Andrija Drašković

Mafijaško bratstvo u strahu od ruske mafije

Mafijaško bratstvo i jedinstvo u strahu od ruske mafije

Objavljeno: 01. apr 2006 | Dušan Miljuš

Mala bara za puno krokodila. Bio je to slikovit opis stanja na beogradskom asfaltu sredinom devedesetih jednog od žestokih momaka iz podzemlja u dokumentarcu "Vidimo se na čitulji", nastalog na predlošku knjige "Kriminal koji je promijenio Srbiju" beogradskog novinara Vojislava Tufegdžića. Desetak godina kasnije njegov opis učinio nam se najpogodnijim za kratku dijagnozu kriminalne scene u samostalnim državama nastalima na prostoru bivše države.

Za kriminalne prilike mala je bara danas pretijesna za sve one koji pretendiraju na mjesto mafijaškog bossa. Interesi podzemlja ma kojeg nacionalnog predznaka odavno su prešli administrativne granice - ako su one za kriminal ikada i postojale.

Nije stoga ništa neobično što se Andrija Drašković, koji je prema tvrdnji nekih beogradskih medija Zorana Plećića Pleću u restoranu King rojal krajem 2000. "ovjerio" hicem u glavu iz Magnuma 357, u Opatiji i Hrvatskoj osjeća sigurno.

Vruće je, brate

Ne mora voziti u koloni blindiranih BMW-a i Cherokeeja, ne ubijaju mu tjelesne čuvare. I dok ilegalac s nekog gradilišta biva ekspresno izbačen iz Hrvatske uz zabranu ulaska na nekoliko godina, Drašković može nastaviti boravak unatoč višestruko registriranom zatjecanju s nedozvoljenim oružjem. Ico Mateković, otmičar sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, bio je siguran u Beogradu, gdje je živio u iznajmljenom stanu makar je njegova majka tvrdila da njezini sinovi, kao dragovoljci Domovinskog rata, nikad ne bi prešli granicu države protiv koje su ratovali.

Zlatko Bagarić

I to je samo jedna od predrasuda o tome kako su ljudi iz podzemlja koji su nekad ratovali nepomirljivi neprijatelji. I dok su međusobno ratovali, dio kriminalnih klanova s prostora bivše Jugoslavije "poslovno" je surađivao. Uostalom, Porsche pokojnog košarkaša Dražena Petrovića ukraden u Zagrebu završio je u Crnoj Gori, Zlatko Bagarić vratio je svoj kockarski dug Željku Ražnatoviću Arkanu. Vjeko Sliško potvrdu o tome da mu se priprema odstrel dobio je u beogradskom podzemlju. "Je li vruće brate?" prepričavao se razgovor koji je vodio uoči smaknuća. "Vruće je, brate, vruće", odgovarao mu je glas s druge strane.

I u transkriptima prisluškivanja Hrvoja Petrača, koji, doduše, nemaju dokaznu snagu, policija ima tragova o zajedničkim "poslovnim interesima" hrvatskog s podzemljem susjednih država. Vladimir Štitić, bivši vojni policajac HV-a koji je bio glavni organizator pošiljke 30 kilograma heroina, zaplijenjene u veljači 1995. kod Delnica, "pao" je s osobnom iskaznicom Srbije i Crne Gore kod Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Milan Ristić, kojeg je srbijanski MUP tražio zbog ilegalnog nošenja oružja i krivotvorenja isprave, još je na web tjeralici hrvatskog MUP-a jer je 30. listopada 2004. pobjegao iz zagrebačkog Županijskog suda na Zrinjevcu.

Beograđanin je oteo pištolj pravosudnom policajcu, razoružao temeljnog policajca i s dva pištolja uspješno pobjegao potjeri. Skrivao se u stanu rodbine u Novom Zagrebu, a beogradska policija prešutjela je MUP-u da je riječ o kriminalcu koji je u prostorijama tamošnje policije pretukao inspektora i pobjegao.

Kriminalci s prostora bivše države međusobno su "uvezani" i "posvađani" neovisno o nacionalnim, političkim, vjerskim ili ideološkim obilježjima.

