Vučić misli da je mirotvorac i žali se na "nikad viđenu hajku hrvatskih medija". No, treba jasno reći da je on i dalje promicatelj četništva i "velike Srbije". Ne tako davno pozivao je i na ubojstva...
• Aleksandar Vučić se javno požalio svekolikom "srpskom svetu" kako je u zadnje vrijeme postao nevina žrtva "istorijske i nikad viđene hajke hrvatskih medija"
Predstavljajući se kao najveći mirotvorac, ovaj nedostižni regionalni politički narcis, usprkos itekako oštroj konkurenciji, među sljedbenicima nastoji ostaviti dojam kako je česta meta kritika samo zbog toga što navodno uspješno vodi Srbiju, a koju podli susjedi nikako ne vole.
To što trideset godina od krvavih ratova svojom politikom iznova širi velikosrpski plemenski koncept bez obzira na državne granice i promovira se kao vožd svih Srba (ma gdje bili) samo je mali dio njegova doprinosa sukobima, međunacionalnim mržnjama i, na koncu, šteti koju svakom svojom riječju i postupkom izravno nanosi svim Srbima izvan Srbije.
Srbovanje, mahanje zastavama i provokacije kao model usvojio je davno, još u Šešeljevoj stranačkoj školi, pa nikoga odveć ne čudi što mu je to i danas jedina uspješna politička agenda.
Korijeni Vučićeva "mirotvorstva" sežu daleko. Kad je o Hrvatskoj riječ, valja se vratiti u okupiranu Glinu, gdje je 1995. godine, kao četnički potrčko, obećavao sunarodnjacima: "Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku".
U tome trenutku, uoči skorog kraja "srpske Krajine", čak mu ni Slobodan Milošević sa svim dotad počinjenim zločinima nije bio dovoljno radikalan u obrani svekolikog srpstva:
Nitko više ne zna za koju se državu zalaže Slobodan Milošević, je li to beogradski pašaluk ili neka avnojska Jugoslavija. Kakva će to država biti ukoliko srpski radikali pobijede i poraze aktualnog predsjednika Srbije? U tom slučaju znajte da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, i tu odstupanja više neće biti - obećao je Glinjanima Vučić. Uskoro, kad je uslijedio egzodus, ni Vučića ni njegove Velike Srbije nigdje nije bilo.
Nikad se ovaj otužni vožd imperijalnih nagnuća iskreno nije osvrnuo, kako na vlastitu, tako ni na ratnohuškačku i zločinačku ulogu njegove Srpske radikalne stranke, čiji je član bio 15 dugih godina. Pozive na protjerivanje stotina tisuća Albanaca s Kosova, slanje srpskih dobrovoljaca u koljačko-pljačkaške pohode na Hrvatsku i BiH, promoviranje mržnje prema svim nesrbima, ali i "Srbima koji su nesrpska fukara", kako je osobno znao reći, otresao je sa sebe kao lanjski snijeg i preko noći postao službeni "mirotvorac".
Malo je u Srbiji figura koje su poput njega, kako je svojedobno napisala beogradska sociologinja Vesna Pešić, toliko doprinijele uvođenju poganog jezika u javni prostor, promovirali laganje kao legitimni način političke borbe, progonili nepodobne, gušili medije i oko sebe stvarali atmosferu od koje su ljudi bezglavo bježali.
Vučić je, ne zaboravimo, osobno sudjelovao i u ratu u BiH, te je tamo aktivno rigao vatru, i to ne samo verbalnu, na Sarajevo i njegove opkoljene građane.
Premda novinarska pitanja koja se tiču te njegove "mirotvorne" epizode zadnjih godina redom eskivira, u svojedobnom intervjuu "Zemunskim novinama", a koje je kasnije prenio i list radikala "Velika Srbija", ponosno se aktualni srbijanski predsjednik ispovjedio kako je četrdeset dana bio dobrovoljac na sarajevskom ratištu.
Po povratku sa ratišta, otišao sam na jednu tribinu Srpske radikalne stranke, jer mi se u to vrijeme najviše dopadalo ono što je zastupao i govorio dr. Vojislav Šešelj. Smatrao sam da jedini govori iz srca, a taj stil i način na koji je nastupao bio je i jedini na političkoj sceni Srbije koji je mogao da me privuče - pohvalio se Vučić.
