Franjo Gregurić Otac Duhanske Mafije
Takozvana Norvalska Skupina hercegovačkog "projekta centar" u Kanadi
Miloševićev ciparski novac
• Tko je prvi došao na ideju da stvori duvansku mafiju, kada i s kojim kadrovima • Tko su bili prvi šefovi te organizacije s kim su bili povezani i na kojem su području djelovali • Da li su se osim cigareta bavili i krijumačerenjem druge robe
Nakon što je redakcija beogradskog Nedeljnog Telegrafa iz ne sasvim poznatih razloga odustala od objave intervjua Domagoja Margetića o temi povezanosti duhanske mafije u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, te novoj kriminalnoj arhitekturi Balkana, NecenzuriranoCom u cijelosti objavljuje razgovor kojeg je za Nedeljni Telegraf vodio novinar Boris Subašić.
Duhanska mafija svoje korijene ima u tranzicijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina. Dokumenti koje posjedujem i do kojih sam došao u mojim istraživanjima, primjerice, jasno ukazuju na to da je ratni premijer Hrvatske Franjo Gregurić jedan od najodgovornijih za izgradnju organizacijske infrastrukture duhanske mafije na Balkanu.
Naime, upravo je u vrijeme Gregurićevog mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije, prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije, koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.
Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala balkanske duhanske mafije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, ne bi bilo niti balkanske duhanske mafije.
Dakle, prvo je uslijedio proces reorganizacije duhanske industrije na Balkanu, prije svega u Hrvatskoj, a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječilo ulazak stranih duhanskih indusrija na prostor Balkana, kako bi se duhanskoj mafiji postupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko Balkana.
Hrvatska Vlada tada je očito u tom poslu, kao i kasnije crnogorska, vidjela mogućnost vrlo visokih "crnih" prihoda kojima je u svakom trenutku mogla kontrolirati financijske i gospodarske tijekove u zemlji.
Dakle, postoje odluke Vlade i nadležnih ministarstava u Hrvatskoj, iz 1990-ih godina koje jasno dokazuju kako je politička elita u Hrvatskoj formirala kriminalnu infrastrukturu koju danas nazivamo duhanskom mafijom.
U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te mafijaški bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika Uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umiješana u stvaranje duhanske mafije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske mafije.
S druge strane, ta struktura koju je kontrolirao ratni premijer Franjo Gregurić bila je u Srbiji povezana sa Slobodanom Miloševićem, te su kasnije s jedne strane kao punomoćnik kriminalnih struktura u Hrvatskoj i s druge strane kao punomoćnik Miloševićevih struktura u Srbiji financijskim operacijama pranja novca od međunarodnog krijumčarenja duhana koordinirali Franjo Luković (s hrvatske strane) i Borka Vučić (sa srbijanske strane).
Naravno, tu su i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo to vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača u Hrvatskoj, pa je tako međunarodno kijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj, koje je kontrolirao njegov prijatelj Petrač.
Dakle, danas mnogi jednostavno krivo smatraju kako je hrvatska duhanska veza nastala od crnogorske duhanske mafije, te kako je srbijanska duhanska mafija uglavnom u cijelom poslu igrala marginalnu ulogu. Istina je znatno drugačija.
Balkanska duhanska mafija začeta je upravo u Hrvatskoj i preko jednog desetljeća na vrhu te hijerarhije bila je Tvornica duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz podršku političke elite u Zagrebu, crnogorska veza zapravo je nastala kao izdanak te kriminalne infrastrukture sa središtem u Hrvatskoj.
Dijelovi ovih organizacija bavili su se i krijumčarenjem heroina, kokaina, te međunarodnih švercom oružja, ili recimo nuklearnih materijala preko Luke Šibenik, što je izravno išlo po odobrenju tadašnjeg premijera Franje Gregurića.
:: Odakle je dolazio obrtni kapital kojim je mafija pokrenula posao i na koji način su prali novac zarađen na krijumčarenju? Tko je štitio te multinacionalne poslove?
Jedan dio novca dolazio je iz preusmjeravanja dijela prihoda od međunarodnog šverca oružja, heroina i kokaina, dok je drugi dio novca investirala sama duhanska industrija, ulaganjem dijela prihoda od prodaje duhanskih proizvoda u izgradnju organizacijske arhitekture balkanske duhanske mafije, to im se vraćalo kroz prihode od ilegalne trgovine cigaretama.
