Gospodarski pojas Novi Put Svile
Za početak dobro je odmah pojasniti o kakvom "Putu svile" se ovdje radi. Riječ je o BRI, odnosno Belt & Road Inicijativi, kod nas poznatijoj kao "Novi put svile". Sama Inicijativa je službeno krenula 2013. godine blagoslovom kineskog predsjednika i glavnog tajnika Komunističke partije Kine, Xi Jinpinga, u cilju boljeg morsko-kopnenog povezivanja euroazijske kopnene mase i dijela Afrike s Kinom kao fokalnom točkom iz koje će ići tokovi robe, investicije uz jačanje utjecaja kineskog "soft-powera" u svojem "širem susjedstvu".
Ukoliko do sada niste čuli za sam pojam "Novi put svile" ne trebate si previše predbacivati, jer često se čini se da mi u Hrvatskoj živimo u određenoj vrsti informacijskog staklenog zvona kada je u pitanju ono što se događa izvan ove zemlje. Kao primjer toga, sigurno mnogi ne znaju da Slovenija ima najzaposleniji kontejnerski terminal na Jadranu. Luka Kopar s gotovo 845.000 kontejnerskih jedinica u 2016. godini je iza sebe u pogledu prometa ostavila gradove sa stoljetnom lučkom tradicijom, kao što su Venecija i Trst, dok naša Rijeka "klipsa" na broju četiri s oko 214.000 jedinica što je okvirno četiri puta manje od Kopra. Također, Ljubljana svim silama Kopar trudi prodati kao jednu od ulaznih točaka za kinesku robu u sklopu kineskih planova vezanih za regiju od kojih je jedna i "Balkanski put svile" (regionalna komponenta BRI-a).
Ako govorimo o "Balkanskom putu svile" riječ je o koridoru koji je svoje početke imao već dvije godine prije samog BRI-a, a sve je započelo s Grčkom, točnije s pirejskom lukom. Samom lukom Pirej upravlja PPA (Piraeus Port Authority - Pirejska lučka administracija), a sam PPA je donedavno bio u vlasništvu grčke države. Još 2009. godine tadašnji grčki premijer Kostas Karamanlis dao je u najam pola kontejnerskog terminala kineskom državnom gigantu COSCO-u (Chinese Ocean Shipping Company), i to na 35 + 5 godina. Sve to uz isplatu unaprijed, u iznosu 678 milijuna eura i 230 milijuna eura ulaganja u infrastrukturu. Zadnja instanca oko projekta glavne luke "Balkanskog put svile" završena je 2016. godine kada je COSCO postao vlasnik 51 posto dionica PPA, čime je efektivno Grčka predala svoju glavnu luku u kineske ruke, što je bilo i za očekivati jer je Pirej već godinama glavna točka ulaska kineske robe na europsko tržište, kada govorimo o morskom putu. Takav razvoj situacije ne treba čuditi jer se grčka politička elita odavno pokazala nesposobnom za očuvanje nacionalnih interesa bilo da je riječ o Washingtonu, Bruxellesu ili Pekingu. Iznimke su tek "Pavlovljevi refleksi" kada je u pitanju Turska ili onda kada se trebaju pokazati mišići na jedinoj zemlji koja im je za to preostala - Makedoniji.
