Droga, laži i video vrpce I. dio
Što povezuje generala Čermaka, Jocu Amsterdama i Hrvoja Petrača
• Čermak nije bio idealist kao predsjednik Tuđman kojem je glavni životni moto bio "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što". Čermak se, poput svih onih tajkunskih izdanaka toga doba, pokušao uglaviti u zonu svekolikih mogućih poslovnih i inih perspektiva. Zoran primjer za takvu tvrdnju jest da je Čermak osobno molio Ankicu Tuđman da ga se uključi u akciju "Oluja", dajući pritom izdašne donacije za njezinu Zakladu - kako je svojedobno tvrdio Željko Dobranović
• 19 jan 2014 dnevno-hr
U prošlotjednom prilogu "Svijet" Hanžekovićevog nedjeljnog Jutanjeg lista, objavljena je velika ispovijest najbogatijeg hrvatskog tajkuna i umirovljenog generala Ivana Čermaka.Taj, danas nesumnjivo najveći energetski mogul u zemlji, otvoreno je progovorio o danima u Haagu, nesuglasicama s Tuđmanom, susretima s Miloševićem u zatvorskom dvorištu, intimnom prijateljstvu s Gotovinom, te svom bujajućem biznisu. Onako udobno zavaljen u antiknom stolcu svoga raskošnog ureda na Kaptolu, gdje je sjedište njegova Croduxa, Čermak je svoju veliku životnu ispovijest rasprostro na 11 stanica "Svijeta", plus naslovnica. Osim njegove ispovijesti čitatelji su mogli vidjeti i impresivne fotografije šest velebnih kuća i vila obitelji Čermak, primjerice onu na Tuškancu 60, vilu na Pantovčaku 174, dvorac Klokovac kod Krapinskih Toplica, vilu na zagrebačkom Gornjem Prekrižju, kuću na Vrhovcu, te ljetnikovac Kazbek u Dubrovniku koji je general Čermak kupio 2005. godine.
Tko zna što sve ima i posjeduje umirovljeni general (možda ni on sam svo to silno bogatstvo ne može popamtiti), kojeg s pravom, dobri poznavatelji gospodarskih prilika u zemlji, tituliraju najbogatijim Hrvatom u Lijepoj našoj - ali i šre.
Dakako, odmah će se naći popriličan broj onih zluradih i zavidnih koji će se upitati, kako je od običnog vodoinstalatera izniknuo jedan takav veletajkun kojem mogu pozavidjeti i najrazvikaniji hrvatski bogataši poput Ivice Todorića, Ivice Rajića i drugih? Tim prije što je umirovljeni general Hrvatske vojske Ivan Čermak, koji je rođen 19. prosinca 1949. godine u Zagrebu (i koji upravo na dan izlaska našeg tjednika, petak 19. prosinca 2014. slavi svoj 65. rođendan - e, pa Happy Birthday, Mr. General), odrastao na Trnju u vrlo siromašnoj obitelji.
S obzirom na obiteljske socijalne prilike, morao se snalaziti kako je znao i umio, pa je kao mladić vježbao boks i slovio kao "fakin". No, brojnim Čermakovim kritičarima odmah će začepiti usta njegovi prijatelji i dugogodišnji poznanici, koji su od najranijeg doba bili svjedoci generalove tranzicije od fakina i vodoinstalatera do najmoćnijeg i najbogatijeg hrvatskog tajkuna.
Proboj na političku scenu Čermaku je omogućio bivši punac - tadašnji visoki obavještajni oficir JNA
Tako će njegovi prijatelji reći da je Čermak rano naučio važnu lekciju - razvijao je mrežu povjerljivih poslovnih ljudi i partnera, pa je, prema njihovim pričama, vrlo brzo počeo zarađivati novac. A njegov prijatelj i bivši poslovni partner Mirko Kramarić Mic kaže da se Čermak kroz život probijao bez roditelja, imao je teško djetinjstvo, a imao je u to vrijeme i zdravstvenih problema - nešto sa srcem mu nije bilo u redu. On kaže da general Čermak svoj poslovni uspjeh može zahvaliti tome što mu se samo jednom može blefirati, jer dobro procjenjuje ljude.