Hrvati, ali ni Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Slovenci, ne mogu nabaviti heroin s nekog od "grosističkih skladišta" u Makedoniji i Kosovu ako nemaju posrednika iz albanskog kriminalnog miljea. I obratno, Albanci ne mogu organizirati krijumčarski kanal svojih sunarodnjaka na zapad ako nemaju logističku potporu hrvatskog i slovenskog podzemlja. U krijumčarskom kanalu oružja iz BiH do zapadne Europe dio čine kriminalci iz Hrvatske i BiH.

Je li Llulzim Krasniqi "pao" kao sitna riba, stvarni ili samozvani šef albanske mafije, nije najbitnije za pozadinu njegove likvidacije. MUP-ovi analitičari više bi se morali posvetiti otkrivanju poruke obiteljskog prijatelja o uzimanju pravde u vlastite ruke - ako policija ne otkrije počinitelja. Ako je, pak, Krasniqijeva likvidacija kazna za neodrađeni ili krivo odrađeni posao, poruka da je primirju došao kraj, onda situacija na hrvatskoj kriminalnoj sceni postaje ozbiljna. Još više, ako je, kako se nagađa, ubojica došao s područja izvan hrvatskih granica.

Primirje među klanovima na hrvatskoj kriminalnoj sceni sklopljeno je i zbog opasnosti od srbijanske mafije, ali i ruske.

Policijske "tajne"

Žestoki momci s beogradskog asfalta sigurno se osjećaju u Hrvatskoj, hrvatske otmičare skriva beogradsko podzemlje, Sandžaklije su preuzeli trgovinu drogom u Sarajevu i BiH, slovenske dilere i samozvane šefove albanske mafije ubijaju u "sačekušama" hrvatske metropole, a crnogorske mafijaške kumove u Ljubljani. Drašković siguran u Opatiji, Mateković u Beogradu, rat domaćih i dilera sa Sandžaka u Sarajevu, crnogorski boss Mišo Vujčić i Krasniqijev prijatelj ubijen u Ljubljani pred očima agenata izraelskog Mossada u hotelskom kafiću kad je gostovala izraelska nogometna reprezentacija... Većinu mafijaških egzekucija ne otkrivaju ni slovenska, ni hrvatska, ni srbijanska policija. Iza rešetaka dospijevaju zbog fatalnih pogrešaka, diletantskih propusta, a manje kao rezultat kvalitetno prikupljenih dokaza.

Na nož dočekana, nespretna izjava ministra Kirina o mafijaškim ubojstvima kao posljedici policijskih akcija djelomice je istinita. U krijumčarenju droge, oružja i ljudi vrte se velike svote.

Ivan Mateković Ico - jedan od sudionika otmice Zagorčeva sina i preprodaje dragulja
Ivan Mateković Ico - jedan od sudionika otmice Zagorčeva sina i preprodaje dragulja

Ma koliko još daleko bila od zapadnoeuropskih policija i koliko god policije na ovim prostorima presijecaju krijumčarske kanale, ubacuju u njih "svoje igrače", pridobivaju za suradnju kriminalce.

Slovenska je policija prije nekoliko godina bila nositelj presijecanja međunarodnog krijumčarskog kanala heroina jer je njezina policajka vješto glumila ljubavnu vezu s narkobossom iz Makedonije. Stekla je povjerenje, vođena je u tajna skladišta heroina, i ona ih je, sačuvavši vlastitu glavu, provalila.

Takva operacija zahtijeva visoku profesionalnost i protuobavještajnu zaštitu.

Hrvatska policija, kad je, pak, o krijumčarenju automobila riječ, ima velik unutarnji problem. - Na granici sa Srbijom nakon reintegracije rade policajci koji žive u Srbiji, a primaju plaću u Hrvatskoj. Vozila prolaze, a teško je dokazati, iako imamo indicije, da oni u tome sudjeluju, prije svega za novac - poznata je ocjena o problemu u suzbijanju automafije.

- Policajca u postaji nazove lopov. Predstavi mu se kao kolega iz Bosne i traži da mu provjeri broj šasije i vlasnika vozila. Neki kolege povjeruju i provjere, pa kriminalac dobije adresu vlasnika i iznuđuje povrat automobila - ispričao mi je nedavno jedan djelatnik MUP-a. U ravnateljstvu MUP-a pristup povjerljivim sadržajima svojedobno je imala osoba za koju se registriralo da je često kontaktirala s pripadnikom podzemlja koji je poslije ubijen.

