Senad Šahinpašić Šaja: Moj prijatelj Alija
O optužbama da je prenio poruku Delimustafića za ubistvo Fadila Ðoze
• "Ne bojim se ni Allahovog, ni suda naroda. Ma, ja ne mogu nikako za korupciju odgovarati, ja nisam bio nikakva odgovorna ličnost da sam mogao učestvovati u takvim radnjama" - Senad Šahinpašić Šaja
• Omiljeni Izetbegovićev tajkun, najbolji prijatelj njegovog sina Bakira, poslovni partner i dugogodišnji drugar Alije Delimustafića, bivši poslanik u parlamentu u kojem nikada nije izašao za govornicu, dobavljač oružja, lice s Interpolove potjernice i jedan od najbogatijih Bošnjaka, DANIma je dao ekskluzivnu ispovijest. Po prvi put u medijima a da on ne diktira pitanja, Senad Šahinpašić u ovom i narednom broju govori o doniranju Stranke demokartske akcije SDA, kupovini oružja, želji da nabavi atomsku bombu, Hasanu i Halidu Čengiću, svome bogatstvu, istragama koje su vođene o njegovim poslovima, konvojima prevoženim preko Igmana i Grepka, vezama sa Naserom Orićem, Ismetom Bajramovićem Ćelom, odgovara na optužbe za atentat na Fadila Ðozu, tumači ulogu Timura Numića u aferi Fruteks, obznanjuje da je vlasnik pola Cenexa, objašnjava zašto je nosio šajkaču...
Objavljeno: 10. nov 2000 | Vildana Selimbegović DANI br. 180
Senad Šahinpašić Šaja jedan je od onih iz najužeg kruga halke koja omeđuje i određuje sudbinu Bošnjaka. Predratni fočanski piljar već deset godina slovi kao alfa i omega Stranke demokratske akcije SDA, osoba od visokog povjerenja Alije Izetbegovića, bliski prijatelj Sina Bakira, čovjek koji nudi usluge i rješava sve probleme. Zbog njega su smjenjivani ministri i oficiri, svađali se članovi Glavnog odbora SDA, zbog njega su mijenjani zakoni, ali i granice u Daytonu?!
U Ustikolini, toj spornoj kasabi iz Daytona, Šaja je sagradio svoj čardak od "nekoliko stotina hiljada maraka". Na parceli koju je, kako kaže, dobio na poklon od Ševke Omerbašića, još nema struje ("tražili mi 150.000 maraka za trafostranicu"), ali ni vode; sarajevski arhitekt Amir Vuk, poznatiji kao Zec, za 3.500 maraka ("samo je nacrtao") trasirao je imidž novokomponirane bošnjačke elite: oko 1.000 kvadratnih metara za stanovanje i udobnost, muška i ženska avlija, čardak sa kojeg se i Drina čini sićušnom, sve obloženo punim drvetom i ukrašeno kamenom.
- "Da mi vidiš naninu sobu" - reći će Šaja prije nego pristane na iznimno rijedak sudar s javnošću.
Tek poneki analitičari SDA zbilje sjetit će se da je upravo Šaja bio ekskluzivni distributer čuvenog "Noža" Vuka Draškovića, a još davne 1990. kao vlasnik potpisivao Vox, satiričnu novinu koja je stigla na pregovore Tuđman-Milošević u Karađorđevu kao "dokaz genocidnih namjera bosanskih muslimana i njihovih težnji za uspostavom islamske republike BiH".
Iste godine, 25. augusta, govorio je na predizbornom skupu SDA u Foči, za koji je dao "gepek pun para" - tada je i počeo meteorski uspon poslanika koji za osam godina različitih mandata niti jedan jedini put nije izašao za skupštinsku govornicu.
U međuvremenu, uz Hasana Čengića bio je najpoznatiji i najpozvaniji logističar Armije BiH: Fočaci upravo njegovom predratnom angažmanu nabavke i preprodaje oružja pripisuju i najveći dio krivice za pad Foče, optužujući ga čak i za neposredni deal sa Veliborom Ostojićem i Momčilom Mandićem.
O njegovim ratnim putevima više se saznalo iz potjernice Interpola negoli iz izvještaja Vladi ili Predsjedništvu BiH: naprosto zato što je Šaja odgovarao "samo Predsjedniku". Sve optužbe da je upravo u ratu stekao ogroman kapital profitirajući na snabdijevanju Goražda hranom, koje su u više navrata javno upućivane, ostale su tek na prognozama moguće zarade i šikaniranju onih koji su ga optuživali od strane kadrova SDA.
No, u samoj Stranci Šaja nikada nije obavljao nikakvu funkciju u izvršnim organima ili pak u vlasti: bio joj je uvijek i samo nepopravljivo blizu.
Njegova moć u Predsjednikovim dvorima bila je neupitna - nakon tri krivične prijave protiv Alije Delimustafića i čitavog niza optužbi da je ovaj prvi ministar unutarnjih poslova u vladi postkomunističke Bosne bio u čvrstim vezama sa kontraobavještajnom službom bivše JNA, Šaja je isposlovao njegov povratak, a denominacija je prebrisala nule na milionskim ciframa oštećenja države.
Neraskidiva veza sa Delimustafićem Šajina je konstanta od 1984, a u postdejtonskom periodu ona je slika i prilika funkcioniranja prostora pod kontrolom bošnjačkih vlasti: poslovno carstvo Delimustafića, zaštićeno bedemom Šahinpašić-Izetbegović, usisalo je u svoje pore gotovo sve značajnije pripadnike vladajuće bošnjačke političko-finansijske oligarhije.
Razgranati kriminalni biznis i bio je moguć samo tako: uz punu podršku finansijskih institucija, Vlade Federacije, državnih, federalnih i kantonalnih institucija i organa, policije, Armije BiH, SDA, Fabrike duhana Sarajevo, Sarajevske pivare, Elektroprivrede BiH, PTT BiH...
Ruši li se Šajin svijet? Hapšenjem Alije Delimustafića i produženjem njegove istrage ovo pitanje postaje sve realnije: sam Šaja pak kaže: ne bojim se ni Allahovog, ni suda naroda!