Dio novca je dolazio i od samih pripadnika političke elite koji su bili pokrovitelji duhanske mafije, i to preko tajnih računa koje je kontrolirala financijska infrastruktura iza duhanske mafije.
Pranje novca išlo je upravo preko te zakulisne, financijske bankarske infrastrukture koja je stajala iza projekta duhanske mafije.
U Hrvatskoj je to bila Zagrebačka banka, dok je u Srbiji, novac od šverca duhana također odlazio, istim kanalima kao i iz Hrvatske, na tajne račune preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Banque Franco Yugoslav u Parizu.
Suvlasnici tih banaka bili su vlasnici dionica i iz Hrvatske i iz Srbije. Hrvatske suvlasnike kontrolirao je ratni premijer Franjo Gregurić, preko Zagrebačke banke i Franje Lukovića, obzirom da je Zagrebačka banka suvlasnik tih dviju banaka, dok je srbijanske suvlasnike ove bankarske mreže za pranje novca duhanske mafije kontrolirala pokojna Borka Vučić.
Poslove duhanske mafije štitile su prije svega političke elite u Hrvatskoj i Srbiji, potom u Crnoj Gori, i kasnije na Kosovu i u Makedoniji.
Međutim, jasno je da bez političke podrške na zapadu balkanska duhanska mafija ne bi mogla razgranati svoj biznis u tolikoj mjeri, dakle u određenom trenutku je i dio međunarodne zajednice očito, iako su bili upozoreni na razmjere duhanskog biznisa preko Balkana, jednostavno pokrivao te ilegalne poslove, iz nekih svojih interesa.
Prije svega, treba shvatiti da je 1990-ih godina, ma koliko god to čudno izgledalo obzirom na ratne okolnosti i sukobe u regiji, na razini političkih elita u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, pa i Makedoniji i BiH, postojao određeni koncenzus oko zaštite ilegalnog duhanskog biznisa.
Dakle, tada nominalno sukobljene političke elite, vrlo su blisko surađivale u međunarodnom krijumčarenju duhana, odnosno cigareta, te su možemo reći takvim koncenzusom štitile duhansku mafiju u zemljama Balkana.
Nesumnjivo danas imamo podatke o tome kako su carinske službe pojedinih država, kao primjerice Hrvatske, Srbije, BiH, bile integrirane u kriminalne tijekove duhana, nafte, ljudi, oružja, kave i nekih drugih roba interesantnih za međunarodno krijumčarenje.
:: Kojim je sve rutama krijumčaren duhan devedesetih? Koji su političari, tajkuni, banke i službe bili upleteni u posao?
Kada govorimo o hrvatskim rutama, tu su bile rute preko Slavonskog Broda i Stare Gradiške, usmjerene na krijumčarenje prema i iz Republike Srpske.
Jednako tako funkcioniralo je oko 118 ilegalnih graničnih prijelaza između Hrvatske i BiH, koji su služili, između ostalog i švercu cigareta, od kojih je samo dio bio namijenjen tržištu u BiH, i to manji dio, dok je većina tako švercanog duhana krijumčarena dalje za Srbiju.
Jedno je vrijeme Tvornica duhana Rovnj, primjerice, tobože rashodovala stari pogon Tvornice duhana Zagreb i taj tako rashodovan pogon, prevezen je u Čapljinu, pod kontrolom vrha tadašnje Herceg Bosne i HVO, gdje je uspostavljena potpuno ilegalna tvornica duhana, isključivo za proizvodnju cigareta namijenjenih švercu preko Crne Gore i Srbije, dalje, za jug Italije i potom za zemlje Europske unije, dok je jedan manji dio završavao preko Srbije na istočnoeuropskim tržištima.
Dakle, tada je Tvornica duhana Rovinj imala punu političku zaštitu vlasti u Zagrebu i na granici transporti TDR praktički nisu kontrolirani, odnosno nadležne carinske službe imale su naredbu čije provođenje je kontrolirala policija, da svaki transport TDR moraju propustiti bez dodatnih kontrola.
To su carinici radno nazivali "slobodni prolaz", iako takve carinske postupke zakoni nisu poznavali niti tada 1990-ih godina, niti poznaju danas.