Čermak se poduzetništvom počeo baviti 1972. kao obrtnik. Otvorio je servis za klima-uređaje i rashladne sustave Bosch, Felisatti, te Chrysler. No, Čermak je svoj obrt "Čermak klima-uređaji" proširio i na druge djelatnosti. Počeo je proizvodnju klima-uređaja koje je instalirao u bivšim vojnim poštama, te u operacijskim salama na području cijele Jugoslavije.
Usto je dobio i posao klimatizacije pošta u bivšem SSSR.
Zarađivao je velik novac i vozio Jaguar kakav si ni zapadnjački bogataši nisu mogli priuštiti. Ipak, iz nekih Kramarićevih izjava koje je svojedobno dao za jedne dnevne novine, iščitava se da je i on na neki način osjećao nelagodu pred svim tim silnim Čermakovim bogatstvom, bez obzira na ingeniozno generalovo umijeće stjecanja materijalnih dobara. Stoga Kramarić potencira i priču da njegov prijatelj Čermak, svoj obrtnički uspjeh 70-ih godina prošloga stoljeća, može zahvaliti i obitelji prve supruge Davorke Budiselić, koja je generalu osigurala i proboj na političku scenu početkom 1990. godine. Inače, Čermak je s gospođom Budiselić bio u braku još od završetka srednje škole. Njegov punac Budiselić je do umirovljenja bio visoki oficir obavještajne službe JNA, te živio u nacionaliziranoj židovskoj kući na Šalati. Bio je dugogodišnji prijatelj s obitelji Franje Tuđmana, još dok je Tuđman živio u Beogradu kao aktivni oficir JNA.
Inače, Ivan Čermak ne voli spominjati svog bivšeg punca.
On u prvi plan ističe akademskog slikara Dušana Maleševića kao osobu koja ga je preporučila i upoznala s Franjom Tuđmanom, te učlanila u HDZ gdje se odmah angažirao na prikupljanju novčanih donacija, marketingu HDZ, organiziranju i financiranju predizbornih skupova, tiskanju plakata i sličnom. Ovu verziju je Ivan Čermak u javnost plasirao preko novinara Gordana Malića.
Čermak iz braka s Davorkom Budiselić ima kći Dariju i sina Hrvoja, koji danas živi na relaciji Zagreb-München sa suprugom Andreom i troje djece. Nedavno je sin Hrvoje prespavao u policiji jer je pokušao na silu izaći na pozornicu na Severininom koncertu u Zaprešiću. A što se tiče kćeri Darije, za nju se u hrvatskim medijima gotovo ne bi ni čulo da nije njezine medijski eksponirane kćeri Lane Gadža Čermak, koja je svojedobno bila u vezi s nogometašem hrvatske reprezentacije, Vedranom Čorlukom.
Nakon razvoda, Čermak je oženio Mirjanu s kojom ima sina Bornu.
Čermaku stožerno mjesto među 200 bogatih hrvatskih obitelji
Dakle, po "službenim" verzijama koje se redovito pojavljuju u velikim biografijama Ivana Čermaka u mainstream medijima, generala je početkom 1990. s Franjom Tuđmanom upoznao akademski slikar i profesor teorije umjetnosti, Duško Malešević, intelektualac iz Tuđmanovog kruga. Tada je Tuđman imao 67, a Čermak 40 godina. Pred prvim je bio samo jedan veliki povijesni cilj: ostvarenje suverene Hrvatske, a pred drugim mnoštvo planova, za neke tada nije ni u snu mogao naslutiti da će mu se uskoro ostvariti, npr. naftni biznis.
Čermak je Tuđmanu bio interesantan. Između inih zadaća vezanih za ostvarenje "povijesnog sna", Tuđman je bio u potrazi za kandidatima koji će se uklopiti u viziju "zamašnjaka hrvatskog gospodarstva". Kasnije su predstavnici medija toj ideji dali naziv "200 bogatih obitelji". Franjo Tuđman je u to vrijeme imao neka imena na koje je ozbiljno računao. Od najpoznatijih su bili Ivica Todorić, Miroslav Kutle, a potom su se priključili Thomas Gozdecky, Nevenka Tuđman, Josip Gucić.