:: Da li je Senad Šahinpašić Šaja bio veliki musliman i kada je sa šajkačom na glavi prodavao "Nož" Vuka Draškovića: neki tvrde da je tako nastao prvi veliki Šajin kapital?
Jesam zaradio na toj knjizi, kao i na svim drugim knjigama koje sam prodavao, ali to je tako mizeran tiraž, mizerna knjiga. Nije to kakva zarada. Ja sam prije rata bio bogat čovjek. Od knjiga, najviše sam zaradio na "Ilustrovanoj biografiji Josipa Broza Tita" i "Bilo je časno živjeti sa Titom". Bile su skupe: 80 i 90 hiljada onih para.
Ja sam na knjigama dosta para zarađivao, ali tad sam studirao agronomiju u Sarajevu, pa kako je dolazilo, tako je i odlazilo. I ta slika, koja je autentična i koju spominješ, jeste iz studentskog perioda - nastala je ispred crkve u Čajniču negdje '79. godine. Tada sam bio fotograf. A, recimo, u aprilu '81. moja plata je bila 16.000 maraka.
Međutim, pravi posao sam počeo '84. na južnom voću. Prodavao sam brodove voća. Ja sam bio, po tom tvom, tajkun za bivšu Jugu, balkanski tajkun. U to doba nije bilo pet privatnih firmi u onoj Jugoslaviji, a ja sam imao firmu u Makedoniji, u Metkoviću, u Foči. Prije rata, još '89., kupio sam stan u Zagrebu, stan u Neumu, u koji nikad nisam uselio, veliku parcelu u Dubrovniku - eno, prošli smo kraj skladišta na kome je ostala složena kuća...
U Stuttgartu sam kupio stan, isto prije rata, ali na punčevo ime. Imao sam kamiona, imao para, imao svega. A bio sam i musliman - ja sam odrastao u muslimanskoj porodici, pitaj moju majku. Kad sam ušao u Stranku, 70-80 posto mog posla je bilo okrenuto Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji, bio sam svjestan kako ću proći, da sebi zatvaram vrata, ali ja sam ušao svjesno u to jer sam bio za muslimansku stranku. Nikad nije dolazilo u pitanje moje muslimanstvo.
Evo, koja bi budala napravila u Ustikolini kuću kad se još nije znalo ni hoćemo li ostati ovdje? Sad sam direktor firme Cenex-Stup i 50 posto vlasnik, imam još 10 posto dionica u Šahinpašića banci... Eto, sve sam ti nabrojao. I imam još u Foči, ali to...
:: U SDA si ušao organizacijom predizbornog skupa 1990: koliko je istina da si od Muhameda Čengića već tada dobio ekskluzivno pravo da prodaješ hranu i sokove na skupovima Stranke?
Nije tačno. Ja nisam nijednog feninga na tim skupovima zaradio, tačno je da me Muhamed uvuk'o u pravljenje muslimanske stranke, jer on je oženio od tetke mi kćerku, njegova žena i ja smo od dvije sestre djeca. Ko je meni mogao dati zadatak kad stranka nije imala 5.000 maraka da napravim skup koji je koštao 280.000? To su bile moje pare, iz mog gepeka.
Ali u to vrijeme već je došlo do onog nacionalnog grupisanja, Milošević, Tuđman, sve se dešava kako se dešava, ja odgojen u muslimanskoj porodici i zainteresovan za očuvanje islama u Bosni, i onda se budi neka stvar koju ne znam rastumačiti. Počinju predizborni skupovi, i jedan od onih koji me impresionirao, bio je novopazarski. Onda ja smišljam u glavi svašta, vazda sam bio nerealan čovjek, i tad sam rekao da bih ja mogao napraviti skup u Foči gdje bi došlo 100 hiljada ljudi. Kasnije se operisalo sa cifrom između 100 i 150 hiljada.
:: Kažu da ti Hasan Čengić tada nije vjerovao?
Tačno. To je bilo na sastanku kad je ideja već dobila realne izglede, i kada sam ja rekao: Hasane, mi hoćemo da napravimo najveći skup. On kaže: to košta puno. Dobro, pitam, može li biti 50.000 maraka - jer je to bila tad cifra strahobalna. Kaže on - ne može. Pitam: može li biti pola miliona maraka, kaže on - može. Imaš te pare, pravi skup. Sutra sam ja donio pun gepek para. To je istina.
A to za prodaju: ja sam u Foču na skup doveo dva puna kamiona čokolada, sokova i svega ostalog, i volio bih ime čovjeka koji je jedan sok u Foči na skupu platio. I sve je bilo džaba. Bilo je 150 janjadi, bilo je osam tona kajmaka, bilo je 40.000 lepina. Moje opredjeljenje da stupim u stranku i da se bavim strankom je iste sekunde meni zatvorilo poslove, i od tog časa ja svoje poslove zaleđujem, sve dok nisu krenuli konvoji '94.
Do tog momenta ja nisam nijednog feninga nigdje više zaradio.
:: U međuvremenu si se bavio nabavkom i preprodajom oružja?
Mogu reći da sam sigurno bez premca u BiH - kad je u pitanju naoružavanje Bošnjaka prije rata. I to na vrijeme. Onoliko koliko sam mogao, i bez korištenja ičijeg uticaja i bez korištenja ičijih veza, direktno sam uspostavio neke kontakte i došao do izvora koji su pomagali. Nisam koristio ničiji novac, dobijao sam regularno od ljudi iz hrvatskih vojarni, tako da sam dovukao oko pet i po hiljada cijevi prije rata. Ja nisam nikad nijednu cijev naplatio. Drago bi mi bilo da se pokaže ime koje je meni dalo novac.
Ali sve je to bila trunka u moru, šta je trebalo da bi se mi kvalitetno i organizovani odbranili. E sad, na ova područja gdje sam to donio, da li je bila adekvatna organizacija, to je za diskusije. Ja nisam imao namjeru da u Foči budem neki zapovjednik, mi smo odabrali ljude za to i u gradu i po selima. Svaka mjesna zajednica imala je svog komandira, ali sve je to bilo na papiru: kad je sila udarila, rasturila je svu organizaciju.
