Objavljeno: 19. mar 2014
Tihomir Orešković planski je krajem ljeta 1991. ubačen od UDBE na područje Like kako bi činio, odnosno zapovjedio zločine te kako bi se pokazalo da su Hrvati genocidan narod koji nije dostojan imati svoju državu. Etnički Hrvati jesu bili izvršioci tih zločina, no to su morali biti Hrvati da bi nas kompromitirali.
Nalogodavci zločina bili su Tihomir Orešković koji je, po svemu sudeći, bio agent UDBe, ali i CIA, te Mirko Norac, kojega su onako mladog iskoristili za svoje ciljeve - tvrdi danas Zdenko Bando, nekadašnji zapovjednik voda vojne policije pri 117. gospićkoj brigadi, te jedan od utemeljitelja HDZ u Lici, koji je devedesetih u Gospiću bio optuživan za izdaju, koji je bio i uhićen te koji je zbog prijetnji ubojstvom 1998. godine otišao u Njemačku.
Bando se izvukao. On i Ropac u vrijeme rata su, prema mojim informacijama, išli kod Zdravka Mustača (bivšeg šefa savezne UDBE koji je početkom devedesetih prešao na hrvatsku stranu) žaliti se na postupke Oreškovića. Mustač ih je kao tajnik Manolićevog Ureda za nacionalnu sigurnost poslao Perkoviću, koji je u to vrijeme bio Šuškov pomoćnik za sigurnost (Vojnu policiju, SIS i Specijalne jdinice MORH-a). Bando i Ropac su kod Perkovića yatekli delegaciju iz gospića koja je tražila puštanje na slobodu Oreškovića i Norca koji su dan, dva proveli u pritvoru koncem 1991. Kada su se Bando i Ropac vratili u Gospić, Oreškovićevi i Norčevi ljudi su točno znali ne samo gdje su bili već i što su Perkoviću ispričali. Zapravo Milan Levar je boraveći u gospićkoj vojarni sve to čuo dok su Bando i Ropac još bili na povratku iz Zagreba.
Josip Perković je, prema mojim saznanjima, u Gospić i doveo Oreškovića i njegove ljude. Točno je također da su Oreškovićevi ljudi likvidirali u listopadu 1991. srpske civile, te ih kasnije donijeli na liniju razdvajanja. New York Times je odmah izvijestio o tom zločinu. I da se nije nakon toga dogodio masakr u Vukovaru, Hrvatsku nitko ne bi priznao. Tako je čak na riječkom suđenju Josip Manolić rekao u facu optuženom tihomiru Oreškoviću.
izvor: 45lines.com-347
SRBI U GOSPIĆU POBIJENI PO NALOGU UDBE
• Pripadnici gospićke 117. brigade ustrajni u dokazivanju istine iz 1991.
Objavljeno: 10. dec 2013 | Damir Kramarić
S približavanjem dana kada bi Josip Perković trebao biti izručen Njemačkoj (1. siječnja 2014.), nezadrživo se otvaraju brojne teme povezane s djelovanjem tajnih jugoslavenskeih službi u Hrvatskoj nekada, ali i danas. Jer ni 23 godine od nastajanja samostalne države Hrvatske još nisu razriješena brojna pitanje o tome tko je za vrijeme rata, nakon rata i sve do danas radio za jugoslavensku (srbijansku) tajnu službu, a kome je etiketa "udbaš" neopravdano zalijepljena upravo od strane onih koji su optužujući druge krili svoje tajne veze s Beogradom, Londonom, ili drugim centrima moći.
Sve je više, naime, indicija da "Udbini" ljudi i danas drže mnoge ključne pozicije u Hrvatskoj, zbog čega zemlja i jest toliko sputana, opljačkana i dezorijentirana.
Pojedini pripadnici nekadašnje 117. gospićke brigade Zbora narodne garde nedavno su, osjećajući da je napokon nastupilo pravo vrijeme, uprli sve snage ne bi li dokazali da su oni već dvadesetak godina zakinuti i zapostavljeni, odnosno neopravdano izbrisani iz evidencije Hrvatske vojske, upravo od "udbaških struktura". Tvrde da su te strukture, mimo volje samog predsjednika Tuđmana, osmislile i organizirale likvidacije srpskih civila u Gospiću 1991. kako bi Hrvati bili proglašeni genocidnim narodom i kako Hrvatska nikada ne bi bila međunarodno priznata.
