Zbornaja komanda - Ruski biznismen u Hrvatskoj, ili hrvatski u Rusiji
Ruski milijunaš hrvatskih korjena
Tko je Danko Končar
• Je li Danko Končar ruski biznismen u Hrvatskoj, ili hrvatski biznismen koji se obogatio u Rusiji? Možda i jedno i drugo...
Objavljeno: 29. mar/ožu 2018 | Denis Kuljiš
Ima 76 godina, Zagrepčanin je, pravi, išao je školu sa Silvijem "Silvekom" Degenom, koji kao predsjednik Kluba Zagrepčana ima patent na agramerštinu.
Dankov otac bio je sveučilišni profesor, majka nastavnica. Završio je VII gimnaziju (u Križanićevoj), upisao ETF i diplomirao 1966. godine. Sve kako treba - da je još igrao vaterpolo u "Mladosti" ili hokej u "Medvešćaku" imao bi elitni AAA predikat.
Zaposlio seu "Vjesniku" (održavanje u računskoj obradi podataka) i odslužio vojsku. Zatim se namjestio u karlovačkoj "Jugoturbini", velikom mašinskom poduzeću. Ondje je ostao pet godina i postao direktor inženjeringa.
Završio je u zatvoru.
Optužen je za gospodarski kriminal, primanje mita i pljačku državne imovine. Dobio je 12 godina robije. U Lepoglavi je proveo samo sedam godina, a morao je platiti i više od sto tisuća njemačkih maraka koje je, prema optužnici, izvukao na ime provizija.
Pušten iz zatvora odlazi 1984. u Rusiju.
Zatim se o njemu u Hrvatskoj nije čulo cijelih 19 godina. Kad se opet pojavio, ispričao je da se obogatio na afričkim rudnicima rijetkih metala, koje plasira u svoje tvornice po cijelom svijetu.
Počeo je investirati u zemljišta u Istri, gdje su ga pokušali prevariti (to je bila čuvena afera Cetinski).
Sada stanuje u Londonu, u Kensingtonu, te ima navodno portfelj od dvije milijarde dolara, a prije nekoliko godina kupio je "Brodotrogir" od Milanovićeve vlade koja je bila presretna da se nekome uvali taj vrući krumpir (istodobno su prodali splitski škver domaćem biznismenu, tvorničaru šarafa).
Kako posluje "Brodotrogir"?
Od ugovorene investicije u brodogradnju (200 milijuna kuna) i u komplementarne djelatnosti (325 milijuna) realizirano je oko polovicu. Grade kemijske tankere od 50.000 tona, a veliki dio brodogradilišnog pomorskog dobra prenamijenjen je u marinu koja je, s obzirom na poziciju nasuprot gradskim zidinama možda najljepšu na Jadranu.
Oko 300 radnika je viška.
Firma se sad zove "Kermas Group".
Je li Danko Končar jedini vlasnik kapitala kojim raspolaže i investira ga u svoje poslove?
Nemoguće je u to proniknuti. U Rusiji, u načelu, stranci nikad ne mogu postati vlasnici velikog biznisa, nego su najčešće frontmeni ili vidljivi partneri, što je prikladnije nego da se pojavi neki oligrah pa se počne istraživati njegova prošlost, povezanost sa Solncevskim klanom, uloga u "aluminijskim ratovima" ili sukobima oko nikla u Norilsku vođenim početkom devedesetih, kad su trijumfirali Abramovič i Deripaska.
Končar, pretpostavljam, nije produžena ruka Kremlja -- ali da nema baš nikakve veze s Rusima, bilo bi vjerojatno pretjerano ustvrditi.
Kermas Group upravo je odabrana kao strateški partner - kupac - za grupu "Uljanik", koja se sastoji od pulskog škvera i riječkog brodogradilišta "3. maj". U Puli imaju 3000 radnika, u Rijeci oko 1700. Sva tri škvera zajedno približit će se poduzećima s najvećim brojem zaposlenih u zemlji - to su "Konzum" i Zagrebački Holding, svaki s oko 11.000 radnika.
Na tender za prodaju stigle su tri ponude - osim Končarove, ponudu je dao vlasnik "Brodosplita", Tomislav Debeljak, a drugu honkonški Bond Asian Ventures. To je privatna financijska korporacija kojom upravlja Gregory A. Duffell. Njegov CV ne bi se mogao više razlikovatio od Končareva - a o Gregoryjevom poslovnom putu sve je poznato. Samo nikad nije bio u zatvoru.
Bio je član uprave u divovskoj zrakoplovnoj kompaniji "Emirates" i podigao visokotehnološke kompanije u Dubaiju, Maleziji i Tajlandu. Stigao je u Aziju iz Silicijske doline i smatra se pionirom uvođenja električnih vozila na Daleki Istok. Specijalnost mu je investiranje u startape i zrela poduzeća u oblasti transportra, tehnologije i nekretnina.