S druge strane imali ste trasu iz Luke Rijeka u Luku Kopar, potom za Europsku uniju, gdje su krijumčarene lažno deklarirane TDR-ove cigarete s originalnim duhanskim markicama Ministarstva financija Republike Hrvatske, što je samo još jedna potvrda umiješanosti najviših državnih institucija u međunarodno krijumčarenje cigareta.
Dakle, glavne krijumčarske trase išle su iz Hrvatske prema Sloveniji, i to kopnom i morem, dakle preko luka Rijeka i Šibenik, te preko jednog donedavno nepoznatog krijumčarskog koridora u blizini Zaprešića kraj Zagreba, također prema Sloveniji, koji je nadzirala policija korumpirana od strane krijumčarskih kriminalnih organizacija.
Inspektori koji su istraživali krijumčarenje za Sloveniju preko Zaprešića, kažu mi kako su taj prostor kraj Zagreba nazivali "zlatnim trokutom", a trasa je išla preko sela Dubravica, Vučilčevo i Prosinec, dalje prema Sloveniji.
Promet ovom trasom trajao je u kontinuitetu od 1990. do 2002. godine. O krijumčarenju tom trasom istrage su vodili čak i agenti hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, o čemu su podnosili i službena izvješća, međutim kako se radilo o organiziranom kriminalu pod pokroviteljstvom države, po njihovim se informacijama nije dalje postupalo, a istrage su u pravilu obustavljane.
Potom su od presudnog značenja bile trase prema BiH, Crnoj Gori i Srbiji, a krijumčarenje prema Kosovu i Makedoniji u značajnoj mjeri kreće tek nakon 2000. godine.
Već sam rekao kako su u svemu sudjelovali ratni premijer Hrvatske Franjo Gregurić, čiji je šef kabineta operativno nadzirao ove poslove, a danas je ministar unutarnjih poslova Hrvatske, radi se o Tomislavu Karamarku.
Zatim predsjednik Uprave Adris grupe iz Rovinja Ante Vlahović, bivši predsjednik Uprave Tvornice duhana Rovinj Plinio Cuccurin, tajkun i jedan od šefova hrvatskog podzemlja Hrvoje Petrač, Srećko Kestner, Andrija Drašković, Ratko Knežević, Stanko Subotić, Milo Đukanović, Tino Bralo (koji je kontrolirao krijumčarenje preko BiH), Vlado Brkić (praktički koordinator krijumčarske mreže preko koje je TDR na crnom tržištu plasirao svoje proizvode), Slobodan Milošević i njegov sin Marko Milošević i Borka Vučić.
Tek nakon 2000. godine ova se mreža počinje u značajnijoj mjeri reorganizirati, pa jednim dijelom i raspadati, a nakon 2001. godine, posebno nakon 2005. godine značajno se mijenjaju i glavne krijumčarske trase.
:: Kada je došlo do raskola u kriminalnom bratstvu i kada? Tko su bili predvodnici ovih klanova? Tko je čije cigarete krijumčario i gdje?
Zapravo u slučaju duhanske mafije ne dolazi do klasičnog razdora odnosno raskola unutar te kriminalne strukture, nego se prvi put na Balkanu događa doslovno preuzimanje kriminalnog podzemlja od strane jednog od šefova albanske mafije Qazima Osmanija zvanog Felix.
Dakle, Felix je taj koji već krajem 2000. godine, a posebno nakon 2001. godine centar svojih kriminalnih operacija ponovno premješta iz Europe, točnije iz Njemačke iz Hamburga na Balkan, i to s idejom preuzimanja vodeće uloge u balkanskom kriminalnom podzemlju, te preuzimanja potpune kontrole nad međunarodnim krijumčarenjem cigareta, heroina, kokaina, ljudi, oružja, nuklearnog otpada i nuklearnih materijala preko balkanskih zemalja.
Dok Felixova organizacija nesporno financijski i organizacijski na Balkanu postaje sve moćnija i utjecajnija, mnogi drugi klanovi objektivno slabe.
Operacija Durres (Drač)
Uhićenjem Slobodana Miloševića, kriminalne strukture koje je on kontrolirao jednim dijelom gube značajnog političkog zaštitnika i prisiljene su na reorganizaciju i sklapanje novih saveza bilo s novim političkim sponzorima bilo s novim kriminalnim entitetima kako bi održali svoju poziciju unutar kriminalne karte Balkana.
