Tuci Predsjedništvo, Skupštinu i Velušiće!
Delimustafinator
Objavljeno: 08. jul 2014
Početkom rata u Bosni, u aprilu 1992. godine, Delimustafić je ušao u otvorene sukobe s Alijom Izetbegovićem, mada je ranije izgledalo da dišu kao jedan. Barem se Delimustafić trudio da tako izgleda. Kada je JNA otela Izetbegovića u maju 1992. godine, Delimustafić je tu priliku, uz potporu Fikreta Abdića, pokušao iskoristiti za svrgavanje ratnog predsjednika, no taj plan nije uspio iz bezbroj razloga.
Prema vlastitim izjavama Izetbegovića, Abdić je planirao da zbaci predsjednika predsjedništva BiH. Delimustafić je tada predložio da Abdić bude imenovan umjesto zatočenog Izetbegovića riječima: Ne smijemo dopustiti da izbije rat zbog samo jednog čovjeka!
Mislio je naravno na Aliju Izetbegovića - kojeg prema Delimustafiću nije trebalo razmijeniti - trebalo ga je ostaviti u zarobljeništvu, zajedno sa njegovim podpredsjednikom Slučajnim Prolaznikom Lagumdžijom, jer navodno nismo smjeli dozvoliti sebi sukobe sa najmoćnijom vojnom silom na Balkanu. Tako bi bosanskom vojskom u Alijino ime upravljao Fikret Abdić ili barem Ejup Ganić (koji je opet samo istočna verzija Fikreta Abdića).
Na svu sreću ratno predsjedništvo nije popustilo i mi smo, iako s puno žrtava, još jednom pokazali da narod koji se brani - ne može izgubiti.
Državni udar i otmica Alije Izetbegovića
Na dan, 2. maj 1992. godine, herojskim otporom građana Sarajeva spriječen je pokušaj zauzimanja zgrade Predsjedništva RBiH a time i državni udar planiran kroz zauzimanje zgrade Predsjedništva, kidanje svih veza BiH sa svijetom i istovremenu otmicu predsjednika RBiH Alije Izetbegovića.
Tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, koji se vraćao s pregovora u Lisabonu, zarobljen je prilikom slijetanja na aerodrom u Sarajevu. U zvaničnoj delegaciji BiH bio je i današnji predsjednik SDP Zlatko Lagumdžija, te Alijina kćerka Sabina.
Ja sam rođen namrgođen
Ovaj značajni datum iz istorije BiH ostat će upamćen i po tome da su televizijske kamere zabilježile trenutak kada se Lagumdžija - koji je pripadao zvaničnoj delegaciji BiH - obratio generalu JNA Milutinu Kukanjcu riječima: "Ja sam Zlatko Lagumdžija, slučajni prolaznik".
youtube video: idth5Wf_oQ4
Nakon što su Predsjednika zamijenili za Generala (Kukanjca), sutradan je, povratkom Alije Izetbegovića, Delimustafić optužen za suradnju sa KOS JNA i četnicima. Izetbegović ga je uskoro smijenio sa mjesta ministra unutarnjih poslova. Tada su pali Sefer Halilović i još neki veliki "patrioti" iz rukovodstva...
No, Delimustafić je još uvijek bio dovoljno opasan i moćan da prisili Izetbegovića da mu ponovo da ministarsku poziciju - ovaj put poziciju ministra trgovine i paradaiza. Nakon rekonstrukcije Vlade RBiH 1992. godine Delimustafić - iako teško - unazađen je na mjesto ministra snabdijevanja, a mjesec dana kasnije odlazi na službeni put sa koga se nije vratio do završetka rata - kada su njegovi najžešći protivnici u strukturama vlasti već polako postajali opozicija.
