ISPOVIJEST HRVATA IZ ZEMUNA - "Zbog Vučića su nas prozvali ustašama i preko noći oteli stan. U njemu je sada Šešeljeva tajnica"
• "Kao da nakratko odete u trgovinu, vratite se i nemate više dom. Oni su u stanu i danas", priča nam Ivan Barbalić
Ivan Barbalić dobro se sjeća Aleksandra Vučića. Tada mladog i bahatog pionira Vojislava Šešelja često je susretao na ulicama Zemuna. Nisu se osobno poznavali, ali nije Zemun velik pa da ljudi ne bi znali tko je tko, osobito ako se radilo o viđenijim građanima. Tako je i Vučić morao znati tko je Ivan Barbalić, bankovni službenik na poslu platnog prometa s inozemstvom i član ugledne zemunske građanske obitelji.
Sjeća se Barbalić i kad je u večernjem izlasku 1998. godine u kultnom restoranu Reka na obali Dunava u Zemunu Vučić sjeo za susjedni stol, a nosio je žuto-crnu svilenu trenirku širokih nogavica, gumom stisnutih oko gležnja, i zakopčanu sve do ispod brade. Neobičan izbor odjeće za trendovsko mjesto u gradu. Iako mu nije bilo do smijeha, Ivan se morao nasmijati sebi u bradu, kaže, gledajući tog drčnog dugajliju u svili.
Dva su se muškarca u jednom trenutku našla zureći jedan u drugoga. Isto kako su se gledali srpanjskog dana 1997. godine pred zgradom broj 12 u Ulici kapetana Radića Petrovića u Zemunu. Na pokušaju sudske deložacije iz stana na čijim je vratima do jučer pisalo Barbalić, a tada Mioković. Ivan je tada šutke stajao na pločniku s jedne strane ulice, Aleksandar Vučić je s druge zajedno s još dvjestotinjak ljudi vikao da ne daju Zemun ustašama.
Prije točno 25 godina pred zgradom broj 12 u Ulici kapetana Radića Petrovića u Zemunu Ivan je šutke stajao na pločniku s jedne strane ulice, Aleksandar Vučić je s druge s još dvjestotinjak ljudi vikao da ne daju Zemun ustašama
Prekriženih je ruku u bijeloj košulji s crnom kravatom prosvjedovao protiv odluke suda da se Ivanu i obitelji vrati stan koji im je silom oduzet 1. srpnja 1997. godine. U jednom mu je trenutku netko dodao transparent s natpisom "Nećemo ustaše u Zemunu". Ivan kaže kako mu kroz glavu tada proletjelo da mu je jasno zašto su u osnovnoj školi učenika Aleksandra Vučića školarci zvali Hulja. Uz njega je stajao Tomislav Nikolić, tada budući, a danas bivši srpski predsjednik kojega je Vučić zamijenio na tom mjestu.
- Moja majka, sedmogodišnji sin Dario i ja smo dva dana prije oko podneva krenuli na Krk gdje imamo mali stan, našu starinu. Prespavali smo u Zagrebu jer je majka Zagrepčanka i imala je tu obitelj. Sutradan smo direktnim autobusom išli na Krk. Nismo imali puno stvari jer smo sve za more ostavljali u kući. Drugi dan sam bio na moru, na plaži ispod kuće u starom dijelu grada, kad je mama došla u kućnom ogrtaču i rekla da su zvali susjedi da nam je provaljeno u stan. Odmah je potom nazvao i bratić koji je pravnik i rekao neka se ništa ne brinem, da ćemo sve srediti kada dođem. Ispričali su mi da je pred zgradu došao crni džip, a zatim i kamion registarskih pločica Beli Manastir.
Za 25 minuta su otišli, odnijeli su sve iz stana što im nije trebalo. Kamo, nisam nikad saznao, niti sam ikada više vidio neku svoju uspomenu - prisjeća se Ivan Barbalić 1. srpnja 1997. godine. U subotu je bila 25. godišnjica slučaja o kojemu su tada pisali domaći i svjetski mediji.
"Slučaj Barbalić" postao je sinonim za otimačinu imovine Hrvata u poslijeratnoj Srbiji. U njihov se stan u mirnoj zemunskoj ulici, stotinjak metara od središta općine i 200 metara od obale Dunava, s elegantnim građanskim kućama iz tridesetih godina prošlog stoljeća i drvoredom s obje strane ulice, uselila sekretarica tada zemunskog načelnika, poslije haaškog osuđenika Vojislava Šešelja, Ljiljana Mioković.
