Orhidea Gaura Hodak, knjiga: Tuđman i Perković (Profil, Zagreb, 2014.)
Naslov ovoga kritičkog prikaza nastao je iz niza dvojbi, prijepora i nedoumica koji se već godinama vuku po javnom prostoru o temeljima i načinu nastanka Republike Hrvatske. Odmah od početka 1990-ih oblikovalo se jedno više-manje javno stajalište da je Republika Hrvatska nastavljačica, ako već ne i slijednica, politike i prakse Nezavisne Države Hrvatske. Razni događaji, politički potezi, a još više ponašanje kojekakvih skupina i stranaka ustašoidne orijentacije, osobito u ratu koji će buknuti, išli su na ruku ovakvom mišljenju.
I dolje potpisani autor nalazio se među onima koji su smatrali da Tuđmanova relativizacija endehaških zločina, stalne prepirke oko broja žrtava (ne samo u Jasenovcu), poistovjećivanje opravdanih državotvornih težnja hrvatskoga naroda s onim što je ostvareno 10. travnja 1941. (a već 11. travnja razumni su ljudi uvidjeli u kakvoj klopci su se našli), nedopustivo ponašanje prema Srbima u Hrvatskoj, nezdrava atmosfera linča, bjesomučnih noćnih pohoda ološa na sve koji nisu išli s njima - davali su dovoljno dokaza da se radi o obnovi Pavelićeve monstr-države.
I nisu to bile kulise, nego tvrda i krvava stvarnost. Najave o izdvajanju iz Jugoslavije, neuspješnost pregovora na jugoslavenskoj razini između čelnika republika, kao i isto tako neuspješni pregovori novoga hrvatskog, Tuđmanovog, rukovodstva i predstavnika Srba u Hrvatskoj za posljedicu imali su srpsku protuakciju. Srbi su se živo sjećali ustaških koljačkih provala, a endehazijski nostalgičari su govorili o srpskim pogromima na hrvatska naselja.
Žurilo se zauzeti busije. Nije bilo nikoga u koga bi ovakve dvije ratoborne i isključive strane imale povjerenja i dogovorile miran razlaz. Savezna administracija i JNA to svakako nisu bili. Promatrači iz svijeta to nisu ni mogli, ni znali, a najvjerojatnije nisu ni htjeli ozbiljno posredovati. Neka se balkanska rulja istrijebi, kako bi nama olakšala posao!
No da i ono što nam se čini najtvrđom stvarnošću može predstavljati svojevrsnu kulisu iza koje se odigrava druga i posve drugačija igra, pokazuje se na hrvatskom slučaju. Dok se vodio hrvatsko-srpski rat, kojega jedni zovu domovinskim, a drugi građanskim, treći oslobodilačkim, četvrti agresorskim, peti obrambenim, ili kako već, u pozadini odvijala se pljačka narodne imovine, pregrupiranje nosilaca vlasti i zauzimanje pozicija u sjeni od strane starih/novih obavještajno-sigurnosnih kadrova. Taj posao, kako je sve bjelodanije po mnogim izvorima, tumačenjima i svjedočenjima, obavljali su ljudi iz bivšeg sigurnosnog aparata tada raspadajuće države Jugoslavije, kolokvijalno zvani udbaši.
Dakle, dvije dimenzije - pored ostalih - iz ove vrlo vrijedne knjige privlače osobitu pažnju. Iako nisu nove i nepoznate, svaki puta intrigiraju našu znatiželju.
Prva je, tvrdnja da su današnju Republiku Hrvatsku zapravo utemeljili udbaši, kako bi se egzistencijalno osigurali u trenutku raspada Jugoslavije, kao i za budućnost. Njih politika i ideologija nisu zanimali. Jednom je netko kazao, i duhovito i intrigantno, da nije Tuđman izabrao Perkovića kao svoga šefa sigurnosti, nego je Perković izabrao Tuđmana za svoga predsjednika. Ovu tvrdnju se u knjizi potkrepljuje s raznim činjenicama i svjedočenjima mnogih ljudi koji su bili uključeni u te procese. Međutim, ima kontradikcija i nesklapnosti u vremenskom, činjeničnom i sadržajnom pogledu.