Ivan Čermak, očigledno, zadobio je Tuđmanovo povjerenje. To je potpuno razvidno iz činjenice da se od siječnja 1990., pa sve do izborne pobjede u lipnju 1990., Ivan Čermak toliko afirmirao u pripremanju izborne kampanje, da ga je nakon I. Općeg Sabora HDZ-a (24. i 25. 2. 1990.) Franjo Tuđman imenovao dopredsjednikom Izvršnog odbora HDZ (1990-1), a ujedno ga je, što je još važnije, postavio i za svog savjetnika. Uz ostala operativna zaduženja, od tada je Čermak bio zadužen za organizaciju predizbornih skupova - postavljanje bine, razglasa, rasvjete i poslove sigurnosti.
Protivio se da ga nazivaju HDZ-ovim tajkunom
A nakon pobjede na izborima (7. 5. 1990.) i konstituiranja prvog višestranačkog Sabora (30. 5. 1990.), Franjo Tuđman je zaključio da je došlo pravo vrijeme za nužne popravke njegove obiteljske kuće u Nazorovoj 59 (poznata i kao "kuća obitelji Vruss"). Sve poslove oko uređenja Franjo Tuđman je povjerio Ivanu Čermaku: zamjena vodovodnih i električnih instalacija, rekonstrukcija krova, adaptacija, dogradnja, postavljanje ograde.
Hrvatska vlada je u kolovozu 1990. prilikom rebalansa proračuna, za tu godinu odobrila 3,227.000 tadašnjih yugo dinara (HRD-i su postali privremeni službeni novac RH-a tek 23. 12. 1991.), odnosno više od milijun njemačkih maraka "za potrebe izvođenja dopunskih radova na zaštiti objekta i okoliša u Ulici V. Nazora 59". Službeno, sav novac je utrošen na instaliranje video nadzora, uz napomenu iz Ureda predsjednika da će sigurnosni sustav, po isteku predsjedničkog mandata, biti sa štićenog objekta prebačen hrvatskoj policiji. Franjo Tuđman je, očito, bio zadovoljan kako mu je Čermak renovirao kuću. Jer kada su 7. 10. 1991. avionom JNA-a raketirani Banski dvori, Franjo Tuđman je povjerio posao obnavljanja porušenih Banskih dvora opet Ivanu Čermaku.
Susret i upoznavanje Franje Tuđmana i Ivana Čermaka bio je itekako važan za nastanak i razvoj budućeg Security društva "Sokol". Naime, prilikom osnivanja "Sokola" u ljeto 1990., tadašnji vlasnik Vjekoslav Šafranić, iako nije ni planirao, ušao je u najuži krug ljudi direktno povezanih s najmoćnijom osobom u Hrvatskoj u narednom desetljeću - Franjom Tuđmanom. Za poslovne inicijative u ono tranzicijsko vrijeme to je značilo katapultiranje direktno u zonu svih mogućih poslovnih i inih perspektiva. Tako su oni najsposobniji iz te političko-interesne mreže postali - tajkuni. To su oni koji su dobili najbolje karte u pretvorbeno-privatizacijskom pokeru. Tko je bio i umjereno pohlepan i racionalan, uspio je. Za sve ostale, tzv. obične smrtnike važila su redovita pravila, pa tko gdje stigne, ako i kada - bilo je i takvih, ali u manjini.
No, Čermak je bio izrazito alergičan da ga se proziva HDZ-ovim tajkunom, jer je tvrdio da on to nije. "On nije model onih koje je Tuđman stvorio. Nije mu drago kad ga se proziva tajkunom. On je, što je njegova teza, sve radio u skladu sa zakonima i svojim je sposobnostima stekao to što ima. Nikad nije dobio neki menadžerski kredit, nikad mu se nije pogodovalo...", tvrdi Čermakov bivši odvjetnik Čedo Prodanović.
