Intervju časopisa Dani objavljen, 1. oktobar/listopad 1999
Je li Sufizam Šiitski Islam - Kako je utemeljeno derviško učenje
Najstarija derviška dovišta zapravo su stara bogumilska molitvišta
Nema islamskog učenjaka niti autoriteta kojega vehabije nisu proglasile kjafirom
U postojećoj konfuziji činjenica vezanih ne samo za prošlost Bosne nego i duhovnu stvarnost sadašnjeg trenutka, derviši nude jedan karakterističan pogled. Snagu tom pogledu daje i specifična pozicija svojevrsne distance od direktnog uticaja na društvena, odnosno politička zbivanja. Razlog je to, ujedno, i za razgovor sa Senadom Mičijevićem, jednim od najboljih poznavalaca derviškog učenja i historijata tarikata u Hercegovini, koji je imao priliku da kontaktira sa preko osamdeset šejhova starije generacije sa prostora bivše Jugoslavije
BH DANI - 01. okt 1999 | Enes Ratkušić
Kako je utemeljeno derviško učenje
Derviško učenje utemeljio je Muhammed a.s. prilikom oprosnog hadža u mjestu Gaderi Hum. Ovaj događaj kod nas se prenosio u usmenoj tradiciji. O njemu, u analima Gazi Husrev-begove biblioteke, postoje pisani i naučno obrađeni podaci. Imamo prijevod rukopisa iz 1592. godine, iz pera hadži šejha Fejzullah-efendije Hadžibajrića.
Derviško učenje je utemeljeno na bazi uvažavanja različitosti pojedinca, na osnovu čega je i precizno definirano njihovo ponašanje i uloga u zajednici.
Vezu između "derviškog učenja" i "oprosnog hadža" poslanika Muhammed a.s., ortodoksna ulema, ali i mlađi historičari islama, prešućuju - stavljajući derviško učenje u kontekst šiitske tradicije, što, prema derviškim tumačenjima, ne odgovara istini. Derviši ne priznaju postojanje bilo kakvih šiitskih i sunitskih hadisa, kao ni šiitske ili sunitske historije islama. Vječiti sukob između njih je stvorio takve zaključke, što bi onda ulema morala i vjerski obrazložiti.
Stariji historičari islama ovaj događaj prenose približno identično, dok ga noviji svjesno prešućuju. Ne treba, radi ispravnijeg razumijevanja ovog događaja, zaboraviti ni činjenicu da je njegovo ignoriranje toliko kulminiralo da se, u pojedinim sredinama, davanje imena Alija, Hasan, ili Husein tretira grijehom.
Institucionalno derviški redovi se utemeljuju u 12. stoljeću i dobijaju nazive po svojim osnivačima, kao što su Kadirije, Rufaije, Mevlevije, Bedevije itd. U svijetu je priznato 12 derviških redova sa nebrojenim potkolovima.
Svaki derviški red njeguje određenu karakternu i kulturološku osobinu. Derviški redovi poput Rufaija i Sa'adija i Bektašija njeguju vojnički duh, Mevlevije književni, literarni, pjesnički, Halvetije osamljivanje, tišinu, šutnju, meditaciju itd. Prema tome, svi koji se opredijele za jedan derviški red, opredjeljuju se prema karakternoj sklonosti, kako bi isfinirali svoj duh i doveli ga do savršenstva ljudskih mogućnosti.
Tarikati koji njeguju vojnički duh bili su u Osmanskoj carevini usko povezani sa vojskom. Njihovi šejhovi i derviši pratili su vojsku na pohodima, dajući im moralnu podršku. Historija bilježi velike derviške zikrove uz kudume (vrsta bubnja), sahan-tasove, binbir halke, u literaturi evidentirane kao "... Turci su alakali cijelu noć..."
Po zauzimanju teritorije oni su obično formirali zavije (male prostorije koje su se u pravilu pretvarale u tekije). U svojoj pratnji sultan Mehmed Fatih doveo je u Bosnu 40 šejhova raznih tarikata. Noseći duh islamske tolerancije, derviši su lahko vršili islamizaciju osvojenih prostora.