Danas znamo i naziv kojeg je Felix dao cijeloj ovoj strategiji reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja. Naime, operativci hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije koji su nadzirali neke od sastanaka Qazima Osmanija s partnerima u Hrvatskoj, utvrdili su postojanje plana "Operacije Durres", nazvane po albanskoj luci Drač.
U Hrvatskoj je u tom trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković, u zatvoru, tzv. "zločinačka organizacija" iz sudskih procesa s početka 2000-ih godina, dok se i protiv samog Petrača u tom trenutku pokreće više kaznenih istraga, od kojih jedna i zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koja se istraga vodila protiv Hrvoja Petrača, Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. godine.
Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja, tajni dogovor Qazima Osmanija Felixa i Hrvoja Petrača, u Ankari, u Turskoj, nekoliko puta od 2001. do 2005. godine, uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika Republike Hrvatske u Turskoj Amira Muharemija, kasnijeg dugogodišnjeg predstojnika Ureda Predsjednika Republike, tijekom drugog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.
Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i lukavo iskoristio upravo Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom, koja uz posredovanje Amira Muharemija, koji je organizirao susret Petrača i Osmanija u Ankari, te je od 2001. do 2005. u vrijeme Petračevog bijega od hrvatskog pravosuđa održano nekoliko takvih sastanka Felixa i Petrača u Ankari.
Upravo su na sastancima u Ankari, uz posredovanje pripadnika klana Osmani Amira Muharemija, Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazum o preuzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.
Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. godine, nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR, odnosno Adris grupe.
Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija, kako doznajemo dogodio se upravo početkom 2005. godine uz posredovanje Ekrema Lluke, te je upravo na tom sastanku kao prvi dio tajnog prezimanja TDR od strane novih vlasnika dogovoreno udruživanje TDR i nekadašnje Tvornice duhana Zagreb TDZ, koje je uslijedilo oko godinu dana kasnije.
Međutim, Vlahović je i tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa, s čijim će punomoćnicima morati dogovoriti preuzimanje onog dijela TDR koji vlasništvom ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.
Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po Felixovom nalogu Dražen Golemović, koji se danas nalazi u bijegu u susjednoj BiH, a kojeg istraga Pukanićevog ubojstva, iako su to mediji uglavnom prešutjeli, također dovodi u vezu s likvidacijom Ive Pukanića, točnije s navodnim izvršiteljem ubojstva Željkom Milovanovićem.
Dakle, Osmanijeva "Operacija Durres" u bitnome je od 2000. godine do 2009. godine izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana, a jedan od glavnih dijelova te strategije bilo je i Osmanijevo preuzimanje duhanskog biznisa na Balkanu. Svi kasniji sukobi zapravo proizlaze iz akcija koje su osmanijevi poduzimali na ostvarivanju svoje kriminalne strategije.
:: U čijem je interesu Pukanić u Nacionalu pokrenuo svoju kampanju protiv duhanske mafije? Tko štiti Mila Đukanovića, ako su točne Medojevićeve tvrdnje da italijansko tužiteljstvo poseduje kubne metre dokumentacije o njegovoj umiješanosti u šverc?
Danas zapravo postoje i određene indicije da je i sam Pukanićev projekt tjednih novina Nacionala u određenom trenutku poslužio operacijama pranja novca kriminalnog podzemlja, pa se tako spominje i navodni sukob Pukanića i Ratka Kneževića neposredno prije Pukanićeve smrti, radi Pukanićeve namjere da proda tjednik Nacional stranim investitorima, dok se smatra kako je jedan od tajnih suvlasnika Nacionala bio upravo i Ratko Knežević.
Zbog ove su situacije zadnjih par godina Ivo Pukanić i Ratko Knežević, navodno, bili i u svađi, dok postoji trag i o tome kako je Pukanić svojevremeno bio policiji prijavio Kneževića zbog nekakvih prijetnji, ali je naknadno odustao od te prijave.