Prvotni ulazak u Grčku i preuzimanje glavne luke samo su početni dio procesa novog smjera ulaska Kine i kineskog utjecaja na tržište Europske unije preko balkanske rute. Kina je još 2012. godine u Varšavi kumovala stvaranju 16+1 inicijative koja je kasnije uključena u BRI. U sklopu "16+1" nalaze se gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Kosova, zajedno s Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom, Albanijom i baltičkim zemljama, dok Grčka ima status promatrača. Sve zemlje CEE bez obzira jesu li one u EU i/ili NATO savezu ili nisu, željena su ulaganja i cilj upliva kineskog utjecaja koji bi služio da se smanji utjecaj Rusije, Sjedinjenih Država, Bruxellesa, a dijelom i Ankare. Svi spomenuti se nadaju da će balansiranjem međusobnog utjecaja velikih sila na njihovu prostoru uz financijsku korist dobiti i veću slobodu djelovanja s obzirom na te iste "velike sile". Na Washington i Peking se gledalo kao na glavne igrače, Moskva je tu odmah iza, dok se na službeni Bruxelles u zadnje vrijeme često gleda s prijezirom, osobito među većim članicama grupacije. U takvom stavu ekstremni je primjer Poljska sa svojom vizijom poljske sfere utjecaja na području od Baltika do Crnog mora i Jadrana, kao obranu od "dekadencije" Zapada i ruske prijetnje s istoka čemu ima poslužiti Intermarium inicijativa.
U našem bližem susjedstvu Srbija je na dobrom putu da se okoristi strateškom važnošću Beograda kao transportacijskog huba u kineskim planovima, no brza pruga Beograd-Budimpešta čija je gradnja trebala krenuti 2015. godine, tek će ove godine biti pokrenuta s mrtve točke. Glavna zapreka svemu je istraga Europske komisije, vezana uz nepoštivanje EU regulacije za tendere tijekom natječaja za mađarski dio dionice zbog čega je i projekt kasnio. Srbija je za svoj dio dobila pozajmicu od kineske Exim (Export Import) banke od 297,6 milijuna američkih dolara, a sam projekt, predviđa se, bit će težak 3,8 milijardi dolara čime bi se putovanje između dva grada smanjilo sa sadašnjih osam na samo tri sata. U svemu tome kao priliku za pokazivanje svoje važnosti imao je i mađarski premijer Viktor Orban. Za Orbana se, ako ništa drugo, može reći da, za razliku od svojih anti-Bruxelles "suurotnika" iz vladajućeg poljskog PiS-a i njihovog šefa Jarosława Aleksandera Kaczyńskiog, barem ne liči na neumivenog kleorofašistu. On se ipak, tu i tamo, umije. Orban kao i Poljaci igra svoju igru gdje mu Kinezi omogućavaju da ima više karata u rukavu, s malom iznimkom da je, za razliku od Poljaka, on odavno spreman raditi "dealove" i s Moskvom. Tu ne treba zaboraviti ni Češku gdje je u planu kinesko-češka jednu milijardu eura vrijedna investicija s ciljem stvaranja umjetnog plovnog kanala Dunava - Odra - Elba.
Vezano uz naš kutak Balkana kao glavna kineska ulaganja, uz već spomenutu brzu prugu, može se izdvojiti izgradnja nove jedinice za proizvodnju 350 MW struje pri termoelektrani Kostelac u Srbiji, teška 715 milijuna dolara. Tu je i projekt autoceste Banja Luka - Mlinište kod Glamoča u Bosni i Hercegovini, vrijedan 1,4 milijarde eura. Sama gradnja je povjerena kineskom državnom divu Sinohydro (uz određene koncesije dane tvrtkama iz srpskog entiteta) dok je za financijski dio konstrukcije zadužena kineska Exim banka. Ta autocesta bi se trebala spojiti s "Dalmatinom" kod Splita, stvarajući izravnu poveznicu Banja Luke s lukom Ploče.
U Hrvatskoj se, nakon godina natezanja, kreće u izgradnju Pelješkog mosta, projekt težak 279 milijuna eura, od čega je pokrivanje 85 posto troškova osigurano od strane Europske komisije iz EU fondova, a graditi će ga kineska državna kompanija China Road and Bridge Crop. Ovdje se baš i ne može govoriti o nekom većem otvaranju "kineske kese" kod nas, no ovo je prvi veći projekt u koji je uključena neka kineska kompanija, premda je još prije pet godina postojala priča o interesu COSCO-a za ulaganje u Rijeku, ali ovo bi ipak mogao biti znak da će se Peking početi "razbacivati" s novcem i kod nas. Malo južnije u planu je i autocesta između Crne Gore i Albanije vrijedna tri milijarde eura, što je dogovoreno još 2015. godine i gdje je glavni izvođač China Pacific Construction Group. Značajno je da su u ovom slučaju sve uključene strane vrlo tajnovite oko tog projekta, a s obzirom da nijedna od tih zemalja nije pod izravnom jurisdikcijom Bruxellesa, kineske tvrtke, kao i njihovi partneri iz Podogorice i Tirane, mogu operirati još netransparentnije.