Najstarija derviška dovišta zapravo su stara bogumilska molitvišta
Postojeća kultna mjesta bosanskih bogumila, odnosno krstjana prave vjere apostolske, nisu zatirana. Najbolji dokaz za to jeste činjenica da su najstarija derviška dovišta, zapravo, samo stara bogumilska molitvišta:
- Dovište Karići kod Vareša
- Dovište Živčići-Vukeljići kod Fojnice
- Dovište Ajvatovica kod Donjeg Vakufa
- Dovište Vrelo Bune u Blagaju kod Mostara
- Dovište porušene tekije "Šehova korija" kod Sarajeva... (camo.ch - dovista-u-bih)
To nisu samo izvorišta duhovnosti - nego i bosanske državnosti, potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne države i dokaz autohtonosti Bošnjaka.
Kome je smetala Bosna, smetala su mu i ta dovišta. Mnoga su i porušena u zadnjem ratu. U tom smislu treba razumijevati sve oblike nasrtaja raznih vlasti na ova svetilišta. Derviški redovi, treba to naglasiti, nikada nisu sputavali razvitak nacionalnih specifičnosti, nacionalnog duha u najširem smislu. Naravno, kroz afirmaciju islamskog učenja.
S druge strane oni domoljublje nikada nisu uzimali kao pojavu stranu univerzalnoj poruci Kur'ana, o čemu među ulemom postoje sporenja. Niz primjera potvrđuje tu činjenicu. Šejh Hamza Orlović je početkom 16. stoljeća utemeljio autentični bosanski red Hamzevija sa željom da Bosnom vlada maternji jezik i domaći čovjek. Od ortodoksne uleme okarakteriziran je kao heretik i njegova je buna u krvi ugušena.
Sam Husein-kapetan Gradaščević je izun (dozvolu) i hair-dovu za svoje političko djelovanje, u pravcu borbe za bosansku autonomiju, tražio od šejh Sirri-babe Sikirice sa Oglavka. Isti je bio njegov derviš.
Vjerska poezija Ilhami-babe iz Žepča dovela ga je dotle da ga je Dželal-paša u Travniku osudio na smrt.
Derviši jednom događaju daju posebnu važnost. Sultan Mehmed Fatih je, po zauzimanju Vrhbosne, od posljednjeg bosanskog djeda dobio njegov štap kao simbol duhovne i svjetovne vlasti bosanske države. Isti taj štap Sultan je predao šejhu Mevlevijske tekije na Bentbaši. Štap se čuvao u tekiji sve dok ona 1957. godine nije porušena. Štapu se od tada izgubio svaki trag. Vlasti koje su se nakon toga smjenjivale vladale su, međutim, Bosnom i bez štapa, simbola koji je potvrđivao kontinuitet bosanske državnosti.
Derviši nisu, dakle, samo čuvari islamske tradicije nego i bosanske državnosti.
Ali, njihove vezanosti za veliko Osmansko carstvo daleko svjesniji su bili njegovi neprijatelji negoli samo carstvo. Tok događaja o tome najbolje svjedoči. Kad su velike kolonijalne sile bacile oko na dijelove Osmanskog carstva, njima se kao prepreka javila mreža derviških redova.
Njihovi obavještajci su konstatirali da se bez slamanja derviša ne može ići dalje niti oslabiti Turska. Kulminacija takve djelatnosti je Lorens od Arabije. Kolonijalni obavještajci nalazili su nezadovoljne pojedince, željne vlasti, indoktrinirali ih i naoružavali da uđu u borbu za formiranje vlastitih državica, koje su kasnije postajale satelitima dotičnih zemalja.
Ulazak austrougarske vojske u Bosnu dočekan je otporom kojeg je vodio šejh Muhammed ef. Hadžijamaković. Pad Bosne pod Austro-Ugarsku, odnosno kraj Otomanske imperije obilježavaju i nasrtaji na derviše, odnosno njihovo učenje.
Dekadenca tarikata
:: Počinje li, gospodine Mičijeviću, dekadenca tarikata sa padom Bosne, odnosno ulaskom Austro-Ugarske u našu zemlju?