Nesporno je kako je u početku Pukanićevih novinskih napisa o duhanskoj mafiji u Crnoj Gori, ta medijska kampanja koju su dogovorno pokrenuli Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač, uvelike odgovarala planovima kriminalnog klana Osmani za preuzimanje duhanskog biznisa na Balkanu, jer je ta kampanja ugrozila krijumčarske operacije preko Crne Gore, koje su kontrolirali Milo Đukanović i Stanko Subotić, koje je Osmani prije ili kasnije želio eliminirati kao konkurenciju, ali i kao moguće partnere.
S druge strane, Pukanićeva kampanja protiv duhanske mafije, strogo ograničena na Đukanovića i Subotića, skretala je pozornost s aktivnosti kriminalnog klana Osmani na Balkanu, i usmjerila međunarodne sigurnosne i obavještajne agencije na krijumčarenje cigareta u Crnoj Gori, dok je Felix u tišini, i potpuno "ispod radara" sigurnosnih službi zapadnih zemalja, odrađivao svoj plan redefiniranja balkanskog kriminalnog podzemlja.
Treće, Pukanićeva medijska kampanja donijela je ključan rezultat u odnosu na projekt redefiniranja kriminalnog podzemlja na Balkanu.
Rezultat te kampanje bio je potpuni prekid duhanskog biznisa preko Crne Gore, te istovremena uspostava novih i profitabilnijih krijumčarskih ruta pod kontrolom Osmanijevih, preko Hrvatske, Makedonije, Rumunjske, Bugarske, ali što je ključno, preko Kosova i Albanije.
Iako vjerojatno to nije htio, i svojim iskazom u istrazi Pukanićevog ubojstva, a i kasnije u svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu, Ratko Knežević potvrdio je kako je glavni cilj njegove i Pukanićeve medijske kampanje 2001. godine bio zaustaviti krijumčarske tokove preko Crne Gore. U tome su uspjeli, a najveći profit od toga imali su kasnije upravo Osmani i Drašković, reorganizacijom krijumčarskih ruta.
Tako je 2001. godine očito započeo proces izolacije crnogorske krijumčarske trase, a što je u tom trenutku odgovaralo Osmanijevima i njihovom projektu redefiniranja kriminalne arhitekture na Balkanu.
Međutim, kada je 2007. godine postalo jasno kako se pod istragom talijanskog državnog tužiteljstva u Bariju nalazi i Osmanijev ključni partner Andrija Drašković, Osmanijevi su donijeli konačnu odluku o reaktiviranju tada dvije godine starog plana za Pukanićevo ubojstvo.
Pukanić je svojom kampanjom, očito pretjerao i naveo talijanske istražitelje na trag Andriji Draškoviću, što je za samog Pukanića kako je vrijeme pokazalo, bila fatalna pogrješka koju je platio životom.
Andrija Drašković, naprosto, preko činjenice da se našao kao optuženik pred talijanskim pravosuđem, kao jedan od glavnih optuženika sa optužnice iz Barija, nije želio prijeći, niti oprostiti Pukaniću to što je nesmotrenom medijskom kampanjom, ugrozio njegove kriminalne operacije.
Andrija Drašković je vrlo brzo odluku o likvidaciji Ive Pukanića odlučio pretvoriti u stratešku prednost u ostvarivanju dogovorenog kriminalnog projekta, odnosno u preuzimanju vodeće uloge u srbijanskom kriminalnom podzemlju, eliminacijom Sretena Jocića.
Tako je osim organizacije Pukanićevog ubojstva, ono od početka organizrano tako da bi se moglo smjestiti Jociću, te ga na taj način eliminirati kao moguću konkrenciju Osmanijevim i Draškovićem planovima na Balkanu, a posebno u Srbiji. Naime i Draškoviću i Felixu bilo je potpuno jasno kako njihov plan s Jocićem živim i na slobodi ne može uspjeti.
Dakle, upravo je eliminacija Jocića, trebala Draškoviću i Osmaniju otvoriti put za potpuno redefiniranje balkanskog kriminalnog podzemlja, te reorganizaciju i preusmjeravanje krijumčarskih ruta heroina, kokaina i cigareta, na novu glavnu trasu preko Kosova za Albaniju. Upravo to preusmjeravanje krijumčarskih trasa preko Balkana sa dotadašnjih ključnih točaka, na albansku trasu i luku Drač, predstavlja i glavni strateški cilj Osmanijeve "Operacije Durres".
