Slobodan Praljak - Žurnalist - Denis Kuljiš
Kad se na kongresu hercegovačke hadezeovske mafije počelo raspravljati o tome što i kako dalje, a Jadranko Prlić, bosanski ministar vanjskih poslova, ošišan na nulericu ustao i napao kolege zbog njihova oklijevanja da udovolje zahtjevima Europe i civiliziranog svijeta, umirovljeni general-pukovnik Slobodan Praljak, bradati grmalj, ljudina od dva metra s velikim mesnatim nosom i debelim ušima, nije izdržao nego je izašao za govornicu pa, iako nije član bosanskoga HDZ, nego gost na skupu, ugledni biznismen iz Čapljine gdje ima tvornicu cigareta, zavapio:
Stani, Prliću, koga ti farbaš? Kakva Europa, kakvi bakrači, zar će nama Europa diktirati, zar ćemo se mi povinovati prijetnjama haškog tribunala?
Iz njega je provalila retorika širokobrijeških agitatora, za koje je Carl Bildt "nekakav bljedunjavi dječačić iz Švedske", a Gianni de Michelis "tusti digić i prevarant, koji je, na kraju, kao kriminalac završio u zatvoru". Diplomatski i mirovni posrednici koji su u Herculesima orbitirali oko Sarajeva, jeftini su obmanjivači, mufljuzi, kverulanti i lude. A Praljak - Praljak je veliki rodoljub, sjajan vojskovoda, genijalni biznismen i politički mislilac s tri fakulteta, heroj, borac, moralna vertikala, poštenjačina i, uopće, divan čovjek.
Da Praljak nije s Praljkom intimno srođen, nego da ga opisuje, u dramskom zanosu koji kod sebe uvijek lako inducira, rekao bi da je Praljak - padavičar, orangutan, ratni zločinac i hercegovački logornik, hadezeovski tajkun koji je u posao donio jedino svoj neprijeporan ugled i kredit kod Tuđmana, Šuška i ostalih prisjednika ravnateljstva Cosa Nostre d.o.o., a iz toga posla iznio puno lijepih odijela velikog broja, Mercedes S-klase, te snopove banknota s portretima njemačkih prosvjetitelja i jednu tvorničicu duvana u rodnome mjestu...
Istina je, međutim, drukčija - Praljak je naprosto jedan od najbizarnijih likove hrvatske milenarističke tragedije iz razdoblja deset krvavih godina (1990-2000).
Čim je Praljak završio izlaganje, u novinama su objavljeni podaci o tome kako je gepio 7,5 miljuna dema, kao poruka - ne zezaj se, Slobodane, bio si s nama i skupa s nama radio, pa ako sad hoćeš folirati i glumiti neokaljan moralni lik, miješati se u rat domaćih unutar-hadezeovskih frakcija, između Prlića koji pred Europom glumi zamjenu za Zubaka, i Jelavića, koji glumi autohtonu samobitnost konstitutivnmog naroda, to neće ići, a ako još imaš neke veće planove i ambicije, odbij, jer tu vrijedi samo Rojsova i Soptina riječ, tu preteže stožerna grupa sastavljena sve od samih stožernih brigadira, logističara i neimara, koji su gradili strategijske putove po zapadno-hercegovačkoj zabiti, kako bi se omogućio transport humanitarne pomoći, što više nije mogla neretljanskim koridorom, jer su nepoznati diverzanti u odorama HVO digli u zrak sve mostove na rijeci - radi predostrožnosti od iznenadnog srpskog napada, ili zato da se milijarde dolara robe koja je prošla u srednju Bosnu, Sarajevo i Tuzlu, preusmjere na domaće trase hercegovačke krajine, gdje je držanje čekpointa najunosnija grana narodne ekonomije.
Samo je Praljak, poslovično loš slušalac, teški mudrijaš koji kipti od želje da svima održi lekciju, mogao tako slonovski uletjeti na pozornicu i zatrubiti ratni zov, dok umilni zborovi sa serafskim glasovima, izvode hadezeovski politički oratorij, a poruke se međusobno izmjenjuju arijama otpjevanim u kontraaltu...
Ništa on nije shvatio, kao što nikada nije razumio kamo stvari idu, o čemu se tu, zapravo, radi i tko su, u stvari, protagonisti - a tu je svoju tupost, otpisivao kao preveliku čestitost. U stvari, dugo traje dok impuls emitiran s periferije njegova golema trupla, živčevljem stigne do servera, pa se tu parkira iščekujući obradu u Turingovoj mašini, zauzetoj pokretanjem debelih usana i artikulacijom rječetina, ako se subjekt u tom času, kao i obično, nalazi u procesu nagvaždanja.