Poznato je kakvu su ulogu derviši imali kad je otpor dolasku Austro-Ugarske u pitanju. Jedan broj šejhova je, po ulasku austrougarske vojske, morao napustiti Bosnu. S druge strane, naši studenti koji su bili na školovanju u Darul-Fununu u Stambolu nisu mogli da se vrate u zemlju, nego su se zadržali u predjelima gdje se osmanska vlast zadržala, pretežno na Kosovu, Makedoniji i jedan dio u Albaniji. Kasnije će tarikat oslabiti i u samoj Turskoj, nakon reformi Kemala Atatürka. O drugim zemljama, u kojima su postojeće vlasti prema dervišima bile još rigoroznije i represivnije, da ne govorim.
U Bosni su stvari tekle na sljedeći nacin: Austrija, po dolasku u Bosnu, formira Islamsku zajednicu, odvojenu od stambolskog halife, darujući joj status autokefalnosti. Sa ortodoksnom ulemom, Islamska zajednica postaje usko vezana za politički sistem Austro-Ugarske kao i sisteme koji će kasnije doći. Sva njezina djelatnost bila je dodvoriti se i udovoljiti vlastima. Kao protuuslugu vlast je dopuštala hodžama da nesmetano krčme vakufe.
Kako su tekije imale bogate vakufe, hodže su bacile oko i na to. Počeo je tihi rat. Džamijske minbere pretvorene su u punktove gdje se uglavnom vazilo protiv derviša i lijeku od mujasila. Vjera, narod, država i druge bitne činjenice ostajale su izvan interesovanja uleme. Ta nemarnost nas je koštala da nikada nismo saznali koliko je ljudi, recimo, odselilo za Tursku, ili da ni dan-danas ne znamo žrtve Drugog svjetskog rata.
Islamska zajednica nikada nije imala stvarnog uvida u evidenciju vjerničke populacije ili džematske pripadnosti. Njoj je ostavljeno da se bavi eksploatacijom vakufa, i tako je do dana današnjeg. Negativan stav prema dervišima i tekijama još više je produbio seoski sociološki profil hodže - ličnosti bez istančanog osjećaja za društvo u njegovoj mnogostrukosti.
Zašto je Turska carevina imala jaku ulemu? To se danas niko ne pita. A to iskustvo bi nam zapravo bilo od najviše koristi. Ja ću se vratiti na kur'ansko uvažavanje ljudskih različitosti, koje neki osporavaju. Genetika je Božiji odabir. Ludost je reći da smo na tom i tom polju svi isti. "Iste nas je Bog stvorio", stav je čije se značenje maksimalno zloupotrebljava. Ne može se za hatur babi biti slikar ili operski pjevač. Ako dijete ima sklonost prema mehanici, onda treba da se obrazuje u tom pravcu. Anatomski nas je Allah dž.š. stvorio iste - ali nam je odabrao gen i preko tog gena nam propisao nafaku. Ako mi tu, voljom svojom, pokušamo pružiti otpor, u smislu nekakve prekvalifikacije, onda nastupa haos.
Obrazovni sistem se u Osmanskoj carevini zasnivao na halki. Na osnovu melodičnog glasa ljudi su usmjeravani na izučavanje hifza, kao karije - odnosno učače Kur'ana. Dobri retoričari bili su usmjeravani za hatibe i vaize. Pedagoška sklonost prema djeci rađala je mualime ili vjeroučitelje. Sve je to stvaralo jednu snagu islamskoj duhovnosti, dok je na našim prostorima zadnjih sedamdeset godina 95 posto svršenika medrese iz naših seoskih mjesta, bez ikakve porodične tradicije za vjerskim zvanjem, završavalo medrese. Takav odabir ljudi koji su se pitali proizvodio je - male diktatore - tako da do Selimoskog nikada reis nije mogao biti Albanac, Turčin, Rom ili Makedonac.
Ne trebam posebno naglašavati da takvo ponašanje nema uporišta u islamskom učenju.
:: Koliko je to odsustvo interesa za istinskim problemima uticalo na današnju poplavu različitih viđenja i interpretacija islamskog učenja, što se u Bosni jasno osjeća?
