Čovićevo hinjsko nasrtanje na visokog predstavnika
• Čović to radi hinjski s osmijehom jer se mora ostaviti dojam "lukavog latina"
• Ako se sada na toj stolici ne dogovori Plan rasta, pregovaratelj s EU, zakoni na kojima insistira EU, za sve će biti kriv visoki predstavnik, a ne ta izvršna i zakonodavna vlast u kojoj Čović sjedi nekoliko decenija sa svojim suborcima
• 30 nov 2024 oslobodjenje-ba, Ivo Komšić
Nedavno je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt dao Nalog Vijeću ministara BiH da hitno riješi kadrovske i financijske probleme u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, te da u roku od 60 dana pošalje prijedlog Zakona u Parlamentarnu skupštinu kojim će se riješiti financiranje i upravljanje u ostalih šest državnih institucija kulture (Kinoteci, Zemaljskom muzeju, Historijskom muzeju, Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, Biblioteci za slijepa i slabovidna lica, Umjetničkoj galeriji). U svom obrazloženju visoki predstavnik je naveo kako već decenijama organi BiH ne ispunjavaju svoje obaveze prema ovim institucijama i kako ne pokazuju nikakvu odgovornost prema bosanskohercegovačkoj kulturi. A radi se o riznicama zajedničke kulture, tradicijskim simbolima i temeljima zajedničke budućnosti. Građanima naše zemlje je jasno da BiH ne može u svijetu biti poznata po nekim tehnološkim dostignućima, ali može biti prepoznatljiva po obimnom i iznimno vrijednom kulturnom i umjetničkom blagu koje je pohranjeno u ovim institucijama. Ono svjedoči o civilizacijama koje su se na našim prostorima razvijale, o našoj bogatoj zajedničkoj povijesti i modernitetu koji je našu zemlju i njene narode smjestio u riznicu evropske kulture i njene tradicije.
Kada je počela agresija na našu zemlju, upravo institucije kulture i nauke su se našle na prvom udaru. Granatirane su i zapaljene Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Orijentalni institut, Akademija nauka i umjetnosti, Zemaljski i Historijski muzej, Olimpijski muzej, TV dom, zgrada Oslobođenja, fakulteti itd. Agresor je znao i povijesnu i kulturološku vrijednost ovih institucija i radi toga se usmjerio na njihovo uništenje. Ono što nije znao ili razumio, ta vrijednost nije u zgradama i prostorima, nego u blagu koje je bilo u njima pohranjeno i u značaju koje su imale u kolektivnoj svijesti naših naroda. Sve materijalno se može spaliti i uništiti, ali se ne može uništiti kolektivna svijest. Velikom zauzetošću i žrtvama građana Sarajeva blago ovih institucija je oteto od plamena, sklonjeno na sigurno i sačuvano koliko je bilo moguće. Nakon prestanka agresije, zgrade i prostori su obnovljeni uglavnom stranim donacijama, a blago koje su ranije čuvale u sebi ponovno je dostupno javnosti - mnogo toga je izgorjelo, ali ostalo u sjećanju i znanstvenim studijama.
Dejtonski sporazum ne propisuje odnos države prema institucijama kulture i nauke od državnog interesa, ali ostavlja na snazi sve ranije zakone koji nisu u sukobu sa Sporazumom. Po ranijem Ustavu RBiH, od 1992. godine, sve ove institucije imaju državni status, dakle, dio su Dejtonskog sporazuma. Pošto visoki predstavnik u BiH ima mandat štititi i provoditi Dejtonski sporazum, on se našao pozvanim spašavati ono što naša vlast nije činila decenijama.
Postdejtonske vlasti su nastavile uništavati ono što ratom nisu uspjele uništiti. Uskratile su financiranje ovih institucija i ostavile potpuno po strani neophodna kadrovska rješenja u njima - unutarnja kadrovska struktura se vremenom urušavala. Uz velike napore i entuzijazam uposlenika, te uz donacije domaće i izvanjske, nekako su se održavale. Jedini ozbiljan pokušaj spašavanja ovih institucija je napravio bivši ministar u Vijeću ministara Adil Osmanović, ali nije imao podršku. Uspio je animirati lokalne zajednice da izdvoje svoja sredstva kako bi se održavao "hladni pogon" u njima. Do ove odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta nitko ništa više nije uradio.
Ne iznenađuje reakcija vladajuće stranke iz RS-a na ovu odluku, oni otvoreno nastavljaju politiku zločinaca koji su palili i granatiranjem uništavali ove institucije. Rad ovih institucija za njih je poraz. Uostalom, oni su protiv svega što je državno, što je nadređeno njihovom entitetu i što državu približava Evropskoj uniji. Oni bi još i prihvatili da BiH uđe u EU kao neki državni kostur, bez tradicije, kulture, zajedničke povijesti, bez ijednog državnog simbola, ali sa snažnim entitetima.