PRPREMAN ATENTAT NA TUĐMANA
Izaslanstvo 117. gospićke brigade nedavno je od predsjenika Josipovića tražilo da im prizna status branitelja, a u tu svrhu prikupili su i ovjerene izjave svih živućih tada ključnih ljudi u državnoj sigurnosti (Špegelja, Manolića, Boljkovca, Vekića, Perkovića) koji potvrđuju da je 117. brigada ZNG-a utemeljene odlukom predsjednika Tuđmana još u proljeće 1991. godine zbog strateške važnosti Like i zbog potrebe organiziranja obrane tog područja.
- Tihomir Orešković planski je krajem ljeta 1991. ubačen od UDBE na područje Like kako bi činio, odnosno zapovjedio zločine te kako bi se pokazalo da su Hrvati genocidan narod koji nije dostojan imati svoju državu. Etnički Hrvati jesu bili izvršioci tih zločina, no to su morali biti Hrvati da bi nas kompromitirali. Nalogodavci zločina bili su Tihomir Orešković koji je, po svemu sudeći, bio agent UDBE, ali i CIA-e, te Mirko Norac, kojega su onako mladog iskoristili za svoje ciljeve - tvrdi danas Zdenko Bando, nekadašnji zapovjednik voda vojne policije pri 117. gospićkoj brigadi, te jedan od utemeljitelja HDZ-a u Lici, koji je devedesetih u Gospiću bio optuživan za izdaju, koji je bio i uhićen te koji je zbog prijetnji ubojstvom 1998. godine otišao u Njemačku.
- Nisu me mogli natjerati da činim ratne zločine, pa su me izbacili iz Hrvatske vojske. Dobio sam zapovjed da likvidiram strane novinare koji su došli nakon ubojstva gospićkih Srba. Nisam to htio učiniti te sam nakon sukoba s Tihomirom Oreškovićem u prosincu 1991. smijenjen s dužnosti zapovjednika samostalnog voda vojne policije pri 118. brigadi. Predsjednik Tuđman u to je vrijeme htio smjeniti i Norca i Oreškovića, no nije uspio jer su oni otkazali poslušnost. Da je Tuđman ustrajao u smjeni, bio bi likvidiran. Trebao je biti ubijen 17. studenog 1991. za svog posjeta Gospiću. Bilo je to ubrzo nakon likvidacije više desetina ličkih Srba, likvidacije za koju on nije znao, a koja je trebala poslužiti kompromitaciji Hrvatske. Ubili su te ljude četnicima pred nosom, te ih potom ostavili na liniji razdvajanja da ih mogu pronaći i da mogu cijeli svijet izvijestiti o zločinima Hrvata nad srpskim civilima. Pobili su i dvije hrvatske obitelji u Gospiću da bi izazvali psihološki efekte i raspirili mržnju. I u Međačkom džepu se, prema mojim saznanjima, dogodio isti scenarij. Jednostavno nismo smjeli imati vlastitu državu i zato su po nalogu UDBE činjeni zločini koji su trebali kompromitirati Hrvatsku - ističe Bando, te dodaje da je Tihomir Orešković, prema njegovim saznanjima, još osamdesetih godina bio poslan u hrvatsku emigraciju da se infiltrira, da bi kasnije mogao raditi za UDBU.