Prirodno je da postoji duhovno siromaštvo kod većeg broja pripadnika našeg naroda. Partizanština je učinila svoje. Ali je tužno da hodže nastoje dokusuriti i onaj ostatak duhovnosti. Dokaz njihovog duhovnog siromaštva jeste postojanje raznih interesnih struja u Islamskoj zajednici. Podatak da preko 25 samoubistava u posljednjih nekoliko mjeseci na području Sarajevskog kantona nije alarmirao Islamsku zajednicu - dovoljno govori o tome.
Njihova nezainteresiranost za duhovne potrebe naroda stvorila je fantastične prilike za prodor kojekakvih sekti... Hare Krišna, Jehovini svjedoci, babaije, behaije, vehabije itd., kao i pojavu lažnih šejhova, mesija, spasitelja, vizionara...
Prešutnim odobrenjem neke od tih sekti čak djeluju i pod okriljem pojedinaca iz Islamske zajednice.
:: Zbog čega vehabije doživljavate kao sektu?
Vehabizam je ideološko-politička grupacija koja se veze za učenje Abdul Vehaba, koji je djelovao u 18. vijeku. To je državna ideologija Saudijske Arabije, čiji je cilj služenje interesima porodice Ibn Sauda. Ta porodica, na bazi vlastite ideologije, ulaže enormne svote novca u profiliranje muslimana u svijetu. Njihov konačni cilj je da u raznim zemljama stvore infrastrukturu koja bi jednog dana, iz te kraljevske porodice, izabrala halifu svih muslimana svijeta. Neuspjeli pokušaj toga bio je 1930. godine, kada je kralj Abdul Aziz imao velike aspiracije da bude halifa na sveislamskom kongresu u Kudusu.
Vehabije se u svom učenju pozivaju na jednu kontraverznu ličnost - Ibn Tejmiju. On je doslovno tumačio Kur'an, tako da je jednom u Damasku izjavio: "Bog silazi s nebesa na zemlju onako kako ja sad silazim dolje" - i sišao je niz stepenice minbere.
Radi ilustracije navest ću još jedan primjer sirovog pristupa islamu, karakterističnog za vehabijsko učenje.
Abdullah bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini, izdao je šezdesetih godina ovog stoljeća fetvu da svakoga ko tvrdi da se Zemlja okreće oko Sunca treba proglasiti krivovjernim, što znači pogubiti.
Nema islamskog učenjaka niti autoriteta kojega vehabije nisu proglasile kjafirom.
Vjera, međutim, nije suhi postulat, bez dubinskog doživljaja, koji oni negiraju, te se čak i represivno odnose prema svakom ko emotivno doživljava vjeru, što je vidljivo prilikom hadža. Islamski autoriteti smatraju da su Meka i Medina okupirane jer se u njima zagovara i silom traži primjenjivanje učenja vehabijske sekte. Prilikom hadža, naprimjer, ni jednom alimu nije dozvoljeno da vazi. Postoje državni vaizi, govornici, koji onda budu prevođeni na nacionalne jezike. Čak se i muftijama, kao priznatim autoritetima, čija je riječ fetva, brani da na hadžu vaze.
Da bi znali procijeniti uticaj u stranim zemljama, ideolozi sekte vrše markiranje svojih sljedbenika brijanjem brkova, podvijanjem pantalona i zakrabuljivanjem žena. U Bosni stvaraju vlastitu infrastrukturu džamija, u kojima se zagovara i provodi ideologija sekte, s ciljem da se jednog dana osnuje zasebna vjerska zajednica.
Sljedbenici sekte mahom se regrutiraju iz reda asocijalnih porodica. Veoma često su to ljudi sa izraženim kompleksima, skloni da preko podaništva profiliraju nekakvu vlastitu originalnost i prepoznatljivost. Pogledajte samo šta su uradili od hadža, kao islamske obaveze.
:: Na šta konkretno mislite?
Mi smo hadž doživljavali na poseban, usuđujem se reći, ispravan način. Zašto? Naši ljudi su na hadž išli kad završe sve svoje obaveze. Nije, uostalom, hadž slučajno peta obaveza. Ovi su sve poremetili. Ljudi s prvog idu na peti šart. Prošle godine primao vitre, dakle milostinju - ove godine otišao na hadž jer mu je to neko drugi platio. Naši stari bez razloga nisu govorili da nema hadža iz tuđeg mala. Ne može drugi tvoje obaveze preuzimati. Doći ćemo, ako se ovako nastavi, da neko umjesto nas i namaz obavlja. Zamisli da ja sad kažem: hajde majko, kad si besposlena, klanjaj koji vakat za mene... Na šta bi to ličilo?