Ali, kad se govori o oružju, da bi bili skroz iskreni, postojalo je 5.000 cijevi koje su došle u Bosnu za novac, i to su gradski odbori SDA skupljali pare pa kupovali to oružje: neko 400, neko 600, neko 800 maraka, kako gdje i kako je ko nabavljao. Što se mene tiče, pomogao sam da se kupi za novac jedan šleper oružja sa oko 1.000 pušaka, i to je prodano po 650 maraka za pušku plus 200 komada metaka na Starom Gradu u Sarajevu.
:: Postoje tvrdnje da je Šaja dogovorio predaju Foče sa Veliborom Ostojićem i Momčilom Mandićem.
To su čiste budalaštine. Foča je, maloprije sam rekao, imala dobru organizaciju na papiru, ali se napadom sve raspršilo. Sama činjenica da ja nisam bio ni u kakvoj kombinaciji da budem u komandnom kadru, nisam ta vrsta čovjeka, a da me je natjeralo da budem komandant odbrane Foče, to pokazuje. Ali i pored svega, mi smo se devet dana strašno dobro branili. Mi smo bili u Donjem Polju, koje je najniža tačka u gradu, a sve pozicije okolo su oni držali. U jednom momentu nam je došla pomoć iz Goražda, nekih 40-45 momaka, dvije noći prije pada. I onda su oni odlučili da krenu, nastala je lančana reakcija, narod se uspaničio, pa sam ja pred KP Domom sabrao ljude i svako je imao neki razlog da izađe, da otprati familiju.
Svega nas desetak smo bili spremi da ostanemo.
Vidjeli smo da je to glupost i pokrenuli sav narod. Bila je magla i tu smo imali sreće. Da nismo tu noć izašli, oni bi nas kod stanice bili presjekli. Tu noć je između sedam i osam hiljada ljudi krenulo prema Ustikolini. Vidi, to treba gledati sa datumom koji je bio, 9. april. Tad, recimo, ja nisam znao da li ćemo odgovarati na sudu ili nećemo za svakog mrtvog četnika. Kad smo izašli, rekao sam - pet godina ćemo se boriti da se vratimo u Foču. Evo, osam je prošlo, mi se nismo vratili.
:: Kako objašnjavaš činjenicu da je logistika Armije BiH bila povjerena ljudima bez vojnog obrazovanja: da ne pominjemo tebe, evo Hasan i Halid Čengić?
To opredjeljenje nije nastalo na sastanku gdje je, recimo, bilo moguće izabrati pet ljudi koji su inače u životu samo to radili, jer to niko nikad nije radio to što je Hasan radio. Tim poslom prije rata bavili su se kriminalci, ali pogledaj našu situaciju: na čelu Vlade je bio Jure Pelivan, Ministarstvo finansija je vodio Srbin, u Predsjedništvu države sjedili su Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Kljuić... U državnom je vodstvu 60 posto Srba, bila je tu bivša JNA, KOS, Udba...
Ali, Halid nije imao takvu ulogu kakvu je imao Hasan - on je kasnije u Visokom držao generalštapsko skladište. Hasan se nametnuo sam, sposobnošću i znanjem. Trebala je velika odvažnost. Ja sam radio isto veliki dio tog posla, ali mogu ti reći da nisam u životu nikad prije ni pištolj imao, prije nego što je to došlo. A došlo je spontano. Jer ni na jednom zvaničnom sastanku stranke se o tim stvarima nije smjelo razgovarati.
Hasan je dovlačio oružje do luka u Hrvatskoj, a ja sam ga prebacivao u BiH i davao u bazu Generalštaba u Visokom, Konjicu i Tarčinu. Onda je vojska radila svoje.
:: Kome si odgovarao za taj svoj posao?
Samo Predsjedniku. I Hasanu za dio koji sam za njih odradio, a odgovarao sam i onima u GLOC za ono što sam za njih radio - to su bile uniforme i intendantska oprema iz Njemačke.
:: Da li je tvoja uspješnost rezultat dobrih odnosa sa Bobanom i Šuškom?
Moji su odnosi bili dobri sa Šuškom, a Boban je sitna riba. Oni su potpuno dva različita čovjeka. Šušak, iz vremena kad ga znam, bio je jako korektan i imao je bliske odnose sa muslimanskom emigracijom u Americi i Kanadi. Napadom na nas, naši odnosi prestaju, ali nikad me nije slagao.
Boban nije bio svoj čovjek. Ja volim u životu da imam posla sa ljudima koji imaju svoje mišljenje, a on nije bio taj. Nemam ništa lijepo o njemu reći, možda samo nešto najružnije što čovjek o čovjeku može misliti, jer je on bio jedan od kliconoša te Tuđmanove historijske ideje o cijepanju Bosne, za šta vjerujem da Šušak nije bio u početku. A poslije je Šušak bio taj koji je to sproveo u djelo uz pomoć Bobana. Osnovna crta Bobanova je bila petljavina i laž.
:: Osam godina si bio poslanik, ali nikada nisi stao za skupštinsku govornicu. Ostao si upamćen po pjesmici Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće turska.
Nisam osjećao da trebam govoriti u ime stranke. Ja sam svoje stavove i principe zastupao na klubovima SDA. Bilo je to tijelo koje je donosilo glavne političke odluke, onda su bili zaduženi spikeri kluba koji su govorili, osim pojedinaca koji su bili ambiciozniji pa su izlijetali. Ali ja nikad nisam bio politički ambiciozan, ja sam tu zalutao kao poslanik. Trebalo je da bude dr. Asima Pilav, koja je bila te godine druga žena humanosti u Jugoslaviji, inače jedna divna osoba, međutim, ona je bila Pejanovićev kandidat. Onda su bez mog znanja mene predložili.
Drugi put sam bio predložen ispred 11 općina drinske regije, i tu sam prošao. A ta je pjesmica bila u vrijeme onih ružnih sjednica, već su bile one SAO, već je Karadžić zaprijetio da muslimanima prijeti nestanak...