Euroskeptični pledoaje bivšeg zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane podsjetit će jedino Carlu del Ponte da se gubi simetrija ako u haškim kazamatima iz cijele hercegbosanske superstrukture izostane glavni zapovjednik vojske koja je izvršila pokolj civila u Ahmićima i Stupnom dolu, te držala koncentracione logore u Dretelju, Gabeli, Kočerinu i na mostarskom Heliodromu, gdje su muslimanski civili, po ljetu zatvarni u usijane željezne kontejnere, dehidracijom gubili dnevno i do četrdeset posto tjelesne težine, da bi se obnoć kondenzacija na njih spuštala kao kiša...
Francuski filozof Bernard Henry Levy saznao je za to i, kako opisuje u svojoj knjizi, prilikom audijencije napao zbog toga Tuđmana, koji je na to mrzovoljno podignuo telefon, slušalicu specijalca što mu je uvijek stajao pod rukom, pokraj velike obiteljske vaze iz dinastije Ming, postavljene da uvijek uđe u kadar televizijskim kamerama, pa nekoga nazvao, promrmljavši nekoliko riječi. Zatim se obratio Levvju i rekao:
Eto, riješeno je! Jeste li sad zadovoljni?
Za razliku od Hitlera, koji je pazio da ne ostavi traga svoje umiješanosti u Endlosung, pa je sve funkcionere koji su odbijali usmenu zapovijed smjenjivao, Tuđman uopće nije krio da upravlja HercegBosnom, hercegbosanskim strukturama i hercegbosanskim logorima i da je to sve i poteklo iz njegove zločinačke fantazije.
Tuđman je bio na vrhu zapovjedne piramide, ali njegov slučaj prenesen je sad na apelaciju Strašnoga suda. Na istoj instanci, nekoliko paklenih krugova niže, nalazi se Gojko Šušak. Momci u crvenim plaštevima, koji potpiruju roštilj, brinu se također da ne ponestane žeravice kod Mate Bobana. Nije onda čudno da je i samu HercegBosnu odnio đavlu, ali zemaljskoj pravdi predani su u Haagu samo njeni niži poslanici.
Neposredno ispod Mate Bobana nalazio se u doba hrvatsko-bošnjačkog građanskog rata, izazvanog Tuđmanovom nakanom da izvrši Anschluss Hercegovine, Slobodan Praljak.
On je izrijekom, u intervjuu novinama, zasvjedočio da "iznad sebe nema više komande", te da se samo politički konzultira sa Zagrebom i Grudama. To znači da je njegova zapovjedna odgovornost u lancu u kojemu je general Tihomir Blaškić fasovao 45 godina robije, izravna i neprijeporna: Praljak mu je bio nadređeni, kao i ostalim trima operativnim zonama u Bosni.
Osim Trećom Blaškićevom, dakle srednjobosanskom, u Vitezu, zapovijedao je livanjsko-tomislavgradskom Drugom što se prostirala zapadnom Hercegovinom, te Prvom, mostarskom, gdje su počinjena najveća zvjerstva. Tu su nesputano orgijale i Tutina Kažnjenička bojna oslonjena na Široki Brijeg, i HOS Blaža Kraljevića baziran u Ljubuškom, svi skupa zaštićeni blizinom Hrvatske, odakle je cijelom bulumentom nominalno, ali vrlo nametljivo, zapovijedao komandant Južnog bojišta, general zbora Janko Bobetko, legendarni hrvatski nasukani marinac.
Četvrta operativna u Bosanskoj Posavini bila je dirigirana iz Zagreba, pa je i specijalnu misiju prepuštanja toga teritorija krajišničkim martolozima, obavio general Pavao Miljavac, upućen iz Glavnog stožera: napoleonovsku fintu strategijskog uzmaka on je već bio uvježbao, na taktičkoj razini, bezglavim bijegom ispred svoje dugoreške brigade kod Karlovca.
U Vitezu je zapovijedao Blaškić, pod čiju je komandu general Milivoj Petković dao i Jockere Paška Ljubičića, ekipu kilera iz viteških birtija, koja je izvršila ahmićki pokolj, pa su prebačeni u Zagreb i primljeni u 1. gardijski zdrug. Uoči izbora samo su prepisani na HVO, pa su od nesnalažljivog Joze Radoša uzeli još dvije-tri plaće i onda, početkom ljeta, osjetivši da se krug steže, nesmetano prešli hercegovačku granicu.