Kad smo već kod vehabija, moram naglasiti još nešto, u javnosti manje poznato - oni ženski orgazam smatraju grijehom. Imamo čak, ovdje u Bosni, i pojavu obrezivanja žena. Ljekari znaju za te pojave, ali mi nije jasno zbog čega šute.
Vidite, gdje su muslimani vijekovima živjeli izmiješani sa drugim vjerama - pojavom vehabijskih misionara dolazi do krvavih obračuna, pa čak i među samim pripadnicima islama. Jasno je da pet ljudi sa muslimanskim imenima može napraviti belaj u koji se, po prirodi stvari, uvuče čitava populacija.
Njihova minorna pojava tokom rata u Bosni razlog je da nam je, gdje god krenemo, potrebna viza. Na carinama pregled traje dugo. Bosanski muslimani su svugdje izloženi maltretiranju. Takvih problema nemaju Srbi i Hrvati. Mi plaćamo cijenu šačice tih "mudžahida".
Eto, to je problem u ovoj zemlji koji niko ne pokušava ni sagledati, a on će biti izvorište naših problema u narednih trideset do pedeset godina. Jednostavno, kao građanin BiH, te musliman, nigdje nećete biti dobrodošli. Iscrpljivat će nas dokazivanje da nismo skloni terorizmu, a to će zaustaviti i povratak građana u zemlju.
:: Spomenuli ste i lažne šejhove. Zar tarikat nije imun na takve pojave?
Izmijenjene društvene prilike dovele su do enormnog sticanja vjerskih zvanja i znanja koja u sebi ne nose kvalitet i kontinuitet. Tako je došlo i do krize unutar tarikatskog učenja. Svaki hodža, kad ne može da provodi samovolju u okrilju Islamske zajednice, odmeće se i proglašava sebe šejhom. Čim mu postane tijesno u Islamskoj zajednici, eto ga u derviše. Ali ne da bude derviš, nego odmah šejh.
Veoma lahko ih je identificirati. Njihovi muhabeti ograničeni su na ilmihalske pojmove. Čim ih nešto upitate iz domena tarikata, vješto vas retorički vraćaju na segment Šerijata. Liječeći vlastite komplekse, ti lažni šejhovi, sitne šićardžije, ekonomski eksploatišu mlade derviše. Jedan od tih lažnih šejhova je napravio šejhovski tađ (kapu) sa dvanaest dijelova. Tako hoda po masovnim skupovima i predstavlja se kao šejh a da uopće nije svjestan koju tarikatsku oznaku je stavio na glavu.
Drugi daje intervjue kako je on novi mesija i da će u BiH, zahvaljujući njegovim dovama i idejama, ovladati mir i sloga...
Moram reći da su Zenica i Sarajevo leglo raznih lažnih tarikatskih šejhova. Po tarikatskom učenju, oni su karanđolozi - oni koji zavode čiste duše, željne znanja. Neki su se proglasili za šejhove samo da bi mogli praviti zapise, i to rade bez izuna, kupujući kitabe, prepisuju i varaju svijet. Znam ih nekoliko čija noga do 1992. godine nikad nije kročila u tekiju, a danas ih neuka masa naziva šejhovima. Toliko su se sa tim saživjeli da ih je teško razuvjeriti da neznanje serviraju pod tarikatske dubine vjere.
Oni se mahom pozivaju na naše umrle duhovne kapacitete, kao što su rahmetli Halid ef. Salihagić, koji nikad nikom nije dao hilafet, hadži Behaudin ef. Hadžimejlić, koji je u BiH u šejhove proizveo samo tri čovjeka. Sva trojica su umrla, a znam da je ostavio i dva hilafeta, bez obavljenog merasima (javnog proizvodjenja). Ti ljudi nisu šejhovi, ali je amanet kod njih, i njihovo je da čekaju.