Ali tko tu, u Hrvatskoj, pozna Gregoryja? Nitko! Končara svi znaju, naš je, odavde, bez obzira što i koga zastupa. Tako su se isto hrvatski reptilski tabloidi okomili na onog bezveznjaka Antonija Alvarezu III, koji je u međuvremenu u svoju nevjerojatnu, zvjezdanu poslovnu biografiju upisao "turnaround" nekoliku europskih kompanija s ukupnim dugom od gotovo 100 milijardi eura i oko 100.000 zaposlenih...
Ali, miliji nam je bio naš elegantni šibenski poslovnjak Ante Ramljak, koji bi s promuklim glasom i rejbanicama mogao glumiti galeba druge dobi u narednom dalmatinskom filmu Nevia Marasovića. Već je zaoboravljen, osim zbog honorara koje je povukla njegova mala savjetnička armija.
Iz prodaje "Uljanika" isključuje se, naravno, "Uljanik plovidba". To je firma koju su još koncem osamdesetih osnovala petorica namještenika - direktora - državnog brodogradilišta, pa u brodogradilištu počeli naručivati brodove, kojima će prevoziti teret. Bili su toliko uspješni da njihova tvrtka sa 35 zaposlenih sad posjeduje imovinu od 1,2 milijardi kuna - brodove izgrađene u "Uljaniku".
"Plovidba" mirno plovi dalje. Sam "Uljanik" u kojemu je, bez obzira na promjene režima, desetljećima direktorovao krupni dioničar "Uljanik plovidbe", Karlo Radolović, nije išlo tako dobro, što je živi dokaz da se s državnom firmom ne može uspješno poslovati kao s vlastitom, a to je pouka koju smo mogli upiti još 1966. gledajući tv-seriju Radivoja "Lole" Đukića, "Servisna stanica". To je bila "angažirana komedija" u kojoj direktor državne benzinske pumpe, inače konobar, iznajmi svom kuharu pokrajnji prostor za privatni restoran gdje će direktor raditi kao ober. Privatni biznis ide sjajno, a državni nikako - ovdje su ljubazni, a ondje, isti ljudi, smrknuti i neljubazni.
Valjda se nešto slično dogodilo i u "Uljaniku" koji je otišao Bogu na istinu, tj. u bankrot. I to usprkos državnim financijskim inijekcijama - naročito lijevih vlada koje su firmu podržavale štiteći svoju širu koalicijsku političku bazu.
Na kraju su naveli "Uljanik" da preuzme "3. maj" - nagovorili su brodolomca da spasava drugog utopljenika, na što su ovi pristali, jer su se na vrijeme pobrinuli za čamac za spasavanje. No, kao i na "Titanicu", nije ih bilo dovoljno. Ako je vjerovati izvješćima medija o najbogatijim Hrvatima, ti su se maheri ubrojili među vodeće nacionalne tajkune s osobnom u stotinama milijunima eura.
Svi škverovi, radnici i njihove obitelji, birači, ubuduće će ovisiti jedino o Danku Končaru i svemu za što on stoji. Time se on svrstava u prvi red domaćih biznismena s ruskom historijom i kapitalnim pozicijama stečenim poslovnim djelovanjem u majci Rusiji.
Osim Končara, tu je, primjerice, Sergej "Serjoža" Gladeljkin.
Serjoža je Hrvat (ima našu putovnicu), a inače je Rus. Živi neupadljivo u Lukovom Šugarju. Vlasnik je kontrolnih udjela u građevinskom poduzeću "Hidroelektra", cestogradnji "Konstruktor" i u "Dalekovodu", koji ima velike poslove po Skandinaviji.
Gladeljkin je jako uspješan. Sigurno mu neće odgovarati što će Pelješki most graditi kineske, a ne preostale hrvatske (njegove) firme - pa čak ni austrijski "Strabag" koji se žalio na odluku hrvatskog ministarstva o izvođaču radova. U vlasničkoj strukturi "Strabaga" 26 posto ima Oleg Deripaska. Gladeljkin je dao ponudu za kupnju državnog hotela "Pelegrin" i rezort u Kuparima (za 4000 gostiju) koji skoro trideset godina stoji kao ruina.
Sve više ruskih povratnika i dolaznika pokazuje interes za jedinu zaista produktivnu hrvatsku privrednu granu - turizam.
Mihajlo Perenčević jedan je od najbogatijih Hrvata i Putinov "veliki prijatelj" - sada gradi Jadran i obećava blistavu budućnost Dalmatincima
Još ranije, lošinjsku "Jadranku d. d." koja ima nekoliko vila i hotela u uvali Čikat, snubio je Mihajlo "Miško" Perenčević.