No autorica nije navela sve izvore koji bi potkrijepili ovu tezu. Naime, teza ide ovako: Perković je ustvrdio da su pripreme za stvaranje hrvatske države počele "jako rano". Ali, nastavlja Perković, "naši emigranti nam nisu išli na ruku jer ako netko 1985. postavio bombu u Opatiji, onda cijela Jugoslavija na to gleda negativno. Drugim riječima, otežavali su nam posao... To je vrijeme kada zapravo započinje i tranzicija cijele hrvatske službe. Vrlo precizno vam mogu reći, dakle, 1985. godine" (str. 113-114). Cilj je jasan: samostalna hrvatska država. Kako ga postići? Kojim političkim sredstvima i snagama?
Na intervenciju Mike Špiljaka J. Perković omogućuje izdavanje putovnice Tuđmanu 17. IV. 1987. i put u Kanadu gdje se Tuđman povezao s emigrantima. Dana 17. VI. 1989. trebala se u zagrebačkom hotelu Panorama održati osnivačka skupština HDZ-a. Policija skup zabranjuje, na mig udbaša, kako ne bi pobijedio Marko Veselica i njegovi. Tuđman hitno prebacuje skupštinu istog dana u prostorije NK Borac na Jarunu. Prisutnih 48 skupštinara, od kojih je 28 doveo V. Šeks iz Osijeka, osniva HDZ i bira Tuđmana za predsjednika. Ostalo je poznato.
Potvrde za nekoliko elemenata ove teze pronašli smo i u autobiografskoj prozi "Plači, voljena zemljo" (Rabic, Sarajevo 2011) Petra Jozelića (Oćevija kod Vareša, BiH, 1932) privrednika još iz doba Jugoslavije, menadžera, prijatelja Perkovićeva, kako sam kaže (str. 104), i bosanskohercegovačkog rodoljuba, jednog od ključnih ljudi Hrvatskog narodnog vijeća BiH koje je uspjelo zaustaviti rat između Hrvata i Bošnjaka.
Opisujući situaciju pred raspad Jugoslavije Jozelić kaže: "Hrvatsko rukovodstvo Titove Jugoslavije, poslije njegove smrti, glavni je nosilac razbijanja Jugoslavije. Posljedice se znaju. Nastao je pakao. Svi smo mi gubitnici, jer rat nikome ne donosi sreću. Najteže je stradala Bosna, ni kriva ni dužna, radi te pogubne politike... Govorim prvenstveno o narodu kojem pripadam, dakle o Hrvatima. Mi nismo imali strpljenja, ni pameti. Crkva je najodgovornija za ono "talasanje" i izražavanje nacionalizma. Bilo je očito da čim smo dobili slobodu nismo vodili računa o odgovornosti, nego smo počeli na jedan vrlo ružan način oživljavati rane iz prošlosti. Osobito dolaskom Tuđmana u prvi plan. Moram reći da tzv. proljećari, Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i drugi u tom se vremenu jednostavno nisu snašli...
Proljećari, koji su se inače znali povremeno družiti s Franjom Tuđmanom, smatrali su Tuđmana zapravo šarlatanom. Nisu u njemu vidjeli nikakvu opasnost. Franjo Tuđman jedini je dobio pasoš od svih proljećara kako bi mogao putovati po svijetu, pod pokroviteljstvom UDBE i Josipa Perkovića i nesmetano kontaktirati emigrante... S takvim se emigrantskim šljamom (avanturisti, kriminalci i dr. - op. N. M.) povezao Tuđman, dogovorivši se s njima da će on biti predsjednik Hrvatske i da ih sve poziva da se vrate u zemlju, da će biti sigurni i oslobođeni od kazne... Ja sam kazao Perkoviću da je on omogućio Franji Tuđmanu da dođe na vlast. I to je zapravo jedina greška Josipa Perkovića." (str. 139-141).
