Sarajevski kriminalac, nasilnik i delikvent
Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom
Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše "General Jusuf Prazina Juka"
Objavljeno: 21. feb 2013
Pošto je Juka Prazina krajem prošle godine i zvanično proglašen herojem, ponovo se aktuelizira ista stara priča: da li je Prazina bio heroj ili samo kriminalac? I da li je uopšte bio general? Stari feljton iz BH Dana, objavljen još davne 2002. godine, krije dio odgovora na to pitanje.
Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: "oni brane Sarajevo".
Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina.
Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti?
Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Nermin Uzunović Šok prije rata bio mu je prijatelj, a u ratu njegova desna ruka. Ovo je njegova priča...
Bacio je samo jednog snajperistu
- "Ne vjerujem da je Juka mrtav!" - reći će i danas, osam i kusur godina nakon službene obavijesti belgijske polici je o pronađenom lešu Jusufa Juke Prazine, negdašnja desna ruka najkontroverznijeg od svih lokalnih sarajevskih komandanata - Nermin Uzunović.
Osuđivan i zatvaran više puta, osamdesetih godina se uključuje u organizirani kriminal kao dobro poznat član podzemlja, vodeći vlastitu bandu za reketiranje. U ožujku 1992. godine svoju bandu stavlja u službu muslimanskog vojnog vrha u Sarajevu i kao zapovjednik vlastite paravojne formacije pod nazivom "Jukini vukovi", sudjeluje u masakru pripadnika JNA tijekom dogovorenog povlačenja u Dobrovoljačkoj ulici 2. i 3. svibnja 1992. godine. U razdoblju od začeća rata u kome je sudjelovao, do bijega iz Sarajeva u listopadu 1992. godine, Juka Prazina nastavlja javno sa svojim kriminalnim aktivnostima pod izgovorom da brani Sarajevo od "velikosrpske" agresije. U ovom periodu mu se pripisuju mnogobrojne pljačke nenadgledanih poduzeća i skladišta u dijelu Sarajeva pod kontrolom muslimana, koja su zbog početka rata zaustavila rad i bila napuštena... sr.wikipedia.org
Nermina Uzunovića imenom malo ko zna, ali njegov nadimak - Šok - još uvijek se pamti. U svojoj je ludoj mladosti, kako danas opisuje predratne decenije, probao gotovo sve zatvore u bivšoj Jugoslaviji, među opakim momcima sarajevske margine slovio za relevantnog rivala, zajedničkim snagama sa tadašnjim inspektorima policije - stalno vodeći računa da im se putevi ne ukrste...
Jusufa Juku Prazinu upoznao je pred Trgovačkom školom - već tada, osamdesetih, Juka je bio neprikosnoveni problem profesora, strah dobrih i idol loših đaka. Što je Juka bio u Trgovačkoj, Šok je bio u Medicinskoj školi: veli da su se poštovali. Juka je pripadao raji iz Sutjeske, Šok Bjelavama: solidarnost i međusobno razumijevanje značili su pozive u pomoć prilikom mladalačkih obračuna:
- "Iskreno: mene niko nije smio ni pogledati u školi, ni žensko ni muško" - gotovo sa snebivanjem priča danas Šok, sretno oženjen i ponosan otac djece o čijim ocjenama strogo vodi računa - "Pa, mi smo bili naopaki odlikaši, ali moja djeca treba da budu obrazovani ljudi!" I to je jedan od razloga što nevoljko priča o svojoj prošlosti: ova je ispovijest više zbog Juke, zarad istine koju mnogi ne znaju ili neće da znaju...