Četničko glasilo "Velika Srbija" devedesetih je objavilo i kako je "malo poznato da je Aleksandar Vučić svojevremeno pokrenuo srpsko-englesku redakciju srpske televizije na Palama, kako bi se Srbi uspješnije oduprli neprijateljskoj propagandi".
Nije nepoznata ni njegova izjava u Skupštini Srbije, svega 10-ak dana nakon genocida u Srebrenici, kad su srpske trupe hladno pobile više od 8000 razoružanih i zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Vučić je pokolj iskoristio za nove prijetnje:
Za jednoga Srbina, ubit ćemo 100 muslimana, pa vi vidite hoće li poslije reagirati međunarodna zajednica i smije li se tako ponašati sa srpskim narodom.
Govoreći na beogradskoj tribini kasnih devedesetih, kad je od već onemoćalog Miloševića trebalo preuzeti vlast, Vučić je pred okupljenom masom jasno definirao za kakav se tip mirotvorstva zalaže:
Mi smo za mir, no najprije ga valja stvoriti. Oslobodili bismo sve srpske zemlje, postavili srpsku vojsku na granice, pa da vidimo smije li Turčin ili ustaša da udari! Nikada nitko ne bi smio, da mi vladamo! Dahija sa Dedinja (Milošević op.a.), treba sići sa trona! Slobo odlazi! Jer ako sam ne odeš, otjerat ćete srpski radikali!
Veliki plagijator Vučić tom je prilikom mitingašima zaboravio reći kako je koncept "rata za mir", koji je upravo svečano promovirao, patentirao i godinama provodio upravo njegov prethodnik kojemu je vjerno služio, Sloba. Puno prije Vučića je Srbima i lažno obećavao kako "nitko ne sme da ih bije", tako da je bijedni imitator neuspješnog srpskog vođe zapravo potpuno neoriginalan u svom nacionalističkom poslanju.
U vrijeme sukoba na Kosovu 1998. Vučić je ministar informisanja baš u Miloševićevoj Srbiji, i koristi priliku da uz pomoć zakona uništi sve slobodne medije koji su bili kritični prema tadašnjem srpskom režimu, nazivajući ih slugama NATO, stranim agenturama i plaćenicima, urotnicima protiv srpskog naroda i države. Ubrzo nakon što je Vučić u tom stilu otvoreno prijetio novinaru Slavku Ćuruviji, on je ubijen na ulazu u zgradu u kojoj je živio.
Vučić i tadašnja vlada efikasno uništavaju svaku mogućnost da se u medijima nekažnjeno govori o ratnim zločinima na Kosovu, masovnim grobnicama, hladnjačama s mrtvim tijelima ili protjerivanju stotina tisuća Albanaca: spomenuti da su srpska policija i vojska počinili zločine na Kosovu oblik je neprijateljske propagande i djelovanje protiv državnih interesa.
I nakon pada Miloševića i njegova odvođenja u Haag, Vučić jednako predano nastavlja svoju miroljubivu politiku. Čak i u veljači 2000. se žali na sumnjičave prema četničkom, velikosrpskom, konceptu:
Mnogi nam s podsmijehom govore gdje su vam danas Karlovac, Ogulin, Karlobag i Virovitica? To je sve ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici što onima koji su Srbiju bombardirali ljube skute i ruke. Kao da Srbi nikad nisu držali Karlovac, kao da na samo nekoliko kilometara od Karlobaga i Virovitice nismo bili, kao da ni danas nema preko 20 posto Srba u Ogulinu i kao da to nisu srpska mjesta. Raduju se i tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju i hoće i nas radikale uvjeriti kako to nije srpsko i da smo mi govorili gluposti. A mi ni prije ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe: hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to su i Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje. Neka se srame ti koji su samo rođenjem Srbi i koji s podsmijehom govore o tim srpskim mjestima i o tim srpskim teritorijima.
Kad ovakvi notorni dugogodišnji huškači, dobrovoljni davaoci tuđe krvi i politički zločinci s jasnim aspiracijama prema tuđem i nakon tolikih izgubljenih ratova nesmetano nastave svoje političko postojanje, a narod ih bira na najviše dužnosti u državi kao da se ništa nije dogodilo, onda je posve prirodno i da se ciklus zla u njihovoj režiji ubrzo ponovi. Oni, naime, ništa drugo i ne znaju doli mrziti, huškati i manipulirati: isključivo u svoju korist, a na štetu svih ostalih.
Objavljeno: 22. sep 2021 | Davor Krile