- Orešković je, koliko znam, imao direktnu vezu s Aleksandrom Vasiljevim, jugoslavenskim šefom UDBE. Tko ga je podržavao i štitio u Hrvatskoj, to još treba istražiti. No, moramo biti svjesni da su ti ljudi, dakle hrvatski neprijatelji, i dalje infiltrirani u vlast u Zagrebu. Ne mislim pri tom na Manolića, Boljkovca i Perkovića, koji su nekad radili za službe bivše države. Oni su se '91. stavili na raspolaganje Tuđmanu te su, koliko su mogli, djelovali u interesu Hrvatske. A interes Hrvatske bio je da se 1991. obrani prostor Like, jer je to bilo iznimno važno područje na kojem su Hrvatsku htjeli prepoloviti po pola. Tuđman je toga bio svjestan, zbog čega je početkom 1991. i donio odluku o formiranju 117. brigade ZNG-a. Ta brigada bila je lojalna Tuđmanu koji je u to vrijeme tražio da na miran način blokiramo i preuzmemo vojarne JNA. To smo i učinili uz pomoć Nikole Rendulića, bivšeg časnika JNA, koji je početkom 1991. prešao na hrvatsku stranu, a koji je preko ljudi koje je imao na vezi u vojarnama, ispregovarao njihovu predaju te predaju sve vojne opreme JNA. Oficirima JNA je govorio da im Tuđman neće ništa ako ne pucaju, što je kasnije urodilo plodom, jer smo na miran način osvojili čak devet vojarni, te kompletnu ratnu rezervu novca za 48.000 ljudi za tri mjeseca, 48 tisuća pušaka, 400 kamiona, cijela skladišta hrane i odjeće, velike zalihe goriva, brojne haubice i velike količine streljiva... Kasnije su veći dio novca i oružja nestali. Tko je to opljačkao, do danas je ostala tajna. Specijalni rat u Lici je vođen naveliko, što je i rezultiralo pljačkom te ubojstvima brojnih civila srpske, ali i hrvatske nacionalnosti. Baš u vrijeme velikih uspjeha hrvatskih postrojbi koje su na miran način počele preuzimati ličke vojarne, u Gospić stiže Tihomir Orešković. Ubrzo potom preuzima kontrolu, odbacuje Tuđmanovu politiku mirnog zauzimanja vojarni, nakon čega u Lici počinje val nasilja, pljački i prijetnji. Postojala je, dakle, dvostruka linija zapovjedanja. Jedna legalna i u interesu Hrvatske, a jedna nametnuta izvana i protiv interesa RH. Tuđman tu, očito, nije mogao ništa. Ta neprijateljska politika je, nažalost, i danas vrlo jaka, zbog čega se još nisu istražili i razriješili brojni mračni događaji iz tog vremena - nadodaje Bando koji je, kako reče, u to vrijeme tražio istrage pojedinih zločina, zbog čega je, kaže, došao na metu ljudi Tihomira Oreškovića.
- Tada su mi počeli lijepiti etikete. Tvrdili su da sam kosovac, da sam iz miješanog braka, da radim za UDBU... Na taj su način pripremali moju likvidaciju. Zbog svega sam 1998. godine otišao u Njemačku - veli Bando, te dodaje da je situacija u Lici bila vrlo složena i zamršena. Podvlači da ni danas većina događaja iz tog doba, zbog zarobljenosti Hrvatske kracima UDBE, nije razriješena. No on je uvjeren da dolazi vrijeme kada će se neke stvari napokon morati razjasniti.
NASILJE I PLJAČKA
Bandine riječi potvrđuje i Nikola Rendulić, bivši potpukovnik JNA i svojevrsni disident u bivšem sistemu kojega su, kako reče, 1978. godine zbog izjave da bi se trebala poštivati ustavna odredba o proporcionalnoj nacionalnoj zastupljenosti kadrova u JNA i u Teritorijalnoj obrani, žestoko kritizirali i prijetili mu.
- Svi sekretari komiteta saveza općina bili su pozvani na informativni razgovor zbog te moje izjave. Upozorili su me da čuvam svoju poziciju. Nakon toga iz protesta sam otišao iz Teritorijalne obrane. No, najžalosnije je to što su me isti ti koji su me diskreditirali 1978. proganjali ponovno i 1993. godine, kada mi je i kuća minirana. Gospićku 117. brigadu, koja je na miran način došla do silnog oružja iz vojarni JNA, do danas nije priznata jer je netko stao iza onih koji su napravili zločine u Gospiću, odnosno iza onog tko je doveo Tihomira Oreškovića u Gospić i koji ga je kasnije zaštitio. Ni Tuđman cijelu tu zavjeru 17. studenog 1991., nije mogao razbiti. Tada je, međutim, rekao Tihomiru Oreškoviću da zna tko je on. Tuđman je tog dana trebao biti likvidiran. Ubiti ga je trebao upravo Zdenko Bando, koji je bio zapovjednik voda vojne policije. Norac je u to vrijeme odbio Tuđmanovu zapovjed o smjeni na čelu 118. brigade. Ja sam trebao postati zamjenik zapovjednika 118. brigade, no Norac je odbio postupiti po naređenju o smjeni - ističe Rendulić dok pokazuje dokumente koji potvrđuju Tuđmanovu zapovjed o smjeni Norca i postavljanju Dražena Jurkovića na čelo 118. brigade.