Kako se kalilo prijateljstvo
Naše pravo druženje počelo je belajem - malo prije rata: Bilo je to ispred SOS-a (u to vrijeme jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, op. aut.). Njih petorica ili šestorica, zajedno s njim, naletjeli su na mene i namlatili me k'o vola. Prošlo je par dana, Juka i ja smo se sastali i odlučili da to riješimo nas dvojica. Dogovor je pao: vidimo se u Jug Bogdanovoj, pobijemo se, pa kako ko prođe - poslije ćemo, naravno, opet biti prijatelji. Tako se to rješavalo. Ja sam došao sa trojicom svojih prijatelja, njih je bilo barem trista - čitava Koreja, pola Alipašinog... Ali nema tu povlačenja: potukli smo se. Čak sam ja vodio jedno vrijeme, ali me je onda, slučajno, udario u vrat, onesvijestio sam se i probudio na Ortopediji. U istoj sobi ležimo Juka i ja. Oko nas milion boja: plavo, bijelo, sivo... Ustvari, tu su bila četvorica policajaca, dvojica inspektora, sestrice i doktori. Meni su pukla dva vratna pršljena, stavili su mi gipsanu kravatu i pojaseve preko leđa. Sproveli nas na Bjelave: mi smo obojica rekli da je to sve naš problem i da smo ga riješili, da se oni ne trebaju brinuti jer dalje frke neće biti, a hoće li pisati prijave i prekršaje - do njih je. Tu smo se zadržali, bogami, sat i po, pričali s njima i razišli se k'o veliki prijatelji: svaki dan smo poslije bili u kontaktu, jedan drugom pomagali - nije se gledalo kako i na koji način...
Poslije toga je on registrirao firmu za utjerivanje dugova. To nisam radio s njim - ali je bio dogovor: "ne daj bože velikaa belaja, tu sam"...
April 1992
Kad je krenuo rat, bio sam na Bjelavama. Svi negdje idu: s Jukom sam najbolji, idem i ja njemu. On kaže: - "Šok, pamet u glavu!" Prvih pet-šest dana bio sam obični vojnik i stražu čuvao. Valjda je htio vidjeti hoću li podivljati, pa me tako iskušavao. Onda me zovnuo sebi i pitao hoću li auto. Dobio sam jednu staru, bijelu "džetu dizel", jedva je išla. Od tridesetak šofera koji su dužili auta, svaki je morao nakon vožnje predati i ključeve i stanicu. Ja nisam. Dao mi je i mobilnu i fiksnu stanicu i naoružanje. Juka je malo kojem vojniku davao pištolj, imali su puške. Samo nas nekoliko je imalo i puške, i to dobre, i po pištolj.
Juka je među prvima u Sarajevu dobio američku pušku, prva liga, a onda je nabavio još nekoliko takvih. Imali smo i nešto pumparica. Poslije sam od njega dobio "golfa", novog, nije bio prešao ni 1.100 km. To je bilo kad su se uzela ona 72 vozila iz Vogošće. Tog sam "golfa" imao jedno 20 dana. Onda Juka kaže: - "Šok, evo tebi BMW, pusti ta slaba auta. I da znaš - ruke su ti odriješene, ne interesuje me gdje hodaš i šta radiš, samo mene nemoj uvaljivati!"
To auto pripadalo je MUP-u i Juka je imao punomoć koju je prebacio na mene. Dvije godine sam ga konstantno vozao, a tablice su bile armijske. Kad je Juka izlazio iz Sarajeva, rekao je svom pratiocu da meni daa njegov kolt sa IC zracima...
Nafta i benzin
Mene nafta nije ni interesovala, imao sam benzina svaki dan. Dnevno sam trošio između 60 i 70 litara. Isto tako i Juka. Išlo se na pumpe i vadilo se sa dna, šta je ostalo; bilo je po garažama, a i ljudi su donosili sami.
