Knjiga: "Planirani haos 1990-1996" autora Ibrana Mustafića
• Kada moja djeca na internet-pretraživačima ukucaju ime Naser Orić, uglavnom o meni vide podatke o tome kako sam kriminalac, zločinac i izdajnik
Objavljeno: 27. okt 2013
Odlomak iz knjige Planirani haos 1990-1996 autora Ibrana Mustafića u izdanju Udruženja građana "Majke Srebrenice i Podrinja", 2008. godine.
... Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo usvoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika.
Nakon toga, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane dovezavši dvije "pumparice" sa sobom. I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića.
Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima.
Kriminalac u duši
Naser Orić
Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega: - "Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi imamo manje. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser!"
Bio sam vrlo ozbiljan. Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo.
U tom periodu sam u Nasera zaista imao povjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan.
Jednostavno je volio kriminal.
Ali i takav kakav je, meni je bio neophodan.
Iako policajac, u tom periodu Naser ubrzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi - događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, bio i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je Naser i sam znao za krađu...
Kriminalac, zločinac i izdajnik
Naser je izdao i svoju knjigu. Nije je on napisao, mada često pogriješi pa kaže da jeste. Kad ga pitaju o tome zašto se ova knjiga našla pred sudom javnosti - Naser Orić kaže:
- "Kada moja djeca na internet pretraživačima ukucaju ime svog oca, uglavnom o meni vide podatke o tome kako sam kriminalac, zločinac, izdajnik."
... Tokom intenzivnog naoružanja muslimanskog stanovništva na području opštine Srebrenica 1991. godine, u organizaciji SDA i njenih funkcionera u lokalnim strukturama vlasti, glavni liferant bio je Šaja iz Foče.
Ne znam kojeg decembra 1991. godine Hamed Efendić me je zovnuo i rekao da dođem do njega na kafu u kancelariju. Odmah sam otišao. Rekao mi je da je ponovo kontaktirao sa Šajom (Senad Šahinpašić iz Foče, pr. r.) i da su dogovorili novu pošiljku naoružanja. Hamed je već dogovorio sa Ahmom Tihićem da transport naoružanja on obavi svojim kamionom, tako što će u Ustikolini natovariti kamion pun stočnog brašna, a poslije toga ispod brašna da utovare naoružanje.
Hamedu sam rekao da s tim ne želim ništa imati direktno, a da ću oko svega biti pri ruci. Hamed mi je rekao da me ne želi izlagati bilo čemu i da će on sve završiti, samo da pristanem da se naoružanje istovari u mojoj kući, s obzirom na to da je Hamed smatrao da je ona najbezbjednija na kompletnom prostoru opštine Srebrenica. Pristao sam bez razmišljanja. Hamed je u Foču otputovao putničkim automobilom, a Ahmo je krenuo kamionom i poveo Esusa Skelana.
Kako je utovar brašna i naoružanja prošao bez ikakvih problema, Hamed je putničkim autom krenuo preko Romanije za Srebrenicu, a Ahmo i Eso su krenuli Srbijom preko Tare. U ranim večernjim satima Hamed je došao kod mene i pitao da li je stigao Ahmo. Nisam imao nikakvih informacija pa smo nastavili da čekamo. Tek nakon još jedan sat čekanja, Ahmo se pojavio, a ja i Hamed smo konačno odahnuli.
Naserovo imenovanje
Jerko Doko
Saznao sam da je Naser dobio rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je Sefer Halilović imenovao Nasera za komandanta.
Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan"!?
Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica. Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline...
U ratu hranio konja šećerom
Kada ga je Alija Izetbegović pitao da li je istina da konja hrani slatkišima, Orić mu je žestoko odgovorio.
"Jesam! A koliko su goriva potrošili tvoji komandanti u Sarajevu, Tuzli i Zenici, vozajući skupocene džipove? Moj konj je morao jesti šećer, jer je bio jedino prevozno sredstvo. Predsedniče, mi nismo imali automobila. Naše linije, gde smo se borili, udaljene su 10-30 kilometara od Srebrenice, a reljef je takav da samo na konju možeš doći. Nema puteva, nema vozila, nema goriva. Samo na konju možeš obići liniju" - rekao je tada Naser.
Bakir Izetbegović, Naser Orić, Fahrudin Radončić i Zlatko Lagumdžija
Naserova ekipa je imala svoju parolu. Njihova parola bila je - da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja.
Oni su cijeli život na nečijim leđima. Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane.
Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće - izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su odredili sutradan do 12 sati i vratili se. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić.
Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili starog Miloša, a poslije pljačke cijelo selo zapalili.
Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera Orića - Ekrema, Envera i Kemala i još nekih iz njihove ekipe.
Taj biznis cvjeta i danas.
Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu...
Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato.
Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak - uzeo je mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola.
Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta...
