Ovaj sustav organiziranog kriminala vode braća Qazim (Ćazim, Qassim) "Felix" Osmani, Burim Osmani, Bashkim Osmani i Bekim "Eroglu" Osmani, te njihov "savjetnik", Beghjet Pacolli (Bedžet Pačoli) koji se uglavnom kreće u pograničnom području Švicarske i sjeverne Italije (s adresom u švicarskom gradu Lugano).
Budući da je riječ o ljudima koji preuzimaju sve veći utjecaj na evropsko društvo, te koji putem kontrole nestabilnih i sasvim kriminalnih državica Balkana sve više ugrožavaju mir i stabilnost te regije, svaki detalj njihovog života je pod sve većom pažnjom analitičara i javnosti.
Tako su analitičari uočili da su vodeći ljudi ovoga kartela pripadnici jedne izolirane i zapadnoj javnosti sasvim nepoznate šijitske sekte. Riječ je o sekti Bektašija, poznatoj još i kao "Bektašijski derviški red". U ovoj sekti su ne samo spomenutih vodećih pet pripadnika ovog u Europi dominantnog narko kartela, već i njihovi glavni suradnici na Balkanu; Amir Muharemi (šef kabineta hrvatskog predsjednika Republike, Stjepana Mesića), Vebi Veliju, Agim Ceku, Hashim Tachi, Ramush Haradinaj i Florim Maloku (Maljoku, Mallocu).
Hamburg - centar Osmanijevog narko kartela
Ćazim Osmani
Njemačka javnost se u zadnjih nekoliko godina upoznala sa vrlo neugodnom činjenicom da se jedan od najvećih njemačkih gradova, Hamburg smatra "centrom europske trgovine heroinom" - odnosno da je u Hamburgu "centar međunarodne albanske heroinske mafije". Tako se u tom milijunskom lučkom gradu koji ima veliku useljeničku zajednicu nalazi koordinacijski centar koji koordinira sustav uvoza i distribucije heroina u Europi, te iz kojeg se koordinira sustavom pranja novca za novac stečen od droge.
Hamburg je time označen kao centar međunarodnog narko kartela koji pokriva cijelu zapadnu Europu (s izuzetkom juga Italije), te tranzicijski dio Europe sve do granica Rusije. Kartel u velikoj mjeri utječe i na podzemlje u Turskoj, a kontrolira sustav pranja novca u suradnji sa bankama širom svijeta.
Većina država Balkana, uključujući Hrvatsku, pala je u međuvremenu pod odlučujući utjecaj ovog kartela.
Centralizirana priroda organiziranog kriminala na području europskog kontinenta
Ovaj kartel organiziranog kriminala smatra se danas najjačim na svijetu, i to u velikoj mjeri iz razloga što su sustavi organiziranog kriminala na području sjeverne Amerike i pacifičke Azije decentralizirani, sa više međusobno neovisnih centara organiziranog kriminala, koji se često puta međusobno sukobljavaju.
Za razliku od Amerike i Azije, u Europi (s izuzetkom juga Italije) sukoba među klanovima koji distribuiraju drogu gotovo da i nema, što se pripisuje centraliziranoj organizaciji cijelog podzemlja Europe, sa glavnim operativnim centrom u Hamburgu.
Smatra se da je do ovog došlo zbog sve rasprostranjenije korupcije u "gornjim slojevima" njemačkog društva te da iz Hamburga kreće proces "sicilijanizacije Njemačke", tj. pretvaranja Njemačke u zonu pod kontrolom mafije.
Tako danas njemački mediji otvoreno nazivaju najstarijeg među braćom, Qazima "Felixa" Osmani "njemačkim kraljem heroina", te ističu da je njegov privatni odvjetnik istovremeno zastupao neke od vodećih ljudi njemačke politike i sustava unutrašnjih poslova u njihovim privatnim stvarima.
Vođe albanske mafije, koja danas kontrolira većinu balkanskih država pripadaju javnosti sasvim nepoznatoj šijitskoj sekti Bektašija
Tri milijuna Bektašija u svijetu
Valja naglasiti da ukupni broj Bektašija u današnjem svijetu iznosi oko tri milijuna, od kojih većina živi na Balkanu, te u Turskoj i u Zapadnoj Europi u zajednicama dijaspore iz balkanskih zemalja, te da je u kriminalne aktivnosti i kriminalnu elitu uključen razmjerno mali broj klanova koji kontroliraju ove aktivnosti, te da sa ovim kriminalnim aktivnostima velika većina pripadnika ove vjerske zajednice nema izravnih kontakata.
Zapad u pravilu gleda na islamski svijet kao na civilizaciju koja je unutar sebe monolitna po vjeri i po kulturi. Tako su nedavni obračuni između Šijita i Sunita u Iraku, a koje su zapadni mediji intenzivno pratili, po prvi puta suočili širu zapadnu javnost da unutar islamskog svijeta postoje ozbiljne povijesne; vjerske i kulturalne podjele.
Unatoč tome, pogrešno shvaćanje o navodnoj monolitnosti Islamskog svijeta modificirano je u shvaćanje da unutar Islama postoje dvije monolitne grupe: Suniti i Šijiti.
I ovo je shvaćanje - koje danas prevladava u javnosti na Zapadu - sasvim pogrešno, jer su obje ove grupe unutar sebe izuzetno divergentne, i to kako religijski odnosno doktrinarno, tako i povijesno odnosno kulturološki.