Ubojstvom Pukanića, i eliminacijom Jocića, odnosno pakiranjem Pukanićevog ubojstva Sretenu Jociću, što je odradio upravo Andrija Drašković, mogla je započeti "Operacija Durres", odnosno završni dio plana reorganizacije balkanskih krijumčarskih trasa, kojim je planom ulogu luke Bar u ranijim krijumčarskim trasama trebalo zamijeniti novom ulogom luke Drač (Durres), preko koje su od 2001. godine aktivnije preusmjeravane krijumčarske trase heroina i kokaina, a od 2008. godine krenulo je i preusmjeravanje duhanskih krijumčarskih trasa.
:: Kako je i zbog čega Ratko Knežević promijenio stranu? Otkud uopće vječni opozicionar Nebojša Medojević u priči o duhanu? Tko su sve glasnogovornici klanova?
Knežević je očito pragmatičan čovjek. U ovom sukobu balkanskih kriminalnih klanova izabrao je jaču stranu, u ovom slučaju stranu koju predstavlja Qazim Osmani zvani Felix. Naime, nesporno je kako je upravo Ratko Knežević bio jedan od glavnih arhitekata duhanske mafije u Crnoj Gori, za što danas optužuje Mila Đukanovića i Stanka Subotića.
Đukanovićeva i Subotićeva uloga je, dakako, nesporna, nju dokazuju brojni dokumenti i dokazi, ali Knežević je bio jedan od idejnih začetnika duhanske mafije u Crnoj Gori, što je neizravno bio prisiljen priznati i pred Županijskim sudom u Zagrebu, tijekom svjedočenja u postupku protiv optuženih za ubojstvo Ive Pukanića.
Cijela Kneževićeva priča i sve što on sada radi nije u funkciji, kako on to lažno predstavlja, obračuna s duhanskom mafijom, nego u funkciji reorganizacije balkanske duhanske mafije.
U biti, mene sukob Ratka Kneževića i Mila Đukanovića uvelike podsjeća na sukob Ive Sanadera i Ivića Pašalića. Naime, baš kao što je javnost u sukobu Sanadera i Pašalića imala dojam sukoba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim teatralnim javnim istupima ostaviti dojam "patriotske" borbe za demokratsku Crnu Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog režima.
U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek o ratu kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove pozicije moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen, odnosno enormna financijska sredstva na tajnim računima stečena organiziranim kriminalom i vladavinom političke korupcije.
Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji projekta balkanske duhanske mafije, i svjestan je o kako se profitabilnoj kriminalnoj djelatnosti radi.
Zapravo, Knežević je izabrao stranu još 2001. godine, kada je sa Petračem i Pukanićem krenuo u medijsku kampanju protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, dok su istovremeno prikrivali sve tragove o duhanskoj mafiji u Hrvatskoj, kao i planove kriminalnog klana Osmani za preuzimanje duhanskog biznisa.
Uz to, prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta, koja se u tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila protiv Hrvoja Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim poslovima.
Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog krijumčarenja cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski nalazi iznad organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta.
Strateški cilj Nacionalove medijske kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga, kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje međunarodnog kriminalnog lanca za krijumčarenje cigareta preko Balkana, nego prikrivanje postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj i prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.
Dok je s jedne strane medijskom kampanjom u Nacionalu koju su dogovorili Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog pritiska na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti, kao i činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.
Upravo te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s Petračem i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske dovela je istražitelje na trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju dokumenti koje posjedujem, istraga protiv njih dvojice trajala je i 2002. godine, kada je pomoć u istrazi, operativnim izvješćem hrvatskog MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i od Interpolovih ureda u Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu, Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji, Maleziji, Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i Rusiji.
Dakle, Knežević je u tom trenutku odlučio prijeći u "pobjedničku" odnosno jaču kriminalnu ekipu.
Danas je to potpuno jasno.
Što se tiče Nebojše Medojevića, on vjerojatno misli kako će pričom o duhanskoj mafiji lakše doći na vlast, međutim njega uvelike kompromitira i sama činjenica da mu je u toj njegovoj priči o duhanskoj mafiji Ratko Knežević glavni adut, s kojim navodno ima dogovor o tome da Knežević nakon moguće promjene vlasti preuzme dužnost ministra vanjskih poslova Crne Gore.