:: Kosi li se probadanje sabljama, što je, također, sastavni dio derviških skupova, sa islamom, ili taj čin ima svoje uporište u Kur'anu?
Taj čin se temelji na 25. ajetu sure Hadid (željezo), i nema veze sa magijom ili hipnozom. To je stvarni čin, gdje se, preko fizičke konstrukcije derviša, vidi Allahova moć. Nema krvi, bola, infekcije, što bi se, po prirodi stvari i sa medicinskog gledišta, kao nuspojava moralo pojaviti. Taj čin ne služi da bi se nadmetali, nego je isključivo dokaz Allahove moći. Obavlja se u uskim krugovima, povodom posebnih, mubarek-noći. Odluku o idžrahu donosi šejh spontano.
:: Derviši upražnjavaju i određene umjetničke forme prema kojima ortodoksna ulema gaji poseban animozitet, naglašavajući kako je to protivno islamu.
Ne određene, nego gotovo sve umjetničke forme. Tekije nisu samo objekti u kojima se izučava vjera i klasični ibadetski odnos prema Bogu. U njima se razvijala i tekijska književnost i umjetnost. Poznajemo pisce ilahija i kasida. Biografije pisaca ilahija i kasida jasno pokazuju njihovu pripadnost nekom od derviških redova. Tekijska muzika je udarila temelje horskom pjevanju, orkestrima, dok su tjelesni pokreti u zikiru bili preteča današnjem baletu. U tarikatu, ti pokreti imaju simboliku približavanja Bogu.
U današnje vrijeme kojekakvi stihoklepci i estradni pjevači interpretiraju nešto što bi se trebalo zvati ilahijom ili kasidom. Posljednjih godina dobili smo turbo, folk i heavy metal stilove izvođenja ilahije. Ilahije imaju svoju originalnu intonaciju, koja je nekad stara i koji vijek. Izbacuju se sah-bejtovi u kojima se spominje autor, često puta mijenja tekst, gubeći tako na originalnosti.
Prisutan je i plagijat. Primjer za to je kasida "Siđi, najdraži". Ona je spjevana u skopskom naselju Šutka, a autor je jedna djevojka po imenu Đan Sever, vrsni interpretator i tekstopisac romskih i turskih pjesama, kao i vjerske poezije. Sve to ima svoju osnovu u Kur'anu i sunnetu, i nije uopće diskutabilno da li je to u suprotnosti sa islamskim načelima. Tu za nas nema dileme. Ko sumnja, neka se malo više bavi izučavanjem Kur'ana i životom Božijeg poslanika.
Problem je u tome što se u svim sferama pokušava izvršiti arabizacija muslimana pod firmom islamizacije. To je vidljivo, ne samo u načinu ibadeta nego i unutar filozofije, arhitekture... cjelokupne duhovne nadgradnje.
:: Možete li Vaše tvrdnje potkrijepiti konkretnim primjerima?
Pogledajte samo kako, u režiji Visokog saudijskog komiteta, teče obnova naših porušenih džamija. To je vandalski odnos prema umjetnosti. Šta znači prekrečiti arabeske, što oni kao uvjet postavljaju da bi obnovili džamiju?
S nekoliko kanti "Jupola" oni zapravo uništavaju čitavu jednu tradiciju islamske ornamentike koja je krasila sve naše džamije. Zavirite unutar džamija, također ćete se iznenaditi. Mi nikada nismo imali problem sa održavanjem džamija, čak ni kada su one bukvalno bile prazne. Prostirki je uvijek bilo dovoljno, ali bez isticanja darodavca. Ovi, međutim, na svaku uvakufljenu stvar lijepe etiketu: donacija Visokog saudijskog komiteta.
Kur'an je jasan: dijelite i javno i tajno - ali vam je bolje da to činite tajno, pa hadis: što daje desna da ne zna lijeva. Dakle, nema hvalisanja kad se daje za opće dobro. U hajru je dozvoljeno nadmetanje, ali ne i isticanje.