Baza
Imao je dosta svog oružja, još od prije rata, a onda je dobio nešto iz Krtelja, kad se raspala Specijalna, a dio je oružja zadužio od Vikića (Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.). Više od pola oružja iz Kasarne "Maršal Tito", nakon što je ispražnjena, bilo je neispravno, ali dobar se dio uspio i srediti. Imali smo smještaj odmah uz Vikića - 50 metara od Doma policije, u onom obdaništu. Tu nas je bilo sedamdesetak. Manje-više, znali smo se međusobno, to je bio taj naš svijet i neko je još doveo brata ili rođaka... U našoj bazi je bio drugačiji režim nego u ostalim: tu je bio Juka, tu mu je bila žena, porodica, i sve je bilo k'o pod konac. U drugim bazama, iako su sve bile pod Jukinom komandom, bilo je onako kako njihov komandant baze naredi.
Juka je bio strog komandant: jedna greška, on uzme pištolj i spuca te u koljeno, ili te udari, namlati. Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breci, na Skenderiji Jasmin, bilo je puno naših baza i sve je to valjalo kontrolirati. Bilo je i onih koje je Juka držao reda radi.
Danas svi kažu "Juka je bio lopov", a nije. Sve smo to mi dobijali. Recimo, televizore: direktor Feroelektra zamoli Juku da nađe kamione i da se televizori prebace iz Feroelektra u Zetru. Mi to uradimo i direktor nam pokloni 100 komada: nešto je otišlo po jedinicama i bazama, nešto je otišlo u MUP. Bilo je i krađa, ali za 90 posto Juka je saznao tek kad nama stigne kamion; bilo je i belaja zbog toga. On je za "Fructal" saznao tek kad je nama došao kamion pun sokova. Ali odmah se sve ustanovilo. Sistem je bio takav: sve se čuje na stanici i sve se zna. I ja sam sve znao - imao sam dvije stanice i pratio oba kanala, a kad sam spavao, onaj novinar Fudo Dorić mi dao diktafon koji je automatski snimao ko se uključi, i sve znaš.
Tako je bilo i sa "Zorom" - došla čokolada i onda Juka naredio da se sam prijavi onaj koji je tamo ušao. Glavni logističar bila je Jukina sestra Vasvija. On je to na svoj način rješavao. Kad su trebale uniforme, Juka kaže "trebaju" i odmah nam ljudi sašiju: neću da griješim dušu, možda su to neki i iz straha radili, ali neki su se sami nudili da nam poklone nešto i da Juku pripaze. Tu gdje je bio Juka - bilo je kako on kaže, ostali komandanti nisu smjeli raditi ono što on radi. I morali su ga slušati. Bilo je i svađe i vriske, ali nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste - ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio par razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna, kaže: "dovedite ga". Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena...
Snajperisti
Jeste, istina je da je Juka bacio jednog snajperistu. To je bilo kod Socijalnog. Ali, nije on imao namjeru da ga baci, nego kad mu je prišao sleđa, ovaj je zamahnuo rukama i tako je i izletio. Onda ljudi kažu: Juka baca snajperiste... To nije istina. Bilo je ljudi koje smo hvatali s oružjem u rukama pa ga Juka ni prstom ne dotakne. Zarobimo ga, jednostavno.
Akcije
Zvali smo se preko stanica. Prava zajednička akcija bila je ona na Skenderiji, drugog maja, kad je transporter krenuo preko mosta Vrbanja. Sjećam se dobro: Juka je sa svojim pratiocem bio u vozilu, na onoj velikoj raskrsnici, kada su iz pravca Vojne bolnice naišla tri džipa sa oznakama JNA. Odmah su zapucali prema njegovom autu. On je ranjen i to teško, ali se, i tako ranjen, uspio vratiti na rikverc i pobjeći im. Ja sam bio ispred zgrade Valtera Perića, sa Nusretom Šišićem, Dedom, rahmetli. On je pucao iz napravljene cijevi, a ja sam mu dodavao granate. Dedo je pogodio prvog džipa.
Zarobljenici
Jedno 25 posto je otišlo u zatvor, nešto se razmijenilo, a neke je i mrak pojeo... Sve u svemu, opet se dalo nešto i zakonu.
