Mudžahedine u Bosni i Hercegovini su poslale strane, a propustile hrvatske obavještajne službe kako bi pripremile nove sukobe
• Rat u Bosni i Hercegovini (1992-5.) bio je poligon za sukobe različitih vizija, interesa i propagandi. Dok je međunarodna javnost pratila slike opsade Sarajeva, u pozadini se odvijala priča o dolasku stranih terorističkih boraca - poznatih kao mudžahedini - koji su navodno došli pomoći Bošnjacima. Njihov put prema Bosni i Hercegovini vodio je kroz Hrvatsku i to ne samo preko planinskih graničnih prelaza nego i kroz dobro organizirane logističke kanale
• 29 jun 2025 logicno-com, Nermin N. | LOGIČNO
Ovo nije teorija zavjere nego dokumentirana činjenica: hrvatske vlasti i obavještajne službe znale su tko ulazi, gdje i zašto. Kad se danas gleda unazad, postaje jasno da su i tadašnji politički vrhovi imali vlastite interese - i da toleriranje radikalnih elemenata nije bilo nesvjesno. U stvarnosti, ti vlastiti interesi su bili samo dio interesa zapadnih obavještajnih službi koje su to organizirale preko domaćih ljudi sumnjivog profila.
Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, kao bivši iskusni generali JNA, znao je što se događa i to je indirektno i javno iznosnio. Nazvao ih je vragovima koji se nude za Judine škude. Pogledajte na video snimku tko stoji s lijeve strane Franje Tuđmana i što ta osoba danas govori o cionističkom entitetu.
Kako su mudžahedini dolazili
Od 1992. u Zagreb su redovno dolazile grupe stranih dragovoljaca - većinom veterana rata u Afganistanu - koji su preko splitskih humanitarnih ureda putovali u središnju Bosnu preko Hercegovine. Taj tranzit bio je organiziran uz pomoć islamskih humanitarnih organizacija i bliskoistočnih donatora. Hrvatska je, tada u ratu sa Srbijom, prešutno dopuštala ovu rutu.
Ključni centar organizacije bio je Jarun, novoizgrađeni kvart u Zagrebu. Tamo su se odvijali sastanci između bosanske dijaspore, emisara iz islamskih zemalja i Hasana Čengića, najvažnijeg logističara Armije BiH. Čengić je otvoreno govorio da Bosna i Hercegovina ne može stvoriti muslimansku državu "samo s dvije hiljade mrtvih", aludirajući na to da će trebati mnogo veća mobilizacija i žrtva.
Ubijeni mudžahedini nosili propusnice s potpisom Gojka Šuška
• Gojko Šušak organizirao dolazak mudžahedina iz Turske u BiH a Sredoje Nović iz Banjaluke im potpisivao BH državljanstva
Iz strogo povjerljive informacije Sigurnosno informativne službe MORH (SIS), koju je sastavio Josip Perković, 19. sep/ruj 1992. godine, pod brojem 512-04/01-6904/92, razvidno je kako je, upravo preko mreže ljudi pod kontrolom Ante Prkačina, dio mudžahedina došao na teritorij BiH - kao vojnici HVO, koji su unovačeni i raspoređeni u borbene jedinice ondašnjeg HOS, i upravo preko Prkačinove mreže. Uz pomenutu strogo povjerljivu informaciju poslat je i uvodni dopis kojeg je Josip Perković uputio Josipu Manoliću, Gojku Šušku i Smiljanu Reljiću...
U isto vrijeme, u Zagrebu su se odvijali dogovori o kupnji oružja s sitnim ukrajinskim posrednicima. Hrvatska obavještajna služba nije samo promatrala što se događa, ona je infiltrirala sve grupacije s vlastitim ljudima, uglavnom rođenima u Bosni i Hercegovini, kako ne bi izazivali sumnju. To je bila prva razina kontrole, ali i prvi pokazatelj da je toleriranje mudžahedina dio šire kalkulacije.
Tko su bili mudžahedini?
Strani borci stigli su iz Saudijske Arabije, Egipta, Alžira, Jemena i Pakistana. Bili su to ljudi s ratnim iskustvom, okupljeni oko ideje navodnog džihada i navodne želje da pomognu muslimanima u Europi. Brojke variraju, no procjenjuje se da ih je u BiH u nekom trenutku bilo nešto više od tisuću.
Najpoznatiji je bio Odred El Mudžahid, koji je formalno bio pod kontrolom Armije BiH, ali je u stvarnosti djelovao gotovo autonomno. Ustvari netko je njima upravljao s vana. U njihovim redovima bio je i dio boraca povezanih s ranim mrežama Al-Qaide. Nakon rata, neki od njih nastavili su sudjelovati u sukobima i terorističkim operacijama širom svijeta.