Molio Ankicu Tuđman da ga se uključi u akciju "Oluja", a za uzvrat donirao njezinu Zakladu
A je li to baš tako? Naime, pogleda li se malo bolje njegova radna biografija pod Tuđmanovim okriljem, može se zaključiti sasvim suprotno. Čermak nije bio idealist kao predsjednik Tuđman kojem je glavni životni moto bio "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!", on je poput svih onih tajkunskih izdanaka toga doba pokušao uglaviti se u zonu svih mogućih poslovnih i inih perspektiva. Zoran primjer za takvu tvrdnju jest i činjenica da je Čermak osobno molio Ankicu Tuđman da ga se uključi u akciju "Oluja", dajući pritom izdašne donacije za njezinu Zakladu, kako je svojedobno tvrdio Željko Dobranović.
No, vratimo se nekoliko godina prije "Oluje", točnije u 1991., kada je Čermak imenovan pomoćnikom ministra obrane RH gdje je ostao do 1993. godine. U MORH-u je radio na poslovima glavnog logističara za nabavu vojne opreme, te je bio potpisnik svih javnih i tajnih vojnih ugovora. Na jednoj sjednici VONS-a, Tuđman je zabranio generalu Špegelju nabavu oružja, te odredio da se kupovinom bave, odnosno odlučuju, Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak i Franjo Gregurić, koji će to raditi preko svojih operativaca Ivana Čermaka, Željka Tomljenovića i Gorana Štroka.
Tako je Čermak u lipnju 1991. godine preko svojih i Tomljenovićevih veza u DDR-u kupio oružje, streljivo i vozila. Transakcija je obavljena preko inozemne tvrtke AKD. Osim tog kanala, Čermak je s Tomljenovićem i Gregurićem ostvario i veze za nabavku oružja u Mađarskoj, Češkoj i Njemačkoj, a plaćanja su realizirana preko AKD-a. Zanimljivo je napomenuti da je te iste godine MORH odbio donaciju tvornice raketa zemlja-zemlja i zemlja-zrak. Također je odbijen posao sa Slovencem Sladićem, koji je vrlo jeftino nudio američko i rusko oružje iz "Pustinjske oluje", iz Kuvajta. Sladić je cijenama bio 40 posto jeftiniji od Gregurićeve ekipe. To odbijanje je podržao i legionar Ante Roso koji je isticao da je to američko i zaplijenjeno rusko oružje - nepouzdano. Dakle, bilo je pouzdano američkoj vojsci, ali ne i našoj! Tko je tu profitirao i zarađivao na razlici u cijeni oružja, nije teško zaključiti.
S obzirom da za ratno profiterstvo nema zastare, još uvijek je vrijeme da Ranko Ostojić, Cvitan i ekipa provjetre arhive iz tog doba. Kada bi se ozbiljno dali na posao, sigurno je da bivši premijer Ivo Sanader ne bi bio prvi, a za sada i jedini osuđeni Hrvat za ratno profiterstvo.
Iz MORH-a otišao zbog afere "Čahura"
Na preporuku Franje Gregurića, Čermak je 1991. postao član Nadzornog odbora Janafa. Od tada se pak sve više učvršćuje prijateljstvo između Čermaka i Gorana Štroka koji je tada bio jedan od većih dobavljača terenskih i drugih vozila za Hrvatsku vojsku. U dogovoru sa Štrokom je sve prisutniji i Tomljenović.
U proljeće 1993., nakon sve većih nesuglasica oko nabava za HV s ministrom obrane Gojkom Šuškom, Čermak odlazi iz MORH-a razočaran što mu tamo nitko ne želi biti potpora u sukobu sa Šuškom. Odlasku Čermaka iz MORH-a pridonijelo je i otkrivanje afere s Nijemcima, koji su preko slovenskog posrednika ponudili MORH-u, odnosno Čermaku, posao u kojem bi dobili licencu za preradu rabljenih čahura s hrvatskih ratišta. Za takav ugovor su nudili i kontra isporuku u obrađenom staklu. Ivan Čermak je odbio taj prijedlog Nijemaca, a MORH je ubrzo zaključio takav ugovor s Čermakovom privatnom tvrtkom, na štetu MORH-a. O toj aferi se negativno komentiralo čak i u Hrvatskom saboru.