Politički kapo u viteškoj enklavi, Dario Kordić, osuđen je u Haagu, a Petković, koji se izvukao, naslijedio je Bobetka u stožeru južnohrvatskog zbornog područja, koje je pokrivalo Dubrovnik i svekoliki šverc-komerc na hrvatskom jugu. U tom poduzeću kolosalnih razmjera, do jučer je nesmetano djelovao Bruno Stojić, Bobanov ministar unutarnjih poslova, koji je odred Jockera ustrojio kao specijalnu policiju i također se izvukao, kao i Praljak, koji će međutim, doći na red zbog svojih mostarskih eskapada...
Praljak je zapovijedao formacijama HVO kad je srušen mostarski Stari most. To nije zločin protiv čovječanstva, kao genocid, nego nasrtaj na svjetsku kulturnu baštinu, istodobno rušenje temelja jednog prilično krhkog naroda, koji je u istoj godini izgubio Husref-begovu džamiju u Banjoj Luci i Narodnu knjižnicu u Sarajevu, nenadoknadiv gubitak koji opisuje Dževad Karahasan u svojim magistralnim Ogledima o dosadnim temama.
Praljak je srušio Sinanov most, ali ostavlja iza sebe jedan film i nekoliko dojmljivih TV drama, te dječju seriju koju je napravio sa svojim bliskim drugom Goranom Babićem, što znači da ostaje u minusu, koji bi mogao nadoknaditi ako u buturi, dobije li četrdeset i pet ili pedeset godina robije, napiše neko djelo poput srpskog vele-romana Vreme smrti Dobrice Ćosića.
Nitko kao Praljak ne zna pravu priču o hercegovačkom ratu i miru, o bitkama sa Srbima na Kupresu, klanju s muslimanima za Prozor i Vakuf, o banditskoj republici stvorenoj u međugorskoj zemlji čuda, gdje hodočasnici iz Manile prolaze pokraj privatnih konc-logora u kojima Tutini poručnici svaku noć dolaze da muškarcima režu uši, a žene posiluju. O trgovini ljudima, naftom, humanitarnom pomoći, humanitarnim pošiljkama u koje se skriva barut za sarajevske podrumske tvornice municije, opskrbljene novcem koji mudžahedini zarade od droge. O generalima koji za dostavu pomoći opkoljenim enklavama nabavljaju padobrane po fantastičnim cijenama preko vlastitog poduzeća, zločincima, fantastima, herojima, nadasve o žrtvama, mučenicima, ubijenima, osakaćenima i maloj djeci koju je Paško Ljubičić nabio na bajunet i bacio u oganj zapaljene kuće.
Na pozadini te ratno-povijesne freske, kao iz Babeljeve Konarmije, ukazuje se markantni profil... Hups! Nije Praljakov - Praljak romanopisac, koji se u ćeliji grbi nad rukopisom, u najmisterioznijoj, najsablažnjivijoj storiji hercegovačkog ratnog ciklusa otkriva pravog glavnog junaka, čovjek koji je gospodario Hercegovinom kao sijuški ratni poglavica Ludi konj Crnim planinama, bio je - ishemični džentlmen poduže sijede kose, požutjelih dugih zuba, koji vječno grizu kamiš lule, povlašteni štediša Glumina banke, Mladen Naletilić-Tuta. Od njega je Praljak umirao od straha...
Hercegovački grizli, kojega je u borbi zahvaćalo bojno ludilo poput "berserkera" iz nordijskih saga, cvikao je kao grlica pred slabunjavim, pogrbljenim gosponom, koji je zbog dalekovidnosti nosio naočale s debelim staklima, što uvećavaju oči i trepavice, te pridaju blago teleći pogled. Zbog toga ga, neumjesno, nisam doživljavao kao posebno opasnu personu pa, vidjevši ga u restoranu zagrebačkog hotela Intercontinental poslao sam Matu Bašića, najvećeg hrvatskog novinara, da me s njim upozna... Mate se vratio za stol prilično drven od straha, rekavši:
Poručuje da se gonimo u p... m... i da će te ubiti ako ga budeš još zaj...
Ja sam ga možda bio u nekom tekstu spomenuo. Kako je Mate, kao čovjek s onog prostora, dobro poznavao mores, a i personae dramatis, odmah sam shvatio da je tu djelatna zla sila i da je hercegovačkog Poltergeista najbolje obilaziti u velikom luku, iako smo daleko od njegova domaćeg terena. U Intercontinentalovu baru on je nekoliko dana kasnije dao zagrebačkog odvjetnika Budaka išamarati po tjelohranitelju (jer ga je Budak glasnim primjedbama ometao u povjerljivom razgovoru sa Zdravkom Židovcem, do umirovljenja pomoćnikom ministra Lučina). A u Ljubuškom, bio bi ga napunio olovom, kao onoga nesretnika koji je od metaka tako otežao da ga na sprovodu ni šestorica nisu mogli dići u kapsilu. U samome Širokom, pripadnika protivničke frakcije, dao je prepiliti šumskom pilom.