Međutim, upravo to podsjeća na situaciju u Hrvatskoj 2003. godine, kada je vlast preuzimao Ivo Sanader kojeg su mnogi smatrali "čistim" i proeuropskim političarem. A radilo se o kriminalcu i mafijašu, kako to dokazuju brojni dokazi.
:: Koliko se može vjerovati u Medojevićeve moguće reforme i promjene u Crnoj Gori ako mu put do tih promjena osigurava arhitekt balkanske duhanske mafije Ratko Knežević?
To je pitanje nad kojim se crnogorska javnost mora zapitati. Medojević, naravno, koristi Kneževića kao instrument rušenja Đukanovića i promjene vlasti u Crnoj Gori, međutim, pritom taj oporbeni lider zaboravlja da je iste takve usluge Knežević svojevremeno pružao i Milu Đukanoviću, s kojim je organizirao i jednim dijelom vodio međunarodni šverc cigareta preko Crne Gore.
Dakle, Knežević je taj koji je svojim projektom kriminalizirao vlast u Crnoj Gori, a sada je isti taj Knežević jedna od glavnih Medojevićevih perjanica za rušenje Đukanovića.
Norvalska veza i međunarodno krijumčarenje kokaina
:: Imaju li Šarići veze s duhanskom mafijom? Tko je izvršio pritisak na Beograd da ih počne goniti?
Šarići imaju veze s duhanskom mafijom, samo utoliko što su vezani na hrvatsku vezu međunarodne kokainske mafije, koju su koordinirali neki vodeći hrvatski generali poput Ivana Čermaka i nekih drugih, recimo general Ivan Andabak i Stanko Sopta Baja, a čiji trag vodi prema tzv. "norvalskoj vezi" međunarodnog organiziranog krijumčarenja kokaina, o čemu sam dosta pisao.
Norvalski put trgovine kokainom je 1980-tih godina uključivao krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea bijelih rasista (white supremacy groups), koji su taj kokain prodavali po malim mjestima provincijalne Amerike (small town America).
Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-tih godina bila privremeno prilično suzbijena, ova "norvalska" organizacija nije u tom trenutku više imala što krijumčariti. Stoga su centrale jugoslavenskih obavještajnih službi norvalsku grupu preusmjerili na Kolumbiju i Venezuelu, gdje je Medellinski kartel bio pod velikim pritiskom.
Tako je "čovjek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za transport droge koje je otvarala venezuelanska vojska", koja je bila "spremna surađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na sjevernoameričko ili zapadnoevropsko tržište.
Među tim pojedincima u Norvalu, koji su se bavili ovim poslom, bio je i budući hrvatski ministar obrane, "kanadski warlord", Gojko Šušak, čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani "Šića".
Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odjela hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom, Josipa Perkovića. Za Josipa Perkovića se vjeruje da je i danas jedan od "prvih dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj.
Udovicu pokojnog Gojka Šuška, Đurđu Šušak, koja je 1990-tih bila među najutjecajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje "poslovno povezana" sa Ivom Šuškom "Šićom", za kojeg se vjeruje da je i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom".
Bez veze s "norvalskom organizacijom", čiji ogranci danas uglavnom operiraju iz Bolivije, Šarić ne bi mogao voditi svoje operacije, i to je ujedno i glavna poveznica Šarića s duhanskom mafijom u Hrvatskoj, jer isti ljudi kontroliraju cijeli milje.
S druge strane Šarić je usko povezan s klanom Hajradinovića u BiH, koje kontrolira Qazim Osmani, a koji operiraju i nadziru jedan dio trgovine kokainom i heroinom u BiH.
Pritisak za progon Šarića izvršile su prije svega Sjedinjene Američke Države, nakon što je utvrđena Šarićeva uloga u međunarodnom krijumčarenju kokaina, a srbijanske su vlasti barem u odnosu na Šarića očito odradile dobar "posao", odnosno kvalitetnu istragu.
:: Kako tumačite poruku koju je Stanko Subotić Cane, koji se nalazi na crvenoj tjeralici Interpola, poslao preko "proameričke" televizije B92 da su Miroslav Mišković i Milan Beko njegovim novcem (50 milijuna dolara) kupili Luku Beograd i Večernje Novosti?