On je također dvadesetak godina proveo u Rusiji postavši ondje iznimno krupan poduzetnik. Nije se predstavljao kao vlasnik investicionog kapitala, nego kao prijatelj i zastupnik ruskih poduzetnika koji su na hrvatsko tržište došli preko jedne privatne moskovske banke.
Možda je bio previše skroman da se nagurava i pravi važan, ali ideja je bila sigurno njegova (možda i novac, tko zna) jer je u Čikatu još u socijalizmu imao svoju malu vikendicu, pa mu je ta uvala prirasla srcu.
"Miško" je bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, zadužen za tehniku, i u doba rata je sa Željkom Tomljenovićem, drugim pomoćnikom, pribavljao specijalnu opremu za resor. Obojica su radili preko MUP-ove firme AKD dok je dr. Gregurić bio predsjednik hrvatske vlade.
Gregurić je za ministra unutrašnjih poslova doveo Ivana Jarnjaka, koji se s obojicom pomoćnika dobro znao od ranije, kao direktor tvornice TEP (Tvornica elektrotehničkih proizvoda) pa su ga, navodno, upravo oni i preporučili... Tomljenović je imao velikih neprilika zbog posla koji je tada obavljao. "Spiegl" ga je razotkrio kao ilegalnog trgovca oružjem u Slovačkoj (tu se sad priča rasteže kao trakavica i u njoj se pojavljuje onaj slovački biznismen koji je dobio hotel "Haludovo" i svjedočio o nekakvim dijamantima u Petračevom procesu).
Sve je završilo tako da je Željko napustio domaću scenu i prebacio se u Rusiju.
Onamo je otišao i Perenčević.
Puno kasnije vraćaju se u Hrvatsku kao - reklo bi se - jako bogati ljudi.
Tomljenović stanuje sa svojim šogorom Božom Biškupićem u velikoj "dvojnoj" vili na imanju okruženom visokim, visokim zidom i nigdje se ne pojavljuje, a "Miško" se ukazao kao broker u poslu na Lošinju, gdje je ubrzo izgrađeno nekoliko najluksuznijih hotela na Jadranu, dok se projekt golf-igrališta na susjednom Cresu malo zavukao... Njegova žena kupila je najpoznatiji holivudski restoran, "Dan Tana's" u Santa Monici, okupljalište filmskih zvijezda.
Pavao Vujnovac, direktor vukovarskog poduzeća nije Rus, nije se obogatio u Rusiji, nego u Slavoniji, i to u Vukovaru. Ipak je i tu bilo potrebno malo ruskog magičnog praha. Biznismen iz Osijeka koji je tek zašao u peto desetljeće, Pavo se je diplomirao ekonomiju u Osijeku (u 31. godini) i zaposlio se 2006. u Prvom plinarskom društvu u Vukovaru (prije toga vodio je jedan kafe-restoran u Osijeku). PPD je tada bio mikroskopska mađarska firma, dio njemačkog koncerna EON. Posjedovali su plinsku mrežu izgrađena kreditom od 17 milijuna eura. Posao nije išao nikako i Nijemci su se odlučili povući, spremni da ga skupa s kreditom uvale bilo kome tko ga želi preuzeti.
Pristao je njihov voditelj financija i prodaje, Pavo, koji je 2010. postao vlasnik te firme. I dalje je poslovala traljavo - sve do 2015. kad je došlo do golemog obrata -- PPD postaje distributer ruskog plina najvećeg na svijetu poduzeća "Gazprom".
Ministar gospodarstva i energetike bio je tada Ivan Vrdoljak, Vujnovčev stari znanac iz Osijeka, koji sigurno nije stavljao zapreke poslovanju vukovarske firme. I, te 2015. godine od zanemarivih 0,14 milijuna prihoda u opskrbi tzv. poslovnih korisnika, PPD naglo skače na 36,8 milijuna, a iduće na 49,4 milijuna. Glavni su mu kupci bili zagrebačka Gradska plinara (60%) i MET Croatia Energy Trade u vlasništvu mađarskog MOL-a i s njim povezanih vlasnika - dakle i firma koja posjeduje polovicu u državnoj korporaciji INA morala se za distribuciju po Hrvatskoj opskrbljivati jeftinim ruskim plinom preko PPD.
Još 30 milijuna kuna PPD je te revolucionarne 2015. prometovao na opskrbi kućanstava. Ukratko, biznis je rastao strelovito, a iz njega je postupno istisnuta nacionalna kompanija.