Trebamo se odmaknuti od oholih i umišljenih
Najveći problem je u nama. Radi to malo donacija naš čovjek se ponaša neprimjereno činjenici da mi islam baštinimo već polovinu milenija. Pogledajte šta rade izdavači. Štampa se masa djela bez ikakve vrijednosti, te ibn-ovaj, te ibn-onaj... Nemam ništa protiv, ali ako mi još nemamo djela glasovitog Mostarca Mustafe Ejupovića, poznatijeg kao šejh Juje, na bosanskom jeziku, onda je ponašanje naših prevodilaca i izdavača jedan ekstremni vid kulturnog podaništva.
Samo ću rečenom dodati jednu činjenicu. Želite li na Sorboni završiti orijentalistiku, morate prostudirati četiri djela šejh Juje, koja spadaju u obaveznu literaturu, a našim prevodiocima, eto, još nije interesantan.
:: Iz Vaših dosadašnjih odgovora jasno je da derviši nisu ljudi uronjeni isključivo u meditaciju i klasičan ibadet. Njihov krug interesovanja je daleko širi. Vjerovatno ni aktuelni politički trenutak nije izvan Vaših zanimanja i analiza. Da li je to tačno i možete li u najkraćem ocijeniti sadašnji politički trenutak i ono što mu je prethodilo?
Kao avangarda, derviši su uvijek izražavali veliku zainteresiranost za očuvanje vjere i patriotskih osjećanja. Malo je derviša napustilo BiH i otišlo u izbjeglištvo. Najveći problem je u tome što vlast još uvijek nije u rukama onih koji baštine bosanski duh i državotvornu ideju.
Previše je kalkulanata u oficijelnim vlastima. Ipak, moramo znati da se država ne pravi za dvije-tri godine. Mislim da se, pored živih aždaha, previše lupa po Aliji. U Bosni, i ne samo u Bosni, moramo utemeljiti osnove pune nacionalne i svake druge ravnopravnosti. Ne mislim ovdje samo na Bošnjake, Srbe i Hrvate nego i pripadnike svih drugih naroda.
Mi smo donedavno govorili o progonu Albanaca sa Kosova. Ja nisam čuo da neko govori o progonu Roma, koji čine veliki dio tamošnje populacije, veći nego što misle i najobavješteniji. Jednom uglednom međunarodnom funkcioneru rekao sam da Sadako Ogata ne zna koliko na Kosovu ima Roma. A zašto ne zna? Romi su svugdje izloženi asimilaciji većinskog stanovništva. Za mnoge od njih društvo prvi put sazna kad nekoga uhvati policija, da se našalim - ali je tako.
Čak i ovdje prema njima postoji određena nesvjesna diskriminacija. U Mostaru ni jedan Rom pripadnik Armije BiH nije dobio niti kredit niti plac za izgradnju kuće. Kad su u pitanju njihove kulturne potrebe, tu se je, također, ili inertno ili gluho. Islamska zajednica je totalno nezainteresirana za njihove vjerske potrebe, mada će im uvijek naplatiti usluge koje zatraže.
Nema demokratske Bosne bez ljudskih prava tog malog naroda. Ali ni demokratske Evrope, moram to naglasiti. Zašto ovo kažem? Ne baštini Evropa ni izdaleka poštovanje ljudskih prava, kako bi se to na osnovu deklarativne galame moglo zaključiti. Navest ću samo jedan primjer: država Izrael je napravljena na račun arapskih teritorija, zato što su Jevreji najveći stradalnici u Drugom svjetskom ratu. Romi, međutim, kao drugi najveći stradalnici nisu ostvarili pravo na teritoriju. Zašto taj svijet, recimo, na tromeđi Francuske, Švajcarske i Italije nije napravio ciganjsku državu kad o poštovanju prava toliko govori. Mi u Bosni smo, po tom pitanju, bili perjanica u Evropi i red nam je da tu tradiciju i održimo.
:: Vi ste član Općinskog vijeća mostarske općine Stari Grad. Na neki način ste, dakle, i u politici. Kakvo je Vaše mišljenje o Oručeviću?
Mislim da je mlad i perspektivan. Svako njegovo pomjeranje iz Mostara je ventil za masu aspiranata za njegovo mjesto. Ali nesumnjivo je da radi dobra Grada i cijele regije od sebe mora ostraniti sahanolisce - jer sile mraka ne miruju. Ja ga već vidim kao budućeg člana Predsjedništva zemlje.