Normalno bi bilo da je ona o tome izvješćivala svoje nadređene, ali nije to činila. Uostalom, protiv djevojke Igora Breškića, ubijenog pljačkaša pošte u Svetoj Klari, bivše novinarke HTV-a, policija je našla povjerljive dokumente vojne i civilne policije. Sada je protiv nje podignuta kaznena prijava.

Sreten Jocić - Joca Amsterdam
Sreten Jocić - Joca Amsterdam

Policijske tajne puno lakše cure nego što policija pridobiva suradnike iz podzemlja i dobija kvalitetne informacije. Prije 20-ak godina opraštanjem kaznene prijave provalnika i sitnog dilera pridobivalo se za suradnika. Kvaliteta policijskog operativca cijenila se prema kvaliteti informacija iz podzemlja koje su dovele do uspjeha, a ne prema količini kaznenih prijava. Mladiće žešćeg kalibra koji su operirali izvan granica tadašnje države Udba je vrbovala za likvidacije političkih protivnika.

Današnja je situacija ponekad i groteskna, pa ima policajaca koji rukovode odsjecima zaduženima za suzbijanje kriminala a da nemaju na vezi nikoga iz podzemlja.

Nekima od njih, prije petnaestak godina rat je samo promijenio okolnosti i način djelovanja. No, ako su se, što zna i Marijan Benko, ravnatelj policije, ratnih godina srpski i hrvatski mafijaški sastajali u Mađarskoj i dogovarali poslove, nema razloga da kraj rata samo intenzivira djelovanje izvan granica vlastite države.

Prema pisanju beogradskih medija, puška za likvidaciju Zorana Đinđića preuzeta je s hrvatske strane granice. Ljubiša Buha Čume, vođa surčinskog klana, skrivao se u Zagrebu. Od Stipana Mijoka, vlasnika Mijok Magazina, više od 850.000 eura na ime navodnog duga iz 1991. godine iznuđivala su dvojica državljanina SCG-a i jedan iz Republike Srpske 29. kolovoza 2003. Osuđeni su na oko godinu dana zatvora.

Sreten Jocić, "Joca Amsterdamski", koji je iz Nizozemske izručen prošli tjedan uz neviđene mjere osiguranja uskoro bi mogao napustiti središnji beogradski zatvor. Od njegove osvete, tvrde tamošnji mediji, strahuje i Milorad Luković Legija.

Od njega je, prema našim izvorima, strahovao i Lovro Flanjak, bivši atletičar i spiker na Dinamovu stadionu koji je osuđen na osam i pol godina zatvora zbog šverca 14,6 tona marihuane. Na suđenju se pregledavala snimka ne bi li se otkrilo Sretena Jocića u loži maksimirskog stadiona, ali bez uspjeha. Flanjak nikad nije izustio organizatora i naručitelja pošiljke, a trag je tvrde vodio do Jocića. Ne bi bilo ništa neobično da i Jocić, ako izađe iz zatvora, osvane u nekom od hrvatskih ljetovališta i potvrdi početnu tezu o maloj bari za previše krokodila. Mali jedu velike.

Bez krtica ništa

Iz izjave ministra Kirina može se iščitati i policijsko zadovoljstvo što u međusobnim ratovima nestaju vojnici mafije. Ono je još veće kad padne neki od klanovskih glavešina.

No, onaj tko je dao zeleno svjetlo za okidanje okidača postaje još opasniji. I s godinama se odmiče od kriminala, a primiče političarima. Bilo preko savjetnika, prijatelja, ugostitelja, kao što je pokušao Llulzim Krasniqi, kao što su se brojnim lokalnim političkim moćnicima približili lokalni kriminalci. Za Hrvatsku i regiju, kažu poznavatelji kriminalne scene, prava opasnost tek dolazi. Ona se zove ruska mafija. Funkcioniraju kao pozadinci u zaštiti ruskih poslovnih interesa, osigurači i ubirači profita. Domaći krokodili mogli bi tada biti bezubi poslušnici. Devedesetih su ušli u SAD, Italiju i Mađarsku - u Budimpešti su lokalni su kriminalci pometeni za šest mjeseci. FBI već ima ozbiljan problem s "ruskom mafijom" u velikim gradovima, zbog čega je osnovao podružnice u Moskvi i Budimpešti.

Prognoza možda izgleda katastrofična, no, nažalost, nije nerealna i na nju upućuju događanja na europskoj kriminalnoj sceni u posljednjih dvadesetak godina.

izvor: jutarnji.hr-25480