Kada je na kraju svega, u junu 1992. godine, ratni ministar unutarnjih poslova BiH, Delimustafić, pobjegao je iz zemlje, kao kralj Aleksandar birvaktile, pokušao je ubrzo iza toga prebaciti novac iz svoje BH banke na depozite u stranim bankama - ali nije imao interna ovlaštenja da to učini elektronski iz inostranstva. Prema optužbi od strane Alije Izetbegovića i be-ha vlade, Delimustafić je kontaktirao Aidu Pečar, direktoricu BH banke u Beču, i naredio joj da odobri povlačenje 3 milijuna dolara na račune banaka u Švicarskoj i Njemačkoj.
Kada je Delimustafić bio optužen od strane vladajućih vlasti u Sarajevu da je olakšao sef Ministarstva unutarnjih poslova za oko 88.000 američkih dolara, njegov brat Mirsad, koji je ostao u Sarajevu da vodi brigu o obiteljskim poslovima - galantno je otplatio cijeli iznos za koji je vlada optuživala njegovog brata.
Izetbegović je Delimustafića optužio da je iskoristio poziciju ministra unutarnjih poslova za kupnju 32 Volkswagen Golfa za ministarstvo - od Biston tvrtke koja je tehnički u vlasništvu njegova brata. Auta su kupljena po cijeni višoj od tržišne.
Izetbegović je Delimustafića također optužio da je kao ministar unutarnjih poslova, izdao nalog za prijenos 176.000 dolara s računa ministarstva na račun njegove tvrtke Grossfir sa sjedištem u Beču.
Alija Izetbegović je tada mogao šutiti i praviti se politički korektan, kako to obično biva kod dužnosnika koji ne žele da se miješaju u svoje poslove - no eto nije - optuživao je Delimustafića.
Kako je u to vrijeme pisao Janez Kovač, novinar IWPR-a, Delimustafić je velike sume novca zaradio iznajmljivanjem uprave Cenexa i drugih obližnjih luksuznih objekata međunarodnim organizacijama.
BH banka u međuvremenu je bila jedina banka koja je bila sposobna nastaviti obradu platnog prometa tokom rata. BH banka je bezobrazno primjenjivala proviziju od 10 posto na svaku transakciju, no nevolja je tjerala dijasporu da ipak plaća te kriminalne provizije.
Činilo se u to vrijeme da je Delimustafić svemoguć i da mu niko ne može stati u kraj, no upravo te dvije stvari su mu došle glave.
Banka je ubrzo osumnjičena za pranje novca za mafiju i korumpirane dužnosnike BiH. U izvješću objavljenom u junu/lipnju, američki General Accounting Office optužio je Delimustafićevu BH banku za korupciju i nestanak 900.000 američkih dolara deponiranih u banci od strane američkog Veleposlanstva.
Kada je Delimustafić uhapšen prvi put, 04. avgusta 2000. godine, zahvaljujući jedino Americi i optužbama Alije Izetbegovića, novinari, fotografi i televizijske ekipe bili su već na licu mjesta, ispred uprave Cenex u trgovačkom centru na periferiji Sarajeva. Zabilježen je svaki detalj ulaska policije u Delimustafićevu kancelariju, stavljanja lisica... sjedanja u automobil i odlaska pred sud... Mnogi su taj spektakl ocijenili kao predizborni vašar SDA BiH.
Mnogi, su na drugoj strani, po prvi put postali svjesni koliko je opasan tajkun Delimustafić i kako će teško biti optužiti ga za bilo šta. Pravni stručnjaci su na vrijeme istaknuli da Alijine optužnice protiv Delimustafića imaju vrlo malo šanse na sudu jer ih je vrlo teško dokazati, obzirom da je Delimustafić samo suvlasnik u BH banci. Upozorili su na vrijeme da ne postoji niti jedan kompromitirajući dokument koji je Alija Delimustafić potpisao i koji bi mogao biti upotrebljen u korist optužbe. Poznato je naime da tajkun nije volio potpise i uvijek se krio iza svog brata. Upozorili su na vrijeme da će istraga i suđenje trajati mjesecima pa čak i godinama, daleko iza tada predstojećih opštih izbora u novembru.