Stoga je, da bi se shvatilo tko su unutar Islamske civilizacije Bektašije, odnosno gdje se unutar vjerskih i kulturoloških podjela unutar islamskog svijeta nalaze Bektašije, potrebno u najosnovnijim crtama prikazati osnovne podjele unutar islamskog svijeta. Tim više što Bektašije, premda pripadaju Imamitima - jednoj od grana šijitskog Islama, imaju bitne sličnosti sa Sufijama - jednom od grana sunitskog Islama.
Tako da su Bektašije Šijiti koji imaju srodnosti sa jednom granom Sunita.
Problem s kojim se zapadni svijet suočava u razumijevanju islamskog svijeta jest u tome što se kršćanstvo u svojoj povijesti razvijalo kroz postojanje jake, doktrinarno monolitne i centralizirane institucije - Katoličke crkve.
Gotovo identičan poredak postojao je i kod pravoslavnih istočnih crkava.
Kad je dio nekadašnjeg katoličkog svijeta prešao reformacijom u protestantizam, većina tada nastalih protestantskih crkava bila je više ili manje centralizirana i doktrinarno monolitna.
Tako su Anglikanci u suštini predstavljali jednu jedinstvenu Crkvu, koja je sebe i dalje smatrala "katoličkom", tj. općenitom.
Luterani su organizaciono bili decentraliziraniji, ali pri tome organizirani po biskupijama, koje su unutar sebe bile jednako monolitne kao što je to slučaj u Katoličkoj crkvi.
Tek se razvojem današnjeg Evangelikalizma koji je izuzetno razvijen u sjevernoj i južnoj Americi, Australiji, dijelovima Afrike i u Južnoj Koreji, nastala jedna grana kršćanstva koja je dokrtinarno i organizacijski sasvim decentralizirana i divergentna.
Tako je razvoj religije na Zapadu kroz dvije tisuće godina bio obilježen postojanjem doktrinarno i organizaciono monolitnih institucija, te se slika religijskog identiteta Zapada počela tek nedavno mijenjati širenjem i razvojem Evangelikalizma, počevši od anglosaksonskih zemalja pa nadalje.
Stoga se na Zapadu teško prihvaća činjenica da je Islam prije zajedničko ime za niz vjerskih pokreta, vjerskih učenja i sekti, koje imaju neke osnovne zajedničke karakteristike, te da nikako ne predstavlja jednu monolitnu grupu, bilo po vjeri, bilo po kulturi.
Današnje "Islamske vjerske zajednice" Balkana nisu povijesno utemeljene među Muslimanima Balkana
Tako je Islam na području Balkana bio povijesno izrazito divergentan, te su postojali "obični" Suniti, Suniti-Sufije, koji su pak bili podijeljeni na niz derviških redova, te Bektašije.
Većinu Muslimana Balkana, i to kako u Bosni i Hercegovini, tako i na Sadnžaku i Kosovu te u Makedoniji i Albaniji činili su Suniti-Sufije.
Stoga je od svojeg nastanka u četrnaestom (Kosovo, Makedonija, Albanija) i petnaestom (Bosna i Hercegovina) stoljeću, Islam na Balkanu predstavljao zbir različitih muslimanskih kongregacija, koje su međusobno bile, kako doktrinarno tako i kulturološki različite.
Nastanak centraliziranih, organizaciono i doktrinarno monolitnih "Islamskih vjerskih zajednica", vezan je za poraz Otomanskog carstva.
Te danas postojeće vjerske zajednice stvarali su neislamski režimi, počevši od Austro-Ugarske, preko kraljevine Jugoslavije do komunističke Jugoslavije, te su njihov monopol pokušale nastaviti i danas postojeće države - nasljednice Jugoslavije.
Međutim, ove netradicionalne vjerske zajednice su u krizi na području cijele bivše Jugoslavije, te je primjetno da njihov monopol i autoritet drastično pada.
Pri tome Islam kao religija nipošto nije u uzmaku na Balkanu, te se slobodno može govoriti o opće prisutnom trendu jačanja islamske religioznosti i islamskog identiteta među muslimanima Balkana, pri čemu istovremeno:
• jača prisutnost sufijsko-šijitske sekte Bektašija, u koju prelaze muslimani, naročito etnički Albanci, i to naročito obrazovaniji i urbaniji, koji nisu bili bektašijskog porijekla
• velikom brzinom širi se sekta Vahabita (Vehabija, Salafita) koja povijesno nije bila prisutna na Balkanu, a u koju prelaze imami danas postojećih "islamskih vjerskih zajednica" od Bosne i Hercegovine, preko Sandžaka do Kosova, Makedonije i Albanije
• počinju se javljati samostalne vjerske zajednice Sunita-Sufija, koje su sasvim neovisne od postojećih Islamskih vjerskih zajednica, kao što je to nedavno bio slučaj u Rijeci - ove zajednice za sada nisu pokazale želju da svoj nastanak prijavljuju vlastima na području u kojem djeluju
• postojeće "islamske vjerske zajednice" slabe kako po članstvu (zbog prijelaza na druge grane Islama), tako i po homogenosti (jer je veći broj imama koji su još uvijek formalno u njih učlanjeni prešao na neka druga učenja, u pravilu vehabijska) - te posljedično tome po svojem autoritetu i utjecaju.