S njom je u stan provalio i uselio se i njezin današnji suprug Ognjen Mihajlović, glavni urednik Šešeljeva pamfleta, Zemunskih novina. Provalili su tijekom noći i promijenili bravu na vratima. Samo tako. U stanu su i danas.
- Došli smo pred stan, brava je bila promijenjena. Više nikad u njega nismo ušli. Kao da izađete na trenutak do dućana ili na posao, vratite se i nemate više doma. Imate samo ono što imate na sebi. Možda u vrećici i cipele koje ste ponijeli da se u njih na poslu preobujete iz tenisica. Od fotografija kojima ste bilježili sve važne trenutke u životu, ostala vam je samo ona djece u novčaniku. Nema slika roditelja, s ljetovanja, rođendana i krstitki. I druga, uz fotografije meni najvažnija stvar bili su moji štapovi za pecanje. Pecanje mi je strast i oprema mi je bila svetinja - priča Barbalić.
U stan se uselila sekretarica tada zemunskog načelnika, kasnije haškog osuđenika Vojislava Šešelja, Ljiljana Mioković. S njom je u stan provalio i uselio i današnji joj suprug Ognjen Mihajlović, glavni urednik Šešeljevog pamfleta, Zemunskih novina.
U Zemunu su još dvije godine, iščekujući sudsko rješenje spora, bili podstanari, ali kad je propala Beobanka u kojoj je Ivan radio, nisu imali od čega plaćati podstanarstvo i mala se obitelj preselila na Krk. Ivan i danas Zemun smatra svojim domom, Zemunce svojim najboljim prijateljima, ali ne one koji su ulicama njegova djetinjstva i mladosti počeli koračati od 1995. godine. Sugrađani su mu te 1997., kad su Šešelj i njegovi radikali dobili vlast u Zemunu i počeli s poslijeratnim progonom Hrvata, pružali veliku podršku. Zemunci se, kaže Ivan, nisu libili javno ga podržati, oporba i organizacije za ljudska prava dolazili su mu pružiti podršku na deložacijama.
Iz stana u Ulici kapetana Radića Petrovića 12 sudski su izvršitelji, sami jer se policija nije pojavila, četiri puta bezuspješno pokušali deložirati Ljiljanu Mioković i Ognjena Mihajlovića.
Sve su to vrijeme u novinama Srpske radikalne stranke Barbaliće nazivali ustašama i prva sudska odluka o vraćanju stana u prvobitno stanje do završetka spora nikad nije provedena. Redali su se suđenja i žalbe, ukidane su presude, sudilo se iznova. Ukupno je održano 51 ročište, uz više pritužbi Barbalićeve odvjetnice zbog neefikasnosti suda. Prije šest godina, 2016., sudski je postupak okončan i odlučeno je da Barbalići nemaju pravo na stan u kojemu obitelj živi od 1941. godine, glasi na Ivanovu majku Danicu i otkup je bio u redovnoj proceduri.
Prvi je tu živio Ivanov djed, profesor u zemunskoj gimnaziji. Umro je 1948. godine i stanarsko pravo naslijedila je baka, žena koja je govorila sedam jezika, poslije tata, a na kraju majka. Kad je počela balvan-revolucija, njih su dvoje ostali u svojih malo kvadrata u Baškoj dok je Ivan s obitelji ostao u Zemunu. Kad je otac umro, sinu i unuku pridružila se baka Danica. Kad je i baka, nositeljica stanarskog prava, preminula, Ivan je podnio zahtjev da kao nasljednik umjesto majke stupi u parnicu. Odbijen je uz obrazloženje da se stanarsko pravo ne nasljeđuje.
Obratio se i Ustavnom sudu koji potvrđuje presudu u korist Mioković, a Barbaliću dodjeljuje odštetu od 600 eura.
- Znate što je interesantno? Ako sam izgubio spor, sudilo se 20-ak godina, a izgubljena stranka snosi troškove, čudi me što me nisu zadužili za 100 tisuća eura najmanje. Kad je sve završilo, Yucom, nevladina srpska organizacija Komitet pravnika za ljudska prava, svu je dokumentaciju predao Sudu u Strasbourgu. Očekujem presudu u svoju korist i materijalno obeštećenje. U stan se u ovim godinama ne bih vraćao - kaže.