Zbog svega toga ni ne čudi da su zemlje CEE na nož dočekale francuski prijedlog o boljem "screeningu" kineskih strateških ulaganja i preuzimanja tvrtki u strateškim industrijama od strane Kineza. No, u negodovanju zemlje CEE nisu same jer i dio nordijskih zemalja također želi biti uključen u komadanje BRI kolača. Premda kineska ulaganja dosta polagano ulaze u CEE regiju, glavne mete ulaganja Pekinga i kineskih kompanija su ipak zapadne zemlje EU i Velika Britanija. Posebna je priča Mađarska, o čemu govori i najava mađarsko-kineske suradnje na području medicine i biotehnologije iz prošle godine, dok je krajem 2016. godine pušten u pogon SINO-CEE investicijski fond br. 2 vrijedan 11 milijardi dolara (prvi je lansiran 2012. godine uz glavnog ulagača Exim banku Kine i mlađeg partnera Exim banke Mađarska). Lansiranjem novog fonda i pokretanjem s mrtve točke procesa izgradnje spomenute pruge izgledne su nade da bi koridor od sjevera Baltika do Pireja napokon mogao zaživjeti punim kapacitetom, a s njim i snovi većine članica 16+1, jer mogu očekivati još veći upliv kineskog kapitala što bi moglo riješiti njihove određene infrastrukturne probleme u vidu novih prometnica, novih elektrana i slično. Tome pogoduje i činjenica da Kinezima nije problem iskorištavati mutne poslovne prakse i običaje u dobrom djelu članica grupacije (Hrvatska je tu daleko od iznimke) kako bi se domogli što boljeg portfelja, nevezano radi li se o kineskim državnim investitorima ili privatnim investicijama koje ih slijede.
Službenom Bruxellesu već duže vrijeme nije po volji kako zemlje njegove periferije spremno "uskaču u krevet" Pekingu, no vrijedi primijetiti da se to događa ne samo na "periferiji", već i u samom srcu Europske unije. Primjerice, 35 posto vlasničkog udjela COSCO-a u Euromax terminalu u Rotterdamu ili udijeli od 25 do 35 posto u nacionalnim energetskim tvrtkama za dobavu električne energije od Grčke preko Italije do Portugala s kojima raspolaže kineska državna tvrtka State Grid Crop, najveći javni dobavljač električne energije na svijetu.
Kineska ulaganja i preuzimanja tehnoloških industrija i proizvodnih aseta, dovela su do ubrzanja procesa prijedloga za boljim "screeningom" kineskih ulaganja pod patronatom Rima, Berlina i Pariza, što je, kako rekosmo, naišlo na otpor 16 +1 zemalja (plus Grčka), zajedno s nordijskom alijansom Danske i Švedske koje žele dio tog "gravy traina" kojime Peking maše pred očima. Premda 15 milijardi dolara koje je, prema procjenama, Kina do sad uložila u područje 16 zemalja od 2012. godine, blijedi pred 80 milijardi eura koje se nalaze unutar ESF-ja (Europski strukturni fondovi), to ipak ima svojih velikih prednosti. Kao prvo tu je privlačnost mogućnosti veće slobode od utjecaja Bruxellesa, kao i veća ulaganja u domaću infrastrukturu uz obećanje još novca i postavljanja puno manje neugodnih pitanja od onih koja postavlja EU. Dok se god pleše po kineskom ritmu, mnogim članicama - koje su svojoj biti ili polu-demokracije ili ulickane kleptokracije - takav ples je i više nego privlačan. Stoga ne čudi da alarmi u glavnim zemljama EU i Bruxellesa odavno zvone za uzbunu.