Mnogi su naravno prepoznali i koliko je hrabrosti trebalo da se stane pred Delimustafića sa tako klimavim optužnicama - ali druge nije bilo. Alija Izetbegović je tada pokazao da želi uhićenje najvećeg srpskog tajkuna u BiH i da stoji čvrsto na liniji antikorupcijskih nastojanja.
Ako neki problem ne ide baš najbolje i ako ga je vrlo teško riješiti - to svakako može značiti da ne postoje nastojanje i dobra volja za njegovo rješavanje. Međutim, to isto tako može značiti i da je problem prevelik. Jedino vrijeme može pokazati pravu istinu o tom problemu - i vrijeme će je jednom i pokazati.
Od tog događaja porasla je potpora Stranki demokratske akcije stranih, zapadnih agencija, Ureda visokog predstavnika i Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi. Treba još napomenuti da u toj priči o borbi protiv korupcije u BiH, kakvoj takvoj, nema puno pomena o Rusima - kao da njima sva ta zbivanja oko Delimustafića nisu sasvim odgovarala.
Povratak Otpisanog
Kada je Delimustafić pobjegao iz BiH, usred rata i stradanja kao pravi tajkun i izdajica, činilo se da je gotov i da se nikada više neće vratiti. Budući da je bio izložen hajci stranačkih kolega kao državni neprijatelj broj jedan, niko nije vjerova da bi se Alija Delimustafić ikada više mogao vratiti u Bosnu - pogotovo zbog prisustva Amerikanaca u Sarajevu.
No, računi su se svima pomrsili. Nakon dugog izbivanja iz BiH, Alija Delimustafić se pojavio u Sarajevu 1997/8. godine. Nekoliko mjeseci je pokušavao da spasi posrnulu BH banku i prestroji porodično poslovno carstvo, konkretno firmu Cenex, koja se zvanično bavila uvozno-izvoznim poslovima a ustvari je bila paravan za trgovinu oružjem i drogama.
Delimustafić je u početku bio sumnjičav prema Izetbegovićima, ali kad se vratio, Izetbegovići su se ponašali kao da nikada nije bilo nekih problema i optužbi s njihove strane. Jedino su insistirali da, u ime reda i zakona, Delimustafić vrati ono što je oteo iz kase Ministarstva unutarnjih poslova.
Međutim, kada je ta suma od nekih pola milijuna DEM pretvorena u jugoslavenske dinare pa onda u bosanske, te se zatim filtrirla kroz sve ratne apoene - izgubila je oko pet nula. Na kraju je ispalo da se radi o novcu od oko 100 dinara. U Sarajevu je tada prepričavan vic da nije jasno je li Delimustafić trebao vratiti državi nekoliko maraka, ili obrnuto.
Delimustrafić po povratku starta sa obnovom u ratu razrušenog hotela Grand u Sarajevu. Ulaže 3 miliona DM za 40 posto vlasništva, a pare posuđuje naravo od BH Banke. Potom preuzima pravo korištenja asfaltne baze Lapišnica - 50 posto njegova firma Cening, a 50 posto paljanska RMG ali ubrzo gubi taj posao te odlučuje da sanira i dograđuje šoping centar u sarajevskom naselju Stup - 56.000 kvadratnih metara poslovnog prostora na kojima je nekoliko poslovnih hala, 280 malih prodavnica i parking za blizu 1.000 automobila. Zatim ulaže novac u Čelićku firmu za preradu voća Fruteks, uzimajući sa drugim više-manje bliskim "privrednicima" kredite od BH Banke, čak i bez valjanih garancija.
Prema nezvaničnim podacima - za veoma kratko vrijeme gubitak banke iznosio je preko 15 miliona KM.
Veliki broj stranih organizacija stavlja svoja operativna sredstva u BH banku za koju se na kraju činilo da ima barem minimum međunarodnog ugleda i iskustva. Inozemne banke inače nisu imale interes za otvaranje podružnice u Bosni odmah nakon rata. Prilike oko BH banke su pokazale da je to bilo s pravom.