I tako, ja sjedim gore u samom vrhu, iznad komentatora, gdje je ispred TV Sarajevo bila Rada Ðokić, i onda je poslanik iz Bosanske Gradiške izašao i citirao neku pjesmicu koja kaže Pliva patka preko Save, nosi minu na vrh glave, mina puče..., a ja sam kao za sebe prokomentarisao naglas: nije, idiote, tako, nego ta pjesma ide Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće turska. I ja sam iskarikirao, jer pjesma se pjevala: Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće ruska, to su komunisti pjevali. I onda je to objavljeno na centralnom Dnevniku.
:: Da li je Mazda 626 koju si dao Izetbegoviću bila Delimustafićev ili tvoj dar?
Nije Mazda 626, nego Mazda 929. I nije poklonjena Izetbegoviću, nego je poklonjena, 15. septembra '90. godine, Stranci demokratske akcije. A vodila se kao Mazda koju je kupio Cenex za svoje potrebe i dao na korištenje SDA. Subota je bila kad je došla iz Rijeke. Poslije se u njoj vozio Muhamed Čengić, a završila je u Merhametu.
:: Čime ti Delimustafića držiš u šaci: možda tako što si mu osigurao nekažnjen povratak u BiH?
Ja se sa Alijom Delimustafićem znam i intenzivno sarađujem od juna 1984. godine. Meni je žao što je Alija u zatvoru. Alija je moj prijatelj od 1984. godine, i dan-danas je moj prijatelj. Nikad to prijateljstvo nije bilo upitno. Samo ću ti reći ovo: sa mnogo stvari koje su ljudi pokušali da vežu za njega, ja se nikad, pa ni danas, nisam složio.
Za njegovu ulogu da je KOS-ovac, meni ne treba sud da me uvjeri da to nije čovjek koji može biti moj drug. Ja imam svoje tumačenje, znam odvažnost koju je posjedovao da bi se mi na početku odbranili. Njegova je uloga za mene sjajna, za mnoge ljude nije. Ja sam bio direktni očevidac takvih stvari i znam šta je sve bio spreman da uradi da bi mi uspjeli u odbrani Bosne.
E, sad dolazi tu preplitanje sitnih interesa kad su u pitanju ministarska mjesta. Ti znaš, i danas dan idu ta optuživanja, svaki sljedeći ministar zatvori onog iza sebe. Za mene je to pokvarena igra i ja ne volim ni slušati ni učestvovati u takvim stvarima.
:: Ipak, postoje svjedoci koji tvrde da si odigrao presudnu ulogu još u vrijeme njegovog izbora za ministra MUP-a, kada je ministar zapravo trebao biti Muhamed Bešić?
Prvi i jedan jedini kandidat trebao je biti Muhamed Bešić. O Aliji Delimustafiću se govorilo u najužim krugovima kao o ministru trgovine, pošto je tada Cenex bio sjajna firma koja je sjajno poslovala, imala najveći standard zaposlenih, možda druga firma u bivšoj Jugoslaviji. Na prvom klubu poslanika reagiraju iz Bosanske krajine na kandidaturu Muhameda Bešića jako negativno, i na Klubu poslanika SDA Muhamed Čenegić predlaže Aliju Delimustafića.
:: Znaš, naravno, da Delimustafića optužuju kako je zajedno sa Fikretom Abdićem spremao državni udar drugog maja 1992?
Tog se momenta ja ne nalazim u Sarajevu. Bio sam u Goraždu i slušao na radiju sve o hapšenju Izetbegovića i njegovom boravku u Lukavici.
:: Prvo je Jusuf Pušina, kao ministar MUP-a, podnio krivičnu prijavu, potom je Bakir Alispahić na istoj funkciji potpisao još dvije - u pitanju su bile i velike količine para?
U tom smo periodu ja i Alija Delimustafić na različitim stranama svijeta. Poslije njegovog odlaska ja sam bio na relaciji Baško Polje - Tarčin - Igman, a on u Beču. Sreli smo se '92. u Zagrebu dva ili tri puta, i možda '93. isto toliko. Onda ja dobijam onu Interpolovu potjernicu, poslije toga sam u Sarajevu sve do Alijinog dolaska. Ako sam doprinio da se on vrati u Sarajevo, čak mi je drago zbog toga.
:: Postoje tvrdnje da si zajedno s Delimustafićem bio predmet istrage njemačke policije, nešto prije izdavanja Interpolove potjernice?
Vi ste objavili originalnu potjernicu, a moj ratni angažman nigdje se ne sudara sa Alijom Delimustafićem. Nije to da se ja ograđujem, on je moj prijatelj, ali vidjeli ste šta piše na potjernici. Ja sam kroz Njemačku i iz Njemačke provlačio i vozio opremu koju su oni nazvali vojnom, a ja je nisam tako smatrao - bile su to kabanice, džemperi, i u Bosni su trebali i nanama, a ne samo vojnicima. To je bilo deklarisano kao humanitarna roba, i sve je dolazilo u Bosnu.
Ne krijem svoj angažman oko naoružavanja Bosne i on nije sporan, ali njemačka teritorija nije služila za to. Do potjernice je došlo kada je cijela Evropa dala saglasnost za nestanak muslimana u Bosni. Bile su četiri tačke: jedna kaže da su u mom stanu u Stuttgartu nađeni dijelovi nuklearnog oružja namijenjenog BiH. Ja kakav sam naboj imao u tom momentu, da sam imao priliku da dođem do atomske bombe, iste sekunde bih je kupio i odnio u Beograd i zajedno s njom eksplodirao. Međutim, ti navodi optužnice su netačni.
:: Kako objašnjavaš da je pet godina Interpolova potjernica bila najstrožije čuvana policijska tajna, a kada su Dani potražili odgovor u ovdašnjem sektoru Interpola - i ti si progovorio u Avazu?
Tajenje te potjernice je išlo na moju štetu, i to je na sram domaćoj vlasti koja nije javno stala iza moje potjernice. Ja u toj potjernici, i dan-danas je smatram otvorenom, ako se pronađe ijedan fening lične koristi, to bi bila sramota. Korist od potjernice je imala Bosna i narod u Bosni. Ja sam bio spreman sebe žrtvovati, ne samo na taj način, nego na još hiljadu načina. A što se ostalog tiče, saznao sam da ćete vi sutradan objaviti tu potjernicu i poslao u Avaz papire da je povučena pola godine ranije.