Budući da Praljak nije glup, nego klikeraš i realist, bez obzira na svu dernjavu i teatar koji pravi glumeći velikog, neobuzdanog krupajliju, on je pri samom pogledu na Tutu utihnuo, pogotovo kad mu je Tuta, kao generalbojniku i zapovjedniku stožera, gurnuo u usta cijev pištolja. To se dogodilo u Grudama, pred Matom Bobanom, koji je pomirljivo prosvjedovao:
Ma nemoj, Tuta, šta ti je, bogati, daj, ne budi lud...
Na taj prijateljski zagovor, Praljak je izvukao živu glavu, ali odmah shvatio dokle sežu njegove ingerencije, i u što će se u Hercegovini moći miješati...
Praljak je bio došao na čelo Stožera HVO kao proslavljeni sunjski domobran, u čiju hrabrost na prvoj liniji zbilja ne treba sumnjati pa je odmah izašao na teren i kod Vakufa zaustavio bežaniju, kad su muslimani, da osvete pokolj civila u Prozoru, krenuli na juriš i razjurili hrvatsku obranu. Praljak je dogmizao na tenku, u koji se uopće nije mogao spustiti zbog trbuha, te zarevao s kupole: "USTAŠEEE - ZA MNOM!" Sad se onih tristo ili šesto nevoljnika okrenulo i otkasalo natrag u borbu, zaustavilo muslimane, pa je krenula Praljkova legenda...
Vruć od tog uspjeha, s glavom u oblacima, otišao je u Grude, k Mati Bobanu "da se politički konzultira"... Počeo je prigovarati, nastala je prepirka i onda je skočio Tuta, nabio mu pištoljčinu u farinks i - Praljak je shvatio. Vratio se na frontu. Od tada je samo organizirao obranu, vodio herojski borce u borbu, izviđanje, napad. Ništa nije pokušao mijenjati. Nije pokušavao odgrnuti paučinu, kojoj je u središtu, u Grudama, sjedila debela tarantula, koju je čuvao opaki štipavac.
Logori - vrlo dobro, logori, to i nije najgora stvar, naime ako logore čuva vojska kao ozbiljne vojne zarobljeničke logore... Gore je što bi, da nisu uspostavljeni, lokalni zapovjednici držali privatne depoe s robovima, pa rezali zarobljenike uho po uho dok ne iskamče od rodbine po 30 tisuća maraka, što je bila standardna hercegovačka tarifa za očuvane civile.
Doduše, Tutini bi ljudi dolazili noću da ubiju radi neke osvete, ili da maltretiraju žene, što čuvari nisu mogli spriječiti, no Praljkovu savjest to ne opterećuje, jer je izbjegnuto veće zlo i eksterminacija nije bila masovna, nego se pobilo samo manji broj ljudi, a što se posilovalo, posilovalo se, dok su ostali zarobljenici dobro upotrebljeni za razmjenu, ili za ucjene, da se ne diraju kuće na teritoriju koji je zaposjeo neprijatelj, ili da se nekome u Kiseljaku pošalje nafta ili... Jer, to je tako išlo.
Na toj burzi zločina, sve je kotiralo: ljudi, cijeli ili u dijelovima, gorivo, droga, municija. To je bio sistem, kojemu se Praljak prilagodio, uvjeren da čini dobro, ako odabire manje zlo.
Negdje je bio izjavio kako mu je životna misija da "uspostavlja konzistentnost", makar i u sklopu sustava koji je zao... U stvari, on je uspostavljao konzistentnost jedino sa svojom inkonzistentnom divljačkom naravi, kao osoba jakih uvjerenja, no slabih moralnih refleksa. Tištile su ga jedino nepravde prema njemu samome, njegovim ciljevima i provizornim idealima. Da se oni realiziraju, bio je spreman pustiti sve muslimane s desne obale Neretve da u najgorima mukama pocrkaju u željeznim kontejnerima, dakako u ime "manjeg zla", a u službi "viših ciljeva".