Jozelić svjedoči i o još jednom trenutku važnom za Perkovića. Naime, Orhidea Gaura spominje da je na Perkovića pokušan atentat. Trebao ga je izvršiti neki snajperist, ispred Perkovićeva stana (str. 224). Autorica opisuje i drugi pokušaj atentata, s 1,4 kg TNT, otkriven 4. X. 1994 (str. 285).
Jozelić opisuje u svojoj knjizi taj drugi pokušaj atentata na Perkovića na sljedeći način: "Nas smo dvojica zajedno trebali otići na onaj svijet, jer nam je bio podmetnut eksploziv pod auto. Srećom, nisu dobro spojili! Naime, bili smo u Gračanima na ručku, oveće društvo. Poslije ručka smo se vraćali u nekoliko automobila. Mene je Josip dovezao doma, a auto u servis. Za jedno pola sata zove da se moramo vidjeti. Dođe sav blijed i kaže da su ga zvali iz servisa da dođe vidjeti što su našli: eksploziv pod automobilom, ali kako nisu dobro spojili nije se aktiviralo. Da je došlo do eksplozije cijeli bi kvart s nama zajedno otišao u zrak. Znači, pošto sam se ja počeo s njim družiti, smatran sam njegovim suradnikom i da trebam zajedno s njim, 'u paketu', otići na onaj svijet." (str. 141).
Što bi se dogodilo u Hrvatskoj da je koji od ovih pokušaja uspio? Moglo bi se o tome govoriti u okviru teme o povijesti koja se nije dogodila.
Druga dimenzija od osobitog značenja jeste slučaj Stjepana Đurekovića i njegovo ubojstvo. Naravno da se taj slučaj mora gledati, onako kako je prikazan i obrađen u knjizi Tuđman i Perković, u uskoj vezi sa zatvaranjem, isporučenjem Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu i suđenjem pred njemačkim sudom u Münchenu za ubojstvo S. Đurekovića, koje je počelo 17. X. 2014. Postavlja se kratko i logično pitanje: Zašto se sudi Perkoviću i Mustaču upravo sada? Moglo se i ranije, ako je nekome bilo stalo do pravde i razrješenja egzekucija nad emigrantima.
Ili se ocijenilo da je ovo pogodan trenutak da se - ono što nekad nije uspijevalo atentatima - sada obavi pravosudnim sredstvima. Kako bilo da bilo, iz knjige ne dobivamo, nažalost, čvršće i konzistentnije odgovore. Štoviše, uvjereni smo, to još dugo neće biti moguće. Trebat će proteći još mnogo vremena da se dođe do kakvetakve istine.
Proučavajući slučaj Đureković došli smo ipak do određenih spoznaja koje bacaju na njega sasvim drugo svjetlo. Naime, uzima se zdravo za gotovo da je Đurekovića ubila Udba. Možda je to i točno. No ne želimo prejudicirati kako ishod spomenutoga suđenja, tako ni bilo čiju krivicu. Na ovaj oprez navodi nas jedan napis, zbog nekih novih činilaca koje se unosi u priču o S. Đurekoviću prije i poslije pogibije, iznesenih u članku Ivana Jelića "Povodom atentata na Stjepana Đurekovića", Hrvatska Država, br. 340, iz rujna 1983.
Jelić najprije opisuje stanje u emigraciji povodom ovoga slučaja: "Čega se svega nismo naslušali povodom groznog umorstva Stjepana Đurekovića - izmišljotina, podvala, skretanja od istine, kleveta na časne i poštene ljude, posmrtno naguravanje u tobožnje suradništvo i političko prijateljstvo s pokojnim Đurekovićem..."
