Nešto redizajnirana, ipak neskriveno agenda "srpskog sveta" neodoljivo podsjeća na političke ciljeve Deklaracije Skupštine srpskog naroda u BiH od 24.10.1991. godine. Zaodjenuta u emotivno kulturološku, obrazovnu i vjersku oblandu agenda "srpskog sveta", ovoga puta, istovrsnim ciljevima kao i Deklaracija, na mala vrata pokušava i ima cilj u prvom koraku zaokružiti ponovo savez srpskih zemalja s ciljem ratnog pokliča 90-tih "svi Srbi u jednoj zemlji".
15. septembar je ustanovljen dogovorom Vučić-Dodik kao Dan zastave koji bi u svojoj manifestaciji trebao biti obilježavan svuda gdje Srbi bivstvuju. Prvi korak tzv. srpskog sveta u BiH trebao bi biti ozvaničen usvajanjem Zakona o zaštiti ćirilice i srpskog pisma u NSRS sa istovremenim usvajanjem istovrsnog teksta u Skupštini Republike Srbije.
Za ustavno-pravno uporište ovoga čina, a i same sadržine zakona iskorišteno je dejtonsko pravo tzv. paralelnih specijalnih odnosa bh. entiteta RS i susjedne države Srbije. Pravo ovih odnosa je Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma ograničeno na dva načina. Uspostavljeni odnosi ne mogu ugrožavati suverenitet i teritorijalni integritet države BiH i tu možda nema ništa spornoga na prvi mah. Međutim, preambulom Ustava BiH kao i Ustavu nadređenog cijelog seta međunarodnih pravnih akata (konvencija, deklaracija) i njihovom sadržinom je ugrađena zapreka koju predmetni zakon ne može mimoići i o koju se spotiče.
Sadržina ovih akata nedopustivim i ništavnim čini svaku pravnu radnju iz seta specijalnih odnosa koja u sebi sadrži elemente diskriminacije ustavno zaprijećene.
Presudom Ustavnog suda 5/98 je jasno utvrđeno da su sve bosanske etnije i ostali jednakopravni na svakom dijelu teritorijalnog integriteta BiH pa i one ustavne administrativne jedinice koja se zove Republika Srpska.
Ustavom BiH i Ustavom RS-a je uspostavljena puna jednakopravnost srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika kao i jednakost ćiriličnog i latiničnog pisma te tim slijedom favoriziranjem i zaštitom tek ćiriličnog pisma se uspostavlja etničko srpski ekskluzivitet na teritoriji RS-a sa jasnim diskriminatornim odnosom prema druga dva jezika i pismu, a što unošenjem diskriminacije vrijeđa upravo ustavni princip jednakopravnosti.
Sasvim izvjesno da će srpska većina (poziciona i ona druga) dati svoj glas za usvajanje ovakvog zakona uz neuvažavanje njegove neustavnosti i sa rigidnom monoetničkom diskriminacijom, ali je isto tako predvidivo da će jedan takav zakon neprihvatljiv, ne samo civiliziranim standardu modernog svijeta, nego čak i nekim manje demokratskim sistemima imati svoj epilog pred Ustavnim sudom BiH.
Srpski svet će se ipak pokliznuti na svom prvom koraku u BiH, ma kakav i koliko Dejton bio osporavan iz distance nastanka i suvremenosti Bosne, on je ipak predvidio mogućnost svojih zloupotreba barem u dijelu civilizacijskih standarda zabrane diskriminacije.
Ne slučajno, cijeli kontekst ove priče o srpskom svetu preklapa se i sa dubokom ustavnom krizom, koji neki eufemistički zovu institucionalna, u BiH. Zločest analitički um bi ovaj kontekst prepoznao osmišljenim, zavjereničkim i dobro uštimanim. Baš onako kako se rasula iluzija proklamirana Deklaracijom Srba u BiH, rasut će se i ova iluzija stvaranja novog saveza svih srpskih zemalja.
Pogrešna je procjena izvođača radova o navodno promijenjenom međunarodnom kontekstu i povoljnom trenutku.
Objavljeno: 20. sep 2021 | Muharem Cero