Pedeset godina nije loše, ali mislim, također da je šteta što je Europska zajednica posve odustala od smrtne kazne, koja bi se mogla izvršavati na glavnom trgu u Strassbourgu, u sjedištu Vijeća Europe, možda odrubljivanjem glave sjekirom, što je bio uveo u Treći Reich Hitler, kao izvornu srednjovjekovnu folkloristiku, jedino što je krvnik, normalni njemački državni činovnik, bio pritom odjeven u frak i cilindar, radi obvezne svečane forme.
Praljak je anti-Hamlet, jer dok danski kraljević nije sposoban za akciju sputan moralnim obzirima, znajući da svaki plemenit poriv ima cijenu nesaglediva nasilja, pa osveta oca znači osudu majke, hercegovački arhetipski bradonja, nije sposoban za moralnu lamentaciju, jer je njegov jedini ntetier čista akcija. Kao u filmovima honkonškog režisera Johna Wooa, stvari se razvijaju takvom brzinom, da je nemoguće skužiti tko je, zapravo, odletio u zrak: policajac, ili slučajni prolaznik. Tijela lete zrakom u slow-motionu, a kompulzivni Praljak mrmlja u dlaku: "Ad maiorem dei gloriam! Glavno da smo stvorili hrvatsku državu!"
Da je Praljka posve ponio zanos nekog hercegbosanskog državotvorstva mogla bi se razumjeti, ako ne i opravdati njegova moralna sljepoća, ali on je, zapravo, bio samo Tutina druga violina - odnosno, kad bi Boban s dirigentskog pulta strogo pogledao u njegovu smjeru, a Tuta zvjernuo razlivenim očusinama te signalizirao gudalom, Praljak bi svojski puhnuo u engleski rog - truub, trub-trub, truuub, trub... Zato su ga ostavili na životu, pa se mogao vratiti u Hrvatsku i nastaviti izigravati enfant terriblea. Tuta mu je ipak uzeo mjeru - vidjelo se da ne treba toliko materijala na prsima, koliko u pasu, sprijeda i otraga...
Praljak glumi bjesomučnika koji skriva zlatno srce. Naučio se samodramatizirati, a cio život izgrađivao je taj lik, oslanjajući se na "jezgrenu neurozu", koja je dijagnosticirana kad je trebao ići u vojsku, pa je glumio luđaka koji se pravi lud da ga oslobode službe. Uvijek vokalan, uvijek u nekoj protivštini, kolerik izrazito promjenjiva raspoloženja, od depresivnih do maničnih, prikladno se smjestio u veliko tijelo, koje je, međutim, tek trebalo uzgojiti, zajedno s kranijalnom dekoracijom, kosurdom, brčinama, bradurinom.
Praljak je, naime, počeo kao ružnjikavo dijete, izrazito mršavo, dugonog kao čaplja. Sedamnaestogodišnjak koji je zagacao do koljena u Neretvu kod Mostara, gdje je pohađao gimnaziju, izgleda poput onog čuvenog Bosanca, koji je izašao na naslovnici Timea jer su ga Praljkovi srpski kolege zatvorili u Manjaču i izgladnjivanjem pretvorili u kostur. Upali obrazi, velik nos i široko razmaknute oči - Praljak je kao dječak bio rugobica, pa je čak i Šušak, s kojim je išao u široko-briješku gimnaziju, izgledao puno ljepši.
Praljak se rodio 1945. kad mu je otac Mirko po završetku rata našao malo vremena, postavši od partizanskog komandanta šef OZNAe za mostarsko područje, ono isto kojim će zapovijedati Slobodan, pa, bježeći uzaludno od očeve sudbine, na istom mjestu napuniti dušegupke...
- "Kad otvorili su dušegupke, pokazalo se da su bile pune dupke" - pisao je drugim povodom četnički bard Gojko Đogo, te stvorio tnotto za oca i sina Praljka, koji više ne mogu razmjenjivati dželatske intimnosti otkako je otac umro 1993. godine.
Široki - Mostar - Zagreb, uobičajena putanja do hercegovačke metropole, gdje Praljak upisuje fakultet - tri fakulteta odjednom; elektrotehniku (gdje je diplomirao sa dvadeset i pet godina); sociologiju i filozofiju; te, napokon, Akademiju, kazališnu i filmsku režiju.
Idejno se razišao s ocem koji je od 1964. ražalovani UDBaš - ali teška komunjara. Praljak junior, isprva i sam teška komunjara, postaje teški ustaša, ali s ocem zadržava nježan odnos. Tada je još mršav, angularan, dugonja na kojem vise hlače, a bradica se kao inje prima na poput noža oštar obris lica - savršeno je nalik na mladoga Abrahama Lincolna, koji također nije bio poznat po ljepoti.