Susret s vlastitom prošlošću
Prije rata, jedan inspektor iz CSB-a meni je nakačio 12 godina zatvora. Radio na detektoru laži. Igrom slučaja, naši ga privedu: Bela i ona njegova ekipa pronašli mu snajper u stanu. On je njima rekao da radi u policiji, ali šta će mu snajper? Doveli ga nama u bazu. Čim sam ga ugledao, rekao sam: on je moj. Odveo sam ga u sobu, dao mu da popije, da zapali. Šta sad? Kažem mu: vidi kako se zakon promijeni - ti se onda meni nakačio, ja opet izašao. A šta ćeš ti? Mogu s tobom šta hoću... On me gleda. Familija mu nije bila tu, on je ostao u Sarajevu, ali vidim da je dobro isprepadan. Napio se. Pričali nas dvojica, ja ga onda smjestio u auto i vratio na Otoku. Stan mu prekoputa pijace, u onim prvim neboderima. I poslije rata smo se sretali - pozdravi me, pitamo se i svak' sebi. Vidio je da sam čovjek.
Juka i ...
Nama je, po pravilu, komandant bio Vikić. Međutim, ja nisam slušao Vikića, niti me je interesovalo šta on govori: slušao sam Juku i Zorana Čegara - s njim sam bio dobar još s Bjelava. Juka je poštovao i Vikića i Čegara k'o prave borce. Visili smo kod Jusufa Pušine, i on i ja. Nije da je Juka slušao Pušinu, nije on njemu mogao narediti, ali mu je davao savjete šta treba promijeniti i kako se prema kome treba ponašati. Prvo, prema Seferu Haliloviću: Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom. On nama nije bio komandant, nikad nije smio ni doći u našu bazu. Juka je jednom ili dva puta silazio kod njega, a redovno su se svađali na onim konferencijama za štampu.
Svađao se i sa Stjepanom Šiberom. S Jovom (Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba OS RBiH, op. aut.) je bio korektan odnos, pozdravimo se. Alija (Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, op. aut.) je bio druga priča. Juka je išao u Predsjedništvo i tamo je viđao Aliju. Nije ga nešto posebno spominjao, ali je uvijek govorio: mora se raditi što on kaže. Slušao ga je. Alija mu je i objasnio da trebamo preći u Armiju. Ipak smo mi bili ljudi sa takvom prošlosti da nismo mogli biti policajci. A Armija je drugo, pogotovo kad si specijalac. Sefer je bio komandant samo na papiru. Opet su se slušali isti ljudi - Vikić, Čegar, Alija ili Pušina.
Čuvaj se svojih divljih savjetnika!
Sa Ramizom Delalićem Ćelom smo uvijek bili korektni. Nismo puno zalazili u njegove teritorije - od Vječne vatre prema gore. Nije ni on dolazio nama. Jednom je samo došlo do konflikta, tad je Juka bio na Igmanu, ali i tad se sve dobro završilo. Nije bilo frke. Kod Ćele Ismeta svi su morali kucati i čekati pred vratima k'o kerovi; ja, stvarno, nisam. Ulazio sam kao u svoju kuću. To je bilo skroz fer. Sa Mujom Zulićem nije baš nešto bilo ekstra, ali moglo se. Sa Puškom (Zakir Puškar, komandant Druge brdske, op. aut.) - ni fine ni loše priče nismo imali. Rahmetli Talijana (Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa ARBiH, op. aut.) smo poštovali. I on je dolazio nama i Juka je išao njemu. Talijan je vazda govorio Juki: čuvaj se svojih divljih savjetnika. A bilo je tu stvarno svakakvih likova: bio jedan Slobo, Juka ga zagotivio, zavolio, a on je nama dosta odmogao. Onda je samo jednog dana nestao. Zbrisao!