Potom opisuje događaje oko ubojstva i mjesto zločina, uzimajući u zaštitu K. Pratesa: "Nitko od Đurekovićevih poznatih, nije znao da će toga dana iz Münchena doći u Wolfratshausen. Đureković, osim jedino njegovog sina ing. Damira i jednog intimnog poznanstva s kojim se je Đureković imao sastati u četvrtak 28. srpnja u 11,30 sati na mostu preko rijeke Loisach u centru ovog sredovječnog gradića. Da li su ubojice slijedili pok. Đurekovića kad je došao u Wolfratshausen sve do ulaska u podrum tiskare, pa onda za njim unutra nahrupili, ili su znali da dolazi, pa su već prije ušli u prostorije tiskare, pošto je bilo jednostavno otključati sasvim obične ključanice, to do sada istraga još nije utvrdila. Na dan umorstva pok. Đurekovića, vlasnika tih podrumskih prostorija gdje je smještena ta mala tiskara, gospodina Krunoslava Pratesa, od 6 sati ujutro pa do deset sati navečer u Wolfratshausenu niti u Geretsriedu nije bilo, jer se je on kao tumač dvojici hrvatskih azilanata nalazio u Nürnbergu (Zirndorfu) oko 200 kilometara daleko od mjesta događaja. Mislim da neću pretjerati ako kažem, da je gosp. Prates ne samo marljivi tehnički suradnik izdavačke djelatnosti pok. Đurekovića, nego je njemu i sinu mu gosp. ing. Damiru, bio i ostao iskreni prijatelj. Pa ipak, valjda od UDB-e izmišljena, a od 'dobronamjernih' Hrvata prihvaćena i dalje raširena bila je glomazna laž, da je gosp. Krunoslav Prates, inače glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odbora i odgovorni urednik Hrvatske Države, u vezi sa umorstvom Đurekovića uhapšen, pa premda ima u Njemačkoj pravo azila da je navodno u njegovom posjedu nađena jugoslavenska diplomatska putnica.
Nakon takvih apsurdnih vijesti, što je bilo lakše nego povjerovati - aha 'evega' udbaša iz HNO-a, koji je u najmanju ruku, ako nije smakao, ono svakako pomogao izvršiti onaj grozni zločin na pok. Đurekoviću. I ta je 'glasina' kružila svijetom a raznašali su je uglavnom samo Hrvati, među kojima je bilo i nekoliko mojih nominalnih 'prijatelja'. Tako naša duhovno i moralno bijedna javnost postupa sa svojim najnesebičnijim hrvatskim aktivistima i tihim političkim borcima i radnicima..."
O prirodi njihova, Jelićeva i Pratesova, odnosa s Đurekovićem Jelić kaže: "Ja sam posebno, a moj prvi suradnik gosp. Prates ne samo politički nego i s čisto poslovne strane, podržavali u stanovitoj mjeri političke odnose sa pokojnim Stjepanom Đurekovićem. To se je moglo zaključiti i na temelju njegovih članaka, koje mi je davao da ih objavljujem u Hrvatskoj Državi... Ja sam čitao manuskripte njegovih romana, još prije nego li su predani za slaganje sloga i u tisak, pa sam na mnogo mjesta u tim strojem pisanim manuskriptima nalazio rukom pisane interpolacije koje su imale podići hrvatski nacionalistički državotvorni smisao i karakter ovih političkih romana, a kojih u originalu nije nikako ili vrlo nedovoljno bilo. Utoliko više i posebno mojim nastojanjem, ja sam sugerirao pok. Đurekoviću da u svojim člancima posebno istakne hrvatski zahtjev za našu nezavisnu i suverenu državu, van svake Jugoslavije. Pok. Đureković imao je zaista ambicije da se angažira u hrvatskoj emigrantskoj politici na vodećem mjestu. On je to smatrao lakšim nego li je to napoprečac bilo moguće izvesti. Ja sam mu svakako u tom htio pomoći i zato sam mu omogućio kandidaturu putem HNO-a... Ali ima stvari s kojima se ni za života pok. Đurekovića s njime ne bismo mogli složiti, a to pogotovo u pogledu izbora političkih suradnika i prevelikom optimizmu u pogledu ostvarivanja nekih njegovih za moje shvaćanje naivnih borbenih planova i akcija."
Na ovome mjestu nemamo prostora za podrobniju raščlambu ovih stajališta, ali barem ih navodimo kako bi zainteresirali manje upućene i znatiželjne.