Od dvadesete godine putuje ljeti u Njemačku, na bauštelu, da zaradi novce - hiperaktivan, hiperambiciozan, uvijek je bio udarnik, koji prebacuje norme, ostajući uvijek neutažen, nezajažljiv, kao netko tko sumnja da se, zapravo, nikad neće realizirati...
Kad je završio režiju i počeo raditi na televiziji, snimati nekakve drame, bjesomučno se gurao. S puno talentiranijim kolegom, Mirom Medimorcem, pripremio je navodno ulične dramske svečanosti za doček druga Tita po povratku iz Koreje, a s Goranom Babićem, zloglasnim partijskim škrabalom, dječji tv-serijal Patuljci pojma nemaju...
Zamjerio se urednici Dramskog programa TV Zagreb, Palmi Katalinić, a nije se zaludu govorilo da "majmuni na Televiziju dolaze preko Palme", što znači da se na sebi svojstven način zavadio s ljudima od kojih je ovisio, pa se doveo u frustrirajuću situaciju. Onda je režirao na sarajevskoj televiziji, po tekstu Abdulaha Sidrana, ali stvar nije imala uspjeha, jer Praljak nema talenta, odnosno, ukoliko ga i ima, svaka njegova emanacija bit će ugušena ispadima naglosti, uobraženosti i divljaštva. U crtanom filmu to bi se ovako moglo muzički ilustrirati: jednostavna tema flaute, odjednom je zapljusnuta simfonijskom nijagarom. Duhači, timpani, kontrabas i veliki cimbal, koji za ovu priliku dovlače iz opernog podruma, divljaju: grum - bas - grum - bas - cangrrr - cangrr - cangrr!
Cijele osamdesete Praljak, koji je u to desetljeće ušao kao trideset-petogodišnjak, a izašao kao četrdesetpetogodišnjak, u sebi sagorijeva od neutažene ambicije, nestrpljenja, očaja... Ne podnosi okolinu, sistem i ljude. Komunizam mu je pretežak teret, mrzi Jugoslaviju i Srbe. Još 1989. pokušavao je nagovoriti kolege režisere i sociologe da se naoružaju i pripreme za konačni rasplet. Kad se Meda Međimurec i Markica Rebić nisu dali navesti za prijevremeno otvaranje neprijateljstva, Praljak se sam opremio i na tavanu držao spreman telećak, rezervne gaće, kanoćal i šmajser, koji je prošvercao iz Njemačke. No, počelo je s politikom...
Kad je počelo okupljanje desničara, prišao je Marku Veselici, jer mu je on odgovarao kao komunistički apostat, iskreni fanatik. Tuđmanu nije vjerovao, kao ni njegov prijatelj Ante Paradžik, koji je radije sam, s Paragom, osnovao starčevićansku "menjševičku" ustašku stranku; kao ni njihov frend Markica, koji je također došao u HDS braće Veselica, pa čak ni četrvti kompić, Miroslav Tuđman, koji je optirao za Vujića i ljevicu, umjesto za tatu kojega je već okružio šljam, barakaške ulizice i marginalci, te dva-tri naivca, koji su nasjeli na Tuđmanov lažni generalsko-građanski šlif i neokonzervativnu retoriku.
Veselice su ispali iz plješivičkog prahadezea jer Vlado nije podnosio Franju, pa je napuntao Marka: pridružili su se Koaliciji narodnog sporazuma, gdje sam kao urednik biltena Praljka upoznao za njegovih, kako je poslije izjavio, "najgorih sedam dana u životu", dok je morao slušati fantaziranje žene Igora Mandića, utjecajne čelnice demokršćanske stranke moga pokojnog razrednika Ivana Cesara.
Mandićeva žena Praljku je bila metafora za bezobličnu, anacionalnu, nedržavotvornu i nepatrijarhalnu politiku koju je Koalicija, za razliku od Tuđmanova iskonskog pokreta, koji se zakitio znakom od dva stećka, povezana leptir-mašnom, vodio na liniji ostvarenja tisućgodišnjeg sna sa šifriranom predizbornom porukom: Riješimo se Srba!
Sjećam se Praljka iz Koalicije - glavinjao je kao pijan, izgubljen. Održao mi je predavanje o Startu - to je kriptojugoslavenski list, rekao je. Bio je užasno nasilan i nepristojan. Zatim je izabran kao Tuđmanov protukandidat u Dubravi. Rekao je da će "to biti lako".