Samo godinu kasnije, tokom 1998. godine, pojavile su se glasine da BH banka ima previše loših dugova. Agencija za bankarstvo FBiH reagirala je tek početku 1999. godine, potpisivanjem ugovora s BH bankom o podmirenju dugova. Strani kupci, međutim, zahtjevali su svoj novac natrag. Podignuta je velika javna buka. Agencija je uskoro prisilila BH banku da proglasi bankrot.
Javno je bilo poznato da su svi loši dugovi banke povezani s Delimustafićem, njegovim starim dugovima i širokom mrežom njegovih javnih poduzeća. U mnoge od tih programa također je bio uključen i veliki broj političara SDA i Izetbegovićevih saveznika. Kada je postalo jasno da je BH banka propala, da su impozantne sume komintenata nestale zauvijek, uglavnom međunarodnih organizacija i ambasada, Delimustafić je konačno uhapšen početkom avgusta 2000. godine. Kako stoji u prijavi, osumnjičen je da je prevario američku i švicarsku vladu, OEBS... te za silna djela finansijskih malverzacija, utaja i korupcije. Za sva ta nabrojana djela i nedjela sudija mu je izrekao mjeru pritvora od mjesec dana.
Hapšenje je prije svega bilo namjenjeno njegovom bratu Mirsadu, vlasniku banke, ali je on kao pravi tajkun na vrijeme obavješten pa je pobjegao iz zemlje. Svi su bili zadovoljni da je uhapšen barem Alija. Nakon toga, dokumentacija o Delimustafićima počinje da se gomila. Formira se poseban sef za čuvanje dokumentacije o njima. Stiže na hiljade papira. Najviše njih potpisao je Mirsad Delimustafić, direktor BH banke - jer Alija nije volio potpise.
Nakon prvotnih mjesec dana - pritvor mu je produžen. Prvi put na dva, drugi put tri mjeseca. U međuvremenu se pojavio novi predmet: Interpol goni Delimustafića zbog otmice i nanošenja teških tjelesnih povreda. Nijemci pozivaju istražnog sudiju i odbranu u Njemačku i predaju im dokumentaciju od deset hiljada stranica. Dokumentacija je ustupljena našem sudu za suđenje. Federalni tužilac podiže optužnicu i time se stiču uslovi za produženje pritvora. Međutim, Vijeće Vrhovnog suda 1. februara 2001. godine donosi odluku o ukidanju pritvora Delimustafiću, pod obrazloženjem da ne postoje pravni razlozi za produženje pritvora i da se ne može vjerovati u Delimustafićevo eventualno bjekstvo s obzirom na to da su mu lični dokumenti oduzeti a Interpol za njim raspisao potjernicu.
Kada je američki ambasador Tomas Miler prekorio bosanskohercegovačke tužioce i sudije zbog Delimustafićevog šetanja po Sarajevu, Kantonalni sud je ponovo pronašao formalne razloge za njegovo hapšenje. Pošto Delimustafić nije pronađen na prijavljenoj adresi - tužilaštvo je za njim raspisalo novu potjernicu. Od tada se Delimustafić nalazio u bjekstvu, a "crvene potjernice" Interpola proslijeđene su svim nacionalnim biroima u svijetu.
vezano: Ko je Momčilo Mandić
Delimustafić je tada pobjegao najprije u Republiku Srpsku, krio se u Banjaluci skoro godinu dana i kada je otkriven pobjegao je u Beograd. U Beogradu se krio u vili "Bosanka", vlasništvu prijatelja i poslovnog partnera Momčila Mandića, da bi konačno bio uhapšen i uklonjen iz javnosti 17. januara 2002. godine. Uhapšen je konačno u prostorijama preduzeća "Astra tehnolodžis" koje se nalaze u okviru Brodogradilišta "Beograd"...
Nastavlja se...