Bilo je i nekakvih pravnika, nekakvih "školovanih ljudi" koji su kod nas dolazili kao na radnu obavezu - dođu ujutro i poslije ih odvezemo kući. Kao na posao. Tako su nam i pjevači dolazili: Davorina Popovića i Kemala Montena ja sačekam pred FIS-om, dovezem gore i onda ih vratim...
Razmjene
Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića - on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže - onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš - a, i šta znaš... možda je njima neko drugi isporučio šta su tražili...
Jukin odlazak iz grada
Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći." Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.
Nermin Uzunović Šok - Jukina desna ruka
Malo je bilo pritisaka na Muteta, ali i na Solaka i još neke, i već su konci počeli popuštati. Prvi koji se povukao bio je Adnan Solaković, on je i inače bio ulizica. I dok je Juka bio u gradu, nikada nije govorio na sastancima. Sabina, njegova žena, govorila je, a on šutio k'o zaliven. Ali, to nije ni važno. Sem Solaka, još je dio baza prešao u Armiju, a jedan dio u HVO. Solak je jednom mene odveo Seferu. On je došao po mene i ja ga pitam: ko garantuje da će me pustiti. Nešto priča, a ja mu kažem: idi vidi sa Seferom, ja bez garancija ne idem. I tako, dođe on sa još dvojicom, garantuje, kaže, Sefer da ćeš kući. I mi krenemo. Sefer je tad kod zatvora sjedio. Dvojica su pred njegovim vratima, jedan unutra: pretresli me, a ja unio pištolj, eto kakvi su! Da se Sefer mašio telefona, ja bih pištolja. Nisam mu vjerovao.
Kaže Sefer: "Jesi li ti Šok?" Jesam. "Šta ti je Juka rekao za mene?" Šta će Juka za tebe govoriti, nit te znam, nit te poznam, niti me interesuješ. Kaže on: "Tebi je Juka nešto naredio, čuo sam na stanici." Čuo si, kažem, kad mi je Juka rekao: riješi se jednog čovjeka, i ti misliš da si ti taj. E, pa, nisi. I stvarno nije za njega poručio, već za jednog iz jedinice, a on odmah mislio Juka samo o njemu govori.
Rekao sam mu tad: Ako vi stvarno mislite da će Juka tako nešto stanicom poručiti, vi plitko mislite. Da je Juka to htio, ne bi se išlo preko stanice, drukčije bi se išlo.
I onda me je pustio.
Sam na Grbavici
Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.
Dolazak na Igman
Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".
Predsjednička kuća
Juka je prvo ušao u hotel "Maršal". Gore su već bile Crne mambe, oni su imali smještaj malo niže, ispod "Maršala". Juka se jedno vrijeme bio dobro zbližio s njima, toliko da su mu neki naši zamjerili. Gore je bio i Zuka (Zulfikar Ališpago, komandant Specijalne jedinice GŠ ARBiH, op. aut.). S njim smo bili korektni - nismo se kačili. Onda su se ljudi smjestili u "Maršal", a Juka, sekretarica Azra, Sejo, Davor, Božo i ja kad sam bio gore, bili smo u Predsjedničkoj kući.
Igman je tada bio posve druga priča: svega je bilo. Imali smo ovaca, konja, svega. Jedna ovca - jedna marka, tako smo plaćali. Juka je imao dogovor za nabavku granata: punili smo ih u Rijeci, 1.660 maraka komad. Ja sam jednom pratio kamion: svi se sklanjaju s ceste, a ti voziš. Super. Te granate smo davali na korištenje Vehbiji Kariću, koji je došao iz Sarajeva i imao svoju vojsku, nekih 50 vojnika, u jednom objektu, niže od nas. Mi smo bili dobro naoružani: imali smo i jednu samohotku, da se nađe.