Ne bojim se ni Allahovog, ni suda naroda. Ma, ja ne mogu nikako za korupciju odgovarati, ja nisam bio nikakva odgovorna ličnost da sam mogao učestvovati u takvim radnjama -- Senad Šahinpašić Šaja
:: I ovdje je bilo nekih istraga: još 1994. trebao si u MUP-u položiti račun upravo o ubistvu Fadila Ðoze na Igmanu, ali i za službeni džip, za koji si rekao da je parkiran negdje u Bugarskoj?
Tačan je podatak da je Munir Alibabić, načelnik CSB Sarajevo, nakon mog dolaska u Bosnu početkom '94. godine tražio da dođem u MUP, odnosno u Državnu bezbjednost, da obave sa mnom informativni razgovor, i on je obavljen. Pitali su me o mom poznanstvu sa Fadilom Ðozom i s Seadom Rekićem, i rekao sam isto što i vama.
Drugo me nisu pitali, ali sam čuo da se oko Bakira Alispahića postavlja pitanje za taj džip koji je bio parkiran u Bugarskoj na jednom parkiralištu. Nije na parkiralištu, već kod čovjeka koji je s tim džipom iz Zagreba otišao u Bugarsku da skloni jednog od mojih ljudi sa kojim sam radio na naoružavanju Bosne.
A '93, kada je trebalo sve evakuisati iz Hrvatske, taj je džip nuđen našoj ambasadi u Zagrebu, oni su ga odbili, pa je nuđen našoj ambasadi u Ljubljani, pa su i oni odbili, i onda smo mi platili da se taj džip registruje i izvezli ga u Bugarsku. Kad sam se vratio u Sarajevo, čim je uspostavljena ambasada u Budimpešti, taj je džip dovezen u Budimpeštu.
:: Možda bi te i pitali, ali si nastavak razgovora izbjegao tako što si s Alijom i Bakirom Izetbegovićem otputovao preko Igmana?
Nije tačan podatak. Ja, prvo, tada nisam mogao ni biti priveden u MUP jer sam bio poslanik državnog parlamenta. Oni su pokazali želju da razgovaraju sa mnom, razgovor je bio kratak i brzo je završen. Nisu uopće pominjali nastavak.
:: Kako objašnjavaš činjenicu da su i bošnjački generali i ministri stajali mirno pred tobom?
Nisam to nikad imao prilike da vidim, ali ne bi mi bilo mrsko da je tako. Moj angažman u ratu se završio tako da nisam upisao ratni staž, nemam certifikate na koje sam imao pravo, nisam dobio nikakav čin i nikada me Armija nije pozvala na bilo kakvu svečanost. A ja sebe smatram jednim od ljudi koji su stvorili Armiju BiH i mislim da je njihov odnos prema meni grozan, čak može poslužiti kao primjer bahatosti i bezobrazluka.
Nemam ni za jednog čovjeka unutar vojske posebno mišljenje, ima onih koje poštujem, onih koje jako poštujem i onih koje ne vidim. Ne bih o imenima, jer ću sigurno nekog zaboraviti - a ja znam jako puno ljudi u Armiji.
:: Koliko ti je puta podmetnut eksploziv ispred stana na Breki i zašto je policija to krila? Neki tvrde da si Izetbegovića nagovorio da se preseli u tvoj komšiluk da bi sebe zaštitio?
Dva puta mi je bačena bomba. Neka ti policija kaže što su šutili. Ja nisam tražio da šute, ja sam ih oba puta pozvao da izvrše uviđaj. A to je vjerovatno neka kukavica bila, da me zaplaši. Nisam ja s Predsjednikom u takvim odnosima da bi on mene poslušao.
:: Jesi li ratni profiter? Koliko si zaradio dok su osigurani konvoji s tvojom robom prolazili do Goražda?
Nisam ratni profiter. Od Goražda nisam zaradio ništa i baš hoću da to objasnim od A do Ž: mjesec septembar ili oktobar, '95, dan je subota, to znam, i UNPROFOR daje dozvolu da bosanska vlada može slati pet šlepera svaki dan humanitarne pomoći u Goražde, to znači: hrane, odjeće, obuće. Ja saznajem naveče, i to u pola jedan, da niko ništa nije organizirao. I tad sam bio nezadovoljan odnosom prema meni i bio sam se malo od njih distancirao, a počeo sam da pomalo radim i da se bavim trgovinom.
U prvom sam momentu ostao ravnodušan, ali onda su tražili da se angažiram jer Vlada neće ništa da uradi. U dva sata iza ponoći ja sam nazvao svog čovjeka koji se bavio organizacijom transporta, Hamu Šivšića, da vidim možemo li naći pet šlepera koji bi išli u ponedjeljak u Goražde. On kaže: znat ćeš u osam ujutro. To u nedjelju ujutro.
Onda, u nedjelju, dolazi čovjek iz Centrotransa koji kaže da će dati svoja dva kamiona, ali da mu dam garancije na 50.000 maraka za svaki kamion i da je tura 3.000 maraka. Ja sam pristao, ali nakon pola sata taj isti čovjek se vraća i kaže: čuj, Šaja, moja dva kamiona idu potpuno besplatno. Kako ja imam svoja tri kamiona, riješio sam problem, još mi trebaju vozači...
Moji su se prepali, oni iz Centrotransa su odmah pristali bez po' riječi. U međuvremenu, ljudi iz Goražda su saznali za tu informaciju, a nismo uopšte sinhronizovani, i helikopter koji je u Goraždu ležao tri mjeseca, taj dan je bio osposobljen, i dolazi pet vozača u Sarajevo iz Goražda da voze preko Pala i Rogatice... A ja sam od Hadžije u Visokom tražio da vojska nešto uradi, da nešto pošalje, obavijestio sam i Predsjednika i rekao sam da zaduže ljude iz Vlade za taj posao, a ja ću ustupiti logistiku Cenexa - ljude, viljuškare, magacine...