Ili Putin, ili nitko
Do 2009. godine isporuka prirorodnog plina iz Rusije išla je preko INA. Zatim se poslovalo s podružnicom Gazprom Swiss, na temelju kratkoročnih ugovora, a od ove godine na snazi je direktni ugovor - potpisan na 10 godina između "Gazproma" i PPD o isporuci milijardu prostornih metara plina godišnje (ukupno 2,35 milijardi dolara).
Ruske poslovne novine "Komersant" pišu da to LNG na Krku čini izlišnim.
Jer "na sjeverozapadnom Balkanu nema ozbiljne alternative ruskom plinu". Aut Pavo, aut nihil.
Iz ovoga se nameće stotinu pitanja, ali u ovom kontekstu zanimljivo je samo jedno - kako se širio i kako će se dalje širiti Vujnovčev biznis? Do sad je kupio udio u luci Ploče i ondje izgradio svoj terminal za ukapljeni naftni plin (propan, butan), koji se odatle vozi vlakom, potrošačima u BiH i u Hrvatsku.
Vujnovac je iste one dramatične 2015. preuzeo većinski udio u privatnoj željezničkoj kompaniji Adria Transport koja opskrbljuje, uz ostale, kutinsku Petrokemiju, gdje se svake godine vozi 700.000 tona sirovine, što je 7 posto ukupnog željezničkog prometa u zemlji, s poznatim rezultatom - oko 120 milijuna gubitka godišnje. Ne za isporučioce plina, koji se naplaćuju zahvaljujući garancijama države, koja u u PKK-u štiti 1,711 radnika i direktora Đuru Popijača, koji je bio ministar gospodarstva i energetike prije Vrdoljaka.
Pavo je sigurno spreman da otpiše dug i pretvori ga u glavnicu firme, ako se država nekako obaveže da će sponzorirati tu nekomercijalnu proizvodnju nekakvim poticajima za kupnju gnojiva koje bi proizvodio domaći proizvođač od ruskog plina.
Tko je osim zagrebačke plinare i PKK veliki Pavin kupac? Hrvatska elektroprivreda, naravno, firma koja troši puno para da po medijima i na sportskim događajima reklamira svoj proizvod te podupire više od 2000 projekata, udruga i klubova, sve pod devizom - Više od struje!
Više od struje? Manje od struje. HEP je stvorio cijeli ekosistem donacija, bavi se razminiranjem, pomaže poplavljenima, nagrađuje napredne osnovce, daje Crvenom križu. Čuva baštinu, podupire kulturu, financira kazališta, Dubrovačke ljetne igre i Sinjsku alku. Jedino se ne bavi dobavom plina za svoje plinske elektrane, pa je odjel koji se ranije time bavio, gotovo posve zamro, a posao su preuzeli INA i sve više PPD. Struja je, normalno, stravično poskupjela. Jer potrošač ne plaća samo struju nego i - Više od struje! - sve one hvalevrijedne akcije kojima bi se u nekoj bolje uređenoj državi bavila nadležena ministarstva i druga državna tijela. A i profiti za sve one instant-milijardere iz energetskog sektora, koji su se stvorili u doba Sanaderove i Milanovićeve vlade (dok im ni sada ne ide loše) mora odnekud doći...
HEP se ne bavi jedino razvojem PROIZVODNJE struje nego je nabavlja iz uvoza, kao jedna od energetski najovisnijih država ne samo "sjeverozapadnog Balkana". Ne gradi termocentrale, ne gradi vjetroelektrane, nije sagradila ni jednu hidroelektranu, nego preko posrednika dobavlja ruski plin i viškove bosanske i crnogorske električne energije. A postojigomilu projekata koje su mogli pokrenuti u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini ili u Albaniji i na Kosovu, kao regionalni partner nekim većim europskim korporacijama. Ali, za to bi trebali ljudi s poduzetničkim kapacitetom, a ne tzv. partijaneri koji završe na visokim pozicijama u takvim šugavim državnim firmama.
Kad to sve vidi, čovjek poželi da Hrvatsku kupi ili uzme na lizing neka normalna, uspješna država, ali ne, naravno, Rusija, jer kome se da živjeti u orijentalnoj diktaturi koja više nije čak ni komunistička?