Dakle, umjesto Barbalića, koji su na to imali zakonsko pravo, stan je otkupila i kao vlasnica se upisala Ljiljana Mioković. U Srbiju je, kaže nam Ivan, došla kao izbjeglica iz Zagreba 1995. godine. Ona danas, što Barbalić smatra čistom transvestijom i vrhunskim cinizmom, ima funkciju u Odboru za ljudska i manjinska prava Skupštine Srbije.
- Isto kao da pedofila stavite na vodeće mjesto u vrtiću ili školi - razočaran je.
Ljiljana, danas Mihajlović, ali Ivan je zove prezimenom koje je nosila kad je provalila i otela mu stan pun knjiga s njegovim uspomenama i osobnim stvarima, na svim je izborima pri vrhu liste Šešeljeve stranke. Agenciji za borbu protiv korupcije Barbalićev je stan prijavila kao svoje osobno vlasništvo.
- Teško manjinama koje ona zastupa. Ali, već njezino imenovanje najbolje govori o odnosu srpske Skupštine prema ljudskim pravima u zemlji - dodaje.
Ivan Barbalić je čovjek u prvoj polovici sedamdesetih, sa sijedom kovrčavom kosom i bez ijedne bore na licu izgleda onako kako zamišljamo francuskog bonvivana. Već 23 godine na Krku živi s partnericom, poznatom ljepoticom iz sredine prošlog stoljeća, Licijom Faraguna Supek, ženom koja je slomila mnoga srca. U Baškoj, ili Baški kako svoje mjesto zovu mještani, živi i Ivanov sin Dario. Ivan Barbalić s bivšom je suprugom u dobrim odnosima i kaže kako ga jako ljuti kad krenu nagađanja jesu li se razveli zbog njezina srpstva ili njegova hrvatstva.To nema veze ni s čim, kaže.
- U jednom je trenutku sve bilo užasno. Morao sam napustiti Zemun koji je pola stoljeća bio moj jedini dom. Osim što sam ondje rođen, Zemunac sam i dušom. Moji najbolji prijatelji su Zemunci, prve ljubavi su iz Zemuna, škola, tu sam "pikao" nogomet, dobio dijete... Nisam ja s 50 godina sklapao ovdje prijateljstva.
Nije da ja nemam prijatelja i ovdje, ali na drugi način. Pola stoljeća mog života, a Zemunske novine, one čiji je urednik muž Ljiljane Mioković, šovinistički su nas vrijeđale, objavljivale naše osobne podatke, nazivale nas ustašama i lažnim Zemuncima. Šešelj je u televizijskoj emisiji pokazivao putovnicu mojeg sedmogodišnjeg sina, nazivajući je "hrvatski ustaški pasoš" i govoreći da "mali ustaša neće ići u srpsku školu" - ispričao nam je Ivan Barbalić.
Nakon prisilnog bijega od kuće dotadašnji je bankar postao prodavač novina u baškom hotelu. U velikom hotelskom lobiju pokazuje nam gdje je nekoć bio kiosk u kojemu je dočekao i mirovinu. Hrvatski Zavod isplaćuje mu 500 kuna, a u Srbiji je zaradio 300 eura mirovine.
Kad je Ljiljana Mioković provalila u tuđi stan pa završila na sudu, branila se da je stan bio napušten i u njemu godinama nitko nije živio. S njom su u sudnicu, kaže Barbalić, redovno dolazili i čudni ljudi koji su ga na hodnicima vrijeđali na temu ustaštva. Ni bivša supruga kod kuće nije imala mira. Nazivali su je, prijetili joj jer se udala za Hrvata.
Na sud su pozvani mnogi svjedoci, među kojima susjedi i tete u vrtiću, kako bi potvrdili da je Barbalić u stanu živio, a priloženi su i dokumenti iz vrtića i škole. Sud je poništio prvostupanjsku presudu u korist obitelji i vjerodostojnima je smatrao svjedočenja triju radikala da je "u stanu bilo puno prašine čime su zaključili da je napušten". Sud se sporo vukao,
Cijelo vrijeme uz Ivana je bio i odvjetnik Nikola Barović, poznat kao žestoki oponent radikalnih srpskih političara. Barović je postao poznat u regiji kad su ga pretukli Šešeljevi tjelohranitelji.
- Čim su mi upali u stan, sa mnom je na policiju, 4. srpnja, prijavu išao podnijeti i Nikola Barović. Policajci su napravili zapisnik, a kao sada se sjećam kad je Barović rekao: "Znate, ja sam uspio vratiti Srbina u oteti mu stan u Glini, vratit ću i Barbalića" - priča.