Nakon odlaska iz MORH-a, Čermak se počeo intenzivnije poslovno družiti s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem, Brankom Mikšom, Željkom Tomljanovićem. Iz tog druženja rodila se ideja da Hrvoje Šarinić izlobira kod Tuđmana Čermakov povratak u Vladu i to ni manje ni više nego na mjesto - ministra gospodarstva. Na toj važnoj poziciji u Vladi, Čermak je potom izdašno činio usluge Greguriću, Valentiću i Mikši, koji su stekli znatnu financijsku korist, o čemu će naš tjednik opširno pisati u jednom od narednih brojeva.
Tako je, primjerice, Čermak sredio Mikši i Valentiću dobivanje koncesije za uvoz šećera iz Grčke. Provizija je isplaćena Čermaku, Mikši i Valentiću preko Jelene Tomić i njenog supruga u Londonu. Nakon što je buknula afera zbog enormnog uvoza šećera i krijumčarenja na zapad kao (prepakiranog) hrvatskog proizvoda, Čermak je u prosincu 1993. godine dao ostavku na funkciju ministra - "zbog bolesti". No, u dogovoru s Gregurićem, Čermak je krenuo u naftni biznis, te isti mjesec osnovao tvrtku "Crodux" i počeo poslovati s Inom, u čemu su mu pomogli Šarinić i Gregurić.
Ali, zbog afere sa šećerom, Gregurić je sugerirao Čermaku da se makne iz RH dok se sve ne stiša. Čermak ga je poslušao, te otišao u London kod Štroka i uz njegovu pomć dobio poslovni azil, kupio kuću i započeo s organiziranjem poslova prema RH. Kupio je suvlasništvo u benzinskoj tvrtki "Avanti" koju je poslovno vezao s "Croduxom". Posao se vrlo dobro razvijao u naftnom biznisu u RH i BiH, jer su kvalitetnu logistiku dali Šarinić i Gregurić koji su za to dobivali proviziju.
Droga, laži i video vrpce II. dio
Švercao sam za Čermaka 20 kilograma kokaina koje mi nikad nije platio
• Zadranin Mile Parać, inače bivši tjelohranitelj Joce Amsterdama osuđenog za ubojstvo Ive Pukanića, optužio je umirovljenog generala Ivana Čermaka da mu duguje za kokain koji je isporučen tijekom Domovinskog rata. Zanimljivo je da je Slobodna Dalmacija svojedobno objavila članak da je Hrvoje Petrač u istrazi tvrdio da su dijamanti, za koje je optužen Vladimir Zagorec, vlasništvo Joce Amsterdama. Što, zapravo, u cijeloj toj šokantnoj priči povezuje generala Čermaka, Jocu Amsterdama i Hrvoja Petrača
Mile Parać iz Zadra, bivši suradnik Joce Amsterdama teško je optužio umirovljenog generala: Švercao sam za Čermaka 20 kilograma kokaina koje mi nikad nije platio:
Ja sam Mile Parać, roden 21. 11. 1968. godine. Povodom mojih problema i opasnosti za moj život hoću da snimim ovu kazetu, da iznesem na vidjelo pravdu i poštenje zbog čega sam i počeo snimati ovu kazetu - započinje svoje svjedočenje Zadranin Mile Parać, čija je snimka, točnije video zapis, bio otposlan na sve novinske redakcije u Hrvatskoj 2002. godine.