izvor: zurnalist.online-2098
Tko je Danko Končar - milijarder s 12 godina robije koji želi preuzeti Uljanik i 3.maj
• Danko Končar, vlasnik Kermas grupe, pod čijom kapom je i Brodotrogir, te potencijalno najveći europski brodograditelj, predao je obvezujuću ponudu za strateško partnerstvo u transformaciji Uljanik grupe i 3. maja
Objavljeno: 26. mar/ožu 2018
Končar je jedan od najbogatijih Hrvata. Široj javnosti je postao poznat 2009. godine kada se u medijima počelo pisati o tajnovitom multimilijarderu koji želi investirati u posrnula hrvatska brodogradilišta, koji je Hrvatsku napustio prije više od 20 godina te se u međuvremenu obogatio na rudnicima kroma u Južnoafričkoj Republici i Rusiji. Upravo zbog posla s kromom zaradio je nadimak "kralj kroma". U Južnoj Africi posjeduje rudnike platine, kroma, cinka te tvornice u kojima se obrađuju te sirovine. Osim toga, vlasnik je i nekoliko milijuna kvadrata zemljišta u Istri i na hrvatskim otocima, a njegovo ime je povezano s tridesetak poduzeća u Hrvatskoj. Jednom prilikom je na pitanje novinara o njegovoj imovini odgovorio da ni sam ne zna koliko novca ima.
Zbog pljačka društvene imovine i privredni kriminal osuđen na 12 godina robije
Radnu karijeru je započeo 1971. godine u karlovačkoj Jugoturbini. Prvo radi u službi tehničkog održavanja u Jugoturbini gdje je brzo napredovao i za dvije godine došao na čelo direkcije Poslovnog inženjeringa, a u ožujku 1973. postaje direktor. Na toj poziciji je optužen za pljačku društvene imovine i privredni kriminal, a Okružni sud u Zagrebu ga je 1977. godine osudio na 12 godina strogog zatvora. U presudi je navedeno da je uzimao proviziju od izvoza drvne građe koju je preko Jugoturbine Šumsko gospodarstvo Delnice izvozilo u Italiju. Optužen je i za uzimanje provizije od robe koja se uvozila za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole.
Vrhovni sud je tri godine kasnije u manjoj mjeri promijenio prvostupanjsku presudu ali je potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina. Končar je u Okružnom zatvoru u Zagrebu i kaznionici u Lepoglavi proveo osam godina, a nakon što mu je kazna smanjena na devet godina zatvora, pušten je na uvjetnu slobodu.
Nakon odsluženja kazne zaposlio se u poduzeću Tehničar iz Zagreba, a nakon toga je poslan u inozemstvo na specijalizaciju. Krajem osamdesetih se zaposlio u novoosnovanoj južnokorejskoj tvrtki Lucky Goldstar koja je nedugo nakon toga podružnicu preselila u Beč i ponudila mu da se preseli u Austriju ili da raskine ugovor uz otpremninu. Prihvatio je raskid ugovora i s otpremninom otišao u Njemačku, gdje je proveo kratko vrijeme prije odlaska u Rusiju gdje počinje najtanovitijih 15 godina njegove karijere.
Tajanstvenih ruskih 15 godina
Hrvatski biznismeni i Hrvati koji su ondje godinama živjeli uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se točno bavio, a sam Končar ne želi puno govoriti o tom razdoblju. Prema njegovu priznanju jedan od njegovih prijatelja je u Rusiji kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje robu te tvrtke. Navodno je tako došao do početnog kapitala koji je uložio u rudni biznis.
2004. godine je njegova tvrtka Kermas, registrirana na Djevičanskim otocima, stekla udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda nakon čega je privukao pažnju ruskih medija. Još veću pažnju je privukao sukobom sa Sergejem Gilvargom, čelnim čovjekom jedne od ruskih tvornica željeznih legura, kada je unatoč dugogodišnjem ugovoru povećao cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici.
U posao u Južnoafričkoj Republici je, prema vlastitoj izjavi, ušao sasvim slučajno. Kad su se na tržištu 2004. godine pojavile dionice tvrtke Samancor Chrome, koja je u svom vlasništvu imala 12 rudnika kroma, učinilo mu se kao zanimljiva prilika da proširi posao. S obzirom na to da je za taj posao bilo potrebno 469 milijuna dolara mnogi su se pitali otkud Končarevoj tvrtki toliki novac, što ni danas nije poznato, ali se spominje da su mu pri tome pomogli tajni partneri iz Rusije, Švicarske i Japana.
Imovina od 15,5 milijardi kuna
Otkad se vratio u Hrvatsku, od 2006. godine, kroz razne projekte je uložio oko 400 milijuna kuna. Planirao je kupiti brodogradilišta 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od 3. maja, Brodosplita i Kraljevice, a 2013. je postao vlasnik Brodotrogira.
Godine 2010. godine medijske stupce je punila njegova kaznena prijava protiv Vinke Cetinski, majke pjevača Tony Cetinskog, i još nekoliko osoba koje je optužio za zlouporabu ovlasti i prevaru. Prijava je bila vezana uz poslove kupoprodaje nekretnina u Istri, koje je Vinka kao Končareva zastupnica u Hrvatskoj otkupljivala po višim cijenama nego što su one realno vrijedile. U siječnju 2017. godine sud je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj Vinka Cetinski, nekadašnja direktorica u Končarevoj tvrtki, poduzetniku mora isplatiti 66 milijuna kuna za počinjenu imovinsku štetu.