Odvjetnik Barović zbog svog je zalaganja od Šešeljevih tjelohranitelja dobio žestoke batine zbog kojih ima trajne zdravstvene posljedice. U jednoj ga je TV emisiji, nakon verbalnog duela u kojemu je bilo riječi i o Barbaliću, polio čašom vode pa je pretučen. Šešelj je tada podrugljivo govorio da se odvjetnik "okliznuo na koru od banane". Policija do danas protiv nikoga nije podnijela kaznenu prijavu zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Na prosvjedu pred Barbalićevim stanom onoga puta kad je tu bio i aktualni srpski predsjednik, i Barovića su prozivali ustašom.
Budući da su i prorežimske Miloševićeve novine stale na stranu Ivana Barbalića, prijatelji su mu sugerirali da se za pomoć obrati Miri Marković, Miloševićevoj supruzi.
- Ona je bila strah i trepet za sve, uključujući i Šešelja, ali jasno da mi nije palo na pamet - kaže.
Slučaj prvo dolazi u javnost zahvaljujući širokom krugu Ivanovih prijatelja, među kojima su i neki poznati srpski novinari. Najbolji prijatelj Slobodan Stupar, jedan od osnivača redakcije vijesti kultnog B92 i poslije urednik srpskog dopisništva BBC-ja, o slučaju je pisao za englesku nacionalnu televiziju. Baš je on prvi ovih dana podsjetio na 25. obljetnicu otimačine stana i objavio fotografiju srpskog predsjednika kako iz prvog reda prosvjeduje protiv odluke o deložaciji Ljiljane Mioković jer je provalila u stan koji joj ni po čemu ne pripada.
Ivan najviše žali za fotografijama i ribičkom opremom. U stanu su ostale i puno vrednije stvari, poput dva regala ukupno četiri metra duga, s knjigama, među kojima su bila i stara, vrijedna izdanja, a na zidu je visjelo nekoliko skupih originala, bilo je i nešto obiteljskog zlata. - Ostao sam bez fotografija roditelja, sina tijekom odrastanja...
Barbalići su redovno bili tema predizbornog folklora u Srbiji.
- Na mitinzima obećavaju "kad mi dođemo na vlast, vraćamo Barbalićima stan". Nisam jedini kojega su izbacili iz doma. Postao sam sinonim za otimačinu.
Ovaj su vikend, na 25. obljetnicu održane prosvjedne akcije zbog, kako kažu, čina radikalnog fašizma.
Objavljeno: 03. jul 2022 | jutarnji-hr Višnja Gotal
Vučić već 25 godina pokušava sakriti da je organizirao demonstracije radikala kako bi spriječili povrat stana Hrvatu kojega su istjerali šešeljevci
• U srpnju se navršava četvrt stoljeća otkako je današnji predsjednik Srbije u Zemunu organizirao prosvjed protiv povrata stana zemunskom Hrvatu Ivanu Barbaliću, kojega su šešeljevci izbacili iz stana
• Nacional je od ureda predsjednika Srbije u dva navrata tražio objašnjenja o Vučićevoj ulozi u tom nasilničkom slučaju, ali odgovore nismo dobili
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić već četvrt stoljeća ignorira činjenicu da je u ljeto 1997., prije 25 godina, kao glavni tajnik Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, u Zemunu organizirao stranačke demonstracije kojima su radikali spriječili povrat stana obitelji zemunskog Hrvata Ivana Barbalića, nakon što su je tog ljeta šešeljevske vlasti istjerale iz stana. Istražujući taj davni, ali još uvijek neriješeni slučaj otimačine u vrijeme kada je gradonačelnik Zemuna bio Vojislav Šešelj, Nacional je od ureda predsjednika Srbije u dva navrata tražio objašnjenja o Vučićevoj ulozi u tom nasilničkom slučaju, ali odgovore nismo dobili do zaključenja ovog broja Nacionala, premda smo prvi upit poslali još 15. lipnja.