Bio je uobražen, sirov, ali bez istinske agresivnosti, nije to bio pravi Praljak, sigurno je istina kad kaže da se osjećao kao da je pao u mulj, među filozofe i bezveznjake, koji nisu bili svjesni frke za koju se on već spremio pa ga oprema čeka na tavanu. Rebić se ugnijezdio kao blagajnik Koalicije, a Praljak iščekivao izbornu katastrofu...
Čim je počeo rat, na Trgu Republike sreo je Žarka Pešu, potonjega šefa SIS, kako na čelu grupe rezervnih policajaca, ide u Sunju. Rekao mu je - Pričekaj, idem i ja, pa brzo otišao doma, navukao pumperice, objesio šmajser na špagi oko vrata, malo se isprsio i pustio trbuh, pa stupio u noviju hrvatsku povijest...
U Sunji mu se pridružio Međimorec. Praljak je donio i neki priručnik o ukopavanju, te počeo odmah svima zapovijedati. Moral je isprva bio slab - s ulice su pokupili neke dečke, dali im plave hlače, majice kratkih rukava i kape od poliestera sa značkom - šahovnicom, pa cijelu tu impozantnu diviziju, naoružali s nekoliko "papovki" i dali im jedan minobacač od 82 milimetra.
- "E, onaj režiser, genijalan je", pričao mi je poslije Ivan Grbavac-Kobra, zapovjednik vojne policije, kad smo se, pod uzbunama, bili našli na večeri kod Drageca, u podrumu, gdje su se skupljali svi novinari, političari i navraćao Karlo Habsburški. Atmosfera je bila kao u Casablanci u Rickovu lokalu: tu su se za devize mogle dobiti sve informacije, a Marinko Božić naručivao je za svoj stol isključivo Dom Perignon.
- "Da znaš kako je sve organizirao - svih samo j... da kopaju, uveo je neviđenu disciplinu. Htio je jednog vojnika koknuti zbog neposluha, stavio mu je pištolj na čelo i povukao obarač, ali njegov zamjenik, koji zna kako je lud, izvadio je ranije metke..." Dobri zamjenik, koji je spriječio katastrofu, bio je šutljivi djelatnik Meda Međimorec, koji je i sam poslije postao šef SIS-a.
Praljkova slava brzo se pronijela kroz medije. Na Grbavčev podatak dao sam s njim napraviti intervju u Globusu. Onda se pokazalo da je i starac glumac Sven Lasta dragovoljno došao k Praljku u Sunju kao snajper, o čemu je pokojni Tuna Tunuković snimio dokumentarni tv-film... Ratna legenda! Heroj, uostalom.
Poslije prvoboračke epizode, Praljka izvlače iz Zagreba te šalju u Hercegovinu, za zapovjednika Jugoistočnog (mostarskog) sektora, na samom početku rata u Bosni. Odmah se proslavio, jer su ga dočekali kao udbaškog sina, a on je izveo nekoliko herojskih demonstracija; izletao je pred cijevi vojnika u kasarni JNA, psujući zapovjedniku mater, te tražeći predaju. Hrabar, možda lud, ali vrlo inteligentan, on zna što treba uraditi u zajebanoj situaciji - što je velika rijetkost u ratu, a pogotovo je bila u HercegBosni gdje je carevala kriminalna konfuzija, pa je Praljak brzo pridobivao vojnike, ali odmah antagonizirao gospodare rata te vrlo brzo, usprkos uspjesima, bio odaslan natrag u Zagreb, skupa s malim Jastrebom, koji je na Kupresu bio zaustavio srpske tenkove...
U Zagrebu Praljak dobiva u stožeru neku nejasnu političku zadaću i visok, pukovnički čin. S Miroslavom Tuđmanom, Markicom Rebićem i Miomirom Žužulom konsolidirao je imoćansko-hercegovački "intelektualni" lobi, koji se sigurno nije dopadao Šušku, ali mu isprva nije ni previše smetao.
Kad je izbio hrvatsko-muslimanski rat, započet da se spriječi američka intervencija što bi osujetila sporazum Tuđman-Milošević, te hercegovačke nepostojeće trupe stale gutati poraze i bježati, pa se iz Hrvatske slala masovna pojačanja, cijele regularne brigade HV-a, nastala je opasna ratna kriza: iako su Zagorci oslobodili Hercegovinu, šverceri nisu bili u stanju niti očuvati liniju fronte. Napravili bi odmah crtu s crte, pa su iz Zagreba morali opet poslati u pomoć teškog bombardera, s dva prekoredna generalska unapređenja...