Sukob s Karićem
Prvo, Karić nije vratio 10 praznih granata za punjenje, to je Juka prešutio. Onda je naš kamion sa uniformama zaplijenjen, a vozač, koji je bio civil, pretučen. Poslali smo predstavnika na razgovor. Nije ga ni pogledao. Onda smo mi otišli, opkolili objekat, upali unutra i zatekli Vehbiju u nekakvoj sobi za konferenciju. Tu mu je bio i sin i još neki oko njega. Juka nije rekao ništa, samo mu je prišao i udario ga pištoljem. Odmah mu je izbio jedan zub. Mi smo obišli sobe, pokupili šta je valjalo, vojsku postrojili, a Vehbiju doveli.
Konačni obračun
Tog dana smo trebali zajedno sa Zukom napasti Crne labudove. Takav je bio dogovor. Naša prva četa je krenula Zuki. Odmah su razoružani, ali se jedan uspio javiti. Juka je htio da sam ode, da vidi šta se dešava, ali mu momci nisu dali. Krenuo je Kruško i odmah je ubijen. Nije to bila borba. Drugi je zarobljen Davor Seferović. Ni danas mu tijelo nije nađeno. Tek onda su oni krenuli na nas. Dio momaka je uspio pobjeći, Juka se preko Bjelašnice izvukao sa jednom grupom, ostali su ubijeni, ranjeni, zarobljeni. Četnici su tada Juki nudili pomoć: 20 tenkova. Juka je tražio da se ne miješaju.
Davor
Bio mu je pratilac. Prije rata, on se znao napiti, znao je i za belaj, sijalica mu smetala kad je trijezan, a kamoli kad je pijan. Juka mu je rekao: "Davore, ako ćeš prestat s pićem - bit ćeš uz mene, ali ako pristaneš pa popiješ - ubiću te." Taj čovjek, Davor Seferović, postao mu je sjena. Nije se od njega ni koraka odvajao. Kakav je to momak bio.
Legenda
U vrijeme tog konačnog obračuna zatekao sam se u Sarajevu. Nisam više izlazio, ne znam šta je bilo u Hercegovini, ali sigurno i tu ima preuveličavanja. Juka je slutio šta mu se sprema: jedne noći, mene i još dvojicu momaka poslao je na čeku. Nismo znali ko treba naići, znali smo samo da nam ne smije proći. Niko se nije pojavio. Sem Sefera, još me je samo Bakir Alispahić pitao za Juku: tad je bio ministar, poslao policiju, oni tražili oružje i pare. Uzeli mi pištolj, ispitivali sedam dana i mene i ženu. Juku više nisam ni čuo ni vidio, ali ne vjerujem da je mrtav. Neko nešto treba da dobije da bi se znalo da je Juka mrtav. Toga još nema. Zato mislim da je živ.
Sarajevski "kum" postaje borac protiv zločina
Alfonso Rojo - sreće Juku, koji, sa svojom svitom Ramboa, zavodi red u prijestolnici na svoj način. Trećeg juna 1992. objavljuje svoje utiske
Piše: Alfonso Rojo (The Guardian)
Pravo mu je ime Jusuf Prazina, ali ovdje ga svi zovu Juka. Dok prije dva mjeseca nije počela bitka za Sarajevo, bio je kum podzemlja bosanske prijestolnice. Danas vodi specijalne snage policije Bosne i Hercegovine. Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa. "Slali su me u zatvor pet puta jer su pokvarenjaci koji su držali konce ovdje pravili lažne optužbe protiv mene", hvali se tridesetogodišnji Juka. "Sad vidimo ko su dobri, a ko loši momci." Juka je muslimanski odgovor na "Kapetana Dragana", srpsko-australijskog plaćenika koji je zauzeo hrvatski gradić Glinu. Zasad, nije otišao u krajnosti užasavajućeg "Majora Arkana" koji se šetka okolo s mladunčetom tigra i čije zarobljenike po njegovoj naredbi svlače i prebijaju prije pogubljenja. No, čini se da ide uglavnom istim smjerom.