Ovoga tjedna, u petak, 1. srpnja, navršit će se 25 godina otkako je obitelji Ivana Barbalića, Hrvata rođenog 1949. godine u Zemunu, otet obiteljski stan u kojemu su Barbalići živjeli neprekidno od 1941. godine. Barbalićev djed doselio je tridesetih godina prošlog stoljeća u Beograd, a neposredno uoči 2. svjetskog rata preselio se u Zemun, u ulicu Radiča Petrovića broj 12, u kojoj su mu odrasli i sin i unuk Ivan. Tog 1. srpnja 1997., nedugo nakon što je u Zemunu vlast osvojila Srpska radikalna stranka a Vojislav Šešelj postao gradonačelnik, Ivan Barbalić s obitelji je bio u Baškoj na Krku, u njihovoj maloj obiteljskoj kućici, naslijeđenoj od djeda Krčanina. Istog dana, u stan u Zemunu provalile su "nepoznate osobe" i promijenile bravu. Susjedi su se pokušali suprotstaviti, ali su im uzurpatori priprijetili da bi i oni mogli ostati bez stana, pa su javili Barbalićima, koji su se odmah vratili u Zemun. Zastupanje im je odmah ponudio beogradski odvjetnik Nikola Barović, ugledan po zauzimanju za ljudska prava u Srbiji, kojega je Ivan Barbalić poznavao preko Barovićeve supruge Borke Pavićević, teatrologinje, aktivistkinje za ljudska prava i utemeljiteljice uglednog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Susjedi, pa i Barović, bili su sigurni da će uzurpatore, uz sudsku zaštitu, vrlo brzo deložirati, a stan vratiti zakonitim vlasnicima. Dogodilo se, međutim, to da nitko iz obitelji Barbalić nikada više, do dana današnjeg, nogom nije kročio u vlastiti stan, u kojemu i danas živi ondašnja osobna tajnica Vojislava Šešelja Ljiljana Mijoković, sa suprugom Ognjenom Mihajlovićem, radikalom i urednikom knjiga Vojislava Šešelja.
Sud u Beogradu brzo je donio presudu da stan treba vratiti Ivanu Barbaliću, ali presuda nikada nije provedena. Krenula je maratonska sudska procedura prvostupanjskih presuda u korist Barbalića - navodno ih je bilo čak osamnaest - ali i osporavanja tih presuda na višim sudovima. Naposljetku, osamnaest godina nakon prve presude 2015., Apelacioni sud u Beogradu donio je konačnu, pravomoćnu presudu prema kojoj je otimanje stana bilo - legalan čin. U toj presudi navedene su, uz ostalo, i činjenice da je općina Zemun Ljiljani Mijoković dodijelila stan "na neodređeno vrijeme" istog dana kada su uzurpatori u nj provalili i promijenili bravu, dakle 1. srpnja 1997. Osam dana kasnije, 9. srpnja - Barbalići nisu još ni shvatili što se zapravo događa - Mijoković je od općine Zemun taj stan i otkupila. Sudska trakavica traje još i danas: nakon što su iscrpili sve proceduralne mogućnosti u Srbiji, odvjetnici Ivana Barbalića cijeli su slučaj predali Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i sada čekaju pravorijek. U međuvremenu, prošao je cijeli jedan život: nakon što je dvije godine proveo u Zemunu kao podstanar, Barbalić je 1999. odselio u Bašku na Krk, u staru kućicu svog djeda, gdje živi i danas; njegov sin, u vrijeme izbacivanja sedmogodišnjak, danas je odrastao čovjek koji je prebacio tridesetu.
Ali nepravda nije ispravljena. Sudovi su, vrlo brzo, još 1997., zakazali četiri deložacije uzurpatora, ali nijedna nije provedena jer ni na jednu nisu došli policajci koji bi je proveli. Prijatelji, poznanici i susjedi obitelji Ivana Barbalića - svi Srbi, valja naglasiti - u želji da isprave nepravdu, pomognu sugrađaninu i prosvjeduju protiv nasilnih i nelegalnih postupaka Šešeljevih vlasti u Zemunu, organizirali su se u "Savez nezavisnih građana Za Zemun" i organizirali seriju uličnih prosvjeda protiv uzurpacije Barbalićeva stana. Tada je protiv tih ljudi počeo nasilni protuudar radikala.
Nedugo nakon što je u Zemunu vlast osvojila Srpska radikalna stranka a Vojislav Šešelj postao gradonačelnik, u stan obitelji Barbalić u Zemunu provalile su "nepoznate osobe" i promijenile bravu
Prvo je pretučen pravni zastupnik Ivana Barbalića, odvjetnik Nikola Barović. Potom, nakon nekoliko uličnih okupljanja Zemunaca koje je organizirao Savez nezavisnih građana, u fotokopirnicu potpredsjednika Saveza Ljubiše Rankova, Barbalićeva prijatelja, bačena je bomba koja je uništila interijer. Jedan od pokretača Saveza Dragan Stojković, knjižarski izdavač iz Zemuna, za Nacional je objasnio kako je Savez Za Zemun "osnovan početkom lipnja 1997. iz potrebe otpora i samoobrane od nasilja svake vrste".