U tom svjedočenju Parać iznosi niz ozbiljnih optužba na račun generala Ivana Čermaka optužujuci ga kako je za njega sa svojom grupom švercao 25 kilograma kokaina. Ove su optužbe, s jedne strane i razumljive, ako znamo kojem je klanu i lobiju zapravo pripadao i pripada Čermak. Riječ je, naravno, o klanu Franje Gregurića kojemu, osim Čermaka, pripadaju Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš, Nenad Porges, Davor Štern i mnogi drugi "uglednici". Čermaka se i ranije, tijekom osamostaljivanja
Hrvatske, u domoljubnim hrvatskim krugovima nije povezivalo s državotvornom linijom u politici i vojci. Upravo suprotno, o njemu se govorilo kao o nastavku starih udbaških veza, veza s jugoslavenskim podzemljem i čovjekom mutne prošlosti vezane za jugoslavenske komunističke moćnike i njihove tajne milicije i obavještajne službe. Mnoge su međunarodne obavještajne agencije već istraživale umiješanost "Gregurićeva klana" u "posao" šverca drogama, tako da ovo svjedočenje, zapravo i ne dolazi kao novost. Ipak, predstavlja jasno optužujući iskaz pripadnika kriminalnog podzemlja koji tvrdi kako je krijumčario drogu za Ivana Čermaka. Dio tog svjedočenja Mile Paraća objavljujemo u neizmjenjenom obliku:
Danas je utorak, 15. travnja 1997. Ovako, ja sam imao prijatelja iz Posedarja, Stanislava Dežmalja Bradu i njegovog brata Miljenka. Oni su došli u Paragvaj i poginili, nisu poginili nego su ubijeni. Priča ovako počinje. Brada je 13. ili 15. 6. 1992. došao iz Južne Amerike i donio 25 kilograma kokaina. Brada nije imao čovjeka da to izvadi van iz broda i upoznao se sa Vicom Kramarićem, vlasnikom diskoteke "The Best". On ga je preporučio gospodinu generalu Ivanu Čermaku da priča s njime o toj stvari...
Ivan Čermak je odmah javio bivšem milicajcu gospodinu Zdravku Novaku. Gospodin Novak je izvadio sa svojim ljudima 25 kilograma kokaina i odnio za Zagreb. Od tih stvari, od tih 25 kilograma, samo je 5 kilograma dao Stanislavu Dežmalju, pokojnom. Tu drogu, kokain, financirali smo Mirko Markulin iz Zadra i ja (roditelji mu žive u Murteru, a on u Belgiji). Nas je koštalo to 300 tisuća maraka.
Poslije Bradine pogibije nitko ne daje novce, oni su dali 5 kilograma od 25, poslije su rekli Bradi da se počelo šuškat po Zadru i po Hrvatskoj i da se stvari blokiraju do daljnjega. Do daljnjega je Brada otišao na put s bratom Miljenkom... i poginuo 23. 6. 1993. godine... poginuo... ubijen...
Ja i Mirko Markulin hoćemo da naplatimo naše novce iako se oni prave gluhi. Gospodin general Ivan Čermak i Zdravko Novak... imaju novce... ne znamo jesu stvari prodali ili nisu... 20 kilograma kokaina je završilo kod njih i mi ovih dana spremamo se da idemo tražiti - ne 20 kilograma kokaina nego 300 tisuća dolara ili 450 tisuća maraka što zapada nas, što smo mi uložili u to.
Ima nekih sumnji da su jako opasni ljudi. Čak može doći do fizičke likvidacije mene i gospodina Mirka Markulina, pa stoga ja snimam ovo ako mi se što dogodi da izađe na vidjelo, što se dogodilo sa mnom, a što s Markulinom - dio je šokantnog iskaza Zadranina Mile Paraća.
Podsjećamo da je Parać taj svoj iskaz u kojem teško tereti generala Ivana Čermaka snimio 15. travnja 1997. godine.
General s ratnoprofiterskim pedigreom
Imajući sve to u vidu, može li itko normalan u današnjoj pokradenoj i poharanoj Hrvatskoj vjerovati da je "poduzetnički čarobnjak" Ivan Čermak svoje ogromno bogatstvo, kojeg se ne bi postidio ni Donald Trump, stjecao zahvaljujući svojim sposobnostima i u skladu sa zakonom? Tim prije, što već godinama, paralelno s pričom o Čermakovom poduzetničkom geniju koja se svako malo pojavi u mainstream medijima, egzistira i ona o Čermaku kao ratnom prifiteru, šverceru kokaina i Arkanovom suradniku u trgovini s naftom.