Pazite to je obrazac po kojem su financirani mnogi tajkuni i mediji i u Hrvatskoj. Ljudi poput Subotića bi dali novac za određene poslovne operacije, a oni koji su iskoristili takve "posudbe" to kasnije "zaborave" i ne žele vratiti novac.
Subotić je na ovaj način očito nekim ljudima u Srbiji plaćao i određene usluge, odnosno vrlo vjerojatno i neki oblik zaštite u smislu dogovora s političkim moćnicima, ili nešto slično.
Tako je to bilo i u Hrvatskoj. Sada stari dugovi dolaze na naplatu, a nekadašnji poslovni partneri, danas su posvađani i odlučili su se javno iznijeti međusobni prljavi veš, što dakako otkriva i njihove međuosbne odnose, međuovisnosti, financijsku povezanost, tranzicijske tijekove novca i slično.
Za očekivati je da će ovakvih situacija biti sve više na ovim prostorima.
:: Kakva je pozicija Ekrema Luke, Qazima Osmanija i generalno albanskog klana: jesu li oni pravi vladari krijumčarenja duhana?
Qazim Osmani danas je glavni boss balkanskog kriminalnog podzemlja, ali i apsolutni vladari balkanske duhanske mafije. Oni koji to zanemaruju ili podcjenjuju Felixovu ulogu i poziciju, zapravo su loše informirani. Osmani danas kontrolira osnovne funkcije organiziranog kriminala na Balkanu: krijumčarenje heroina, krijumčarenje kokaina; cigareta, ljudi, oružja, nuklearnih materijala.
Felixova organizacija kontrolira organizirani kriminal u Hrvatskoj, posebno nakon dogovora s Hrvojem Petračem i Vinkom Žuljevićem Klicom, te drugim organizacijama, kontrolira narko tržište i šverc cigareta u Srbiji preko Andrije Draškovića, kontrolira organizirani kriminal u BiH preko sporazuma sa Hajradinovićima, sa Tinom Bralom, Senadom Šahinpašićem Šajom, a sada je u BiH i njegov blagajnik Dražen Golemović, a na Kosovu Osmani kontrolira operacije preko nekada suprotstavljenih klanova Hašima Tačija, Agima Čekua, i Ekrema Lluke. Lluka je danas glavno čovjek za kontrolu glavne krijumčarske rute preko Kosova za Albaniju i luku Drač.
Ekrem Lluka jedan je od ključnih igrača balkanskog kriminalnog podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na Kosovu kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljudi, oružja, te je jedan od glavnih oficira za vezu s međunarodnim terorističkim organizacijama prisutnima na Kosovu.
Osim toga, Lluka, kao nominalno jedan od najutjecajnijih kosovskih poduzetnika, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom Čekuom, te sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem.
Lluka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i njegovom kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom klana Qazimom Osmanijem zvanim Felix.
Desna ruka Ekremu Lluki je njegov brat Agim Lluka, koji za Ekrema i klan Osmani kontrolira dio poslova.
U dogovoru sa TDR-om Ekrem Lluka u svojoj ilegalnoj tvornici cigareta u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke cigareta koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare preko Albanije, Bugarske i Makedonije.
Sama činjenica da je Ekrem Lluka kao šef kosovske duhanske mafije i jedan od glavnih ljudi kriminalnog klana Osmani na Kosovu, istovremeno bio i predstavnik Tvornice duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori sama za sebe.
Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg predstavnika na Kosovu izabrao Ekrema Lluku predstavlja glavnu poveznicu Tvornice duhana Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i kriminalnim klanom Osmani.
Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu, Ekrem Lluka je Osmanijev glavni čovjek za kontrolu puteva heroina preko Kosova za Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku i zapadnu Europu, što je BND utvrdio svojom istragom i dokumentirao u tajnom izvješću od 22. veljače 2005. godine.
Lluku se, što zbog njegovim "legalnih" poslova, što zbog njegove ključne uloge u kriminalnom podzemlju na Kosovu i na Balkanu uopće, smatra jednim od financijski najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156 najmoćnijih kriminalaca na Balkanu.
Lluka je danas glavni kontrolor krijumčarske rute za luku Drač, pod kontrolom Osmanijevih i jedan je od ključnih ljudi Osmanijeve "Operacije Durres".
Objavljeno: 05. apr 2010 | Boris Subašić/Nedeljni Telegraf