- "Kad smo saznali za problem koji porodica Barbalić ima zbog diskriminacije u vezi otkupa stana i nezakonitog upada u njihov stan i izbacivanja stvari dok su oni bili odsutni, organizirali smo demonstracije i proteste. Radikali su, da bi prikrili svoj kriminalni rad, pljačku tuđe imovine, cijeli slučaj usmjerili na nacionalistički plan, sa Šešeljevom devizom da 'neće ustaško dete ići u zemunsko obdanište' i proglašavajući građane Zemuna koji su branili prava svog sugrađanina, komšije i školskog druga, za lokalne ustaše i 'proustaški lobi'."
Stojković pritom podsjeća kako se otimačina stana Barbalića od stotina tisuća sličnih slučajeva u ratom zahvaćenim dijelovima bivše Jugoslavije "ipak razlikuje po tome što se dogodila skoro pune dvije godine od završetka ratova 1991-1995. U mirnodopskim uvjetima, kada je uvelike trebao započeti proces povratka u normalan društveni život, dogodio se nastavak ratnog stanja u kojem ne vladaju zakoni, nego sila mržnje, progona i straha".
Ivanu Barbaliću, Hrvatu rođenom 1949. godine u Zemunu, otet je obiteljski stan u kojemu su Barbalići živjeli neprekidno od 1941. godine
Tih dana počinje i nečasna uloga Aleksandra Vučića u cijelom slučaju. Novine su objavile da će "generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić ovih dana u vrhu stranke pokrenuti inicijativu za organiziranje mitinga podrške radikalskoj vlasti u Zemunu".
- "Prijedlog o kontramitingu Vučić obrazlaže potrebom da radikali, poslije svakodnevnih mitinga podrške protjeranoj zemunskoj porodici Barbalić i pretučenom advokatu Nikoli Baroviću, prijeđu u kontraofenzivu i tako pokažu za koga su Zemunci". I uistinu: i danas postoji fotografija na kojoj se vidi skupina muškaraca kako demonstrira, s Vučićem u prednjem redu demonstranata kako se ležerno smiješi, a na transparentima što ih prosvjednici nose piše: "Barović i Barbalić su ustaše" i "Ne damo Zemun ustašama".
Ti "kontramitinzi" radikala održani su u atmosferi neskrivenih prijetnji i otvorenog nasilja: osim što je Barović pretučen, a u fotokopirnicu Ljubiše Rankova bačena bomba, lokalne Zemunske novine koje je uređivao uzurpator Barbalićeva stana Ognjen Mihajlović, pokrenule su kampanju difamacije i prijetnji obitelji Barbalić. Kampanja je dosegnula vrhunac u broju od 20. srpnja 1997., u kojemu je na naslovnici, uz naslov koji spominje "ustašku ujdurmu", objavljen faksimil glavne stranice putovnice Barbalićeva sina Darija s fotografijom. Dario je rođen 1990. i tada je imao sedam godina.
Prijedlog o kontramitingu Vučić obrazlaže potrebom da radikali, poslije svakodnevnih mitinga podrške porodici Barbalić i pretučenom advokatu Nikoli Baroviću, prijeđu u kontraofenzivu
Nacional je želio doznati što o svojoj ulozi u tim događajima danas misli predsjednik Srbije i tadašnji glavni tajnik stranke Vojislava Šešelja. Pitanja njegovu uredu poslali smo u dva navrata: u srijedu, 15. lipnja, te opet u ponedjeljak, 20. lipnja. Zanimalo nas je sjeća li se predsjednik Vučić tih događaja, kako ih danas komentira te smatra li da je Ivana Barbalića, Hrvata iz Zemuna, bilo opravdano istjerati iz stana, a stan dodijeliti dužnosnici Srpske radikalne stranke. Ured predsjednika Srbije pitali smo i zašto je današnji predsjednik Republike organizirao prosvjede protiv zahtjeva građana Zemuna da se njihovu sugrađaninu vrati stan, a zanimalo nas je i osuđuje li svoje ondašnje postupke ili ne. Htjeli smo doznati i bi li i danas ponovio isto, odnosno organizirao mitinge podrške vlasti koja je odbila izvršiti sudsku presudu i zakonitom vlasniku vratiti