:: Derviši se mnogo bave prošlošću, nije im strano da razmišljaju o sadašnjosti. Koliko su Vaša razmišljanja usmjerena na budućnost? Ovdje mislim na pravu inflaciju raznih proročanstava, predskazanja o smaku svijeta itd. Približavamo li se tom danu?
Pazite, bez obzira na politička opredjeljenja, nacionalnost ili konfesionalnu pripadnost, među naučnicima postoji konsenzus da je život na zemlji ugrožen i da je kataklizma realnost sa kojom nam se valja suočiti. Dakle, alameti, odnosno predznaci kraja svijeta su tu. Ozonske rupe, neizlječive bolesti, zagađivanje pitkih voda, smanjenje kiseonika u atmosferi itd., da ne nabrajam.
Sve su to, međutim, u islamskoj predaji, već najavljeni alameti. U našoj tradiciji prenosi se da će žene bacati vlastitu djecu u potrazi za vodom. Trebam li danas posebno dokazivati koliko su naše rijeke već zagađene. Četrdeset godina prije Sudnjeg dana pčela se neće rojiti. Jeste, pčela je zaista ekološki filter. Svjedoci smo da se prostor njenog egzistiranja stalno sužava. Ali, ne mogu o tome govoriti ni polupismene hodže niti nekakve babetine gatare... ljudi kojima se nešto pričinjava i otkriva - jer i to je jedan od predznaka kraja.
Mislim, naravno, na pojavu lažnih mesija, vizionara, o čemu sam već govorio. Analize treba prepustiti stručnjacima. Samo trun sapunice, dakle, može sve pokvariti. S druge strane, rašireno je i razumijevanje Sudnjeg dana u duhu kršćanske dogme o apokalipsi, koja nije ništa drugo do materijalizacija momenta velike katastrofe. Čovjek po svojoj prirodi negativiteta ide tome, u to nema sumnje. Međutim, to primicanje kraju odvijat će se etapno, jer je Allah u svojoj suštini Milostiv i Samilostan, pa će i taj čin biti u duhu ova dva Njegova lijepa imena.
Bog nam ne priprema nikakvu katastrofu, nego mi srljamo u propast, jer smo se otuđili od Njegovih naredbi. Uzmimo samo hadis koji preporučuje sadnju drveta u samom momentu Kijametskog dana. Time se jasno ruši onaj egoistički princip koji karakterizira čovjeka moderne civilizacije, za koga bi to bio besmislen čin. Jer, zbog čega bi ga u tom trenutku sadio ako njegove plodove neće sabirati. To je taj egoistički princip, kojeg islam potire, i na kome se može izgraditi internacionalno razumljiv ekološki koncept odnosa spram prirode.
Loši međuljudski odnosi, želja za dominacijom i diskriminacijom, katastrofalan odnos prema ambijentu u kome nas je On stvorio, užasi su sa kojima živimo, i što je najgore, užasi su bez kojih mi, jednostavno, više ne znamo živjeti. Alameta, dakle, imamo da se tom trenutku približavamo, ali jedan dan kod Allaha je kao naših pedeset hiljada godina, zbog čega je apsurdno govoriti o terminu kraja svijeta.
S druge strane, za nas derviše je nezahvalno govoriti ono o čemu samo Bog zna. Dovoljno je ono Njegovo "Budi" pa da se to ovog trenutka dogodi. Derviš je perzijska riječ, u prijevodu: onaj koji nema ništa, dakle, siromah. Kako je, prema kur'anskom tumačenju, Allah dž.š. vlasnik svega, "nebesa i zemlje", ljudi predstavljaju samo privremene korisnike onoga čime raspolažu. Duša se u času smrti vraća svom Gospodaru, tijelo se vraća u prvobitnu materiju od koje je stvoreno, dakle, zemlju i imetak nasljeđuju djeca, odnosno sljedeća generacija - ali i ona kao privremeni korisnik.
Svaki čovjek je, slijedeći logiku takvog stajališta, u suštini, siromah. Drugo je pitanje da li je on te činjenice svjestan ili nije, jer je to već spoznajno pitanje.
izvor: izdavac.blogspot.com