Priča se da je nedavno uhvatio neprijateljskog snajperistu na šestom katu neke zgrade pa je, da uštedi vrijeme i metke, naredio da bude bačen preko ivice. "Oni su jako opasni", kaže Juka za srpske snajperiste, "ali trijebimo ih kao pacove." Prije tek nešto više od mjesec dana, Jukina su kola prepoznali stražari dok je prolazio pored Vojne bolnice, i pogođen je u butinu i ruku. Uprkos prostrelnim ranama, kirurškim fiksatorima koji su ostali u njemu, i štaki bez koje ne može hodati, uspijeva i dalje čeličnom rukom vladati svojom organizacijom.
U pratnji zanosne plavuše koja izgleda kao da bi mogla glumiti zapovjednicu gerile u filmu B-produkcije, Juka koordinira gradske policijske snage i nadgleda odbranu ključnih instalacija iz ureda koji vri od žamora radiostanica i likova koji se vrzmaju okolo nosajući hecklere. Njegovi paravojnici gotive zalizane frizure, košarkaške patike i RayBan očale. Pitao sam ga koliko ljudi ima pod svojom komandom, a on, ni ne trepnuvši, odgovara, "tri hiljade pet stotina". Ovo je vjerojatno peterostruko više od stvarnog broja. "Prije nego posjetimo položaje na liniji fronta, svratit ćemo u bolnicu da vidimo treba li hrane. Onda ćemo ići posjetiti neke izbjeglice", objašnjava Juka. "Mnogi me ljudi u Sarajevu vole." Dok se spremamo da idemo, stiže patrola sa dva osumnjičenika. Jedan se zove Robert Kričančić, svjetlokos, visok i snažan dvadesettrogodišnjak. Drugom muškarcu, Nenadu Dragiću, trideset pet je godina. Niži od Roberta, više je ličio na radnika.
Obojica su bili Srbi i zaustavljeni su na periferiji grada noseći vreće hrane. Dok je Juka rigao pitanja na njih s par cola razdaljine, ova dvojica su činila natčovječanske napore da se doimlju mirno i odgovore daju tihim, monotonim glasovima, kao da su osjećali da bi im smrt mogla ovisiti o nekom gestu, izrazu, imenu. Usred ispitivanja, jedan od Jukinih ljudi je ušetao i rekao da zna Roberta, da dolazi iz istog dijela grada. "Jesi spreman da odgovaraš za njega?", zarežao je Juka. Borac je oklijevao djelić sekunde, koji se dvojici Srba morao činiti stoljećem. "Da", rekao je. Juka je bacio na sto dvije lične karte. "Pustite nek' idu", naredio je.
Jukin službeni automobil je besprijekoran crni chevrolet, friško iz izloga. Nema čak ni registarskih tablica. U patrolu smo krenuli kao iz topa ispaljeni, uz riku motora i škripu guma. Predgrađa Sarajeva "posijana" su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili par litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći "Juka, Juka", sa zadivljenošću i fasciniranošću. U povratku, na suprotnoj strani krivine gdje je neko postavio upozorenje "Pazi, snajper", polovni renaultov krš nam je zakrčio put. Vozač se uspaničio i auto mu je zašlajdrao. Bijesan, Juka je zgrabio revolver i, ne rekavši ni riječ, ispalio metak u motor renaulta. Nekoliko ulica prije njegovog štaba u obdaništu, naletjeli smo na neki par koji je vozio seata, također bez tablica. Juka je zahtijevao da vidi njihove papire, a zatim naredio konfiskaciju kola, ostavljajući svog tjelohranitelja da malo "izrezili" ženu zato što se svađala. "Nisu imali nikakva dokumenta za vozilo, a nisu imali ni registarskih tablica", rekao je kroz prozor svog auta. "Mislim, ne mogu ljudi tek tako ići okolo i krasti šta požele." (Prijevod: Irham Čečo)
feljton:
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 1/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 2/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 3/4
- Jusuf Prazina - Feljton Dana 4/4
izvor: bhdani.com-259-25905