Na brojnim portalima i blogovima i danas se može pročitati da je Čermak cijelo vrijeme rata, sa svojim prijateljem i ratnim drugom Željkom Ražnatovićem Arkanom, švercao naftu, naravno uz znanje i blagoslov političkih elita u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i nekim drugim državama. A, prema vlastitom priznanju Sretena Joksimovića zvanog Joca Amsterdam (o kome ćemo nešto opširnije u nastavku teksta), inače osuđenog za ubojstvo Ive Pukanića, tadašnji državni vrh Srbije, odnosno Slobodan Milošević i Željko Ražnatović Arkan, 1992. godine ga je pozvao na razgovor u Beograd, gdje mu je objašnjeno da je Srbija pod međunarodnim sankcijama. Od njega je zatraženo da "pomogne domovini", odnosno da organizira švercerske rute benzina, kave, cigareta i drugih stvari, te da preko svojih veza u istočnobalkanskom podzemlju lobira da susjedne zemlje budu "blagonaklone" prema srbijanskom kršenju međunarodnih sankcija.
Osim toga, Čermak je bio jedan od onih koji su organizirali šverc droge, posebno kokaina preko Hrvatske. O tomu je svojedobno svjedočio i Mile Parać iz okolice Zadra, koji je u videosnimci vrlo detaljno opisao kako je osobno krijumčario 20 kilograma kokaina za Čermaka i tko je sve s Čermakom bio umiješan u tu kokainsku mafijašku mrežu. Ta video izjava Mile Paraća i danas je dostupna na internetu. Inače, ta priča je procurila u javnost početkom 2002. godine, nakon što je poslana na adrese svih medijskih kuća u Hrvatskoj.
Na snimci, Zadranin Mile Parać s pištoljem u ruci, tvrdi da je švercao za Čermaka 20 kilograma kokaina koje mu ovaj nikad nije platio. Video snimku sa šokantnim iskazom Mile Paraća poslao je svim vodećim hrvatskim medijima njegov brat Marko, no, zanimljivo je da nitko od mainstream medija o tome nije ni zucnuo. A priča koja je te 2002. dospjela u javnost i podigla na noge zagrebačku policiju zapravo je zabilježena na video vrpci 15. travnja 1997. godine I na njoj Mile Parać, bivši tjelohranitelj Joce Amsterdama, osuđenog za ubojstvo Ive Pukanića, optužuje generala Ivana Čermaka da mu duguje 450.000 njemačkih maraka za kokain koji je isporučen tijekom Domovinskog rata.
Zanimljivo je da je i Slobodna Dalmacija svojedobno objavila članak kako je Hrvoje Petrač u istrazi tvrdio da su dijamanti, za koje je optužen Vladimir Zagorec, vlasništvo Joce Amsterdama. Inače, Joca Amsterdam se, prema pisanju Pukanićeva Nacionala, potkraj 80-ih upoznao i surađivao s velikim šefovima jugoslavenskog podzemlja - Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Po svemu sudeći, preko njih je upoznao i Ljubinka Duju Bećirevića, bivšeg igrača Nogometnog kluba Bežanija iz Novog Beograda, koji je zbog brojnih zločina 80-ih pobjegao iz Njemačke u Nizozemsku, gdje je u kratkom vremenu ovladao velikim dijelom tamošnje narkoscene.
Osveta Joce Amsterdama
U nizozemskim se medijima Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, prvi put počeo spominjati u svibnju 1990., nakon što se Bećirević upleo u veliki sukob s nizozemskim mafijaškim bossovima, Johannesom Mieremetom i Samom Klepperom, koji su radili za najvećeg nizozemskog mafijaša Klaasa Bruinsmu. Naime, Bećirević je od njih dvojice naručio i unaprijed platio veliku pošiljku kokaina koja mu mjesecima nije bila isporučena, jer je mafijaški dvojac tvrdio da je Bećirevićevu drogu presrela i uništila nizozemska policija. On je potom od nizozemskih mafijaša tražio da mu vrate unaprijed isplaćeni novac, što su oni odbijali, a kao upozorenje su mu izrešetali automobil, a potom ga i teško ranili.