Javi se vojska da će poslati 9,5 tona cigareta, mi iz Cenexa šaljemo šleper od 22 tone robe na poklon Goraždu, Skupština grada kupuje neke cipele, Predsjednik šalje za šehidsku djecu pernate jakne i zimske cipele i patike, i to se kupuje od Sarajevskih trgovina, i to sve u nedjelju, a niko ne radi. Onda ide još šest tona šećera iz Sarajevskih trgovina, Fikretova (Prevljak, op. a.) divizija šalje također nekoliko tona šećera i ide jedan šleper od Fočanske brigade, koji smo mi imali vazda na zalihi, i u ponedjeljak ujutro konvoj kreće za Goražde.
Ja tražim od Vlade i od Okruga Goražde da imenuju ljude koji će se baviti tim poslom i to organizirati. Međutim, sve je to bilo "hajd' još ovaj Šaja". Niko u tom času nema logistike, UNPROFOR traži skladišta gdje će oni opečatiti robu, nadgledati utovar da ne bude vojne opreme, jer oni prate konvoj. I to je dobro funkcionisalo u početku, nema komercijalnih roba u prvih sedam-osam konvoja, ide nafta, svi se angažuju, svi pomažu...
Međutim, apetiti kod ljudi rastu i ovi iz Goražda se sporazumiju sa Sarajevskim trgovinama da im dolje šalje komercijalnu robu.
:: Abduselam Sijerčić tvrdi da si upravo ti prodavao visokotarifnu robu u Goraždu.
Moje robe nije bilo niti jedan miligram. A o takvim imenima neću uopšte da razgovaram. Nek' on i dalje tvrdi... Ja znam da je Bakirova (Alispahićeva, op. a.) finansijska policija sve pregledala... Znaš li ti dokle je to došlo: ode ujutro roba, a oni u podne traže narudžbenice iz Okruga Goražde... Eto dokle se išlo i sto se puta provjerilo...
:: Postoji izvještaj jednog od oficira Armije BiH koji tvrdi da su na Grepku ustanovili kako si iz pisama vadio novac, uz čitav niz optužbi vezanih za šverc oružjem i robama, a nakon tog izvještaja sankcioniran je on, a ne ti.
Pa reci ga, reci koji je to oficir... Ja na Grepku nisam bio osim onog momenta kad sam izašao iz Goražda, a poslije sam iz Tarčina omogućavao da opstanu na Grepku i da prežive, da tamo bude logistička baza, gdje će ljudi doći, natovariti 110 tona robe i opstati tako godinu dana.
:: Kako je propala dobro osmišljena pljačka Frutexa iz Čelića?
Nije to nikakva pljačka. Prvo, ja i Alija Delimustafić nismo kupili nijednu trafiku zajedno, a znam da ni on sam nije kupio u privatizaciji nijednu trafiku, ma ni kolica, one civare nije kupio. Cenex je učestvovao u dokapitalizaciji hotela "Grand" i Frutexa u Čeliću. To su dvije državne firme u kojima je Cenex bio strateški partner.
Gledaj, kad smo mi došli u Čelić, ja i Mirsad (Delimustafić, op. a.) - Mirsad je bio vlasnik Cenexa, a ja njegov prijatelj u kojeg je imao beskrajno povjerenje - htjeli smo da vidimo šta se može napraviti. Naišli smo na fabriku koja ne radi, koja je bila potpuno spaljena, a u kancelariji direktora Šadića nijedno staklo nije bilo na prozoru. Ja sam mu rekao: tebi je dobro dok ne postaviš stakla; čim ih postaviš, odmah ćete smijeniti. I otprilike tako je i bilo.
Čim je namjestio svoju kancelariju, odmah su se u Čeliću javile ambicije kod pet-šest ljudi da bi oni trebali da budu direktori. Ali, evo ti po redu: Mirsad mu je tad obećao 300.000 kredita od BH Banke i rekao da mi nismo zainteresovani za dalja ulaganja. Međutim, to obećanje od 300.000 je dovelo ove ljude u BH Banku i oni su se Mirsi pretvorili u šejtana i nisu se odmicali od njega godinu dana. A Mirso je takav čovjek: on ih je onda pogurao, dovodi se švedski partner, postavljaju se linije za pakovanje sokova, dovode se Slovenci, i sve to ide dobro dok Cenex sa svojim potencijalom gura.
Tako se pune skladišta sa 9.000 tona sirovina, puštaju se u pogon linije za pakovanje soka, za džemove, kompote, i fabrika počinje da radi. Tog momenta nastaju problemi jer ambicije pojedinaca rastu i dolazi do sukoba interesa Cenexa i politike u Čeliću i Kantonu.
:: I onda je, kao policajac SDA i predsjednik Upravnog odbora Fabrike duhana Sarajevo, na scenu stupio Timur Numić...
Timur Numić tad nije bio policajac SDA, on je htio da pomogne. Sve što je tada mogao Mirsad i Cenex, usmjerili su gore: koja bi to banka prebacila pet-šest miliona maraka iz Sarajeva u Čelić bez čvrstih hipoteka, čak i bez proizvoda? Ništa Frutex nije imao, sem tradicije u preradi voća i ljudi koji su znali raditi - to im je bio sav kapital.
Ali, kad je počela proizvodnja, počeli su i problemi jer su svima porasli apetiti: stvoren je artikal koji ni dan-danas bh. privreda nije nadmašila, prizvod koji bi mogao u izvozu BiH participirati sa 100 miliona maraka. Međutim, gore ne postoji politički konsenzus da puste ljude da rade, pojavilo se hiljadu interesa na koje mi nismo bili spremni odgovoriti.
U tom momentu dolazi do krize u BH Banci izazvane finansiranjem Čelića, i tad dolazi do poravnanja dugova između BH Banke, Fabrike duhana i Čelića. Mi Fabrici duhana dajemo mirnu palubu, a da BH Banka izađe, i tu je ta uloga Timura Numića, koji kao predsjednik Upravnog odbora Fabrike duhana spašava kapital Fabrike duhana, Allaha mi.
Nešta pričaju mi se gurali, a nismo - meni su u tom Čeliću nudili da budem predsjednik Upravnog odbora, ja nisam htio, pa su nudili Mirsi, i on je odbio, a sad ispada mi njih izgurivali. A mi smo tu bili sto posto fer, nama je bilo dosta pola-pola, a na drugoj strani je bio državni kapital. I onda neka ga oni vode.