S druge strane je Dragan Čović, lider HDZ-a i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, koji je sebe davno proglasio liderom evropskog puta naše države. On neprestano ponavlja o važnosti daljnjeg jačanja evropske perspektive BiH, provođenja reformi koje vode državu u EU, propovijeda evropske standarde i govori o misiji koju njegova stranka ima u tome. U toj misiji moraju biti očuvane sve narodne vrijednosti, narodna kultura i baština. Iz ovoga vokabulara vidljivo je da on ima u vidu vrijednosti koje je desetljećima nacionalizirao i smjestio u neku imaginarnu hrvatsku državu u BiH. On očito nikada nije razgledao Zemaljski muzej, niti bilo koji muzej državnog značaja, ne zna ništa o vrijednostima i uspjesima naše kinematografije, o blagu Galerije BiH, o znanstvenim dostignućima Akademije nauka i umjetnosti BiH i Sarajevskog univerziteta, o književnim opusima naših stvaralaca itd. On vjerojatno nije pročitao niti jednu pripovijetku našeg nobelovca Andrića, niti romane Meše Selimovića, vjerojatno ne zna citirati niti jednu pjesmu Maka Dizdara, jer da to zna, drugačije bi se odnosio prema institucijama kulture u kojima je sve to pohranjeno. Njega ne zanimaju kultura i povijest hrvatskog naroda koja je dio bosanskohercegovačke povijesti i kulture. Za njega narodna povijest i kultura počinju od formiranja Herceg-Bosne i vrijedi samo onoliko koliko je ugrađena u tu paradržavnu tvorevinu, koju je Haški sud osudio kao zločinačku organizaciju. On misli da se nauka i kultura mogu nacionalizirati i da nemaju nikakvu univerzalnu vrijednost. Na tom stavu su formirane paralelne nacionalne, tačnije kazano nacionalističke akademije nauka u BiH. Da njih nema kako bi on bio akademik po znanstvenim kriterijima koji se primjenjuju u državnim akademijama širom svijeta. Doduše, on je izuzetak, on je mimo tih kriterija primljen i u neku rusku akademiju nauka. On ne zna ni to da Narodna i univerzitetska biblioteka daje ISBN broj svim znanstvenim, literarnim i stručnim publikacijama - jedinstveni međunarodni identifikator knjiga i drugih publikacija. Doduše, za njegove knjige-slikovnice to vjerojatno nije ni trebalo, ali za svaku publikaciju u BiH to je uvjet za objavljivanje i upis u međunarodni registar. Bez tog broja, a njega potpisuje direktor Biblioteke koji više ne postoji, staje sva štamparska produkcija.
Kada se sve ovo zna, jasan je nasrtaj Čovića na visokog predstavnika koji je svojim Nalogom otkočio rad ove značajne državne institucije i svih šest drugih institucija. On to ne radi grubo i otvorenim negiranjem autoriteta visokog predstavnika, osporavanjem njegovog legitimiteta, kao što to radi njegov politički suborac iz entiteta RS. On to radi hinjski s osmijehom jer se mora ostaviti dojam "lukavog Latina". Ne želi on pljuske po ušima iz EU, on Christiana Schmidta potkopava tako što poziva "sve naše prijatelje izvana koji žele dobro u BiH, da prepuste domaćim strukturama koje imaju odgovornosti izvršne i zakonodavne, da donesu odluke. Svaka pomoć sa strane je suvišna". On izbjegava direktnu konfrontaciju, on ne osporava sadržaj odluka visokog predstavnika, on njih želi oboriti tako što ih proglašava deplasiranima i neusklađenima sa trenutkom kada su suborci upravo pred dogovorom. "Kada god krene dobro, neko se potrudi izmaknuti nam stolicu." Ako se sada na toj stolici ne dogovori Plan rasta, pregovaratelj s EU, zakoni na kojima insistira EU, za sve će biti kriv visoki predstavnik, a ne ta izvršna i zakonodavna vlast u kojoj Čović sjedi nekoliko decenija sa svojim suborcima. I svih tih decenija nije učinio niti jedan značajan korak u reformama koje su neophodne za početak pregovora s EU. I baš sada kada su "sve dogovorili", dolazi odluka visokog predstavnika koja ih iritira i koja ih može vratiti na početak. Takav odnos Čović je imao prema svim odlukama Christiana Schmidta kao visokog predstavnika. Najsvježija je ona o tehničkim izmjenama Izbornog zakona, kada je iskazao "duboko žaljenje" što je visoki predstavnik nametnuo rješenja baš u trenutku "stabilne političke vlasti i intenzivnog liderskog dijaloga". Za Čovića je "stabilna vlast" samo ona koja ništa ne radi i tapka na mjestu decenijama, a "intenzivan liderski dijalog" onaj koji dogovara status quo i oblike opstrukcije. Nije on protiv visokog predstavnika i njegovih odluka nego protiv toga da se on miješa u nevrijeme u njihov "dijalog". Po Čovićevoj logici on bi trebao sačekati da Dejtonski sporazum potpuno propadne, da proglasi bankrot međunarodne misije u BiH i održi posmrtni govor državi. Tako to radi "lukavi Latin". Ne ide on direktno protiv cijelog svijeta. Međutim, što njegovo "lukavstvo" dulje traje to je sve više hrvatskih koža na međunarodnim pijacama rada.
Objavljeno: 30 nov 2024 oslobodjenje-ba, Ivo Komšić