Njegovo bogatstvo trenuntno se procjenjuje na oko 15,5 milijardi kuna.
izvor: rijekadanas.com
Ruski milijunaš hrvatskih korjena
BOGAT I ANONIMAN - OTKRIVAMO: Ovaj tajanstveni milijunaš s Beverly Hillsa novi je vladar Lošinja
• Mihajlo Perenčević jedan je od najbogatijih Hrvata, Putinov je prijatelj, a sada počinje graditi na Jadranu
Objavljeno: 17. jan/sij 2014 | Vanja Nezirović
U Rusiji gradi naftovode, predsjednik Dmitrij Medvedev zato ga je odlikovao Ordenom prijateljstva! Na Beverly Hillsu je kupio kultni restoran za šest milijuna dolara! Svaki član njegove obitelji u Zagrebu posjeduje vlastitu vilu!
Ali, 67-godišnji Mihajlo Perenčević, jedan od najbogatijih Hrvata, ima novi projekt.
Želi zavladati Malim Lošinjem, kvarnerskim otokom na kojem je ljetovao kao dječak.
Na njemu ima ogromnu vilu i zemljište, a ovih je dana najavio projekt gradnje golf-igrališta u suradnji s lošinjskim turističkim divom "Jadrankom".
Učinio je to dan nakon što su većinski paket dionica "Jadranke" preuzeli ruski investitori, tvrtka Promsvyaz čiji su, pak, vlasnici braća Aleksej i Dimitrij Ananijev, poduzetnici teški tri i pol milijarde dolara.
Je li Perenčević doveo bogatu rusku braću? Stoji li i on sam iza te investicije? I tko je zapravo novi vladar otoka: ruska braća ili Perenčević?
- Ne znam hoće li u nekom trenutku Mihajlo Perenčević isplivati kao vlasnik, ali znam da je povezan s ruskim investitorima te da je u gradnju golf-terena već sada investirao vlastiti novac, dovodio je stručnjake, analizirali su teren, napravili projekte - otkriva izvor blizak Perenčeviću, a i "Jadranki".
Za Mihajla Perenčevića u Hrvatskoj su dosad rijetki čuli.
Uspio je u nas postati bogat, a ostati anoniman.
Za njega, oni koji ga znaju, kažu da je jedan od najbogatijih Hrvata. Vlastiti biznis razgranao je iz Rusije, preko Londona, sve do Los Angelesa, gdje njegova supruga Sonja Perenčević posjeduje restorane. Dosad se u nas nije eksponirao.
Sve dok u "Jadranku" nisu ušli ruski investitori.
Dan poslije Perenčević je, uz Sanjina Šolića, predsjednika uprave "Jadranke", održao konferenciju za novinare na kojoj je najavio projekt golf-terena i pratećih objekata na predjelu Matalda, na južnom dijelu otoka Cresa, Punti Križa.
Riječ je o zemljištu od 318 hektara u vlasništvu Krčke biskupije, a investitor bi bila "Jadranka" kojoj bi za realizaciju trebalo 50-ak milijuna eura.
Crkva će im zemljište, prema dosadašnjim dogovorima, dati u koncesiju na 50 godina.
- Miha (Perenčević) jako se zagrijao za golf - kaže mi jedan njegov prijatelj.
Ispričao nam je koliko Perenčević na otoku želi sagraditi nešto čime će se izdvojiti.
- Njegova je misao vodilja napraviti na Lošinju nešto posebno, sagraditi nešto sa pet, šest zvjezdica, da nam te investicije svima donose dobro - prepričava Perenčevićeve planove naš sugovornik.
Dojma je da se Perenčević pod stare dane planira povući u mirovinu na Lošinju.
- Toliko je zainteresiran da je spreman sam s partnerom, koji u uvali Čikat također ima vilu, financirati gradnju kanalizacije za uvalu, samo kako bi je zaštitili - priča nam sugovornik. Upravo je izrada novog prostoronog plana uređenja za tu uvalu pokrenula mnoge spekulacije. Jer na toj lokaciji, osim Perenčevića, vile posjeduju još neki privatnici koji bi također željeli urediti uvalu. Stanovnici Lošinja izražavaju bojazan da bi uvala mogla postati nepristupačna običnom stanovništvu. Naime, planira se elitno okruženje koje bi odgovaralo hotelima s pet zvjezdica.
- No, ne možemo u Čikatu graditi hotele s pet zvjezdica i ostaviti ovakvu uvalu - dodaje suradnik iz "Jadranke".