Zločini koje su počinili
Prisutnost mudžahedina nije bila samo simbolična. Sudjelovali su u više akcija koje su završile masakrima nad civilima i ratnim zarobljenicima, a koji su imali za cilj da izazovu sličnu reakciju druge i treće strane.
Najpoznatiji zločini uključuju ubojstva 24 hrvatska civila u selu Maline kod Travnika 1993., ritualna pogubljenja zarobljenih Srba u kampu Kamenica 1995. i mučenja zatočenika u improviziranim logorima. Ove činjenice potvrđene su u dokumentima Haškog tribunala, iako sami mudžahedini nisu izravno procesuirani.
Kada su se sukobi između HVO-a i Armije BiH rasplamsali, upravo je prisutnost tih boraca postala jedan od ključnih argumenata hrvatskih medija i političara za tvrdnju da se u Bosni i Hercegovini formira islamska država. Povežite to sada sa situacijom na Bliskom istoku. Identičan Modus operandi.
Što je znala hrvatska strana?
Hrvatska vlast znala je mnogo. Jarun i druga sastajališta u Zagrebu i Splitu su bila pod prismotrom. Putovanja konvoja bila su dopuštena. Dapače, tadašnji politički vrh tolerirao je sve dok je zajednički neprijatelj bila srpska strana. No istovremeno, unutar obavještajnih struktura već su tada kolale procjene da će "finale biti s Muslimanima" - citat zabilježen u više internih izvješća. Drugim riječima, kalkulacija je bila jasna: u prvoj fazi savezništvo, u drugoj fazi - sukob i kontrola.
Kada je 1993. došlo do bošnjačko-hrvatskog rata u središnjoj Bosni, percepcija se promijenila. Radikalni borci odjednom su postali dokaz "islamske prijetnje", što je Hrvatska koristila u medijskoj kampanji prema međunarodnoj zajednici. Ta promjena retorike nije bila slučajna, nego dio šire strategije.
Pouke: povijest kao nacrt
Mnogima će ovo zvučati poznato. Izrael je upravo 80-ih i 90-ih godina tolerirao pa i poticao rast Hamasa u Gazi kako bi oslabio PLO. Kada je Hamas postao ozbiljna vojna sila, poslužio je kao izgovor za blokadu, izolaciju i vojne operacije.
U BiH model je bio sličan: dopustiti rast radikalnih elemenata, a zatim ih iskoristiti kao argument za vlastite interese. To nije bila pogreška, nego vjerojatno svjesna politička igra. Na kraju, cijenu nisu platili ni strategisti ni diplomati - nego civili, izbjeglice i generacije koje i danas nose teret sumnjičenja i stigmatizacije.
Rat u BiH bio je više od lokalnog sukoba. Bio je ogledalo načina na koji vanjske sile, regionalne politike i obavještajne kalkulacije manipuliraju ekstremizmom kad im to odgovara. Mudžahedini nisu pali s neba - oni su došli organizirano, preko Zagreba i Splita, uz otvorena vrata i zatvorene oči.
Kad se danas gleda unatrag, jasno je da to nije bio incident, nego dio poznatog obrasca: stvoriti problem koji će kasnije postati savršeno opravdanje. A to je lekcija koja se - nažalost - i dalje ponavlja.
Ne bi nas začudilo da iza ovih muđahedina nije stojao Mossad koji je već tada rovario protiv umjerene političke vlasti u Palestini. Danas u medijima vidimo kako hrvatski protagonisti iz tog perioda javno iznose potporu cionističkom režimu koji vrši zločine u Gazi. Iznose informacije da su već tada imali kontakt s nekim izraelskim državljanima. U ovom svijetu se ništa ne događa slučajno.
Oprez svi
Cilj ovog teksta nije stigmatizirati ni Hrvate ni Bošnjake ni Srbe, niti poistovjetiti cijele narode s radikalnim skupinama i političkim igrama njihovih vođa. Naprotiv - upravo obični ljudi, civili i vojnici koji su branili svoje kuće i obitelji, najviše su stradali zbog tih zakulisnih manipulacija.
Ova analiza želi raskrinkati obrasce kojima se već desetljećima, a možda i stoljećima, upravlja krizama i sukobima: potiču se ekstremizmi, toleriraju krijumčarske mreže, a onda sve to posluži kao povod za nove tragedije i dugotrajno nepovjerenje. Razumjeti kako su ti mehanizmi funkcionirali u Bosni i Hercegovini, znači biti spremniji prepoznati iste šablone kad se pojave u nekoj novoj verziji - bilo gdje na svijetu.
Vidjeli ste kako su prošli Palestinci u Gazi i šire, a to isto zapadne službe pripremaju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Vječni rat i vječna mržnja među narodima do istrebljenja svih.
Objavljeno: 29 jun 2025 logicno-com, Nermin N. | LOGIČNO