njegov stan. Zanimao nas je i odgovor na pitanje kako se opisani postupci predsjednika Vučića iz 1997. uklapaju u proeuropsku politiku koju on danas navodno vodi te hoće li se predsjednik Srbije zauzeti da se Ivanu Barbaliću vrati stan, ili da mu se dodijeli pravedna naknada za počinjenu nepravdu. Naposljetku, Vučićev ured pitali smo je li predsjednik Srbije spreman izreći ispriku građaninu Zemuna zbog toga što je istjeran iz stana. S obzirom na to da odgovore nismo dobili, u utorak, 21. lipnja, nazvali smo Službu za odnose s javnošću srpskog predsjednika, u kojoj su nam potvrdili da su pitanja proslijedili u ured predsjednika i da su ih "oni sigurno vidjeli". "E, sad, hoće li, što će, kada će, ne mogu vam reći. Rado bih, ali stvarno ne znam", odgovorila nam je sugovornica iz Službe za odnose s javnošću. Do zaključenja ovog broja Nacionala, odgovori nisu stigli. Nije to ni čudno: upućeni u djelovanje Vučićeva kabineta, kada je o temama poput ove riječ, odmah su Nacionalu kazali kako se odgovorima "uzalud nada". "Šutnja je njihova obrana", kazao je taj izvor. Takav izostanak reakcije posve je u skladu s osobnim Vučićevim običajem da negira očigledne činjenice iz svoje biografije: u veljači 2018., primjerice, kada su novinari tijekom njegova posjeta Hrvatskoj tražili da komentira svoju izjavu iz Gline 1995. kako "Glina nikad neće biti Hrvatska" te da će "živjeti u Velikoj Srbiji", Vučić je odgovorio: "Izmislili ste to za Veliku Srbiju, toga u govoru u Glini nema." Da Vučićeva tvrdnja nije istinita, može se uvjeriti svatko tko na YouTubeu pogleda snimku tog njegova velikosrpskog govora.
U međuvremenu, Ljiljana Mijoković napredovala je do osobne tajnice Vojislava Šešelja i zastupnice u parlamentu Srbije u dva mandata, gdje je u drugom mandatu bila i članica parlamentarnog Odbora za ljudska i manjinska prava. "Kao kad biste pedofila postavili za direktora dječje predškolske ustanove", gorko je u jednom intervjuu njezino članstvo komentirao Ivan Barbalić. "Teško manjinama čija prava ona zastupa". Godinu nakon što je Apelacioni sud pravomoćno presudio da joj pripada Barbalićev stan, ta istaknuta dužnosnica stranke Vojislava Šešelja, koja je do rata živjela u Hrvatskoj, Barbalićevu je nekretninu državnoj Agenciji za borbu protiv korupcije prijavila kao - osobnu imovinu.
Novine su objavile da će "generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić u vrhu stranke pokrenuti inicijativu za organiziranje mitinga podrške radikalskoj vlasti u Zemunu"
- "Poslije 2000. nije bilo suštinske promjene u denacifikaciji Srbije", ocijenio je za Nacional Dragan Stojković, jedan od utemeljitelja "Saveza nezavisnih građana Za Zemun". "Naprotiv, situacija je iz godine u godinu sve gora. Danas, poslije 25 godina, zaključujem da je nacionalizam i dalje itekako živ i snažan u svim krajevima bivše Jugoslavije, zbog toga što njime političke strukture prikrivaju u ratu ubijene i prognane, a u miru ogromnu pljačku društvene imovine, tvornica i prirodnih resursa. Političku atmosferu i u Hrvatskoj i Srbiji i dalje kreiraju i zagađuju osobe zaslijepljene mržnjom i osvetom. Dugo će to još trajati jer postoje dubinski razlozi, u mračnim labirintima pojedinačne i kolektivne svijesti, podgrijani crkvenom nacionalno-političkom ideologijom i primitivnom religioznošću. S druge strane, na žalost, kriju se itekako brojni primjeri ljudskosti i suradnje ljudi bez obzira na vjeru i naciju, jer su subverzivni za neofašističke ideje i pokrete, legalizirane početkom devedesetih", ocijenio je Stojković za Nacional.