To je jedan od razloga zašto je Naser na kraju povučen iz Srebrenice u Tuzlu...
Školski se ganjao sa "dobrim" ratnicima
U "svojoj" knjizi Naser Orić iznosi stavove o pojedinim imenima iz rata, čak i o ratnim neprijateljima. "Dobrim ratnicima" nazvao je komandanta "Vukova s Drine" Milana Jolovića Legendu, kao i "Pantere" Ljubiše Savića Mauzera i druge... Istakao je: "školski smo se ganjali", dodavši kako je "njih dijelila neprimjetna granica od dobrih ratnika do ratnih zločinaca".
- "Opet, među srpskim specijalnim jedinicama bilo je i - jajara - veli Naser - koje su imale jaku medijsku promociju. Prvenstveno misli na Milorada Ulemeka Legiju i njegov ratni put: - "Taj je sve radio na blef. Od prilično lažirane biografije za Legiju stranaca, pa do ratnih podviga kojih uopšte nije ni bilo. Bilo ga je samo tamo gdje je bilo nezaštićenih civila i pljačke" - otkriva Orić u "svojoj" knizi...
Milan Jolović Legenda
Dodao je kako će Legija u historiju uči samo po ubistvu premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine., a "Đinđića neki Bošnjaci oplakuju, a on je u vrijeme najvećih zločina, sa Karadžićem na Palama, okretao vola" - objašnjava Naser - iznenađujući svojim dobrim poznavanjem ratnih prilika u Srbiji...
Otvoreno: Naser Orić o Mladiću, Hagu i drugim temama
- "U Haagu sam se našao na istom spratu sa svojim najvećim neprijateljima" - kazao je Naser Orić - "Odmah su se svi srpski zločinci sledili kad sam došao. Ja sam u startu postao autoritet i moja je bila glavna u zatvoru. Moj neprijatelj Momir Nikolić iz Bratunačke brigade Vojske RS-a, osuđen za genocid - peglao mi je košulje, a Miroslav Deronjić, glavni Karadžićev povjerenik za Podrinje, on je umro u zatvoru - prao mi je veš" - kazao je Orić.
- "Jednom sam udario Gojka Jankovića, krvnika iz Foče, zato što je nasrnuo na Sefera Halilovića, prvog komandanta Armije Republike BiH. Nisam to mogao dozvoliti. Također, Jovica Stanišić, Miloševićev glavni obavještajac me jednom uvrijedio, i ja sam ustao i rekao mu: "Slušaj ti majmune, nemoj da ti ja tu plastičnu guzicu razvalim skroz!" Krenem na njega, a on pobjegne u spavaonu, tako da je tri dana bio u kućnom pritvoru, nije smio da izađe u zajedničku prostoriju" - rekao je Orić i dodao:
- "Nakon nekoliko dana pošalje Momira Nikolića da mu oprostim. Izvinio se kasnije i kaže: "Pretjerao sam"."
Iako je slavio Miloševićev rođendan - Naser Orić kaže da bi Ratka Mladića, da ga sretne, udavio golim rukama...
Objavljeno: 29. maj 2014 - Intervju sa Naserom Orićem - IV dio
Tokom suđenja Naseru Oriću pred Haškim tribunalom, svjedok Tužilaštva bio je Nikola Popović, čovjek koji je kao pripadnik Vojske RS činio zločine na području istočne Bosne. Njegovo je svjedočenje, odnosno sam dolazak na suđenje u svojstvu svjedoka, izazvalo žestoku reakciju Orića.
- "Nikola Popović, zvani Cojka, to je čovjek koji je lagao. Sve što je pričao je lagao. On je bio čovjek koji je bio zločinac, čovjek koji je tri dana išao od jutra do mraka i ubijao moj narod, odnosno civile Bošnjake. Nisam mogao da se pomirim sa tom činjenicom, da sjedim i slušam, budem miran, a znam da laže. Vidim da je Sudsko vijeće počelo da mu vjeruje. Ja sam jednostavno eksplodirao" - objasnio je Orić.
Govorio je Orić i o posljednjoj optužnici koja je došla iz Srbije, te o pozadini iste. Pad Srebrenice i ubijanje naroda je za Orića najbolnije sjećanje, koje ga i dan danas prati, te će ga, prema njegovim riječima, pratiti cijelog života. Ratko Mladić je uhapšen i priveden u Hag nakon što je oslobođen Naser Orić, pa njih dvojica nikada nisu imali priliku da se susretnu.
- "I bolje što nisam! I bolje što nisam! Sad bih sigurno dobio doživotnu. Ne bih se mogao strpiti. Udavio bih ga rukama" - izjavio je Orić.
U nastavku smo govorili i o periodu nakon agresije na BiH, a ovo je ujedno i posljednji dio intervjua sa Naserom Orićem.