- Ivica Orešković, brat Tihe Oreškovića, rekao mi je još 1984. da je Tihomir pobjegao iz Jugoslavije i da je postao suradnik CIA-e. Kada se u rujnu 1991. vratio u Gospić, sve je radio mimo službene hrvatske politike. Odveo je ključne ljude iz Gospića na liniju razdvajanja, gdje su pobili neke Srbe, ali i Hrvate. Htjeli su tako degradirati Hrvatsku. No, problem je što ti koji su tada štitili Oreškovića i danas drmaju Hrvatskom. Tako je slučaj miniranja moje kuće i moje umirovljenje još uvijek pod državnom tajnom. Cijeli slučaj predao sam sudu u Strasbourgu, no moj je predmet kasnije misteriozno nestao sa suda. No, unatoč svim opasnostima i pritiscima, mi nekadašnji pripadnici 117. brigade nećemo odustati od dokazivanja istine, odnosno činjenice da je ta brigada služila na čast Hrvatskoj, zbog čega, očito, do danas nije priznata od strane onih kojima su u interesu zločini, a ne boljitak Hrvatske - napominje Rendulić, te potom dodaje da je razočaran tvrdnjama dr. Josipa Jurčevića, koji je u knjizi "Slučaj Perković: spašavanja zločinačke budućnosti" napisao da su braća Orešković zaslužna za obranu Gospića, što je, prema Rendulićevim riječima, najobičnija laž.
LEVAR NIJE PAZIO
Novinar Željko Peratović, koji je puno pisao o ratnim i poratnim događajima u Gospiću, kao i o ubojstvu Milana Levara, potvrdio je, uglavnom, Rendulićeve i Bandine riječi.
- Točno je da su gotovo svi pripadnici 117. gospićke brigade na ovaj ili onaj način nastradali jer su se suprostavili Tihomiru Oreškoviću. Čiji je on bio agent, ne znam, no činjenica je da je Orešković na sudu tražio dosje UDBE kao dokaz, da bi na kraju odustao od tog dosjea jer je unutra pisalo da je on suradnik UDBE. Smiljan Reljić i Nikola Štedul na sudu su rekli da je on radio i za američku službu. Činjenica je također da je Tiho Orešković još sedamdesetih radio za KOS te da je jednog svog prijatelja prijavio za nacionalizam. I Levar je pričao da je Tuđman u Gospiću trebao biti ubijen. Tihomir Orešković je dobro znao tko je bio suradnik KOS-a, pa je te ljude ucjenjivao i prijetio im. Tako je i mogao ovladati mnogima. Milan Levar je kasnije puno o tome pričao, bio je vrlo glasan i nije se pazio, pa je likvidiran. Bando se izvukao. On i Ropac u vrijeme rata su, prema mojim informacijama, išli kod Zdravka Mustaća (bivšeg šefa UDBE koji je početkom devedesetih prešao na hrvatsku stranu) žaliti se na postupke Oreškovića. Mustać ih je poslao Perkoviću, koji je u to vrijeme bio Šuškov pomoćnik. Kada su se vratili u Gospić, Orešković je točno znao gdje su bili i što su pričali. Josip Perković je, prema mojim saznanjima, u Gospić i doveo Oreškovića i njegove ljude. Točno je također da su Oreškovićevi ljudi likvidirali u listopadu 1991. srpske civile, te ih kasnije donijeli na liniju razdvajanja. New York Times je odmah izvijestio o tom zločinu. I da se nije nakon toga dogodio masakr u Vukovaru, Hrvatsku nitko ne bi priznao. Zločini u Gospiću nisu nipošto bili u Hrvatskom interesu. Baš naprotiv - napominje Peratović.
Zaključuje potom da će proći još dosta vremena prije nego se "slučaj Gospić" rasčisti do kraja. Prije 1991. u Gospiću su, kaže, mnogi sudionici ratnih zbivanja bili suradnici KOS-a, no neki su kasnije posve prešli na hrvatsku stranu, a neki su potajno ostali na vezi sa svojim nekadašnjim nalogodavcima. Kasnije su i jedni i drugi tu vezu s KOS-om na sve moguće načine krili, zbog čega s takvim ljudima, veli Peratović, nije bilo teško manipulirati. Pogotovo onome tko je bio dobro upućen u sve udbine dosjee.
izvor: tjedno.hr