Bojan Tončić beogradski je novinar koji je vjerojatno najviše izvještavao o otimačini stana Ivana Barbalića. "Ivana sam upoznao nekoliko mjeseci nakon što je ostao bez stana; pamtim da se njegova obiteljska drama na njemu nije primjećivala, pričao je o svakodnevnim stvarima, šalio se. Tada je još živio kod jednog od školskih prijatelja koji su mu ponudili smještaj. Pjevali smo u klubu 'Kajak' da otjeramo brigu: 'Šta ću kući tako rano/Ko me čeka tamo...', pjevao je i on s nama. Svirali su njegovi školski drugovi", sjetno se Tončić prisjetio za Nacional. "S distance od četvrt vijeka može se konstatirati isto ono što smo znali i kada je Barbaliću otet stan i pokradene sve stvari, čak i obiteljski foto albumi - meso iz zamrzivača posebna je priča - riječ je o eklatantnom primjeru fašizma, progonu na nacionalnoj osnovi, kontinuitetu sa zločinima Srpske radikalne stranke i Vojislava Šešelja protiv Hrvata u Vojvodini", ocijenio je Tončić. "Ključni momenti u pravosudnoj epopeji Barbalića su demonstracije nasilne skupine koju su predvodili bivši i sadašnji predsjednici Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, u namjeri da spriječe izvršenje sudske privremene mjere, povratak obitelji Barbalić u stan. U tome su i uspjeli", kaže Tončić, podsjećajući, s druge strane, i na solidarnost Barbalićevih sugrađana: "Slučaj Barbalić povezujem i s demonstracijama građanske hrabrosti, danas nažalost nezamislivim: ustali su Barbini Zemunci da ga brane, riskirali zbog toga, organizirali protestne šetnje; u fotokopirnicu njegova prijatelja Ljubiše Rankova bačena je bomba. Danas, dok čekamo presudu iz Strasbourga, iznova se pitam tko je takvog čovjeka, omiljenog Zemunca, smio iščupati iz korijena, da ga opljačka i ponižava. Ponovno ta riječ: fašizam. S ovdašnjim specifičnim, morbidnim začinima", zaključio je Bojan Tončić.
"Najbolji prijatelji bili su mi Srbi. Oni su organizirali prosvjede protiv mog izbacivanja iz stana, a to nije bilo lako: pokojnom prijatelju bačena je bomba u dućan", izjavio je za Nacional Ivan Barbalić
Nacional je razgovarao i s Ivanom Barbalićem, koji živi u Baškoj na Krku, gdje je zaradio i mirovinu, nakon što je 1999. izgubio i posao u jednoj beogradskoj banci, pa zbog svega toga bio prisiljen trajno odseliti u Hrvatsku. Usprkos svemu, nije ogorčen. Vedre i blage prirode, Barbalić kaže kako je svjestan da je "još dobro i prošao u usporedbi s tolikima drugima koji su u ratovima devedesetih izgubili sve". Samo u Zemunu za vlasti radikala, primjerice, iz stanova je istjerano 29 nesrpskih obitelji. Barbalić sa zahvalnošću pamti solidarnost sugrađana i prijatelja. "U stanu ispod mog živio je čovjek kojemu sam, kad bih otišao, ostavljao ključ. Na sudu je osporavao tvrdnje da nisam živio u vlastitu stanu. Taj moj susjed, koji je u Zemun iz okolice Knina doselio mnogo prije rata, pred sudom je rekao:
- 'Pa što vam je ljudi, kako Barbalić nije živio u stanu? Pa da nije, ja bih prvi u njegov stan uselio izbjeglice iz Knina koji su došli k meni i spavali u dvorištu'. Dok me nisu istjerali iz stana, ja nikad nikakvih problema na nacionalnoj osnovi nisam imao", ističe Barbalić. "Najbolji prijatelji bili su mi Srbi. Oni su organizirali prosvjede protiv mog izbacivanja iz stana, a to nije bilo lako: pokojnom prijatelju bačena je bomba u dućan. Zahvalan sam im svima, njihovu solidarnost nikada neću zaboraviti. Znate, Zemun je bio drugačija sredina: mi smo navikli na kej, na banatski rizling, na život leggiero, onako po vojvođanski... Dok nisu došli radikali. Tada je počela totalna anarhija", prisjeća se Barbalić. Od Hrvatske, kaže, "nikad ništa nije tražio". "Smatram da je otimanje mog stana srpska stvar. Hrvatska s tim nema ništa. Odgovornost je Srbije da nadoknadi tu štetu". Svakako, rekli bismo: kad već neće Aleksandar Vučić, tada ili nakon presude Europskog suda za ljudska prava, ili u procesu pridruživanja Srbije Europskoj uniji.
Otimanje stana obitelji Barbalić je eklatantni primjer fašizma, progona na nacionalnoj osnovi koji su provodili pripadnici Srpske radikalne stranke i Vojislav Šešelj protiv Hrvata u Vojvodini.
Objavljeno: 03. jul 2022 | nacional-hr Boris Pavelić