:: Jednako pokušavaš prezentirati dobročiniteljsku ulogu Alije Delimustafića i Cenexa, zanemarujući korist koju ste imali u svojim pothvatima: i hotel je jedan od takvih primjera.
Cenex je participirao sa 39 procenata u konačnoj situaciji u hotelu "Grand". Ja mislim, kad bi se državi BiH pružila prilika da proda svu državnu imovinu, a kad bi se sa druge strane našla budala kao što smo u tom slučaju mi bili, mi iz Cenexa, mislim da bi svak' žmireći trebao potpisati.
Hotel "Grand" je jedan od najuspješnijih projekata, a većinski vlasnik hotela je državni kapital i ŽGP. Kad je došlo do nekorektnosti i guranja nas na marginu, u svrhu poravnanja dugova BH Banke prodate su te dionice.
:: Kako komentiraš verziju da ste upravo Delimustafić i ti svjesne žrtve SDA kako bi vrh Stranke demonstrirao borbu protiv korupcije?
Ne mislim da smo mi žrtve Stranke, SDA je jedina partija u mom životu, a ako je nešto iz kruga ljudi koji pripadaju Stranci, to su za mene sasvim dva različita pojma. Ja vjerujem da Alija Delimustafić nije odgovoran nizašta, on je moj prijatelj i ja ne mogu drukčije misliti o njemu, ja njega znam. Znam i da su Cenexove obaveze prema BH Banci skoro dovedene do nule, i to je moj angažman da Cenex i firme koje su za Cenex bile blisko vezane izvrše svoje obaveze prema BH Banci.
:: Zaboravio si na svoj udio u Građevinskom preduzeću "Aladža", koje je prioritet na svim listama za kredite: kakva je tvoja uloga u toj firmi?
Ta firma jedva diše na škrge, imala je 116 ljudi, sad ima 86 i morat će otpustiti većinu. Ja sam bio predsjednik Upravnog odbora - to ti je preduzeće koje se bavi trgovinom i građevinarstvom, a formirano je od ostataka Fočanske brigade. Sjedište je bilo u Ustikolini. Sad su radnici privatizirali nekih 20 posto, ali sve ravnomjerno.
Ja nemam nikakvog udjela u tome, nemam ni milimetra. Nikad nisam naplatio platu kao predsjednik Upravnog odbora, a već sam četiri-pet godina tu, nikad niti jednog feninga troškova... Samo sam im pomagao iznalazeći im kredite, pomažući im da izađu korektno na neke tendere, iznalazeći im garancije, ali teško uspijevam, i sad se nalaze u kritičnom momentu.
Ja sam prije dvije godine podnio ostavku na mjesto predsjednika Upravnog odbora, ali neće da mi je prihvate.
:: Misliš li da ćeš i nakon poraza SDA biti slobodan čovjek?
Ne bojim se ni Allahovog, ni suda naroda. Ma, ja ne mogu nikako za korupciju odgovarati, ja nisam bio nikakva odgovorna ličnost da sam mogao učestvovati u takvim radnjama.
:: Tu se jednako ne slažemo: uporno minimiziraš svoj utjecaj i djelovanje na sami vrh SDA, dok većina ljudi smatra da su taj utjecaj i tvoja uloga u kreiranju odluka i preveliki.
Pa dobro.
:: Šta misliš o lecima i pismima "ilegalne organizacije Fočaka" u kojima ti prijete i obećavaju osvetu za izdaju Foče?
Ja sam samo u ratu jednom vidio neki letak. To je glupost. I taj moj uticaj, i to sve što nabrajaš - kakav je to uticaj kad sve te firme propadaju? Da imam uticaja, ne bi sve firme kojima na bilo koji način prikače mene, propadale i bile u ovakvoj krizi. I ljudima i firmama samo škodi kad ih sa mnom povežu.
Ništa Ćelu nisam nagovorio
:: Kako to da si u ratu nudio jednom sarajevskom kriminalcu samo 15.000 maraka za ubistvo ovdašnjeg novinara?
Nisam, Allaha mi. Ništa ti ja Ćelu nisam nagovorio. Nije to ništa istina, to je glupost, reci mi šta je bilo pa ću ti ja reći. Nije, Allaha mi, to istina, nema šanse, možda je u nekoj zajebanciji to bilo. Vidi, nisam vrsta tog čovjeka, sve što u životu radim, radim perfektno, bar pokušam da bude perfektno, da sam se bavio takvom stvari, to bih sigurno i uradio, tako da je to jedna budalaština koja nema veze sa mnom.
:: A kako onda objašnjavaš tvrdnju Nasera Orića da si mu ti zabranio da govori za DANe? Podsjećam, nakon što smo objavili tu njegovu izjavu, Ismet Bajramović Ćelo je upao u našu redakciju.
Nasera ću ti objasniti, ali nemam ja toliki uticaj na Ćelu. A taj odnos DANa prema meni, možda mi nije bilo ni mrsko. Znaš, kad je o tim ljudima riječ, većina zanemaruje njihovu ulogu u ratu, a meni je bio fascinantan podatak ko je vodio brigade u ratu. Neosporno je da su ti ljudi, tako barem ovdje svi pričaju, odbranili Sarajevo. A sad dolazi period kad se svi počinju ograđivati od njih, bježe od njih.
Ja ne ulazim u to šta oni rade, ja ne učestvujem u tome ni fizički ni psihički, ali ja se ne stidim poznanstva s njima. Oni su prepoznali u meni nekog preko koga su mislili da se mogu obratiti nekome ko im može pomoći. Ja sam imao stalan pritisak ljudi koji su pokušavali da preko mene pošalju neke poruke do onih za koje su mislili da sam im ja bliži nego što jesam, oni su mislili da ja svaku tu priču mogu ispričati Predsjedniku, međutim, ja to ne mogu. Da mogu, možda se ne bih ustezao to ispričati.
:: Duguješ objašnjenje za Orića.
Ja nisam savjetovao Nasera Orića da ne učestvuje u toj priči, ali možda je on u podsvijesti držao da je trebao mene da pita.
Naser Orić dolazi iz Srebrenice '95, srećemo se u Kaknju, a Nasera znam od prije rata, kad sam pomagao da u Srebrenicu dovučemo neko oružje, što smo malim dijelom i uspjeli. Kad je došao na slobodnu teritoriju, obratio se meni kao čovjeku u kojeg je imao povjerenja.
