeni Sefera, ali da ne smije. Boji se negativnih posljedica. Prejak je, ipak, Sefer da bi se smijenio.
:: Kako objašnjavate svojedobno uhićenje, pa zatim puštanje na slobodu Jove Divjaka?
- To je sve Seferova igra - da dokaže kako te može zatvoriti i raditi šta hoće ako ne budeš slušao. Tako radi i po gradu s tim nekim komandantima - imaju suđenje na sudu... podare im oslobađanje... ali ga ubuduće moraju slušati, shvaćaš? To je sada anarhija u gradu. On može ući u sud i sve pocijepati.
:: Primjerice, koji su to ljudi (koji vladaju Bosnom, op.prir.)?
- To je Sefer, zatim Mustafa Hajrulahović Talijan. Vehbija ti je isto jedan od tih ljudi, razumiješ, i Kerim Lučarević, načelnik sigurnosti Armije BiH, opasna karika u svemu tome. Opasna karika, koji nenormalno mrzi Hrvate i pravi je fundamentalist. Pravi. U stanju je reći: kada se obračunamo s četnicima, onda ćemo, kaže, s Hrvatima. Ja mu to mogu potvrditi u lice i mogu dovesti deset, dvadeset, sto ljudi za svjedoke. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Na primjer, jedne prilike se skupimo pred akciju u Štabu. Sve Muslimani i samo jedan Hrvat. A sve do jednoga zadrti Muslimani. Znaš, pa merhaba, pa ovo, pa ono. Mislim, ja jesam Musliman, ali sam Musliman na svoj način. Poštujem sve, Musliman sam se rodio, što ću ja sada. Ali mene to ne zanima, ja sam običan čovjek.
:: Nabrojali ste dio ljudi iz vojnoga vrha. Je li, možda, gospodin Izetbegović upoznat s takvim stanjem?
- On sve to zna. Međutim, po mojim saznanjima, Alija je nemoćan. I njega ponekad ubace u taj vrtlog, on potpiše nešto što ne treba pa onda izleti iz toga vrtloga jer vidi da je pogriješio. Shvaćaš, on je, po meni, čovjek koji nema podrške u Predsjedništvu, koji je tamo osamljen.
Zoran Čegar: Bio je hrsuz još kao dijete
- "Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu." Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:
- Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije.
feljton:
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 1/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 2/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 3/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 4/4
izvor: bhdani.com-t26008