Uoči prodaje "Jadranke" ruskom investitoru, Grad Mali Lošinj pokušao je prodati "Jadranki" zemljište. Većinom glasova na sjednici Gradskog vijeća Malog Lošinja bila je izglasana odluka o prodaji gradskog zemljišta uz hotele tvrtki "Jadranka". Riječ je o 32 čestice na Čikatu kojima turističko poduzeće zaokružuje komplekse uoči velikog razvojnog ciklusa u kojem će se do 2017. godine uložiti više od 200 milijuna eura.
Hrvatski Putinovci i Mosadovci
Pod Jarnjakom, ljudi iz "Astre" uspostavili su kanal za krijumčarenje oružja potrebnog za obranu Hrvatske, a ljudi iz MUP-a koji su na tome radili danas su upravo najbogatiji, no uglavnom nepoznati hrvatski poslovnjaci. To su g. Mihajlo Perenčević s adresom na Beverly Hillsu i g. Željko Tomljenović, stacioniran u Moskvi. Šuškova ekipa Zagorec - Petrač bili su prema njima pravi ameteri, oni su radili više s bivšim mosadovcima nego direktno s pripadnicima "solncevskog klana" (čiji je šef, g. Mogiljevič, ruski "kum", dobio od hrvatskog MUP-a dva prava pasoša, no na razna imena, nijedno njegovo). Hoću reći - prilike su bile složene. U svakom slučaju, gospodin Jarnjak izašao je iz cijele te kvagmire sa zagorskom flegmom mirnog, povučenog zagorsko-varaždinskog hadezeovca koji je prilikom uspona Sanadera na vlast imao ključnu ulogu: bio je stranački "ilegalni rezident", šef tajne operative koja je malo istjerivala Hercegovce iz zajedničarske partije, malo funkcionirala kao "antihaški lobi", pa su se pratili oni koji razgovaraju s istražiteljima Haškog tribunala. Policija je zapravo pratila istražitelje, "da im pruži zaštitu", naravno, pa se usput registriralo sve koji se s njima sreću
izvor: b92.net-478533
Prva je velika investicija na tom području, rekonstrukcija hotela Bellevue, vrijedna 22 milijuna eura, započela. Ali neki su se pobunili protiv te prodaje.
U priču se zatim uključilo Državno odvjetništvo iz Rijeke koje je naložilo zabranu prodaje, ustvrdivši da je u tom predmetu sporno čije je zapravo to zemljište - gradsko ili državno.
No, upravo je projekt uvale Čikat povezao Perenčevića, "Jadranku" i grad Mali Lošinj. Perenčević slovi za osobu koja je na Mali Lošinj dovela brojne imućne ruske turiste, od kojih su neki i kupili nekretnine.
Gradnja golf-terena ambiciozan je projekt. Ali ako se pokaže da je Mihajlo Perenčević i jedan od investitora u "Jadranku", to će značiti da je uistinu ozbiljno zagrizao. Naime, "Jadranka" diktira život na Malom Lošinju. Službeno je poznato da je više od polovice vlasništva krajem prošle godine preuzela tvrtka iza koje stoji ruski investitor.
Hrvatska tvrtka Beta ulaganja preuzela je dionice "Jadranke". Podsjetimo da je njih osnovala ruska tvrtka Promsvyaz sa sjedištem u Moskvi. Stekli su većinski paket dionica, a objavili su i ponudu za preuzimanje ostalih dionica. Ta je tvrtka stekla 166.839 dionica, odnosno 50,18 posto temeljnog kapitala, čime je postala većinski vlasnik te je morala objaviti namjeru kupnje preostalih dionica. Dionice su stečene po cijeni od 700 kuna. Tako je završena potraga za strateškim investitorom. Jer, "Jadranka" posljednjih godina priprema totalni turistički preporod Malog Lošinja. Već je uložila 60 milijuna eura u preuređenje hotela i kampova, a sad planiraju uložiti još 40 u proširenje lošinjskog aerodroma koji bi trebao primati velike putničke avione te u gradnju marine za megajahte i kompleks golf-terena.
Ukupno planiraju uložiti više od 100 milijuna eura!
I tu se pojavljuje Mihajlo Perenčević, a ruski investitori kupuju dionice.
A tko je Mihajlo Perenčević?
Na promotivnom videu jedne od njegovih ruskih kompanija helikopteri nadlijeću gradilište, ogromno postrojenje sa 12.000 radnika. Gradi se naftovod Istočni Sibir - Tihi ocean. Naftovod je dug 4740 kilometara, a njime će godišnje protjecati 15 milijuna tona nafte.
