Kina je najbrže rastuća ekonomija na svijetu i druga po veličini po nominalnom BDP-u (bruto domaći proizvod). Njen dugoročni cilj je postati ekonomska supersila koja će nadmašiti Sjedinjene Države. Jedna komponenta strategije Pekinga je probiti se na evropsko tržište, a jedna od glavnih ulaznih tačaka je Balkan.
Glavne strateške industrije Kine u vlasništvu su i pod upravom zvaničnika koje je Vlada imenovala za promoviranje vanjske i trgovinske politike Pekinga.
Investiranje u inostranstvu
Za razliku od Rusije, Kina nema pretjerane imperijalne aspiracije u bilo kojem dijelu Evrope. Umjesto toga, njena trenutna politika se oslanja na tri osnovne komponente: državni profit, pristup tržištu i tehnološke akvizicije.
Peking je iskoristio globalnu recesiju i pozajmio ogromne količine novca zemljama poput SAD-a i sada ubire velike dividende.
Kreditiranjem i investiranjem u inostranstvu, Kina širi svoju finansijsku moć i veže ciljane zemlje u svoju razvojnu strategiju orijentiranu na izvoz.
Kina se pretvorila u najveću trgovinsku naciju zahvaljujući velikom izvozu. Međutim, njeni partneri se žale na to da Peking ne pruža jednak pristup tržištu za strane proizvode. Iako je trgovina između Kine i centralno-istočne Evrope u posljednjoj deceniji porasla za 32 posto godišnje, kineski izvoz u region znatno premašuju evropski izvoz u Kinu.
Peking, također, opstruira strane investitore.
Dok je Evropska unija pozdravila milijarde dolara vrijedne kineske investicije, javne nabavke u Kini uveliko su nedostupne strancima.
Kao zaštitu od predatorskog investiranja Pekinga, Evropska komisija je izradila prijedlog kojim se zemljama EU-a omogućava da odbiju ponude iz trećih zemalja koje nisu otvorile svoja tržišta javnih nabavki evropskim kompanijama.
Kini su centralna i jugoistočna Evropa privlačne zbog jeftine, ali kvalificirane radne snage i zbog toga što ovaj region predstavlja pristup evropskom jedinstvenom tržištu i naprednoj tehnologiji. Kako bi povećala svoj izvoz u Evropu, Kina uspostavlja trgovačke centre u nekoliko balkanskih prijestolnica. Kineska preduzeća, također, grade proizvodne baze, pošto Balkan Pekingu omogućava da zaobiđe antidamping propise EU-a i proizvode direktno izvozi na tržište od skoro 800 miliona ljudi.
Peking, također, planira oživjeti drevni "Put svile" koji bi išao od zapadne Kine, preko centralne Azije, Irana, Turske i preko Bosfora na Balkan. To bi smanjilo vrijeme putovanja do evropskih tržišta sa prosječnih 36 dana kontejnerskim brodom, na desetak dana teretnim vozom.
Investirajući u infrastrukturu, kao što su željeznička linija kroz Srbiju i autoput Beograd-Jadran, Peking želi razviti mrežu luka, logističkih centara i željeznica za distribuciju kineskih proizvoda, te ubrzati trgovinu između Istoka i Zapada. Jedna kineska korporacija nedavno je iznijela ponudu za finansiranje i izgradnju preostalih dionica Koridora 11 od Srbije do Jadranske obale.
Žeđ za energijom
Osim toga, Peking je sve više fokusiran na akvizicije u evropskom energetskom sektoru, vođen neutoljivom žeđi za energijom kao pokretačem kineskog ekonomskog rasta. Peking traži zalihe za svoju rastuću ekonomiju, a ne razvoj energetske i ekonomske infrastrukture zemalja u koje ulaže. Na primjer, trenutno se natječe za kupovinu albanske državne kompanije Albpetrol.
Kina, također, investira u novo strateško područje: čista energija. Kineske kompanije su profitirale od institucionalne podrške Pekinga, rastućih cijena nafte i povećane međunarodne svijesti o klimatskim promjenama kako bi se pozicionirale kao lider u ekološkim investicijama.
Kombinacija ekstraktivnog profita, neuravnotežene trgovine i pohlepne eksploatacije energije trebala bi izazvati zabrinutost u regionu. Kineske investicije donose dodatne probleme zemljama domaćinima. Naprimjer, kineske korporacije insistiraju na tome da se za izvršavanje projekata uvozi veliki broj njihovih radnika, čime se lokalnim zajednicama uskraćuju radna mjesta i ekonomski razvoj.
Peking, također, potpisuje ugovore koji propisuju da oprema i materijali potrebni za projekte dolaze iz Kine, čime se daje malo podsticaja lokalnim ekonomijama.
Nedavni neuspjeh da izgradi glavni autoput u Poljskoj između gradova Varšave i Lodza, koji je reklamiran kao najznačajniji projekat Kine u Centralnoj Evropi, pokazuje da su kineski zahtjevi često u sukobu sa nacionalnim ekonomskim interesima.
Kako novac kupuje utjecaj, Peking, također, nastoji povećati svoju političku snagu na Balkanu. Srbija i Kina su uspostavile strateško partnerstvo, kojim su se te dvije zemlje obavezale da će braniti nacionalne ciljeve jedna druge. Peking tako dobiva veću moć u Beogradu. Naprimjer, srbijanska je Vlada usvojila državnu politiku da se ne priključuje inicijativama koje kritiziraju Kinu u međunarodnim forumima.
Širi pristup
Iako se politika Pekinga na Balkanu prvenstveno oslanjala na Srbiju, ovaj pristup se širi. Naprimjer, Kina sada jača vojnu saradnju sa nekoliko zemalja u regionu. U budućnosti, to bi moglo uključivati zajedničku proizvodnju opreme i zajedničku prodaju trećim zemljama u Africi i na Bliskom istoku. Takav pristup može potkopati vanjsku politiku EU-a povećanjem prodaje oružja u nestabilnim regionima. Predložena zajednička proizvodnja oružja, također, dovodi u pitanje embargo EU-a protiv Kine, otvarajući Pekingu alternativne puteve za izradu naprednog oružja.
Razvoj veza Kine sa raznim balkanskim prijestolnicama, također, služi za poboljšanje njene pozicije u EU-u. Naprimjer, pitanje statusa kineske tržišne ekonomije dobilo je novi podstrek kada je Rumunija branila poziciju Pekinga u Briselu. Isto tako, Grčka se obavezala promovirati razvoj strateškog partnerstva između Kine i EU-a, te pokrenuti diskusiju u Uniji o priznanju punog statusa kineske tržišne ekonomije. Kina očigledno računa na finansijsku krizu u EU-u i na svoju ekonomsku privlačnost za zadužene zemlje kako bi povećala vlastite evropske interese.
Objavljeno: 15. avg 2012 | aljazeera-net Janusz Bugajski