Predloženi "screening" proces za kineska ulaganja na dobrom je putu da postane "tigar od papira" upravo zahvaljujući klipovima koje bi u EU zemlje koje su i članice CEE 16+1 mogle postavljati. Postoji realna opasnost od stvaranja bloka zemalja koje bi mogle biti neslužbeni "kineski trojanac" i time blokirati bilo koji čvršći stav prema Kini od strane EU. Sve to je dovelo to toga da je donedavni njemački vice-kancelar i ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel digao svoj glas upozoravajući na opasnosti mogućeg dijeljenja EU i potrebe da Kina poštuje koncept "Jedne Europe". Kineski odgovor nije se dugo čekao. Cui Hoinjian, direktor državnog think-tanka China Insitute of International Studies, u državnom glasilu Global Times izjavljuje: "Gabriel traži od Kine da razvije poziciju 'Jedna Europa ' (...) Jedna Europa je logična kao geografski pojam, ali ne u terminima politike i ekonomije". Takva izjava plasirana na ovaj način može ukazivati da je "kineski zmaj" nanjušio ranjenog protivnika i da polagano skida masku kada je pitanju EU, kao što je to učinio svojevremeno kada je u pitanju bila južna i jugoistočna Azija.
Krivac za takvo stanje je, među ostalim, i indolencija te neokretnost samog Bruxellesa i njegove Pariz-Berlin kralježnice. Kao primjer toga može se uzeti izjava makedonskog predsjednika Đorga Ivanova, koji je istaknuo da zanemarivanje Balkana od strane Bruxellesa, zemlje regije koje žele ući u EU tjera u kineske ruke. No, čak i kod ostalih zemalja regije koje su unutar EU, Bruxelles se nije iskazao. Ovdje ne ciljamo na našu hrvatsku "nesposobnost" boljeg iskorištavanja mogućnosti koju pružaju ESF-ovi, gdje nam Poljaci mogu poslužiti kao uzor, jer istodobno oportuno iskorištavaju novac koji stiže iz EU dok reže na europske vrijednosti. Glavni krimen EU je podbačaj u pomoći isušivanja koruptivnih močvara u zemljama naše regije. Jednostavno, EU nije pomogla u stvaranju zdravog građanskog sekularnog društva u novim članicama. To je uzrokovalo stanje u kojem smo sada, gdje i dalje dobar dio koruptivnih struktura unutar establišmenta ima poluge moći i vlada u maniri Franje Tahija, uz primjenu blagog "face-liftinga". Ne zaboravimo i odnos bogatijih članica prema siromašnijima na istoku i jugu Europe koji je u mnogo aspekata kolonizatorski i podcjenjivački. Sjetimo se samo sada već zaboravljene farse oko grčkog referenduma koji je na kraju postao mrtvo slovo na papiru.
Sve u svemu Kinezi su tu, a na siromašnijim i novijim članicama ostaje hoće li dobrim vođenjem diplomacije uspjeti u balansiranju između više centara moći na vlastitu korist ili će se samo zamijeniti jednog "light" suverena iz Bruxellesa, pravim i puno ozbiljnijim despotom iz Pekinga. Tu je i pitanje same EU i njezine snage u reformiranju same sebe zajedno s reformom društva svojih rubnih članica u vidu sekularne građanske Europe međusobnog uvažavanja koja bi imala volje i želje prema Pekingu i ostalim centrima predstavljati zajednički blok. Alternativa je nastavljanje prema "business as usual" modelu u vidu plana zamjene sadašnjih neliberalnih i/ili kleptokratskih struktura u neposlušnim i siromašnijim članicama, novim kopijama istih, s razlikom da će onda one biti puno privrženije sadašnjoj Bruxelles - Pariz - Berlin eliti.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Objavljeno: 02. feb 2018 | lupiga-com Bojan Begić