Uvjeti na gradilištu iznimno su teški. Radi se i na temperaturama od minus 60 Celzijevih stupnjeva.
Riječ je o projektu čiju je gradnju naručila ruska državna tvrtka Transneft, a vrijedan je 11 milijardi američkih dolara. Gradnja je počela 2009. Naftovod danas radi. Na najtežem dijelu gradnje toga naftovoda, dugom 2700 kilometara, u najnepristupačnijim dijelovima Sibira, kao glavni izvođači bile su angažirane Perenčevićeve tvrtke. Projekti su detaljno opisani u promotivnim videomaterijalima kompanija Amerco International i Velesstroy. Perenčević je 2010. kao predsjednik uprave Velesstroya dobio orden prijateljstva za doprinos ruskoj ekonomiji, i to od ruskoga predsjednika Dmitrija Medvedeva, kako se navodi u biltenu kompanije. Njegov prijatelj kaže da je vidio fotografije na kojima je Perenčević s Putinom. Iz Hrvatske je otišao početkom 80-ih. Živio je u Zagrebu, a uz Mali Lošinj vezan je zato što je na tom otoku ljetovao s roditeljima koji su tamo kupili kućicu od tridesetak četvornih metara.
Igrao je čak i košarku za lokalni košarkaški klub. A tamo ga opisuju kao jednostavnog tipa.
- Stalno je na skuteru od 50 kubika, čak ga i zimi vidim kako Zagrebom juri u debeloj jakni, koju valjda nosi i kad radi u Sibiru - ispričao je njegov prijatelj.
Obitelj Perenčević posjeduje danas nekretnine po cijelom svijetu, a u Zagrebu imaju vile, stanove, bazene.
Perenčevića se u jednom novinskom članku povezivalo s bivšim ministrom policije Ivanom Jarnjakom. Pisalo je da je bio njegov zamjenik. No, Jarnjak nam je tu informaciju demantirao. Rekao je da Perenčević nije bio na toj funkciji, ali da je na tom mjestu bio Željko Tomljenović s kojim se Perenčevića kasnije povezivalo.
Pokušali smo doći i do Perenčevića. No, na telefone u njegovu stanu na glavnom zagrebačkom trgu nitko se nije javljao, a ni u vili.
Uspjeli smo kontaktirati njegovu kćer koja nam je rekla da joj je otac na putu.
- Pošaljite broj pa ću mu javiti, ali njega vam nema - rekla nam je Nika Perenčević.
Perenčevićeva vila na Malom Lošinju zove se "Saborka", a kupio ju je od Damira Lojena s kojim danas ulazi i u projekt gradnje golf-terena.
Perenčevićevi prijatelji kažu da se obogatio još krajem osamdesetih.
- Bilo je vidljivo da se već tada financijski odvojio od svih nas, a kasnije je samo rastao. Sjećam se da je najprije otišao u Libiju pa u Rusiju - ispričao je njegov prijatelj s otoka. Dodao je da je unatoč svemu ostao jednostavan. Kada je na otoku, najradije spava u svojem apartmanu od 40-ak četvornih metara u blizini teniskih terena.
Za razliku od njega, supruga Sonja Perenčević voli glamur Beverly Hillsa, pa je kupila kultni restoran Dan Tana's. Na internetu je objavljen i članak o novom restoranu Sonje Perenčević. U njemu je taj ugostiteljski objekt predstavljen kao "novi chic restoran vrlo indikativnog nostalgičnog imena Doma na Beverly Hillsu".
U tom se članku navodi i kultni restoran Dan Tana's, smješten u zapadnom Hollywoodu, koji je kupila od Beograđanina Dobrivoja Tanasijevića, zvanog Dan Tana, i to za šest milijuna dolara. U taj su restoran redovito zalazili Clint Eastwood, David Arquette,Kim Kardashian, Larry King, Benicio del Toro, Quentin Tarantino, George Clooney te Paris Hilton koja je u njemu proslavila i svoj rođendan.
Ubrzo je, navodi se u članku, Sonja Perenčević sa kćeri Nikom na Beverly Hillsu otvorila i taj drugi restoran s mediteranskom kuhinjom.
Nikola Perenčević, sin Mihajla Perenčevića, radio je svojedobno kao menadžer u Questus fondu Borislava Škegre.
- Da, radio je kod nas, ali otišao je još prije tri godine. Posvetio se obiteljskom biznisu, koliko mi je poznato - rekao je Škegro.
Nikola Perenčević posjeduje ogromnu vilu na Tuškancu, njegova sestra u Jurjevskoj, a još jednu vilu u istoj ulici imaju i Sonja i Mihajlo Perenčević. Ni jedna od tih vila nije opterećena kreditnim zaduženjima.
izvor: jutarnji.hr-850939