Na kraju, nakon čitanja ove knjige, ostaje nam zaključiti da se u Hrvatskoj od 1990. do danas u biti nije dogodilo ništa značajno i senzacionalno kad su u pitanju nosioci vlasti i njihova ideološka opredjeljenja: nekadašnji članovi Saveza komunista Hrvatske u nekoliko stranaka drukčijeg naziva obnašaju i, kako stvari stoje, obnašat će i dalje vlast u Hrvatskoj.
Tu činjenicu O. Gaura naglašava svojevrsnim post scriptumom, citatom iz teksta dr. Ivana Pađena, u kojem se detaljno navodi koliko je članova SK Hrvatske prešlo u HDZ, u druge novoosnovane stranke, kada i s kojim motivima, te da su svi službenici Državne sigurnosti prešli na rad u novi režim.
Dakle, Hrvatska je, formalno, postala samostalna i suverena država, ali samo, ponavljamo, formalno. U suštini ona je klijentelistička republika određenih skupina i "poduzeće" za pranje novca, međunarodni šverc i iznajmljivanje prostora za razne bjelosvjetske hohštaplere. A narod? Hrvatski narod i svi ostali građani? Oni su nebitni! Čak i prilikom glasanja. Sve ih manje izlazi na birališta ali vlastodršci su legalno izabrani i legitimno rade svoju rabotu protiv naroda a za svoju korist.
Kad će Hrvatska doista biti - hrvatska? I da li je to, uopće, moguće! U ovakvoj konstelaciji takvo što apsolutno je nemoguće! Ovaj pesimizam nije bezrazložan. Temelji se na činjenicama, koje su prilježnim radom autorice Gaure iznesene i u ovoj knjizi. Da li je moguć generalni zaokret? Moguć je, ali nema političke infrastrukture koja bi bila kadra izvesti taj zaokret i preokret. Nedostaje, naime, istinska ljevica!
Za zaključak mogli bismo ustvrditi da je ova knjiga izvrsna rekapitulacija slučaja Đureković te isto tako kvalitetna inventura zbivanja, pogleda i stajališta na početku stvaranja samostalne Hrvatske.
Nažalost, doneseni materijal i iznesena stajališta u knjizi ne opravdavaju podnaslov o "istini", o "tajnoj vezi koja je formirala Hrvatsku". Tome nije kriva autorica. Ona je marljivo i s puno truda prikupila mnoštvo nepoznatih, manje poznatih i javnih podataka, obavivši izvrstan istraživalački novinarski rad. Međutim, tajne su duboko ukopane, a istine daleko od očiju znatiželjne javnosti. Tako će i ostati još jako dugo. Dok netko, napokon, ne bude spreman za otkrivanje i za prihvaćanje istine, tamo, u nekoj dalekoj budućnosti.
Stoga nam i nadalje Udba ostaje naša sudba, ali danas su udbaši i naši i vaši!
Objavljeno: 12. mar 2015 | Nikica Mihaljević
Knjiga: Tuđman i Perković - Istina o tajnoj vezi koja je formirala Hrvatsku
U jesen 1986. godine na današnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića jedan je komunistički funkcionar upoznao tadašnjeg šefa hrvatske Udbe Josipa Perkovića s tadašnjim disidentom, hrvatskim nacionalistom Franjom Tuđmanom. Tako je počela jedna neobična tajna veza koja je snažno utjecala na njihovu sudbinu, ali i na sudbinu Hrvatske. Njihova je veza prolazila kroz različite faze, na početku je šef Udbe pomogao Tuđmanu da dobije putovnicu,što je Tuđmanu omogućilo da ode u Kanadu te ondje stvori emigrantsku bazu za svoje kasnije političko uspinjanje u Hrvatskoj...
- Prezime: Gaura Hodak
- Ime: Orhidea
- Izdavač: Profil knjiga
- Izdano: 2014
- Grad: Zagreb
- Država: Hrvatska
- Jezik izdanja: Croatian
- ISBN: 9789533133607
- Kreirano: Petak, 23 Rujan 2016
- Šifra: 14245
- Broj Stranica: 422
- Dimenzije: 24
- Verzija: Prva verzija