Tri tjedna nakon ranjavanja, Bećirević je umro u amsterdamskoj bolnici i u tom je trenutku Sreten Jocić postao novi vođa moćne i razgranate beogradske kriminalne skupine u Nizozemskoj. Vrlo brzo je Jocić, kojeg su već tada zvali Joca Amsterdam, najavio osvetu nizozemskim mafijašima, što se i dogodilo nekoliko mjeseci kasnije. Po njegovu nalogu 27. lipnja 1991. ubijen je Klaas Bruinsma, dok su njegovi pomoćnici Mieremet i Klepper odmah shvatili da su sljedeći na Jocićevoj listi za odstrel, pogotovo kad su srbijanski mafijaši oteli jednog njihova suradnika. Svjesni koliko je Jocić opasan, Mieremet i Klepper odlučili su se za neobičan potez koji im je privremeno spasio živote - poslali su sami sebe u zatvor, gdje su jedino mogli biti sigurni...
Parać pucao u nizozemske policajce spašavajući gazda Jocu
Nakon ubojstva Klaasa Bruinsme nizozemska policija počela je detaljno istraživati Jocićeve kriminalne aktivnosti, pa su uskoro pronađeni neki dokazi za likvidaciju u amsterdamskom noćnom klubu. Tako je policija 22. studenoga 1991. došla pred Jocićev stan i pokušala ga uhititi, no Jocić i njegov tjelohranitelj Mile Parać (koji će nekoliko godina kasnije teško optužiti Čermaka i ekipu za švercanje 20 kg kokaina), zapucali su na policajce i pritom jednoga ranili. Inače, Jocin tjelohranitelj Mile Parać je, prema pisanju Nacionala, uhvaćen 1995. u Italiji s većom količinom heroina.
U kasnijim izvješćima tadašnjeg SZUP-a ujedno je registriran i kao jedan od najvećih pljačkaša IFOR-ova oružja. Prema procjenama, s lokalnim suradnicima je ukrao oružje vrijedno deset milijuna dolara. Nacional je tada pisao i da je Mile Parać uživao političku zaštitu Ante Gotovine. Poslije se zaposlio kao vozač kod Hrvoja Petrača, da bi potom pobjegao u Belfast. Zanimljivo je napomenuti da je Mile Parać, nakon što je 2002. procurila njegova video snimka na kojoj teško tereti generala Ivana Čermaka, ali i njegova prijatelja i poslovnog partnera Mica Kramarića, te bivšeg policajca Zdravka Novaka, učinio sve da demantira vlastiti iskaz na način da je sve pokušao svaliti na svoga brata Marka. Čermak je tih dana bio jako nervozan i bilo mu je stalo da Parać demantira cijelu priču. No, kasnije je taj Paraćev video uradak dospio i na internet, ali je Čermak očigledno bio i ostao toliko moćan da ga se nitko iz vodećih hrvatskih medija svih ovih godina nije ni usudio pitati o tom šokantnom iskazu Zadranina Mile Paraća.
Dok je radio u MORH-u, Ivan Čermak je uspostavio dobre veze s Josipom Perkovićem kojeg je novčano nagrađivao za navodne potrebe SIS-a. Perković mu je davao informacije o Šušku i akcijama koje idu prema Čermaku.
Više o tome zna Zoran Gaćina, tada zaposlenik SIS-a. Gaćina je bio uključen i u istragu oko postavljene eksplozivne naprave pod Čermakov auto. Preko Perkovića, Čermaku su na ispomoći bili Tomislav Mičić i Miro Ružić koji je radio kao Čermakov privatni istražitelj za "Oluju", te se brinuo za sigurnost sina i obitelji.
Zanimljivo je da je Tomislav Mičić predao obilježene novčanice Srećku Radoviću, nakon čega je ovaj uhićen i kasnije osuđen zbog pokušaja iznude novca generala Čermaka.
Objavljeno: 19 jan 2014 dnevno-hr