Njegov izlazak iz Srebrenice ljudi tumače na puno načina, a ja ne znam pravi razlog. Znam da je tad trebalo dovesti nekog oficira koji je napravio neko ubistvo, pa su oni to ispitivali, a ja se u to nikad nisam petljao, ali sam vidio da postoji nekorektan odnos prema Naseru.
Ja sam Nasera vidio kao čovjeka koji je branio srebrenički narod, tako su pisale novine, tako je pričao i narod i tako svi govore o tome.
Moje pitanje da li je Naser čovjek koji brani muslimane i ne radi one ružne stvari koje su došle za njim, bilo je upućeno hodži koji je došao sa Naserom; pitao sam: hodža, dina ti i imana, šta misliš o Naseru? A on je rekao: sve najbolje što može musliman o muslimanu misliti. I ja sam zauzeo jedan korektan stav prema tom momku, kojeg sam gledao kao heroja, šta sam god mogao učiniti za tog čovjeka, ja sam učinio.
I vjerovatno je on smatrao da bi u tom času trebao mene pitati.
O Aliji Izetbegoviću
Predsjednik je otac od mog prijatelja Bakira, i toliko ga poštujem, i vjerovatno i on mene u tim razmjerama. Bilo šta što je trebalo uraditi za stranku kad je u pitanju rat, bio sam spreman, i nije preda mnom bilo brana, i nije postojalo ništa što bi me moglo zaustaviti da nešto ne uradim.
Politika je biznis, nikad u životu svom nisam pominjao njegovo ime, jedino ako ljudi nisu sami od sebe, iz nekog respekta, a čak mi je to i više naškodilo nego što mi je pomoglo u biznisu nakon rata. Predsjednik mi je poklonio pištolj s posvetom i ja se time ponosim.
O optužbama da je prenio poruku Delimustafića za ubistvo Fadila Ðoze
Optužbe jesu teške. Nisam nikad do danas skontao da on mene direktno povezuje s tim, jer ja sam Fadila Ðozu sreo jednom na Igmanu kad sam mu dao za Ferida Buljubašića pet snajpera koje sam dobio od Ševke Omerbašića da se predaju njegovom bratu Džemi na Ilovaču. I ja sam ga zamolio, on je rekao da će to uraditi, međutim, tu me slagao i te snajpere je dao na Bare, odakle je on.
Onda sam se bio na njega jako naljutio, to je bio razlog što smo se malo i posvađali u Boriku, na Igmanu. Tu smo večer završili zajedno, smirili smo tenzije, i ja sam bio kod njega gost, spavao sam tu večer kod njega. To je moj susret sa Fadilom u Bosni u ratu. Još sam se jednom sreo s njim u Baškom Polju, kad je došao odozgo iz Slovenije, i ja mu nisam dao da noći u kasarni jer mi se nije sviđao kao čovjek. A znao sam da je u dobrim odnosima sa Alijom Delimustafićem, čak su i neki rođaci.
Knjigu Mirse Čuperka nisam čitao. Ja sam u Mirsu vjerovao neograničeno, sve sam činio da mu se pomogne, i njemu privatno i njemu kao komandantu. Bio je jedan od ljudi koji mi je davao stopostotno povjerenje do trenutka kad mi je preporučio načelnika svoje brigade kao čovjeka koji može da nam pomogne da dođemo jeftino do oružja. Dao sam mu 35.000 svojih vlastitih para, iz svog džepa, a to oružje nikad nije došlo u Bosnu. Poslije toga sam Mirsi pomagao privatno, a nisam se bavio spletkarenjem.
Rekića sam upoznao u Tarčinu, djelovao mi je samouvjereno. Svidio mi se. Imao je neku malu jedinicu koju je vodio, i taj put kad sam bio kod Ðoze, na prijedlog Rekića, pitajući ko mu je najbolji borac, on ga je pokazao i ja sam mu dao snajper. I mislim da smo se sreli još jednom, u bolnici u Konjicu, kad sam došao da obiđem Mirsu Čuperka.
Sjećam se kad je Mirso bio u "Moniku": tad mu je preda mnom, bez ikakve krajnje namjere, kao čovjeku kojeg smo mi smatrali herojem i koji je izgubio nogu, Mirsad (Delimustafić, op. a.) iz poštovanja poklonio pištolj CZ99, i ugostili ga stvarno iskreno. Na desetine je hiljada ljudi prošlo kroz "Monik". Poslije sam čuo neke priče.
U Zenici je jedanput došao da mi se obrati, ja sam ga ignorirao. Nema drugog lijeka za takve ljude.
Muslimoviću nikad nisam ruku pružio, možda jesmo glavom mrdnuli.
Enver Mujezinović je meni veći dušman nego po' Bosne.
O Bakiru Alispahiću
Ne mislim ništa. Baš ništa. Ni o njegovoj ulozi u SDA ne mislim ništa. Moja iskustva s njim su nikakva. Nevažan je čovjek u životu, odvratan je.
O Fehimu Sejariju
Moje poznanstvo s njim nastaje negdje '92. godine, ili početkom '93. Taj čovjek je, to se mora reći, mnogo pomogao odbranu BiH: što je god traženo da ustupi, on je ustupio, a nije riječ o materijalnoj pomoći. Kasnije dolazi njegov poslijeratni angažman u Bosni, kad se odlučio da odvažno uđe, kad drugi još nisu ni nagovijestili da smiju doći, ovdje sa kapitalom...
Neki ljudi dodaju i to kao moje djelo, ali ja ne smatram da sam ja čovjek koji mu je toliko omogućio.
O Harisu Silajdžiću
Trebao je ostati u SDA. Mislim, ja se ne slažem sa njegovim odlaskom iz Stranke.
O Kemi Ademoviću
On je herojčina odbrane BiH i tako sam ga smjestio u svoje srce. Ono što se sad dešava i kako se dešava, nisam upoznat, ja se ne krećem u tim krugovima.
O Omeru Behmenu
Joj... nemoj, Allaha ti, da se zamjeram muslimanima.
izvor: bhdani.ba-t18018