Praljak je zatim doista konsolidirao obranu, iako je na raspolaganju imao samo lokalnu falangističku miliciju i dvije nepopunjene gardijske brigade HVO. Baš se uživio u svoju herojsku ulogu, a onda naletio na Tutu, i to je bio kraj njegove junačke poze: da je poginuo, bio bi legenda, a ovako ispao je Matkovićev Herkul sa šupljom kijačom, cirkuski snagator u pregači od leopardova krzna, koji se poigrava utegom od stiropora.
Praljak je zatim u Zagreb poslao izvješće o zloupotrebama, što je bila bezobrazna gesta protiv Šuška, koji je upravljao hercegovačkim dominionom, pa su velikog galamdžiju promptno umirovili.
A onda je Tuta, navodno, srušio mostarski most.
Tom zlikovcu, zbilja nikad nije nedostajalo drskosti. Uzeo je, navodno, od vinkovačke brigade tenk, natjerao u nj Hvo-posadu i doveo snimatelja da snima kako pancirne granate od 105 milimetara razbijaju elegantno propet luk Sinanove ćuprije.
Tuta je, navodno, htio kompromitirati Praljka i ucijeniti Zagreb. Praljak je o tome bio napisao izvješće i naveo još neke hercegovačke "deformacije", a izvješće odaslao na Pantovčak, pa su ga odmah smijenili...
Otkačili su ga tako temeljito da je, kao dobrovoljac u Oluji mogao sudjelovati samo u svojstvu pješaka, pričuvnog generalpukovnika. U džepu je imao staru vojničku knjižicu u kojoj samo piše: nesposoban za službu. Neurosis nuclearis. Lud kao cipela, bjež' od njega na kilometar. Poslije mu je bilo glupo da ima takvu knjižicu premda je zapovijedao fiktivnim divizijama u Tuđmanovoj bosanskoj Anabazi, pa ju je zafrljuknuo...
Dođavola s vojskom, prebacio se u biznis.
Elem, grupa prijatelja, valjanih hercegovačkih patuljastih tajkuna koji su se prikučili Chromosovu Nadzornom odboru, pozvali su ga u pomoć da zajednički svladaju bivšeg direktora, komunjaru, ali istodobno štićenika zagorskog župana Franje Kajfeža. Direktor je po običaju svojski oplindrao firmu nečuvenim računima, a oni ga nisu mogli izbaciti, jer je polovicu dionica držao Fond za privatizaciju, tj. država, koja je štetočinu s protekcijom štitila.
Ali, nije šutio - ne može on zamuknuti, ako mu SIG Sauer ne legne na tonsile! Dao je intervju u kojem pontificira - o ratu, Bosancima kao pravim krivcima, o cinizmu međunarodne zajednice. Još je dometnuo nešto protiv Predraga Matvejevića, "koji to ne razumije" i to "zato jer je bio daleko"... Da nije bio daleko, završio bi u Praljkovu kontejneru, a ovako, napadaju ga i Praljak i bivši mlado-borghesovac pisac Veljko Barbieri, visoki časnik Hvo-a, koji je u Hrvatskom slovu bilježio kako ispituje zarobljenike... Ta književna ofenziva potencijalnih ratnih zločinaca i njihovih suputnika ispunjava zebnjom - neće li i Ivica Rajić sad napasti Prousta?
S osloncem na podlobi Miroslava Tuđmana, te neznatno učvršćen potporom hercegovačkog podlobija braće Lučić, Praljak je malo divljao po Chromosu, a zatim nabavio polovne strojeve za motanje cigareta i u rodnoj Čapljini otvorio tvornicu duhana. Novinarski senzacionalisti i Vlahović, direktor Tvornice duhana Rovinj, uvjereni su da Praljak tamo izrađuje lažni Marlboro, koji se šverca u Hrvatsku i prodaje na placu - a Praljak, naprotiv, tvrdi da je švercer sam Vlahović, koji, uostalom, pripada Gregurićevu naftno-duhanskom lobiju, koji sačinjavaju problematični, opasni tipovi, koji su se nakrmačili para, dok su Hercegovci ratovali i, možda, dobro, tu i tamo koga priklali, silovali i opljačkali, ali za mnogo manje svote od onih koje su nestale u džepovima finih ljudi, direktora banaka.
Sve se sad sručilo Hercegovcima na glave, iako su muslimani počeli rat, a strani diplomati svi dolazili da podijele Bosnu, ti krasni europski političari, moralno deklasirani, blijedi, debeli, kradljivci... "Prčim ja svima mater", što bi dubokoumno rekao Tuta, koji tužan sjedi u haškom kazamatu, prebire po gitari i čeka Praljka pjevajući: "Na Sing-Singu dva goluba sjede..."
Objavljeno: Denis Kuljiš Žurnalist
